Razvidno je da se oligarsi spremaju braniti svoje privilegije prolijevanjem krvi naroda. I Trumpova administracija se otvoreno sprema za nasilje. Thiel i Trump imaju na raspolaganju kombiniranu moć organa represije Sjedinjenih Država i umjetne inteligencije. Trump se nada pokazati kako Kongres više nema nikakvu snagu unutar modela unitarnog predsjedništva. I nedvosmisleno je jasno da se itekako spremaju pucati u ljude. Već to čine. 29 puta su pucali na imigrante, koje su namjeravali uhapsiti. To je tek početak, ako se svatko tko je protiv kapitalizma otvoreno smatra neprijateljem.
U zadnje vrijeme sve je popularnija apokaliptična literatura, negdje u oblaku između fikcije i dokumentarca, o mogućem krvavom raspadu zemlje. Prošlog mjeseca pojavio se Raspad (The Breakup) Kurta Andersena, pomalo optimistično razmišljanje potomka obalne elite, s Alexandrijom Ocasio-Cortez kao predsjednicom ostataka Amerike 2045. i raspadom koji se uglavnom odvija u sudnici, a ne na bojištu. Sljedeći mjesec izlazi nešto realističnija knjiga Exit Party, Emily St. John Mandel, autorice proročanske knjige iz 2014. o pandemiji (Station Eleven), koja započinje rečenicom: “Sjedinjene Države su se razišle nakon vojnog udara”, i tulumom na ulicama Los Angelesa kojim se proslavlja prestanak policijskog sata u novoj Republici Kaliforniji.
Već smo imali u posljednjih deset godina novelu Omara El Akkada Američki Rat, Biografiju X Catherine Lacey, televizijsku adaptaciju Handmaid’s Tale, film Građanski Rat Alexa Garlanda, a prije toga Ecotopiju (Ecotopia) i Turnerove Dnevnike (The Turner Diaries). U knjizi Break It Up: Secession, Division and the Secret History of America’s Imperfect Union Richard Kreitner upozorava kako su se na Jugu, godinama prije prvog građanskog rata, tiskale knjige o raspadu i krvoproliću, koje se onda zaista i dogodilo, a povjesničarka Heather Cox Richardson u knjizi Kako je Jug pobijedio u Građanskom ratu (How the South Won the Civil War) polemizira da, dok je Sjever pobijedio vojno, Jug je zapravo pobijedio ideološki, i posljedice tog poraza vuku se među nama i danas kroz ideju da sloboda i demokracija nisu univerzalne i da postoje samo za odabrane i na temelju iskorištavanja i izrabljivanja drugih.
Ernst Fraenkel, Židov, profesor prava u Berlinu do 1938., kad je pobjegao u Chicago, napisao je knjigu Dvostruka Država: Prilog teoriji diktature (The Dual State: A Contribution to the Theory of Dictatorship), u kojoj opisuje tadašnju njemačku državu kao državu s dva paralelna sustava pravde: jedan, normativan, za lojalne podanike države, i drugi, arbitraran i kapriciozan, za “neprijatelje”. Aziz Huq, profesor prava danas na Sveučilištu u Chicagu, upozorava da su SAD danas postale jedna takva dvostruka država, u kojoj je moguće ukinuti imigrantima zakoniti status u zemlji zbog kritike Izraela, pod izlikom da njihov govor ugrožava ciljeve vanjske politike SAD-a, kao što je državni sekretar Marco Rubio pokušao Mahmoudu Khalilu, Mohsenu Mahdawiju i Rumeysi Ozturk. Prošlogodišnji izvještaj Heritage Foundationa samo potvrđuje tu pretpostavku, navodeći kako, čak i ako država ne uspije prevladati na sudu (nije uspjela, za sada: sutkinja Noel Wise iz San Francisca upravo je prije nekoliko dana presudila da je kritiziranje Izraela zaštićeno Prvim amandmanom, bez obzira na to je li netko građanin ili imigrant), samo uhićenje i grub tretman trebali bi utjerati strah u kosti drugih i odvratiti ih od aktivizma (nešto kao članak 133. KZ-a SFRJ). No što ako kap prelije čašu i isprovocira bijes koji straha ne zna u srcima prosvjednika? Koji je onda plan? Pucati u ljude? Kako je to završilo u Jugoslaviji?
Većina ljudi ne želi rat. Nije ni u Jugoslaviji. Nadaju se političkoj promjeni, dogovoru, kompromisu. U studenom, kako se sada čini prema istraživanjima javnog mnijenja, Demokrati će preuzeti Kongres, možda i Dom zastupnika i Senat, možda samo jedno od toga, i to ne bilo koji Demokrati, nego baš oni koji se ne stide izjašnjavati kao socijalisti i protivnici politike Izraela. Grahama Platnera u državi Maineu protivnici su uspješno srušili zbog seksualnog zlostavljanja, no na njegovo mjesto došao je Troy Jackson, po mnogo čemu bolji kandidat, iste ideologije. Ankete prognoziraju prednost Alexandrije Ocasio-Cortez ispred Chucka Schumera u izboru za Senat 2028., čak 64 prema 36. I Trumpova administracija i Fox News su totalno u trećoj crvenoj panici, drveći svaki dan protiv komunizma i socijalizma, kao da smo usred hladnog rata.
Većina birača, također, naravno, nisu nikakvi komunisti niti socijalisti, niti imaju pojma o Marxu, nego samo reagiraju na nepravdu i nejednakost. Velik dio otpora postojećem proizlazi iz politike prema Izraelu i ekonomije bazirane na AI balonu. Ljudi su opravdano zgroženi nad količinama energije potrebnima za podatkovne centre i njihovim utjecajem na okoliš. Četiri tisuće ih je već izgrađeno, još četiri tisuće je u planu. Već sada troše struje koliko čitava Florida, sa svim klima-uređajima koji tamo rade 24/7. Prema Gallupovu istraživanju, 70 posto Amerikanaca danas se protivi gradnji novih centara, kao i 63 posto republikanaca. Dakle, protivljenje podatkovnim centrima nije nikakva komunistička ideja, nego logični građanski otpor devastaciji našeg okoliša i našeg društva (zato je Topusko sve atraktivnije). Dario Amodei, CEO Anthropica, u svibnju je rekao da misli da će nam ta revolucionarna tehnologija otvoriti oči i okupiti nas sve u podršci, usprkos ideološkim razlikama, no dogodilo se upravo suprotno: guvernerka države New York, Hochul (demokratkinja), proglasila je moratorij, no i guverner države Texas, Abbott (republikanac), zaustavio je nove projekte i naredio reviziju. Čak je i tech-bro Vivek Ramaswamy (koji se trenutno kandidira za Dom zastupnika iz Ohija) izjavio da, usprkos tvrdnjama protivnika, nije za podatkovne centre.
I drugo: politika trenutne vladajuće garniture u Izraelu nakon 7. listopada 2023. okrenula je većinu građana SAD-a protiv Izraela. Ljudi su se zamislili – koga to mi podržavamo? – nad svakodnevnim slikama razaranja Gaze, ubijanja djece, bombardiranja bolnica. Do te mjere da je već i Trump postao nestrpljiv. Amit Segal, konzervativni izraelski komentator za Kanal 12 i Israel Hayom, kaže: “Za Trumpa, završetak ovog rata je ključan za uspjeh na ‘midterms’ izborima u studenom. Za Netanyahua, završetak rata je prepreka pobjedi na izborima ove godine. Iz političke perspektive, to je razlog razdora između njih dvojice.” Netanyahu neće popustiti jer mu prijeti zatvor ako izgubi. A kako se Trumpova administracija neće odreći ni AI balona ni Netanyahua, tako im treba neki drugi propagandni trik da nekako pokušaju pridobiti birače na jesen.
Zato, komunjare! I treća crvena panika.
A “socijalisti” unutar Demokrata pobjeđuju upravo zato što se “establishmentu” Demokrata ne može vjerovati oko Izraela, jer su u džepu izraelskog lobija u SAD-u, AIPAC-a. David Kirkpatrick piše prošli mjesec u članku Enabler u New Yorkeru: “U prosincu 2023. Biden je bez suglasnosti Kongresa autorizirao izvanrednu prodaju oružja Izraelu, u vrijednosti nekoliko milijuna dolara. Nedugo zatim, progurao je kroz Kongres dodatnih 8,7 milijardi dolara pomoći Izraelu. Njegova administracija je na kraju pristala prodati Izraelu više od 20 milijardi dolara u oružju tijekom kampanje u Gazi, povrh 3,8 milijardi dolara vojne pomoći koje SAD regularno daju Izraelu godišnje. Što god da su dužnosnici navodno govorili iza zatvorenih vrata, ta privržena vojna pomoć stvorila je u javnosti sliku pune i neupitne podrške izraelskom nejasnom cilju ‘totalne pobjede’.”
Prva crvena panika bila je prije stotinjak i nešto godina, kad su Boljševici preuzeli kontrolu nad Rusijom. Kapital se ovdje smjesta ukenjao od straha da bi se tako nešto moglo i drugdje dogoditi. Socijalističkog predsjedničkog kandidata Eugenea Debsa stavili su u zatvor. Emmu Goldman su protjerali iz zemlje. No sve je završilo s par anarhističkih bombi i jednim masivnim generalnim štrajkom. Kapital je pobijedio. I u deset godina odgurao zemlju u Veliku depresiju, da bi besramno obogatio nekolicinu. Druga je bila nakon Drugog svjetskog rata, kad su se Sovjeti dočepali atomske bombe, pa je senator McCarthy inicirao čistke u državnim i kulturnim institucijama protiv svih osumnjičenih za antikapitalizam. S vremenom se taj žar ugasio, postavši apsurdan, kako je zemlja rapidno napredovala i kako je ta plima bogatstva zaista neko vrijeme dizala sve brodove.
Clintonov ministar rada, Robert Reich, u svom podcastu navodi kako su radničke plaće rasle u korak s produktivnošću sve negdje do 1970., a odonda se te dvije krivulje radikalno razilaze. Da su nastavile rasti usporedno, kaže, danas bi savezni minimalac bio oko 25 dolara po satu, a ne 7,25. Mnoge države imaju viši minimalac, no nigdje nije iznad 18 dolara po satu. Burza u međuvremenu proizvodi 1200 novih milijunera dnevno, kako piše Wall Street Journal. Mladi se ne nadaju ničem dobrom od rada i školovanja. Tri četvrtine generacije Z želi postati poduzetnicima. Više od pola želi biti influenserima. Nitko ne vjeruje da će se obogatiti od rada. Ili preživjeti. Misle da ih samo neočekivani dobitak – na burzi, na lutriji, u kockarnici – može još spasiti. Osamdeset posto maturanata ne očekuje da će rad biti važan dio njihova života niti da će isti biti posebno zanimljiv. Polovica 18- do 29-godišnjaka ne može si priuštiti vlastito prebivalište i živi s roditeljima. Nitko nije previše inspiriran vjerom u budućnost.
Bez vjere u budućnost pada i želja za imanjem djece. Fertilitet u SAD-u, prema prošlogodišnjem izvješću Centers for Disease Control and Prevention, trenutno je 1,57 i u kontinuiranom je daljnjem padu (bit će, kažu, 1,15 do 2100.). Jedini način da Social Security Administration (SSA) napuni kofere iz kojih će plaćati mirovine sve većem broju starih Amerikanaca jest, dakle, da se otvore vrata imigrantima. SSA bazira svoje proračune na oko 1,2 milijuna imigranata godišnje tijekom 21. stoljeća. Trumpova administracija je, međutim, svela taj broj gotovo na nulu. SAD, pod Trumpom, ne daju azil više nikome osim bijelim Južnoafrikancima i hvale se kako su učinili imigrantima ovdje život nepodnošljivim.
Jonathan Blitzer piše u New Yorkeru prošli mjesec kako je “prema bazi podataka ProPublica, u Trumpovu drugom mandatu podignuto oko 60 000 habeas corpus tužbi u vezi s imigracijom, više nego u posljednjih 16 godina zajedno”. Porast je posebno zabilježen nakon Operacije Metro Surge u Minnesoti: “od siječnja 2025. do danas broj ljudi u zatvorima za imigracijske prijestupe porastao je s 39 tisuća na 60 tisuća; 70 posto nije počinilo nikakvo krivično djelo; 52 ih je umrlo u pritvoru, prema istraživanju Associated Pressa.”
Čini se da siječemo granu na kojoj sjedimo. U stvari, oni koji su si jamili sijeku granu pod nama koji nismo. Ekonomska kriza nije nuspojava, nego dizajn. Trumpova administracija želi grubo, podijeljeno društvo u kojem bogati i moćni rade što hoće, a sirotinja što mora, prisiljena oskudicom i u strahu od zatvora i batina. I što je jasnije da će ‘socijalisti’ pobijediti u studenom, to su Trumpovci determiniraniji da ih satru ekonomskom krizom i nerješivom financijskom situacijom (kakva je dočekala i Obamu nakon što je pobijedio 2008.).
Recesija je već ovdje. Rimski carevi bi promijenili kompoziciju kovanica u krizi (više cinka, manje srebra). Isto radimo i mi. Ukinuli smo kovanice od 1 centa. I počeli kovati kovanice od 5 centi od jeftinijeg metala. Kamatne stope na 30-godišnje obveznice skočile su na 5,3 posto (s 1,7 posto u 2021.), najviše od krize 2007. – 2008. To znači da plaćamo veće kamate na državni dug, koji je, pod Trumpom, narastao na preko 40 tisuća milijardi dolara, uglavnom zbog troškova rata u Iranu (a rekao je da neće voditi ratove) i zbog poreznih olakšica superbogatašima, koji mu daju lovu za političku kampanju. Novac, skupljen od svih nas, daruje se najbogatijima.
Povijesno, kad god su Republikanci na vlasti, zemlja ide dublje u dug da bi oni mogli smanjiti poreze milijarderima, koji im plaćaju političke kampanje, a onda Demokrati, kad dođu na vlast, ne stignu ništa korisno (kao priuštivo stanovanje, univerzalnu zdravstvenu zaštitu, besplatno visoko obrazovanje) napraviti zbog toga što svu energiju moraju posvetiti izvlačenju zemlje iz teške financijske situacije u kojoj su je zatekli. Onak’, k’o Tomašević nakon Bandića. Trenutno već 20 posto prihoda od poreza u SAD-u odlazi na plaćanje kamata na dug, stvoren da se vode nepotrebni ratovi i da se bogatuni učine još bogatijima. A rast stagnira. Fertilitet pada. Za usporedbu, Jugoslavija je 1989. platila 19,8 posto prihoda na servisiranje duga.
Sekretar financija, Scott Bessent, odlučio je otkupiti dugoročne obveznice, prodajući kratkoročne i kupujući japanski jen, da bi mu podigao vrijednost, kako Japan, najveći posjednik američkog duga, ne bi počeo prodavati američke obveznice. Slične kratkotrajne mjere stabilizacije i Jugoslavija je pokušavala u svojim zadnjim danima, sjetimo se Milke Planinc. Što se događa kad Japan zimus ipak bude morao početi prodavati američke obveznice da bi spasio svoju valutu i svoju (isto do grla zaduženu i s još nižim fertilitetom) ekonomiju? Amerikancima kamate odlaze u stratosferu. Sirotinja bankrotira i odlazi na ulicu. No također, motor koji trenutno pokreće američku ekonomiju, AI balon, krahira jer je AI mirage, izgrađen na dugu od oko 500 milijardi dolara i planu daljnjeg zaduživanja od oko 300 milijardi. Masa investitora kupila je dionice AI kompanija na posuđeni novac. Većina investitora je, zapravo, u golemom dugu i posjeduje samo vrijednost na papiru: u lipnju ove godine njihov dug bio je tisuću milijardi dolara veći od gotovine kojom raspolažu. Kad AI balon pukne i dionice krahiraju, a kamate na dug eksplodiraju, sustav puca. Zato ga, valjda, treba hraniti novim poreznim olakšicama.
U međuvremenu, ekonomija za mase već je počela pucati. Prestajemo kupovati. Walmart, najveći, najjeftiniji lanac dućana svega i svačega, prošlo je tromjesečje objavio gubitak, prvi put u povijesti. Cijene benzina su preko 4 dolara po galonu u cijeloj zemlji (negdje i do 7 dolara), dva puta više nego prije avanture u Iranu. Hormuz je i dalje Schrödingerov tjesnac. Ne znamo je li otvoren ili zatvoren i za koga, dok kroz njega ne pokušamo proći. I nema šanse više da se to popravi, ni da se tjesnac magično otvori, ni da Saudijci ne znam koliko povećaju proizvodnju nafte. Naime, u ova dva rata, koja se paralelno vode, između Rusije i Ukrajine i između SAD-a i Irana, uništeno je i zatvoreno 9 posto svjetskog kapaciteta rafiniranja nafte. Rusija uništava ukrajinske rafinerije, Ukrajina ruske, Izrael iranske, Iran kuvajtske, katarske i emiratske. Rafinerija se uništi u nekoliko sekundi. A treba desetljeće da se izgradi nova. Bez rafinerija nema benzina, nema dizela, nema lož-ulja, bez obzira na to koliko se nafte izvuče iz zemlje. Cijene derivata će, dakle, i dalje biti visoke. (Zemlje na periferiji, koje su zatvorile svoje rafinerije, kao Hrvatska u Sisku, bit će posebno pogođene.)
I jedini razlog zašto nisu još i više jest to što je Kina prestala kupovati i odlučila koristiti svoje strateške rezerve. Jednom, recimo zimus, kad počne kupovati, lož-ulje će biti nepriuštivo i tko zna kako ćemo se ovdje u Vermontu grijati. Trump će likovati i tweetati kako nam tak i treba, Bernijevim socijalistima, da se posmrzavamo. Trumpovci paze da se puna recesija dogodi tek nakon studenog, kako bi je mogli pripisati pobjedi socijalista na izborima: eto, vidite, to vam je socijalizam donio. I “nezahvalna” Europa će patiti. U knjizi Rast i Pad američke Europe (The Rise and Fall of American Europe), politolog Glyn Morgan zove današnju Europu Američkom Europom, argumentirajući da su njezine institucije tvorevina Pax Americanae nakon Drugog svjetskog rata, a da se taj pakt sad raspada jer je Trumpova administracija promijenila kurs prema civilizacijskoj Americi (civilizational America), kojoj Europa više ne treba kao civilizacijska kolijevka.
Ljevica će, dakle, vjerojatno preokrenuti Kongres na jesen, ali će biti ugušena ekonomskom krizom koju ovdašnji bogataši izazivaju da napakoste svijetu koji im se sve više protivi, a koju oni, sa svojim golemim ušteđevinama, misle da mogu najduže izdržati i najlakše prebroditi. Kako će to narod prihvatiti? Uvijek će se naći neki mladić u Spidermanovu kostimu koji će se usuditi. To je neminovno. Oligarsi očekuju nasilje, dapače, nadaju mu se. Zato si kupuju otoke i grade podzemne bunkere, a knjige i filmovi o raznim mogućim scenarijima građanskog rata postaju sve popularnije štivo. Peter Thiel, najomraženiji američki oligarh, sam je fasciniran francuskim filozofom Renéom Girardom i tezom da je ljudsko nasilje neizbježan i temeljni aspekt ljudske prirode, vođen imitacijom i rivalstvom, a ne nešto što se lako može izliječiti modernim napretkom ili idealima prosvjetiteljstva.
I Trumpova administracija se otvoreno sprema za nasilje. Još prije godinu dana donijeli su Predsjednički memorandum o nacionalnoj sigurnosti br. 7, u kojem se antifašističke pokrete tretira kao neprijatelje naše sigurnosti i poretka: “Ti pokreti prikazuju temeljna američka načela (npr. potporu tijelima za provedbu zakona i nadzoru granica) kao ‘fašistička’ kako bi opravdali i potaknuli nasilnu revoluciju. Ta ‘antifašistička’ laž postala je mobilizacijska parola kojom se domaći teroristi služe za izvođenje nasilnih napada na demokratske institucije, ustavna prava i temeljne američke slobode. Zajedničke značajke koje potiču takvo nasilno djelovanje uključuju antiamerikanizam, antikapitalizam i antikršćanske stavove; zagovaranje rušenja vlade Sjedinjenih Američkih Država; ekstremizam po pitanju migracija, rase i roda; te neprijateljski stav prema onima koji zastupaju tradicionalna američka stajališta o obitelji, vjeri i moralu.”
Iz Memoranduma je razvidno da se oligarsi spremaju braniti svoje privilegije prolijevanjem krvi naroda, dok njih služe roboti pogonjeni umjetnom inteligencijom u nekakvom Elysiumu. O svemu su već napisane knjige i snimljeni filmovi. Sad nam još ostaje samo tu distopiju proživjeti na vlastitoj koži. Da bi se taj scenarij ostvario, Thiel mora dovesti svog dečka, JD-a Vancea, u Bijelu kuću 2028. Ništa bolje od ekonomske krize i društvenih nereda da utjeraju ljudima strah u kosti. Thiel i Trump imaju na raspolaganju kombiniranu moć organa represije Sjedinjenih Država i umjetne inteligencije Palantira. Trump se nada pokazati kako Kongres više nema nikakvu snagu unutar modela unitarnog predsjedništva. I nedvosmisleno je jasno da se itekako spremaju pucati u ljude. Već to čine. Dvadeset devet puta pucali su na imigrante koje su namjeravali uhititi. Ubili su Lorenza Sagrada Arauja u Houstonu (TX) i Joana Sebastiana Guerrera u Biddefordu (ME), te Alexa Prettija i Renee Good u Minneapolisu (MN). Za sada ubijaju samo imigrante i one koji ih podržavaju. No kako vidimo iz Memoranduma, to je tek početak ako se svatko tko je protiv kapitalizma otvoreno smatra neprijateljem. Kontrarevolucija je ovdje već počela, preventivno.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).