U slučaju patenata jaz između više i manje razvijenih regija EU je očit. U dvogodišnjem razdoblju 2016.-17. Rumunjska, Hrvatska, Bugarska i Grčka registrirale su u prosjeku samo 1, 2, 3 i 4 patenta na milijun stanovnika. Šokantna je usporedba s najdinamičnijim zemljama: u Danskoj je u prosjeku bilo 246 patenata na milijun stanovnika, u Njemačkoj 212, a u Švedskoj 180, dok je prosjek EU 111. Među državama jugoistočne Europe ističu se samo Slovenija i Cipar.
Prevela Marina Kelava
Države Balkana su među onima koje najmanje ulažu u istraživanje i inovacije u EU. Europski fondovi daju pozitivan doprinos, ali jaz u odnosu na ostatak Europe i dalje se povećava. Razlozi su višestruki.
Izvješće Europske komisije o kohezijskim politikama EU-a objavljeno prošle veljače otkriva da, iako se ekonomski jaz između više i manje razvijenih regija Europe smanjuje, razlike u razinama inovacija na regionalnoj osnovi su porasle. To se uglavnom odnosi na regiju jugoistočne Europe.
Uzroci ovog fenomena su brojni, ali uglavnom se tiču nedostatka i lošeg predviđanja ulaganja u istraživanje i razvoj kao i slabosti inovacijskih ekosustava manje razvijenih regija EU. Ako uzmemo u obzir da izvješće Komisije prikazuje izrazito poboljšanje u gotovo svim drugim područja ulaganja, jasno je da su u području istraživanja i inovacija problemi dublji i teško rješivi. Prije nego što istražimo uzroke ovih razlika, korisno je dati pregled situacije u jugoistočnoj Europi.
Mjera inovativnosti u jugoistočnoj Europi
Jedan od najčešćih pokazatelja za mjerenje razine inovativnosti nekog područja – koliko god bio ograničen i približan – jest broj patenata prijavljenih nadležnom tijelu, što je u slučaju zemalja EU-a Europski patentni ured. Kao što se može vidjeti na donjoj karti, velika većina patenata dolazi iz uglavnom urbanih regija smještenih u sjeverozapadnoj Europi i sjevernoj Italiji. U onima s najvišim vrijednostima nalaze se sjedišta najvećih europskih multinacionalnih kompanija.
U slučaju patenata jaz između više i manje razvijenih regija EU nije ništa manje nego očit. U dvogodišnjem razdoblju 2016.-17. (zadnji dostupni podaci) Rumunjska, Hrvatska, Bugarska i Grčka registrirale su u prosjeku samo 1, 2, 3 i 4 patenta na milijun stanovnika. Čak ni regije u kojima se nalaze veći gradovi ovih zemalja nisu registrirale više od 25 patenata na milijun stanovnika, s izuzetkom regije Atene (59). Šokantna je usporedba s najdinamičnijim zemljama: u Danskoj je u prosjeku bilo 246 patenata na milijun stanovnika, u Njemačkoj 212, a u Švedskoj 180, dok je prosjek EU 111. Među državama jugoistočne Europe ističu se samo Slovenija i Cipar. Obje su države registrirale prosječno 48 patenata na milijun stanovnika, brojka koja je i dalje znatno niža od europskog prosjeka.
Kao što pokazuju dva grafikona u nastavku, Slovenija je također država u jugoistočnoj Europi koja najviše ulaže u istraživanje i razvoj, iako oko 63% ulaganja dolazi iz privatnog sektora. U 2020. slovenska je vlada uložila samo 1% javne potrošnje u istraživanje i razvoj, u usporedbi s prosjekom EU od 1,4%. Ulaganja u istraživanje i razvoj slovenskih poduzeća iznosila su 1,6% BDP-a, što je čak više od europskog prosjeka (1,5%). Prethodnih godina potrošnja slovenskog privatnog sektora već je bila znatno veća od potrošnje svih ostalih zemalja u jugoistočnoj Europi, no od 2008. bilježi vrtoglavi rast da bi 2013. dosegla vrhunac od 2% BDP-a (kada je europski prosjek bio 1,3%). I među kohezijskim fondovima koje EU ulaže u Sloveniju ističe se stavka “istraživanje i inovacije”, s gotovo 400 milijuna potrošeno između 2014. i 2020. Zahvaljujući golemim ulaganjima, Slovenija je zaslužila titulu “regionalnog lidera” u tom području inovacija, koju je dodijelilo UNESCO-vo izvješće o znanosti 2015.
Vlade i tvrtke ostalih ispitanih zemalja ulažu u inovacije s postocima znatno ispod prosjeka EU-a, s izuzetkom grčkog i hrvatskog javnog sektora. U posljednjih pet do deset godina, međutim, došlo je do blagog, ali postojanog rasta ulaganja gotovo posvuda, osim u Bugarskoj i Rumunjskoj. Slučaj Bugarske posebno je kritičan: u 2017. godini gotovo 32% ulaganja u istraživanje i razvoj došlo je iz inozemnog financiranja, a samo 24% iz državnih sredstava. Općenito – opet s izuzetkom Slovenije – zemlje tog područja ovisnije su o stranim ulaganjima nego ostatak Europe, što je faktor koji s jedne strane signalizira potrebu za većim ulaganjima nacionalnih vlada, a s druge strane značaj europskih i inozemnih fondova za kvantitetu i kvalitetu ulaganja u istraživanje i razvoj.
Uzroci
Poteškoće zemalja jugoistočne Europe u području inovacija proizlaze iz dubokih uzroka, koji se gotovo uvijek mogu pripisati nedovoljnim ili neučinkovitim ulaganjima, ne samo od strane nacionalnih vlada. Akademski članak iz 2018. pokazuje kako su posljednjih godina europski kohezijski fondovi za istraživanje i razvoj u jugoistočnoj Europi financirali fizičku infrastrukturu umjesto projekata usmjerenih na promicanje ljudskog kapitala i povezanih aktivnosti, s ograničenim učinkom na rast gospodarstva.
Promatraju li se projekti vezani uz istraživanje i razvoj financirani iz europskih kohezijskih fondova koji su između 2014. i 2020. dobili sredstva veća od 10 milijuna eura u Rumunjskoj, Sloveniji, Bugarskoj i Hrvatskoj, proizlazi da je barem 27 od 42 zapravo bilo povezano s izgradnjom ili poboljšanjem infrastrukture, u ukupnoj vrijednosti od gotovo 700 milijuna eura od ukupnih rashoda od preko 1 milijarde. Najskuplji projekt, primjerice, doprinosi s gotovo 130 milijuna eura izgradnji rumunjskog sjedišta Extreme Light Infrastructure, istraživačkog centra za proučavanje i razvoj laserskih tehnologija.
Ograničeni kapacitet apsorpcije dostupnih europskih fondova je još jedan problem. Kao što je OBCT pokazao u nizu podataka o kohezijskim fondovima u jugoistočnoj Europi, mnoge dotične zemlje teško troše novac koji je EU dodijelio. U Bugarskoj, zemlji koja je s tog gledišta prošla najbolje, potrošeno je 53% europskih sredstava namijenjenih istraživanju i inovacijama, u Rumunjskoj 48%, u Sloveniji 46%, u Grčkoj 44%, a u Hrvatskoj samo 23%. Ali ako vlade i lokalna ili nadnacionalna tijela često troše malo i slabo, i privatni sektor ima svoje mane: velika većina tvrtki u zemljama jugoistočne Europe, naime, vrlo malo ulaže u istraživanje i razvoj.
Od 1990-ih zemlje tog područja doživjele su ogroman odljev mozgova i još uvijek se bore da zadrže radnike s najvišim kvalifikacijama. Osim toga, između 2005. i 2016. zabilježen je pad diplomiranih studenata u državama članicama Europske unije. Nedostatak tzv. visokokvalificiranih radnika povezan je s malim ulaganjima tvrtki: čak i tvrtke koje bi imale volje ulagati u istraživanje i razvoj često to ne čine upravo zbog nedostatka potrebne radne snage. U svim promatranim zemljama, osim Slovenije i Grčke, postotak radnika u području istraživanja i razvoja zapravo je znatno niži od europskog prosjeka.
Ekonomska konvergencija između zemalja sjeverozapadne i jugoistočne Europe usporila se nakon ekonomske krize 2008. Model koji je zemlje jugoistočne Europe doveo do rasta do kraja 2010-ih, a koji se uglavnom temelji na priljevu kapitala od izravnih stranih ulaganja, već je godinama prestao biti funkcionalan. Prema stručnjacima, gospodarski rast stoga moraju poticati inovacije. Napori nužno moraju biti zajednički: Europska unija, nacionalne vlade i poduzeća pozvani su da ulažu više i učinkovitije u obrazovanje, inovacije i istraživanje.
Izvor
