Velika analiza povodom američkog jubileja: Dvjesto pedeseta godišnjica naše dvostranačke Republike obilježena je dvjema političkim revolucijama. S jedne strane imamo “drugu američku revoluciju” i kult ličnosti s fašističkim obilježjima koji je već potpuno proždro Republikansku stranku. S druge imamo obnovljeno oduševljenje socijalizmom unutar Demokratske stranke, čija se stara garda tomu još uvijek opire. Ta stara garda nije ništa poduzela da ograniči moć predsjedničke vlasti tijekom vladavine Obame i Bidena, stvarajući plodno tlo za Trumpa.
Rimska republika je trajala 482 godine, od rušenja monarhije 509. do uspostave carstva 27. prije nove ere. Američka će, izgleda, trajati upola manje. Godine 1787., nakon Ustavne konvencije, Benjamin Franklin je na pitanje što smo dobili odgovorio: Republiku, ako ju možemo zadržati. I dva i pol stoljeća, kroz pažljivo odmjerenu podjelu moći između tri ogranka vlasti (izvršne, zakonodavne i sudske), u tome smo i uspjeli. Kao i u Rimu prije dvije tisuće godina, uvijek je postojala opasnost da će se neki vlastohlepni, ambiciozni eksponent izvršne vlasti pokušati nametnuti kao diktator.
U knjizi The Imperial Presidency iz 1973. Arthur Schlesinger opisuje kako je to pokušao Richard Nixon. Nixon je, međutim, završio neslavno, kao Cezar. Kongres je još bio jak. I baš kao što je rimski Senat nakon Cezara ukinuo i zabranio titulu diktatora, tako je i američki Kongres izglasao niz ograničenja moći izvršne vlasti nakon pada Nixona. Danas je Kongres slab, podijeljen, u rukama ideologa. Zastupnici služe još samo da potvrde odluke vladajuće garniture. Trumpova izvršna vlast ignorira ograničenja, nameće teoriju unitarne izvršne vlasti (tzv. unitary executive theory), prema kojoj predsjednik mora imati moć imperatora. Njegova politička stranka slijepo mu je poslušna. A Vrhovni sud, popunjen trećinom sudaca koje je on postavio, odobrava njegove ispade. Hoće li Trump postati prvi američki Augustus?
Time se bavi knjiga Regime Change, koju su prošle godine napisali Maggie Haberman i Jonathan Swan. U ožujku 2025. Trump je dao otkaz Rebecci Kelly Slaughter, članici FTC (Federal Trade Commission), bez obrazloženja. FTC je nezavisna agencija (koja nadgleda banke i korporacije) i, prema sudskoj odluci iz 1935., u slučaju Humphrey’s Executor v. US, predsjednik nema pravo smjenjivati njezine članove bez jasnog obrazloženja. Slaughter se žalila sudu i sud je presudio da mora biti vraćena na poziciju.
Trumpova administracija je, međutim, uložila žalbu Vrhovnom sudu, koji je, nakon što je već ranije dozvolio da Trump i njegova obitelj budu iznad zakona, ovaj tjedan presudio da predsjednik ima pravo otpustiti koga želi, i to bez ikakvog razloga, čak i u tobože nezavisnim agencijama izvršne vlasti, jer je tako ustrojeno drugim člankom američkog Ustava, koji definira ured i ovlasti predsjednika. Time se Vrhovni sud priklonio interpretaciji drugog članka prema teoriji unitarne izvršne vlasti, kakvu danas guraju ljudi poput Stephena Millera i organizacije poput Heritage Foundationa.
(Stephen Miller, koji se hvali kako Amerika više ne prima azilante, za 250. godišnjicu američke republike želio je, između ostaloga, ukinuti pravo na građanstvu po rođenju, kodificirano 14. amandmanom Ustava, no to mu Vrhovni sud, ni u ovakvom sastavu, ipak nije dozvolio.)
Ljeta 2024. Kevin Roberts, predsjednik Heritage Foundationa, izjavio je: “Mi smo u procesu druge američke revolucije. Ta revolucija neće biti krvava, ako ljevica to dozvoli.” Zašto bi dozvolila? U povijesnoj debati “Američki san na grbači američkog Crnca” konzervativnog autora Williama Buckleya i jednog od najvećih američkih crnačkih pisaca Jamesa Baldwina iz 1965., Baldwin je izjavio: “Slabe su šanse za Američki san, jer će ga ljudi kojima je zanijekana participacija samim svojim prisustvom satrti.”
Američki san osmislio je James Truslow Adams u knjizi The Epic of America 1931. Truslow je taj san definirao kao “san boljeg, bogatijeg, i sretnijeg života za sve naše građane, bez obzira na njihov status”. I to je, kao maksima, funkcioniralo desetljećima: američka ekonomija više se nego udvostručila od 1945. do 1975., a trećina svjetske industrije nalazila se u SAD-u. U posljednjih 50 godina, međutim, ekonomski položaj SAD-a drastično se srozao za većinu njegovih građana.
Ne samo da današnje generacije ne mogu više očekivati da će zarađivati više i živjeti bolje od generacije svojih roditelja nego, prema istraživanju banke Wells Fargo iz ove godine, većina roditelja djece u dobi od 18 do 28 godina danas mora svojoj djeci pružati financijsku podršku kako bi preživjela (budući da imam sina te dobi, sretan sam što sam u manjini onih koji to ne moraju).
Gallupovo istraživanje prošle je godine ustanovilo da bi jedna petina Amerikanaca najradije napustila SAD (54 posto porasta tog sentimenta od 2020. do danas). Wall Street Journal piše kako je “za mnoge američke građane Američki san postao odseliti se negdje drugdje”. Osnivaju se organizacije (kao npr. Expatsi) koje pomažu Amerikancima da napuste svoju zemlju. Na društvenim mrežama među mladima Chinamaxxing je postao trend: oduševljenje futurističkim napretkom Kine. U SAD-u danas ima više kineskih restorana nego McDonald’sa (moj sin već je savladao osnove kineskog pisma i jezika, putem Duolinga, zlu ne trebalo).
I dok većina brine hoće li ikada moći kupiti kuću, zasnovati obitelj, priuštiti si djecu i doživjeti penziju (državni mirovinski fond Social Security ostat će bez novca do 2032.), Trump je u dvije godine svog drugog mandata namro 2 milijarde dolara u kriptovaluti, a dobili smo i prvog trilijunera, Elon Muska. I dobili smo ChatGPT. Kako se ChatGPT pojavio, tako su krivulja vrijednosti dionica na burzi i krivulja zaposlenosti krenule u suprotnim smjerovima. Američki san da se može uspjeti teškim radom pokopan je. Danas se može uspjeti samo posjedovanjem dionica i druge imovine. Tko je jamio, jamio je.
Na vrhuncu “Pozlaćenog doba” (Gilded Age), krajem 19. stoljeća, bogatstvo najbogatije šačice Amerikanaca bilo je ekvivalentno 3 posto bruto nacionalnog proizvoda, prema istraživanju francuskih ekonomista Gabriela Zucmana i Emmanuela Saeza. Nejednakost, taj glavni uzrok jala, zavisti i političkog nasilja, odonda se samo povećala. Danas je bogatstvo 0,00001 posto Amerikanaca – ne 200 obitelji, nego 20 pojedinaca – ekvivalentno 12 posto BNP-a. Kakve su šanse da bi to moglo nastaviti tako bez krvi?
Dvjesto pedeseta godišnjica naše dvostranačke Republike obilježena je dvjema političkim revolucijama koje vuku svaka na svoju stranu. S jedne strane imamo Robertsovu drugu američku revoluciju i kult ličnosti s fašističkim obilježjima koji je proizvela i koji je do sada već potpuno proždro Republikansku stranku. S druge imamo obnovljeno (kakvo je bilo i krajem 19. stoljeća, uslijed nejednakosti “Pozlaćenog doba”) oduševljenje socijalizmom unutar Demokratske stranke, čija se stara garda tomu još uvijek opire. Ta stara garda nije ništa poduzela da ograniči moć predsjedničke vlasti. Dapače, veselo je i sama puhala u isti rog tijekom vladavine Obame i Bidena, stvarajući plodno tlo za Trumpa.
(Kad smo već kod 19. stoljeća, mogli bismo doživjeti i revitalizaciju ludističkog pokreta: američka policija već se priprema za anti-tech ekstremizam i uništavanje i palež podatkovnih centara. Deset do pedeset odgovora ChatGPT-a osrednje kvalitete i upitne točnosti konzumira ekvivalent od pola litra pitke vode. Nije li već samo to zavrijedilo Butlerian jihad protiv mislećih mašina, da i ne spominjemo totalitarni nadzor na kojem Palantir radi?)
Prošle godine, u jeku gerrymandering inicijative prekrajanja izbornih okruga kako bi služili vladajućim strankama u svakoj državi – a u bivšim robovlasničkim državama na jugu i kako bi ograničili te ukinuli crnačku reprezentaciju u politici – sedmero republikanskih državnih senatora u Indiani glasalo je protiv prekrajanja, i kontra svoje stranke. Petero ih je imalo unutarstranačke izbore ove godine. I svi su izgubili od kandidata koje je osobno podržavao Trump, iz osvete. U najskupljoj unutarstranačkoj kampanji u povijesti Kongresa (32 milijuna dolara), za četvrti okrug Kentuckya, kandidat izraelskog AIPAC lobija Ed Gallrein potukao je republikanskog zastupnika Thomasa Massiea, libertarijanca i Trumpovog glasnog kritičara. Ne štedi se kad je u pitanju borba za apsolutnu vlast.
Američka demokracija oduvijek je favorizirala stranačku disciplinu. I s vremenom se to učvrstilo. Danas stranke u Kongresu uglavnom glasaju kao blokovi i jedinu stvarnu nezavisnost imaju njihovi vođe, koji određuju što će se staviti na glasanje, a što ne. Koga god Trump i Izrael podržavaju, pobjeđuje unutar Republikanaca. Sličan proces se počeo kristalizirati među Demokratima: koga god je gradonačelnik New Yorka Zohran Mamdani podržao kao kandidata za Kongres na unutarstranačkim izborima ovog mjeseca, tko god se izjasnio kao socijalist i protivnik Izraela – pobijedio je. Političke razlike između republikanskih i demokratskih kandidata postaju sve veće, kako isti na obje strane postaju sve radikalniji.
Situacija je, za sada, jasnija kod Republikanaca: apsolutna lojalnost Trumpu, podrška Izraelu, veneracija oligarha i milijardera, oduševljenje umjetnom inteligencijom te bijeli, tobože kršćanski nacionalizam. Demokrati se još nisu sasvim odlučili hoće li piškiti ili kakiti: hoće li prigrliti Sandersov socijalizam i riskirati pobjedu ili će se držati centra Jamesa Carvillea i izgubiti bazu. Trump je, uslijed cijene benzina, inflacije, nezavršenog rata s Iranom te neupitne i kontraproduktivne podrške Izraelu (Izrael nikada nije bio toliko nepopularan ovdje kao sada), dosad potpuno izgubio podršku među radnicima (blue collar) i mladima, koji su mu pomogli prevagnuti nad Kamalom Harris 2024. Ti birači danas zahtijevaju socijalizam i neće glasati za centrističke kandidate. Neće glasati za nikoga ako im ne ponudi što žele.
Demokratima je teže. Lakše je biti predstavnik elite u stranci koja zastupa elitu. Teže je biti solidaran s klasom kojoj ne pripadaš. A i socijalisti su u Demokratima elita. Većina Demokratskih socijalista fakultetski su obrazovani bijelci i bjelkinje koji bi normalno bili predodređeni da budu profesionalna i menadžerska klasa unutar ekonomskog sustava, a sad promoviraju radikalne reforme sustava, koji ih je ekonomski isključio i reducirao na prekarijat. Osamdeset i pet posto posto članova DSA (Democratic Socialists of America) čine bijelci, a 80 posto ima fakultetsko obrazovanje. Ta boljka pronalaženja istinske radničke klase u politici morila je i kasno razdoblje Savez komunista Jugoslavije u SFRJ: i komunisti, rukovodioci, bili su obrazovana elita. I to im se uvijek više zamjeralo nego njihovim protivnicima na desnici, od kojih se to očekivalo.
Kad se slegne prašina od vatrometa, američki građani morat će se suočiti sa pitanjem žele li i dalje Republiku ili žele Augustusa te što su spremni učiniti za jedno ili za drugo ove jeseni, kada će se o tome odlučivati na izborima, možda posljednji put. Hoće li ti mladi – koji su bili prvo protiv Trumpa, zatim pohrlili glasati za njega prošle godine, a sada su opet protiv – uopće glasati? Trump jest najnepopularniji predsjednik u povijesti. Međutim, manjina koja ga slijedi, slijedi ga slijepo i disciplinirano. I glasat će na jesen za kandidate za koje im on kaže da glasaju.
Većina, koja ga ne podnosi, prvenstveno je razočarana politikom i političarima uopće. I mnogi od njih neće ni izaći na birališta. Demokratima i ljevici generalno, svuda i uvijek (s izuzetkom socijalističkih revolucija u mahom feudalnim državama prošlog stoljeća), nedostaje lakoće i jasnoće jednoumlja. Umjesto da prigrli oduševljenje mladih socijalizmom, vrhuška Demokrata, čini se, još uvijek radi protiv sada već više od polovice vlastite stranke. To dovodi do opasnosti da apatija prevlada među generacijom Z te da mladi izbore u studenome presjede doma, a disciplinirana Trumpova manjina donese pobjedu njegovim kandidatima.
Hoće li biti nasilja? Prošlo je više od stoljeća otkako je ljevica ovdje bila nasilna, podmetala bombe, i palila policijske postaje. I ovo nije Rusija, Kina ili neka afrička diktatura: policajci naprosto nisu navikli na provođenje totalitarnog terora. Trump i njegova klika trude se pronaći voljne. Napadi na imigrante bili su uvertira. No niti jedna strana nije još spremna za eskalaciju nasilja. Doduše, nisu ni ljudi u Bosni bili 1991. Pa se desilo.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).