Ankica Čakardić, autorica nove knjige Dionizijski socijalizam Praksis škole: Imperijalizam nije devijacija kapitalizma, nego njegova strukturna nužnost. Rat u Ukrajini, genocid u Gazi, napadi na Iran, Venezuelu, ubrzano europsko naoružavanje, rat carinama i tehnološka utrka oko AI-ja, sve su to primjeri novih “vanjskih” prostora akumulacije, bilo teritorijalnih, bilo digitalnih, u trenutku kad se klasični izvori profita iscrpljuju. Suvremeni antifeminizam i tzv. “rodna ideologija” nisu fenomeni koji se odvijaju u nekom izoliranom prostoru tzv. “kulturnih ratova”, nego su sastavni dio šire strategije reprodukcije kapitalizma u krizi.
“Ako kažete da je netko među najvećim hrvatskim filozofkinjama, implicitno i nenamjerno sugerirate usporedbu s isključivo drugim ženama, filozofkinjama, dok se muškarce tretira kao da uopće nisu predmet usporedbe”, napomenula je Ana Maskalan u knjižari Fraktura 16. lipnja, a onda nastavila: “Dakle, iznimno značajna hrvatska suvremena filozof, napisala je pronicljivu, dobro argumentiranu i misaonu provokativnu knjigu na temu u kojoj je vrhunski autoritet.”
Filozof u pitanju je Ankica Čakardić, a knjiga, je Dionizijski socijalizam Praksis škole [Fraktura, 2026]. Maskalina opaska na promociji u Frakturi više je nego primjerena jer osim neprocjenjivog i temeljitog pregleda filozofije Praksisovaca, Čakardić velik dio knjige posvećuje preispisivanju Praksis baštine u feminističkom ključu. To ne znači da Dionizijski socijalizam možemo svesti samo na feminističko čitanje Praksisa, filozof nas vještim povijesnim, sociološkim i drugim interdisciplinarnim uvidima transportira u vrijeme kad su se Bloch, Marcuse, Fromm i Lefbvre sunčali na Korčuli, i kad je, recipročno, domaća misao na svjetskoj pozornici parirala s najznačajnijom produkcijom tog vremena. Time otvara i brojna popratna pitanja, a kako je H-Alter s Čakardić već pokrio osnove Praksisa, povodom ovog maestralnog izdanja smo s njome porazgovarali o tome što nas Praksis može poučiti današnjici.
Na promociji ste spomenuli da je jedan od vaših motiva za pisanje knjige bio i kritička analiza recentnih pokušaja blaćenja praksisovaca, a u knjizi takve napade nazivate “desnim obračunom s progresivnim idejama u vremenima normalizacije nacionalističke mržnje i post-truth ideologije”. Kako danas izgleda ta revizionistička tendencija i zašto je važno da diskurs o Praksisu ne prepustimo desnici?
Zadnjih desetak godina svjedočimo pravoj maloj eksploziji tekstova i različitih razgovora o praksisovcima i Praksis školi. Povod je uglavnom obljetnička gesta, tako da još uvijek ne postoji neki tip kontinuiranog i sustavnog istraživačko-analitičkog rada posvećenog Praksisu, a još manje novi pokušaji izvornog razvijanja praxis filozofije. Pored ostalog, pišu se i radovi koji polaze od nacionalističkih pozicija, čak i konspirativnih, kojima je zadatak obračunati se s Praksisovom angažiranom filozofijom ili dovesti u pitanje akademski integritet praksisovaca. Taj obračun ponekad odlazi toliko daleko da se, primjerice, praksisovca Rudija Supeka, čovjeka koji je preživio Buchenwald, optužuje za suradnju sa SS-om, pa čak i za ubojstva i terorizam. Ili se nekim praksisovcima srpskog podrijetla iz Hrvatske imputiraju “veliko-srpske” ideje. Upravo takvi oblici artikulacije kojima manjka validne argumentacije lako skliznu u desni iracionalizam (neki tip lukačevskog “razaranja uma”), osobni obračun na razini trača ili konfabulacije, iz kojeg nažalost ne možemo iščitati ništa supstancijalno o Praksis školi ili praksisovcima, nego primarno čitamo ad hominem napade, fikciju, pseudo-znanost, post-truth ideologiju. Taj je fenomen u epistemološkom smislu izrazito zanimljiv, ali i vrlo opasan. Mislim da je nacionalističko preispisivanje Praksisa izrazito opasna revizionistička tendencija i na nju će trebati teorijski odgovarati.
Mnoga pitanja iz knjige djeluju iznenađujuće aktualno, uključujući ono o odnosu teorije i prakse na ljevici. Na jednom mjestu citirate Svetozara Stojanovića kada piše o “staroj” ljevici koja mlade aktiviste optužuje za anarhizam i avanturizam, i koja lakše nalazi zajednički jezik s građanskom opozicijom nego s novom generacijom ljevice. Ponavlja li se ta dinamika danas, ili taj proces zapravo nikad nije bio dokinut?
Čini se da je Stojanovićeva dijagnoza iz 1969. i danas prepoznatljiva u nekim oblicima, primjerice institucionalna “ljevica”, socijaldemokratskog i sindikalnog tipa, lakše pronalazi zajednički jezik s liberalno-reformističkim ili centrističkim pozicijama, nego s mlađom aktivističkom generacijom koja odbija politiku “manjega zla” ili inzistira na hitnoj radikalnoj transformaciji društva (anarho-komunističke ideje, feminističke i kvir pozicije, antifašističke borbe, dekolonijalne, ekomarksističke borbe i sl.). No, Stojanović je kritizirao i “novu” ljevicu, njezinu averziju prema trajnijem organiziranju te isticao opasnost mladih da fetišiziraju spontanost samu po sebi. Ta napetost između organizacije i spontanosti, reforme i revolucije, nikad nije “dokinuta” u pravom smislu, ona je ostala otvorena, i zato nam vjerojatno ta pitanja i dalje zvuče aktualno. Međutim, ima ovdje i gorke ironije. Isti taj Stojanović, koji krajem 60-ih piše o potrebi da ljevica ostane otvorena prema radikalnim strujanjima mlađih studentskih generacija, dvadesetak godina kasnije priključuje se sasvim drugom političkom valu, tzv. “antibirokratskoj revoluciji” i srpskom nacionalizmu, uz nekolicinu i drugih srpskih praksisovaca. Eto, čini se da lijeva kritika otuđenja i dogmatizma ne štiti automatski čak ni one koji je sami formuliraju.
Što nas vodi neuspjesima praksisovaca, od kojih je među najvećima period 90-ih kad se dio zagrebačke grupe nije pobunio protiv ekonomske liberalizacije, a dio beogradske se otvoreno priklonio Miloševićevom nacionalizmu. Općenito, raspad Jugoslavije fascinantno je uvezan u cijelu knjigu kao lajtmotiv koji se konstantno nameće iz pozadine, nudeći svježu perspektivu na još uvijek do kraja nerazjašnjenja pitanja tog perioda. Budući da su uvidi u provođenje kontrarevolucije na ovim prostorima raspršeni fragmentarno po djelu, možete li ovdje ukratko ponuditi rješenje na pitanje kako se u intelektualnoj i društvenoj klimi socijalizma Jugoslavija mogla uništiti iznutra?
E to je jedno golemo i sve samo ne jednostavno pitanje. Možda možemo na njega odgovoriti upravo preko Praksisova razumijevanja problema nacionalizma (primjerice Milana Kangrge, Gaje Petrovića, Danka Grlića, praksisovaca koji su oštro kritizirali nacionalizam), koje polazi od teze da nacionalizam uvijek ima jednu osnovnu funkciju: da prikrije i “zakamuflira” klasne odnose. Praksisovci ističu da se tu nije radilo o nekom izvanjskom, stranom i iznenadnom elementu jugoslavenskog socijalističkog društva jednakih naroda i narodnosti, nego, kako to dijagnosticiraju još od kritike maspoka početkom sedamdesetih, “drugom licu birokratsko-autoritarne prakse”. Dakle, kontrarevolucija se nije dogodila unatoč socijalističkoj intelektualnoj klimi, nego dijelom kroz njene postojeće strukture, birokratizaciju, tehnokraciju, centralizam. Tom razumijevanju nacionalizma treba pridodati i ekonomsku dimenziju fenomena. Reforme iz 1965., uvođenje tržišnih mehanizama, liberalizacija vanjske trgovine, jačanje bankarskog sektora, postupno su vodile prema restauraciji kapitalističkih odnosa kojima ćemo brutalnije svjedočiti od 90-ih. Te su reforme dodatno produbile jaz između razvijenijeg jugoslavenskog sjevera i nerazvijenijeg juga, a nakon Titove smrti 1980., kad sustav zapravo nije odradio punu promjenu u smjeru jačanja radničke kontrole ili napuštanja tržišta, ekonomska kriza i nacionalizam postali su dva lica iste dezintegracije.
Ono što ovu teoriju čini opipljivom, i čega sam se i maloprije dotakla preko Stojanovića, jest to da su neki od najistaknutijih beogradskih praksisovaca, upravo oni koji su desetljećima gradili sustavnu kritiku birokratskog centralizma, taj isti kritički vokabular početkom 90-ih preveli u brutalnu formu srpskog nacionalizma. Istovremeno, čini mi se da dio zagrebačkog kruga, prije svega onih koji su tada, 90-ih, stvarno bili prisutni na sceni (jer se krug dotad već generacijski raslojio), nije bio dovoljno glasan u trenutku kad je trebalo podjednako kritički i oštro progovoriti o tranziciji zemlje na čistu tržišnu logiku, koja je u jednom potezu ukinula ostatke kolektivizacije i samoupravljačkih praksi. I ovi su paradoksi sastavni dio intelektualne historije Praksis škole, tema kojoj ćemo se sigurno još vraćati.
Da se vratimo zlatnom dobu Praksisa, teško je ne primijetiti da praksisovska filozofija zrcali opći duh šezdesetih, elan i vjeru u novi svijet vidljivu kroz kontrakulturu, hipi pokret, studentske prosvjede i povratak ranom, humanističkom Marxu. S obzirom na to da danas živimo u nekoj vrsti post-šezdesetosmaškog mamurluka, koje bismo dijelove praksisovske misli mogli danas preuzeti, a da se mogu pripisati duhu tadašnjeg vremena?
Praksis škola, a njena filozofija revolucije još i više, doista zrcali duh svoga vremena, primjerice, poziciju jugoslavenske nesvrstanosti u kontekstu hladnoratovski-bipolarnog svijeta, donekle i kontrakulturne šarolikosti 60-ih i 70-ih, a koje su sve u idejnom horizontu bile oblikovane i globalnom revolucionarnom energijom, od Vijetnama, južne Amerike i Praga, do pariških barikada, kada se činilo da napose mlađe generacije, studentska inteligencija, mogu politički djelovati, riječima praksisovaca, poput “revolucionarnog detonatora”. Ta vjera da će se spontana energija mladih prenijeti na radničku klasu i da će “dionizijski socijalizam” kao humanistički projekt nužno uslijediti iz same logike povijesnog razvoja, to bi se uvjetno dalo nazvati duhom tadašnjeg filozofskog trenutka, znatiželjnim optimizmom, koji nažalost nije preživio slom Jugoslavije.
Međutim, tu je i ona manje ugodna, ali važna kritička Zeitgeist-crtica Praksisa. Unatoč službenom nesvrstanom, antikolonijalnom položaju Jugoslavije, Praksis škola je, s tek nekoliko iznimaka, ostala mahom eurocentrična, gotovo uopće nije uključivala marksizme i filozofije s Juga, kao ni problematiku roda i rasizma. Ipak, ono što mi se čini vrijednim danas učiti od praksisovaca jest njihova angažirana filozofija dijalektički primijenjena na pitanja “s terena”, npr. socijalističko samoupravljanje, kao i njihova kritička metoda (istovremeno i u teoriji i u praksi) koja odbija i kapitalističku-reificiranu bijedu i reprodukciju otuđenja uslijed ultimativne birokratizacije socijalizma. Njihov primjer dobro pokazuje kako funkcionira angažirana marksistička filozofija koja kritizira socijalizam iznutra, ali ne da bi napustila njegove temeljne principe, već da bi socijalizam odvela do njegovih punih emancipacijskih potencijala.
U anamnezi jugoslavenske propasti dijelom se iščitava i kritika tržišnog modela socijalizma, a mnogi su ga praksisovci već u svoje vrijeme kritizirali kao nastavak otuđenja i afirmaciju novčano-robnog odnosa kapitalizma. Danas ova ideja u segmentima ljevice doživljava revitalizaciju, a istaknuti intelektualci poput Viveka Chibbera otvoreno je zastupaju. Kako bismo mogli, s obzirom na iskustvo internih proturječja Jugoslavije, SSSR-a i drugih socijalističkih projekata, zamisliti budući socijalizam?
Neki su praksisovci već šezdesetih upozoravali da bi trajno održavanje robno-novčanih odnosa moglo samoupravljanje prevesti i prebaciti u neki tip “kapitalističkog zadrugarstva”, a što je posljedično sugeriralo i da se materijalna zainteresiranost radnika ne može razvijati bez tržišnog posredovanja. Primjerice, Ernest Mandel, belgijski trockist, napadao je pak praksisovce da su u ovakvim kritikama, a napose u kritikama birokratizma i samoupravljanja ipak preblagi. Chibberov argument, koji spominjete ovdje, empirijski je oprezniji (premda su mu neki noviji tekstovi o ljevici sve samo ne oprezni, štoviše i vrlo problematični), on zagovara demokratsko vlasništvo nad poduzećima uz zadržavanje tržišne konkurencije, a ne centralnog planiranja koje sa sobom historijski nosi već dobro dokumentirane probleme birokratske rigidnosti i gušenja proizvodne inicijative. Međutim, jugoslavensko iskustvo nas uči nečemu što Chibberov model ne uzima u obzir – nije dovoljno inzistirati samo na demokratizaciji vlasništva kao jedinom jamcu obrane od pritiska tržišne logike, i tome unatoč može doći do produbljivanja klasno-geografskih nejednakosti i naposljetku birokratsko-nacionalističke kapitalizacije. Budući socijalizam, koji se neće graditi od nule, već iz ruševina (ekonomskih, ratnih, ekoloških) mora u sebi imati ugrađen mehanizam trajne demokratske kontrole nad mehanizmima raspodjele moći i održive budućnosti, ne samo nad sredstvima za proizvodnju.
Mnogi današnji trenutak uspoređuju s razdobljem od prije stotinjak godina. U tom smislu, kratka digresija koja skicira dijelove filozofije Rose Luxemburg čini se nevjerojatno primjerenom. Luxemburg je razumijevala imperijalizam kao sredstvo akumulacije kapitala i kao “najviši stadij kapitalizma” koji u potrazi za profitom stvara nove potrebe za proizvodnjom što se, između ostalog, ogleda u militarizaciji i ratovanju. Kako u tom luksemburgijanskom kontekstu interpretirate povijesni trenutak u kojem se nalazimo?
Luxemburg je u svom magnum opusu Akumulacija kapitala: prilog ekonomskom objašnjenju imperijalizma vrlo precizno pokazala da se kapitalizam ne može reproducirati ukoliko se ne oslanja na kolonijalno/imperijalno osvajanje prostora, tržišta, sirovine, jeftine radne snage, a militarizacija društvenih odnosa za Luxemburg predstavlja uvijek-mogući mehanizam realizacije akumulacije kapitala “u pokretu”. Imperijalizam nije devijacija kapitalizma, nego njegova strukturna nužnost. Rat u Ukrajini, genocid u Gazi, napadi na Iran, Venezuelu, ubrzano europsko naoružavanje, rat carinama i tehnološka utrka oko AI-ja, sve su to primjeri koji se mogu objasniti Luxemburginom tezom o mehanizmima proizvodnje novih “vanjskih” prostora akumulacije, bilo teritorijalnih, bilo digitalnih, u trenutku kad se klasični izvori profita iscrpljuju. Zato paralela sa stotinjak godina unatrag ne djeluje kao puka analogija, nego kao primjer iste strukturne logike kapitala u novim historijskim uvjetima koji se, kad god kapitalizam upadne u novi ciklus krize, iznova okreće novim modelima militarizacije i rata kao “rješenja” za realizaciju novog vala akumulacije.
Volio bih sada prijeći na jednu drugu veliku temu knjige, feminističko preispisivanje Praksisa. Feminizam je, kako pokazujete u knjizi, jedna od najvećih Praksisovih “slijepih pjega”. Zašto feministička kritika nije tek dodatak revolucionarnoj borbi, kako su je vjerojatno vidjeli sami praksisovci, nego njezin neizostavan dio?
S jedne strane, iz različitih razloga praksisovcima je promaklo uključiti rodnu problematiku u program njihova tzv. stvaralačkog marksizma i humanizma, a s druge, svojim su nastojanjima itekako osnažili (premda mahom nesvjesno!) razvoj nadolazećeg “novog vala” jugoslavenskog feminizma. Marksistički feminizam podsjeća da bez reproduktivnog rada (npr. rađanja, odgoja, njege, emocionalnog rada, obavljanja rutinskih kućanskih poslova), koji svakodnevno održava život na svim razinama, nije moguće reproducirati društvo i njegove odnose. Zato feministička nastojanja nisu i ne mogu biti dodatak revolucionarnoj borbi, nego njezin nužni i sastavni dio.
Osim povratka ratovima, čini se da suvremena desnica istovremeno pokušava žene vratiti u povijesnu poziciju potlačenosti. Blaženka Despot, kako pokazujete u knjizi, već je ranije analizirala ekonomsku logiku antifeminizma i njegovu vezu s neoliberalizmom. Kako danas možemo pristupiti suvremenom antifeminizmu i konceptima poput tzv. “rodne ideologije”?
Zagrebačka praksisovka, Blaženka Despot, fenomen antifeminizma prepoznala je već osamdesetih, oslanjajući se na Stuarta Halla i njegovu tezu o “velikoj predstavi skretanja društva udesno”. Taj proces opisala je gotovo pa proročki: neoliberalizam, neokonzervativizam i nova desnica stapaju se upravo u antifeminizmu. Njezina analiza pokazuje da posrijedi nije slučajno kulturno preklapanje, već fenomen koji se bazira na jasnoj ekonomskoj logici. Kapitalizam u krizi, gušeći socijalne funkcije države, treba žrtvene jarce koje će optužiti za različite društvene nestabilnosti, npr. LGBTIQ+ osobe, migrante, Srbe, feministkinje, crnce, muslimanke. Despot taj fenomen locira i u iracionalnom pozivanju na “prirodu” i obiteljsko-suverenističku tradiciju, kao onih vrijednosti koje postaju sastavni dio političkog programa desnice koja, kada nije u stanju ponuditi neki ozbiljniji ekonomsko-politički program, poseže za raznim mitomanijama i normalizacijama mržnje prema drugima i drukčijima. Čini mi se da je analiza Despot jako dobro pogođena: suvremeni antifeminizam i tzv. “rodna ideologija” nisu fenomeni koji se odvijaju u nekom izoliranom prostoru tzv. “kulturnih ratova”, nego su sastavni dio šire strategije reprodukcije kapitalizma u krizi.
