Ankica Čakardić, profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, o suvremenoj ljevici u svjetlu praxis filozofije: Uslijed duboke krize ljevice, današnja je stranačka ljevica prečesto reformistička, fokusirana na kratkoročne mjere, a s obzirom na opće stanje stvari, primorana je koristiti neoliberalistički diskurs i klasične neoliberalističke mehanizme, poput mjera štednji i programa strukturalne prilagodbe. Pored ovog problema, i ekološke politike su problematične ukoliko se vode načelom „zelenog kapitalizma”. Ovdje se ne radi o urbanom eko lifestyle-u, već borbi za održivi svijet, za goli život. Ni feminizam ne možemo poštediti kritike.
Na Korčulanskoj ljetnoj školi (1963-1974) okupljali su se filozofi iz cijeloga svijeta, uključujući i najprominentnije toga vremena poput Ernsta Blocha, Ericha Fromma, Herberta Marcusea i Zygmunta Baumanna, a izloženi radovi se od 1964. izdaju u filozofskom časopisu Praxis. Idejni začetnici Korčulanske ljetne škole, časopisa i temelj praxis filozofije svakako su Gajo Petrović i Milan Kangrga, kojih se u ovom intervjuu najviše dotičemo. Razgovarali smo s izv. prof. dr. sc. Ankicom Čakardić koja predaje Socijalnu filozofiju, Marksističku filozofiju i Filozofiju roda na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kako bismo primijenili praxis na suvremenu političku klimu obilježenu neoliberalnim kapitalizmom i odgovorili na pitanje zašto je tako značajna i međunarodno prepoznata filozofska struja danas gotovo potpuno nestala.
Ime praxis već nam sugerira da se filozofija temelji na konceptu prakse, djelovanja. Ona pravi distinkciju između stvaralaštva, gdje čovjek djeluje po slobodnom nahođenju, i eksploatacije, gdje je sveden na kapitalu koristan i često repetitivan rad koji ga otuđuje jednako od sebe kao i od svojega rada. Ima li stvaralaštva danas?
Filozofija Praxisa odbija rad koji se u uvjetima eksploatacije reproducira na repetitivan i mehanički način, onaj koji radi inherentnog mu automatizma otuđuje pojedinca od njegove vlastite sadržajnosti i stvaralačkih potencijala. Pojam djelovanja, tj. prakse za praksisovce, napose zagrebačku školu, predstavlja vrlo specifičnu ontološko-antropološku kategoriju uronjenu u društvenost – čovjek jest samo kada slobodno stvara. Ključna je teza Gaje Petrovića da jedino slobodno stvaranje može izroditi praksu koja čovjeka razlikuje od drugih stvorenja i čini ga povijesnim bićem, ideja vrlo bliska Hegelovom konceptu slobodnog razvoja volje, odnosno duha. Za Petrovića i zagrebačku školu posebno je važna Marxova 2. teza o Feuerbachu: “Čovjek mora u praksi dokazati istinu, tj. stvarnost i moć”. Ukoliko je istina kao epistemološka kategorija svedena tek na teorijsko razmatranje izolirano od prakse, vremena i društva, tada se gubimo u svijetu interpretacija i spekulacije i zapravo ne smjeramo nikakvoj promjeni, nikakvom djelovanju. Čovjek je za praksisovce onaj koji slobodno stvara, ali istovremeno i spoznaje istinu onoga što stvori.
Ima li stvaralaštva danas? Voljela bih vjerovati da ima, mora ga biti, a ukoliko ga danas nema, na njemu moramo inzistirati već sutra. Praksisovci bi rekli da stvaralaštvo predstavlja izvorno političko djelovanje koje mijenja svijet na bolje. U nakani da izbjegnemo zavodljivi nihilizam koji u konzervativnom ključu cinično negira svaki pokušaj promjene, u ovom historijskom trenutku izrazito nepovoljnom za ljevicu, stvaralačko-politički djeluju međunarodni ženski marševi zadnjih godina, pokreti i stranke koji zastupaju demokratski socijalizam i antifašizam, kao i oni militantni za održivu budućnost, javno vlasništvo i commonse. Dakle, antikapitalističke borbe koje ne prate tek danas zadane i vrlo skučene koordinate političkog djelovanja.
Otuđenje je važan marksistički pojam i jedan od temelja praxis filozofije. Na koje je sve načine čovjek danas otuđen i u kojim specifičnim suvremenim političkim praksama vidite potencijal za razotuđenje?
Otuđenje je višeslojan marksistički pojam, a za praxis ono predstavlja svaku negaciju ljudskog. Ako je stvaralaštvo u kapitalizmu dokinuto, čovjek je tada reduciran na animal laboransa – radno biće lišeno djelatno-stvaralačkih potencijala i usmjereno na egzistencijalističku nužnost. Njegov je rad sveden na robu, na stvar kojoj počinje služiti pa ga i ona određuje – praksisovci bi rekli „postvaruje” (reificira).
Čovjekovo otuđenje se u kapitalizmu uočava u svakoj instanci njegova postojanja, sugerira praxis. Čovjek je otuđen od sebe i drugih ljudi. Sfera ekonomije kao „baze” i sfera ideologije kao „nadgradnje” međusobno se uvjetuju, u dijalektičkom su odnosu. To znači da se postvarenje, da se nakratko poslužimo Louisom Althusserom (iako on oštro odbacuje problematiku otuđenja, da ne bude zabune), iz sfere produkcije prenosi na sferu reprodukcije. Te se dvije sfere unitarno, uzajamno i istovremeno pretpostavljaju, uvjetuju. Čovjek je danas otuđen od svoga rada (u odnosima produkcije, klasičnog ali i atipičnog, prekarnog tipa rada), ali je istovremeno otuđen i u obitelji (u odnosima reprodukcije), kao i ideološkim aparatima države, bilo da je riječ o sferi kulture, obrazovanja, crkve itd. To se primjerice vidi u sustavima znanja, filozofije, kulture, generalno teorijske produkcije i obrazovno-kadrovskih politika, gdje ekonomija diktira tržišni trend, tj. teme koje se prodaju, objavljuju, literaturu koja se prevodi, recenzira i piše. Slično je vidljivo i na primjeru akademske produkcije gdje su znanstvenici primorani ispunjavati kvotu objavljenih članaka, u izrazitim odnosima kompetitivnosti, a zanemaruje se sadržaj objavljenog. Kvantitet je progutao kvalitetu. Iako je znanje uvjetovano ekonomijom, to ne znači da znanost proizvodi laži, nego da se fokusira na potrebe kapitalističkog načina proizvodnje.
Razotuđenje danas nužno slijedi iz progresivne političke prakse i održivog razvoja koji se ne temelje na principima akumulacije kapitala i tržišnim imperativima. Ono podrazumijeva mnogo dokolice, napose u vremenima prekarnog, atipičnog i fleksibiliziranog rada, što uključuje i urgentnu potrebu za smanjenjem trajanja radnoga dana s osam na šest sati i skraćenje radnog tjedna, uz nužnu feminističku socijalizaciju kućanskog rada. Da bismo se dugoročno suprotstavili postvarenju, svaka naša praksa mora biti antikapitalistička, kolikogod to zvučalo preuzetno i nezamislivo.
Jesu li sindikati danas, u Hrvatskoj i svijetu, dovoljno moćni i željni izboriti se za takvu dugoročnu viziju?
Uloga sindikata je izrazito važna u radničkim borbama jer su oni rijetke preostale organizacijske jedinice koje funkcioniraju kolektivistički i ne ovise tek o individualističkim okvirima. Međutim, depolitizacijom ljevice uopće i snažnim neoliberalnim udarima na svaki kolektivizam (neoliberalizam shvaćam kao izrazito grabežljiv, financijalizirani i tehnokratski oblik kapitalizma koji pratimo zadnjih 40-ak godina), i sindikati se povlače, gube svoju borbenost te se mahom fokusiraju na reformističko poboljšanje uvjeta rada i kratkoročno povećanje cijene nadnice. Reduciranjem svojih zahtjeva na kratkoročne promjene oni se de facto ne bore protiv eksploatacijskih odnosa rada. Tu nema riječi o potrebnim dugoročnim radničkim politikama o kojima ovisi svako kolektivno pregovaranje i oslobođenje rada. Osim toga, suvremeni sindikati predstavljaju neki oblik pretpolitičke borbe koja je uvijek zadana u granicama u zakona. Za stvaranje dugoročnih političkih vizija i promjena trebaju nam neki drugi politički subjekti.
Dominantni sindikati se dakle, u kontekstu postvarenja, trude da radnici budu cjenjenija tržišna roba, a ne da prestanu biti roba.
Upravo tako. Tjednik Novosti je nedavno napravio detaljnu analizu zadnjih pregovora o redefiniranju Zakona o radu gdje se jasno vidi kako sindikati zagovaraju dalju neoliberalizaciju radnog zakonodavstva – fleksibilizaciju radnih ugovora, čime se sve gipkije prilagođavaju tržištu umjesto da mu prkose. Spomenimo i ovo. Danas kada toliko kasnimo s uvođenjem odlučnih protupandemijskih mjera, neki sindikati dovode u pitanje važnost cijepljenja i odbijaju uvođenje COVID potvrda u javnim institucijama. Nažalost, svjesno ili nesvjesno, na taj se način afirmira konzervativna sumnja u znanost i podržava deregulacija epidemioloških mjera. Nije li to tipična neoliberalna gesta?
Marksizam je dominantno interpretiran kroz prizmu klasne borbe, a manje postvarenja i otuđenja. Eksploatacija, kapitalistovo oduzimanje viška vrijednosti iz ruku radnika glavna je misao ljevice, a anglofoni marksisti postvarenje smatraju ezoteričnim i fokusiraju se upravo na antagonističke i redistributivne aspekte Marxove misli. Međutim, čak i ako se radnici organiziraju u snažne sindikate i izbore za veliki dio pite, čovjek je i dalje postvaren i prilagođava se tržišnom natjecanju koje iziskuje dugo radno vrijeme i uništenje planeta. Zašto se filozofski termini poput postvarenja i otuđenja zanemaruju u politici i javnosti općenito?
Filozofija kao oštra analitička alatka koja detaljno promišlja svijet i svijest nije baš popularna u politici, da budem krajnje benevolentna, pa tako ni u suvremenoj lijevoj politici. Štoviše, filozofija se češće koristi kao psovka: “Nemoj filozofirati, reci konkretnije, govori jasnije”. Daleko od toga da i sama filozofija kada pretjerano i opskurno inzistira na spekulativnosti nije za to zaslužna. Međutim, budući da je suvremena politika lišena „javne stvari” i reducirana na tehnike upravljanja kao neoliberalne prakse, nju zanima brza, efikasna i konkretna mjera, ona nema vremena za sustavnu analizu ili apstraktne koncepte. Fetiš joj je statistika, broj, monetarni odnos, tehnika vođenja ili tehnokracija, pa mjesta za politiku kao stvaralački akt promjene u klasičnom praxis smislu ne može ni biti. U tom ozračju loše prolazi i ideologija, najednom bi politika trebala prestati biti polje antagonizma i klasnog sukoba te postati ideološki neutralna tehnika upravljanja. Dominantan žargon svake neoliberalne politike vrti se oko onog zahtjeva “trebamo politike (policies), a ne politiku, bavimo se konkretnim pitanjima, menadžmentom i brojkama, a ne filozofiranjem i ideologijom”.
Milan Kangrga u svojem radu Što je postvarenje? upozorava kako socijaldemokratski teoretičari ne spominju postvarenje jer ono postaje vidljivo i spoznatljivo “tek kada se prekorači horizont građanskog društva”. Ima li smisla govoriti o postvarenju u neoliberalnom kapitalizmu ili se važnije barem za početak usredotočiti na redistributivne i ljudskopravaške politike socijaldemokracije?
Kangrga je u pravu. Redistributivne i ljudskopravaške politike socijaldemokracije nisu dovoljne za korjenite promjene, napose od kada govorimo o pomicanju socijaldemokracije prema političkom ekstremnom centru, ponekad i desnije od toga. Svijet je od 2009. naovamo pretrpio – i trpi – nekoliko brutalnih kriza, ekonomskih, socijalnih, zdravstvenih, migrantskih i klimatskih. Socijaldemokracija i ljudskopravaška politika u postojećoj liberalističkoj formi neće moći te probleme dugoročno nositi i rješavati, potrebne su socijalno osjetljivije i dugoročne lijeve politike koje zaobilaze centar i desnicu u širokom luku.
Termin postvarenja će biti aktualan i upotrebljiv sve dok ima kapitalizma. Međutim, premda taj koncept dobro opisuje trenutno stanje društva, on ne smije služiti tek kao deskriptivni model kojim neiscrpno opisujemo raznolike načine na koje je čovjek danas otuđen. Ako iza postvarenja ne postoji odgovor na pitanje koji su njegovi izvori i uroci, „zašto je tome tako kako jest”, onda dolazimo u opasnost da transhistorijski i apolitično pristupamo historijskom i nedvojbeno političkom fenomenu. Iako koncept postvarenja može funkcionirati kao dobra dijagnostička alatka, njega treba „apdejtati”, dopuniti empirijskom strogošću koja nam eksplanatorno sugerira kako je došlo do situacije ultimativne otuđenosti u kojoj smo se našli. Da bismo mijenjali i rušili problematične društvene odnose, moramo ih moći razumjeti, moramo znati kako se i zašto reproduciraju. U tome vidim snagu filozofije i marksizma.
Kritike samog praxisa ćemo se ubrzo dotaknuti, ali volio bih se osvrnuti na njegovu bespoštednu kritiku svega postojećeg. U kakvom je stanju kritika danas?
Bespoštedna kritika svega postojećeg zapravo je bio politički intoniran pristup teoriji i praksi, usmjeren ne samo na kritiku „neprijatelja”, već i lijevu kritiku u Jugoslaviji. Još preciznije, usmjeren na kritiku birokracije koja je, kako su praksisovci naglašavali, uništavala samoupravne ideale. Jednako tako, ta se bespoštednost protezala i do kritike marksizma, napose njenih dogmatskih zastranjenja, kako su vjerovali. Zato je praxis predstavljao svoj marksistički program kao „otvoren”, onkraj svake ortodoksije.
Kritika je danas u krizi. Budući da je politika svedena na tehnokraciju, ona je naprosto gluha za bilo kakvu informiranu i sustavnu kritiku. Na snazi je cinični stav, jeftino brzopleto kontrarijanstvo bez sadržaja, nepromišljeno raspoloženje koje je tu da „skandalizira” i daje privid kritike. Takva pseudokritika gubi svoje interpretativne i političke potencijale te postaje praznim označiteljem.
Stavljaju li neke stranke površnu kritiku u prvi plan kako bi sakrile manjak vlastitih ideja za rješenje problema? Tu bismo mogli navesti Most ili sada već nebitni Živi zid kao primjere.
Most je odličan primjer kritike ispražnjene od ikakvog sadržaja. Budući da Most zapravo ne proizvodi kritiku, njihovi površni izričaji poprimaju formu populističkog nabačaja, pamfleta, lažnog obećanja ili afektiranog napada punog moralizacije. Njihove kritičke intencije funkcioniraju kao neka pretpolitička forma zgražanja koja nije u stanju ozbiljno univerzalistički misliti i artikulirati sadržajno nabijenu kritiku koja bi nosila neki smisao. U vremenima pošasti svakojakih komunikacijskih stručnjaka i političkih analitičara taj nas mostovski pretpolitički habitus mnogo i ne čudi, napose ako uzmemo u obzir da se ultradesnica koju Most gradi svakodnevno odriče društvene kritike i znanosti, zagovarajući antiintelektualizam, napuštanje prosvjetiteljskih načela progresa, logike, argumentacije, pa otuda i promišljene informirane kritike.
Budući da se praxis usudio kritizirati birokraciju Jugoslavije, zanima me kako bi glasila bespoštedna kritika suvremene ljevice?
Uslijed duboke krize ljevice, današnja je stranačka ljevica prečesto reformistička, fokusirana na kratkoročne mjere, a s obzirom na opće stanje stvari, primorana je koristiti neoliberalistički diskurs i klasične neoliberalističke mehanizme, poput mjera štednji i programa strukturalne prilagodbe. Pored ovog problema, i ekološke politike su problematične ukoliko se vode načelom „zelenog kapitalizma”. Ovdje se ne radi o urbanom eko lifestyle-u, već borbi za održivi svijet, za goli život. Uz sve ovo, ne možemo poštediti ni feminizam kritike. Feminizam se nerijetko instrumentalizira u konzervativne svrhe, bilo da je riječ o neoliberalnom feminizmu koji inzistira na patološkom individualizmu izbora i poduzetničkom duhu ili feminizmu koji se naziva „radikalnim”, a počiva na problematičnom konzervativnom biološkom esencijalizmu i politikama sustavnog isključivanja queer osoba. Treba reći, ovaj tip „bespoštedne” kritike ne treba shvatiti kao napad, već pokušaj korekcije, usmjeravanja politike u što progresivnijem smjeru. Jer ako se „drugarske kritike” odreknemo u potpunosti, onda ćemo još i jače reproducirati postojeću pacifikaciju i depolitizaciju javnoga govora, što nas opet vraća na odnos politike i tehnokracije o kojem smo maločas razgovarali.
Što mislite o ukidanju mjere roditelj-odgojitelj?
Mislim da se ta mjera nije ni smjela donijeti. U potpunosti podržavam odluku Možemo!-a za njezino ukidanje. Riječ je o lažnom izboru, da se roditeljima – nemojmo se zavaravati, riječ je u prvom redu o majkama – omogući da „izaberu” biti majke po zanimanju i da su za taj, nedvojbeno ogroman, važan i beskrajan, rad plaćene. Da bi nešto bio izbor, moraju ti se ponuditi barem dvije opcije između kojih nešto biraš. Ovdje se radi o bezizlaznoj situaciji, gotovo da si uslijed neimaštine stjerana u kut i grčevito se loviš za slamku spasa od nekoliko desetaka tisuća kuna. Pravi izbor mogao bi uslijediti tek nakon što se majkama omogući svaka pomoć u skrbnom radu, besplatni vrtići i jaslice koji rade čitavi dan, pa i vikendom. Dakle, socijalni servisi bi morali biti dostupni, jaki, s realiziranim pedagoškim standardom i dobrim uvjetima rada za sve odgajateljice/e. Uz to, nimalo manje važno, tržište rada mora se moći otvoriti i za majke. Kada nemaš socijalne servise na raspolaganju, a tržište te ne želi uposliti jer si majka koja imaš više djece, onda ovakva reakcionarna mjera samo podrazumijeva daljnje zatvaranje žena u kućanstva bez prava na izbor i još jače podvijanje kičme pred imperativima kapitalizma. Jedino rješenje za ogromnu količinu neplaćenog kućansko-skrbnog rada jest njegova puna i dugoročna socijalizacija.
Volio bih bespoštednu kritiku primijeniti i na praxis. Praksisovci su kritizirani iz marksističke perspektive zbog spekulativne naravi svojeg mišljenja i pretjerano oslanjanje na metafiziku. Optužuje ih se da su se bavili kritikom jugoslavenskog društva pomoću apstraktnih filozofskih termina o kojima pričamo i naprosto isticali da ih društvo nije doseglo. Po toj kritici, praksisovci su nametali apstraktne pojmove konkretnom političkom uređenju, a nisu se bavili egzaktnim društvenim konfliktima i političkom ekonomijom pomoću kojih bi mogli približiti društvo filozofskim idealima.
Lijeva inteligencija je uvijek u opasnosti da je se proglasi salonskom. Ako se pojaviš s idejom sveobuhvatne kritike, a nisi na „terenu”, uključen u neku organizaciju, sindikat, stranku, postoje velike šanse da se tvoja mišljenja i analize ušutkuju. Dodatni je problem ako je na snazi opća antiintelektualna atmosfera, baš kao što je tome slučaj danas. To nas vraća na ono pitanje o stanju suvremene kritike – kakva je, zbiva li se, promišlja li se. Mišljenje je shvaćeno kao neki privilegirani spekulativni i izolirani alat koji nema veze sa stvarnošću. Mislim da je to iznimno opasna tendencija, naime, ušutkivanje svake političke teorije. Ukoliko nemamo neki koherentni sustav promišljanja prakse, empirije i društvenih odnosa, teško možemo biti u stanju ozbiljno smišljati odgovore na društveno-političke probleme. Taj antiteorijski pristup nosi predmodernističke sentimente, gotovo feudalističkog tipa. Valjda je mišljenje dozvoljeno samo probranim plemenitim „stručnjacima”, nikako lijevoj inteligenciji ili narodu uopće.
Nema sumnje da je praxis zaslužio da ga se kritizira. Ne naprosto zbog njihova apstraktnog mišljenja, ipak je nešto specifičnije na stvari. Postoji zabilježena anegdota koja uključuje jednog od najvažnijih jugoslavenskih političkih ekonomista, naime, Branka Horvata. Na jednoj Korčulanskoj ljetnoj školi kasnih 70-ih on je izjavio da se „socijalizam može izmjeriti”. Tom je izjavom malčice provocirao praxis kako bi im dao do znanja da socijalizam nije tek neka apstraktna humanistička težnja, već je riječ o ozbiljnoj političkoj ekonomiji. Jednako tako, suptilno je sugerirao da se o revoluciji ne može „samo misliti”, pritome kritizirajući neke članove i tendencije Praxisa. Međutim, budući da Praxis ne predstavlja jedinstvenu teorijsku školu, Horvat teško da je u svojoj kritici imao u vidu, primjerice, sociološke analize Rudija Supeka u kojima upućuje na konkretne probleme provođenja samoupravljanja u tvornicama i društvu općenito. U spomenutoj anegdoti vezanoj za Horvata učitavam evidentni nedostatak empirijske strogosti ili strah od svakog pozitivizma kod nekih praksisovaca.
Praxisu dakle nedostaje ono čega je danas previše – politike upravljanja.
Paradoksalno, ali otprilike tako. Ne bih to mogla ovdje do kraja izvesti radi skučenosti prostora, ali kao da je došlo do nekog tipa zamora „mišljenja revolucije” u stilu praxisa, e kako bismo lagano prešli sa samoupravljanja na politiku kao upravljanje, sve do njenih neoliberalnih konotacija.
Još jedno važno mjesto kritike praxisa moglo bi biti njihovo sveopća „refilozofikacija” Marxa. Premda su se kao filozofska škola najviše bavili Marxovim i Engelsovim Ranim radovima, pokušavali su Grundrisse i Kapital prikazati primarno kao filozofska djela. Na taj su način sociologiju, povijest i političku ekonomiju zapravo podveli pod filozofiju, lišavajući „kasne radove” historijskog i političko-ekonomskog konteksta. Otuda slijedi i problem njihova koncepta slobodnog stvaralaštva u kojem se sloboda primarno razumijeva kao metafizička pretpostavka, a ne kao socijalna ili materijalna živost. Sloboda nije vječni i nepromjenjivi ideal, ona se događa u okviru nekih društvenih odnosa i ima svoju povijest. Metafizičko shvaćanje slobode odvelo je praxis od marksističkih korijena i približilo ga buržujskim, liberalističkim shvaćanjima slobode. Tomu nikako ne pomaže okretanje Gaje Petrovića fundamentalnoj ontologiji Martina Heideggera i bijegu od svakog pozitivizma i historizma, iz čega je, pored ostaloga, uslijedio i problem generalnog supsumiranja marksizma pod filozofiju, slobode iz materijalnih uvjetovanosti u transhistorijski ideal. Kad smo kod kritike Praxisa, očigledno razloga za nju ima, ne zaboravimo da je Praxis u cijelosti zanemario feminističko pitanje.
Praxisov individualizam, ontološko poimanje čovjeka i kritičan odnos spram jugoslavenske birokracije možda su se mogli uklopiti u postjugoslavensko lijevo građansko društvo. Zašto je praxis nestao?
Praxis je, i uopće marksistička filozofija, 90-ih godina skupa sa svim temama o Jugoslaviji, bilo da je riječ o samoupravljanju, socijalizmu, antifašizmu, Nesvrstanima, nestao sa scene. Radilo se o ideološkoj i tranzicijskoj pripremi terena za novi političko-ekonomski režim koji je uključivao reviziju i fabrikaciju jugoslavenske povijesti. Međutim, ne radi se samo o „vanjskim faktorima”, i u praxisu su postojali određeni elementi liberalističke filozofije, na koje sam upozorila i maloprije, radi kojih mu prihvaćanje individualističkog duha novog vremena nije bilo toliko strano. Zanimljiv je taj fenomen, zagrebačka škola praxisa nije odbijala liberalističke tendencije društva, a srpska je čak javno podržavala nacionalistički režim. Uslijed ratnog i nacionalističkog ludila, za razliku od srpskih kolega, neki članovi zagrebačkog Praxisa nastavljaju i javno istupati protiv nacionalizma – Petrović, Supek i najduže Kangrga, budući da ih je nadživio. Međutim, ono što vidim kao problem jest činjenica da „stari” praksisovci nisu organizacijski zacrtali put nekom mogućem antinacionalističkom pokretu. Valja se podsjetiti da su od mlađe zagrebačke škole mnogi odigrali važnu ulogu u razvoju antiratne i antinacionalističke politike, zasigurno Žarko Puhovski, Lino Veljak i Nadežda Čačinovič.
Praxis pokušava čovjeka i istinu zamisliti onkraj svih postvarenosti i otuđenosti. Kangrga kaže da je cilj filozofije “točna spoznaja neistinitog bitka”. To je strogi fenomenološki posao i ne može se obavljati iz svijeta empirije, pozitivnih znanosti i povijesti. U tom dijelu razvoja praxisovog mišljenja javlja se ideja da misao treba očistiti od empirije, pozitivnih znanosti i historije. Praxisovci poput Petrovića inzistiraju na mišljenju revolucije, a ne na historijskim uvjetima koji je omogućuju. Mislim da su to klice problema zbog kojih se nije mogao u progresivnom smislu razvijati dalje: You reap what you sow. Praxis nije ostavio mogućnost za razvoj nekih novih škola. Konačno, koketiranje s mišljenjem Heideggera, jednog od najvažnijih konzervativnih filozofa, odvuklo je praxis od marksizma, ne bi li ga konačno u potpunosti uništio hrvatski nacionalizam. Iako je Praxis predstavljao pokušaj bespoštedne kritike svega postojećeg, na kraju su ga ugušila vlastita ograničenja.
S obzirom na neoliberalizam u kojem su ljudi u dugovima, skupom najmu, bez pregovaračke moći, nesigurnom zaposlenju i nisko plaćeni, razumljiv je žal za prošlošću, odnosno samoupravnim socijalizmom i birokracijom. Međutim, nedostaje li suvremenoj ljevici nova vizija i uvid da je otuđenje bilo prisutno i tada?
Vrlo ugrubo govoreći, odnos prema Jugoslaviji se danas uspostavlja ili opasnim revizionizmom ili naivnom nostalgijom. Nijedna pozicija nije plodonosna. Ono što vidim kao pozitivne političke pristupe jugoslavenskoj prošlosti jest, primjerice, inzistiranje Radničke fronte na socijalizmu, ali ne kao u potpunosti precrtanoga jugoslavenskog modela, već njegovo smještanje u kontekst demokratskog socijalizma. Možemo! također mnogo pažnje posvećuje problemu upravljanja i zagovara različite modele demokratizacije politike i samoupravljanja, referirajući se i na prošle jugoslavenske modele. Čini mi se da je to dobar put, ali vizije nikad nije dovoljno.
Što možemo naučiti od praxisa danas?
Filozofija ne izvire iz čistog etera, mimo konkretnog vremena i prostora. Ona je uvijek socijalno obojena i premrežena ideologijom. U krajnjoj liniji, ona nam pomaže razumjeti logiku ludila u kojem živimo. Praxis je napravio dobar most između spekulativne filozofije i marksističke geste kojom je demonstrirao da filozofija može biti korisna alatka za sudjelovanje u politici mišljenjem i sustavnom analizom. Ali jednako tako, inzistirajući i da je mišljenje nezaobilazna praksa svake progresivne politike. Koncepti koje je Praxis razvijao poput postvarenja, otuđenja, razotuđenja, bespoštedne kritike i mišljenja revolucije, važni su za svoje vrijeme i preko njih saznajemo puno o historijskom trenutku u kojem nastaju, u kontekstu društvu koje se oblikovala kao socijalističko.
Međutim, ako ih danas primjenjujemo, trebamo ih historizirati; stavljati u odnose vremena u kojem mi živimo jer je političko-ekonomska situacija i uopće ideološka klima bitno drugačija. Praxis je važan jer je kritizirao nacionalizam, isticao nužnost međunarodne suradnje, popularizirao marksizam i na neki način proveo most između Istoka i Zapada. Praxis sjajno ilustrira progresivne tendencije jugoslavenskog društva koje je omogućavalo razvoj kritički nastrojene inteligencije i koje je nastojalo uključiti upravo te subjekte u sam epicentar političkih zbivanja.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
