Nakon četrdesetak godina outsourcinga proizvodnog rada, deindustrijalizacije i financijalizacije američke ekonomije, te uništavanja sindikata i denigracije radničke klase, uz svesrdnu podršku političara obje vladajuće stranke i enormni rast ekonomije, tržišta dionica i bogatstva malog broja ljudi, mahom obrazovanih, tzv. obalnih elita, Sjedinjene Države su odlučile potpuno promijeniti kurs, odbaciti međunarodni ekonomski poredak koji su stvorile, i koji ih je učinio bogatima, da bi vratile fizičku industrijsku proizvodnju natrag u svoju zemlju. Zašto?
Prvi razlog je strateški. SAD je najmoćnija vojna sila u povijesti čovječanstva. Ta moć se prvenstveno zasniva na mornarici i vojnim avionima. Te avione je nemoguće proizvesti bez nikla. A SAD sav nikal uvoze. Nemaju svoju rafineriju niklove rudače. Jer je tako jeftinije. Žrtvovali su svoju obrambenu nezavisnost za bogaćenje na burzi. To je samo jedan od primjera. A to je problematično za zemlju koja ulaže stotine milijardi dolara godišnje u oružane snage i svoju globalnu hegemoniju ipak na kraju temelji na neupitnoj vojnoj premoći.
Drugi razlog je politički. Na rubovima obje stranke već godinama se govori o tome kako je ta deindustrijalizacija uništila američko radništvo, kako su se mali gradovi u unutrašnjosti, nakon zatvaranja tvornica, pretvorili u otužne rezervate alkoholičara i narkomana, u kojima su glavne industrije bolnice i državne službe koje distribuiraju socijalnu pomoć. No, nitko se nije usudio dirnuti u status quo. I Reagan, i Clinton, i Bushevi, i Obama, i Biden – svi su zaključili da je manja šteta pustiti da tržište odredi pobjednike i gubitnike, nego, recimo, lupiti po nevidljivoj ruci ravnalom carina.
Najglasniji pojedinci, koji cijelo to vrijeme rogobore protiv takvog pristupa, bili su izvan dviju stranaka, koje se ovdje izmjenjuju na vlasti: Bernie Sanders i Donald Trump. Njihova retorika oko toga se međutim, kako danas, tako i onda razlikuje. Bernie, otkako je 1990. godine ušao u Zastupnički dom, kao npr. u govoru 1994., optužuje američke korporacije da bešćutno otpuštaju američke radnike i sele tvornice u Meksiko, Kinu, Haiti, Indoneziju i drugdje u trci za što nižom cijenom radne snage, dok Trump, još u svom TV intervjuu za Oprah 1988., optužuje strane zemlje (tada mu je Japan bio na zubu) da nas iskorištavaju, žive na naš račun, dok ovise o našoj vojnoj zaštiti, otimaju našu proizvodnju i zatrpavaju našu zemlju jeftinim proizvodima. (Međutim i on je bombardirao hutiste novcem američkih poreznih obveznika, iako uglavnom europska i kineska roba prolazi kroz Suez i iako ga to nitko nije tražio: naprosto ne želi prepustiti hegemoniju drugima.)
U međuvremenu, dok se njih dvojica već četrdeset godina ponavljaju, taj neoliberalni, globalizacijski model je doveo do vrtoglavog rasta BNP po glavi korigiranog za inflaciju: od $31337 1982. do $69006 2024. – i zadržao je ekonomsku i financijsku hegemoniju Sjedinjenih Država nad ostatkom svijeta. Druga je priča što većina Amerikanaca to nije osjetila, zbog istovremenog vrtoglavijeg rasta nejednakosti, gdje donjih 20 posto nije gotovo ništa od tog rasta vidjelo, a gornjim 5 posto su se primanja udvostručila. Negdje tokom zadnje 2-3 godine bogatstvo gornjih 1 posto napokon je premašilo bogatstvo ukupne američke srednje klase.
Sad je jedan od njih dvojice, Donald Trump, postao predsjednik i zaposlio za ministra financija, Scotta Bessenta, čovjeka koji je voljan upuštati se u riskantne tržišne manevre, i koji je, dok je radio za Soroša, srozao britansku funtu. Nekad hedge fund trader, danas branitelj američkog radnika, u izjavama zvuči kao Mao Ce Tung najavljujući Veliki skok naprijed (Great Leap Forward): načelni plan je da se uvede minimum 10 posto carina na sve proizvode uvezene u SAD. Različite zemlje i različiti proizvodi bit će drugačije ocarinjeni (neki iz Kine i preko 100 posto) i koliko točno ne znamo, jer se politika u nekim danima mijenja i nekoliko puta, no to je načelna ideja, da se kazni druge zemlje što “žive na naš račun.” Budući su SAD dužnička nacija, koja troši i kupuje – trgovinski deficit u prvom tromjesečju ove godine dostigao je 1,3 tisuće milijardi dolara – Bessent tvrdi da imamo prednost u potencijalnoj eskalaciji carina: druge zemlje trebaju naš novac. Što ako mi, međutim, više trebamo njihove proizvode nego oni naš novac? Na kraju krajeva, novac je samo bezvrijedan papir, ako se njime ništa ne može kupiti.
Bessent se poziva na prvog američkog ministra financija, Aleksandra Hamiltona, koji je bio velik protekcionist i carinoljubac, držeći da su carine neophodne da se zaštiti razvoj domaće industrije od britanskog imperijalizma. To je, međutim, bilo 18. stoljeće. Potonje ekskurzije u visoke carine nisu Americi donijele ništa dobrog. Trump voli i često spominje predsjednika McKinleya. Carine, koje je on uveo 1890. godine dovele su do vrtoglavog rasta cijena i političke kazne, time što je dvije godine kasnije njegova stranka (Republikanci) izgubila polovicu mjesta u Kongresu (nešto što bi se lako i Trumpu moglo dogoditi slijedeće godine).
Fordney-McCumber carine 1922. uzrokovale su poskupljenje poljoprivrednih strojeva, zbog čega su američki poljoprivrednici gubili 300 milijuna dolara godišnje, što je otvorilo vrata Velikoj depresiji. Smooth-Hawlet carine 1930., umjesto da isprave recesiju izazvanu prethodnim carinama i katastrofom 1929. na Wall Streetu, samo su pogoršale situaciju: američki izvoz je pao za 28 posto u dvije godine i recesija se pretvorila u ono što danas zovemo Velika depresija. Nije sasvim jasno zašto Trump i Bessent očekuju da će iskustvo sa carinama u 21. stoljeću biti išta bolje.
Prvo, druge zemlje nam se mogu osvetiti na druge načine. Bessent je u pravu kad kaže da nam Kina ne može nauditi visokim carinama kao što mi možemo njoj. Ali tko kaže da će ona to i pokušati? U najavi carina, Sjedinjene Države su izuzele od carina ono što im treba, a što nemaju. Na primjer, nema carina na lantanide, kobalt, litij, bakar, germanium… Kina je, međutim, dva dana nakon najavljenih carina, najavila “izvozne kontrole”, zabranjujući izvoz permanentnih magneta (ključnih za vjetroelektrane, robote i Tesline motore) i sedam kritičnih teških lantanida (samarium, gadolinium, terbium, dysprosium, lutetium, scandium, ytrium) u SAD. Kina trenutno proizvodi (rafinira) 100 posto tih metala i 90 posto permanentnih magneta. Americi će trebati godine da to nadomjesti. U međuvremenu će high-tech industrija zaostajati. Drugim riječima, dok će Kini biti teško bez Amerike, Amerika ne može bez Kine.
Drugo, Kina izvozi u cijeli svijet. SAD jest najveći uvoznik. Ali za većinu zemalja na svijetu Kina je danas najveći trgovinski partner. Ne mora nužno više toliko izvoziti u SAD. EU je već u strahu da će ih zatrpati. U eskalaciji trgovinskog rata, Kina ima ključnu prednost: stanovništvo koje se tek nedavno izvuklo iz siromaštva i koje je svakako bolje naviklo na teškoće od Amerikanaca, koje je standard već davno pokvario, pa, kako bi Džoni Štulić ispjevao, “jedu govna i sanjare”. Victor Gao, analitičar pekinškog Centra za Kinu i globalizaciju, na pitanje o carinama, sliježe ramenima i kaže: “Nas to uopće ne brine. Kina je tu već 5000 godina. Veći dio tog vremena uopće nije bilo SAD-a. Preživjet ćemo.” I to je točno: Kina je preživjela i Džingis Kana i Veliki skok naprijed, pa će i Trumpove carine. Zapravo, SAD bi mogle nešto i naučiti iz duge kineske povijesti: Kina je izgubila status vodeće svjetske ekonomije kad je dinastija Ming odlučila spaliti svoju trgovačku flotu u 15. stoljeću i izolirati se od svijeta, potez koji donekle podsjeća na to što Trumpova administracija danas radi. Kina je mogla u 16. stoljeću doploviti do Kalifornije, pa danas ovog trgovinskog rata ne bi bilo.
Treće, gotovo niti jedan kompleksniji proizvod više se ne proizvodi u potpunosti u SAD-u. Prema tome, carine na automobile neće samo pogoditi strane modele, kao Mercedes ili Toyotu, nego i domaće kao GM ili Ford, jer su sastavljeni od dijelova proizvedenih djelomično u Kanadi i/ili Meksiku i drugdje. Američki proizvođači automobila su svi, nakon NAFTA-e, koja je uklonila tržišne barijere između tri zemlje, distribuirali svoju proizvodnju. Po uvođenju carina, Boeing je objavio grafiku Boeinga 787, koja pokazuje u koliko se različitih zemalja dijelovi proizvode: SAD, Kanada, Japan, Koreja, Australija, Italija, Francuska, UK, Švedska. Zamislimo noćnu moru, obračunati različite carine za svaki dio aviona. Što se drugo može očekivati nego da će apsolutno svaki proizvod – od plastičnih dječjih igračaka do aviona – urnebesno poskupiti i osiromašiti američkog potrošača.
Četvrto, proizvodnju nekih kompleksnih proizvoda je naprosto nemoguće prebaciti u SAD u nekom razumnom roku. Na primjer, 73 posto svih pametnih telefona i 78 posto svih laptop kompjutera danas se sastavlja u Kini. SAD niti imaju tvornice, niti imaju radnike obrazovane za rad u tim tvornicama, niti imaju uspostavljene opskrbne lance da bi mogli preko noći vratiti tu proizvodnju. Apple dizajnira telefone u Kaliforniji, ali ih proizvodi u Foxconnovim pogonima u Kini, gdje zapošljava oko 20 tisuća radnika (Foxconn zapošljava sveukupno 1,3 milijuna ljudi, sklapajući razne telefone i laptope). Direktor Applea, Tim Cook, objašnjava da to nije [samo] zbog toga što je radna snaga jeftinija, nego i zbog toga što je stručna i dobro obrazovana i da ih na tržištu rada u SAD-u trenutno ne bi mogao zamijeniti. Analitičari se slažu da bi cijena iPhonea, nakon svih carina, bila oko $3500. A i sad je skup, preko tisuću dolara. I Trumpova administracija je trepnula, te, potiho, izuzela pametne telefone i laptope iz carina nametnutih Kini.
Peto, carine su u prvom redu uvedene da natjeraju američke korporacije da vrate proizvodnju doma. Strane zemlje su tu tek kolateralna šteta. Trumpu, međutim, retorički odgovara kritizirati druge zemlje da nas iskorištavaju i žive na naš račun, kako bi izbjegao zvučati kao socijalista Bernie. No, stvarni krivac za deindustrijalizaciju SAD-a nije Kina niti Kanada, nego američki kapitalisti. Kapitalizam uvijek gleda gdje može jeftinije nešto proizvesti i gdje može skuplje nešto prodati. Dakle, tendencija je da prodaje u zemljama visokog standarda, a proizvodi u zemljama niskog. No, neki puta je naprosto jeftinije nešto negdje proizvoditi zbog drugih razloga. Na primjer, aluminij.
Oba najveća aluminijska kombinata u EU-u – Reyðarfjörður i Norðurál Grundartangi – su u vlasništvu američkih kompanija (Alcoa i Century Aluminum) i nalaze se na Islandu. Century Aluminum je dobio 500 milijuna dolara subvenciju od Bidenove administracije da izgradi pogon sličan Norðurálu u dolini Mississippija, koji će, kad bude izgrađen, biti najveći aluminijski kombinat u SAD-u (Trump se naravno sad time hvali kao da je njegov). Alcoa i Century Aluminum sad moraju plaćati carine na aluminij proizveden u njihovim vlastitim tvornicama, samo zato što se nalaze u EU-u. A zašto su išli graditi tamo, a ne u SAD-u? Najveći trošak proizvodnje aluminija je električna struja. Uopće ne znam odakle će je dobijati u Mississippiju: vjerojatno kureći ugljen. Na Islandu topla voda i para naprosto kipe iz zemlje džabe, ne treba ni ugljen, ni nafta, ni plin, ni nuklearka, nego samo staviš turbinu i generator.
Šesto, sam nagovještaj carina je uzrokovao pad vrijednosti dionica tokom prva dva mjeseca Trumpove vlasti. To hoće-neće, ta nesigurnost, to je otjeralo investitore s tržišta. A na dan uvođenja carina, Wall Street je imao najgori dan od 2008. I onda dan nakon, još gori pad, kad je Kina najavila uzvratne mjere. Tržište dionica često nije pokazatelj generalne situacije u ekonomiji. Investitori često mogu jednostavno zanemariti ovakve padove, jer dugoročno dionice nezaustavljivo rastu. No, najveći investitori su zapravo mirovinski fondovi, koji ulažu mirovinske ušteđevine (401k) milijuna Amerikanaca. I kad se ovakav pad desi, onda ti građani, radnici, vide na kompjuteru izvještaj da su recimo ostali bez 10 posto ili više svoje ušteđevine za mirovinu. Koliko dugo će to politički opraštati Trumpu?
Još je škakljivije, ako istovremeno počne padati i vrijednost obveznica. To je, kako se sjećamo, dokrajčilo Liz Truss u UK-u. Tipično, naime, investitori u loša vremena povlače novac iz dionica i ulažu u obveznice. Obveznice u ovom primjeru su US Treasury Bonds, tj. američki dug. Najveći vlasnici tog duga su Japan, Kina, UK, EU i Kanada. UK je kupila, zadnji puta kad je Kina prodavala. I sad je izuzetno osjetljiva na pad njihove vrijednosti. Ovaj puta su Kanada, Japan i EU odlučile polako početi prodavati. Koordiniranost je izazvala nervozu u Washingtonu. Kada bi svih petero zajedno odjednom odlučile prodati, vrijednost bi pala u bescijenje, SAD bi bile pred bankrotom. Toga se svi boje: da će predsjednik, koji je bankrotirao čak šest svojih kompanija, bankrotrati i državu. No, na prvi nagovještaj da je i vrijednost obveznica počela padati, četiri dana nakon početka carina, Trump je trepnuo i najavio 90-dnevnu odgodu carina svima osim Kine. Obveznice su se smirile, a dionice su (kratkotrajno) eksplodirale (Nasdaq je u jedno poslijepodne otišao gore 12 posto).
Sedmo, gdje Trump i Bessent misle u Americi naći radnike voljne raditi pod takvim stresom kao kineski radnici (poznate su priče o samoubojstvima radnika u Foxconnu, toliko da je tvornica instalirala mreže da uhvate ljude koji skaču s krova) i za plaće koje će njihov rad učiniti kompetitivnim na svjetskom tržištu? Bessent zapravo nudi mudro rješenje u razgovoru s Tuckerom Carlsonom: bilo bi super da Kinezi manje proizvode, a više konzumiraju, a da Amerikanci manje konzumiraju, a više proizvode, da se uspostavi ravnoteža. Work-life balance. Uistinu, što bi Kinezima falilo? A, ministar trgovine, Howard Lutnick, u zanosu Velikog skoka naprijed, mašta o milijunima radnika koji će, vjerojatno uz pjesmu, šarafiti milijune sićušnih šarafića u telefone. Gdje je on vidio taj entuzijazam? Kad je on zadnji puta razgovarao s američkim radnikom?
Zato se sigurno spremaju ukinuti beneficije i socijalna davanja, kako bi ljudi bili dovoljno gladni i očajni da prihvate lošije radne uvjete i manje plaće. To tek dolazi, pa još nije ni prvih 100 dana prošlo, a što se sve desilo.
Osmo. Druga varijanta je slabiji dolar. Trump već četrdeset godina vapi za slabijim dolarom, otprilike kao i za carinama. Slabiji dolar bi učinio američki izvoz konkurentnijim. Još važnije, za nekog tko, kao Trump, polaže puno pažnje na “optiku”, na to kako se nešto percipira, slabiji dolar bi učinio da izgleda kao da dionice najednom više vrijede, ljudima bi se činilo da im mirovine rastu, a radnicima da primaju istu plaću, iako bi ona sve manje vrijedila.
Dolar se posljednji mjesec srozao prema euru najniže u 38 mjeseci. Što to znači za dolar kao svjetsku rezervnu valutu? Količina novca, koju strane zemlje drže u dolarima pala je u 20 godina od 75 na 55 posto. Trump je već najozbiljnije predložio da se za rezervnu valutu koristi Bitcoin, kao što se nekad koristilo zlato. Zemlje BRICS-a nadmašile su G7 u udjelu u globalnom BDP po prvi puta još 2018. Kina ima i alternativu SWIFT-u za slanje novca: digitalni remnimbi i CIPS (iako Swift za sada procesira 10 puta više novca godišnje). I trenutno je previše angažirana u utrci sa Amerikom tko će niže spustiti valutu.
I, na kraju, deveto, kako misle vratiti tvornice dok istovremeno deportiraju radno sposobne imigrante? Već za postojeća zanimanja, koja zahtijevaju fizički rad, nema dovoljno zdravih, sposobnih, voljnih Amerikanaca, nego u poljoprivredi, na gradilištima, u skladištima, u mesoprerađivačkoj industriji, košenju trave, poslodavci popunjavaju radna mjesta imigrantima, legalnim i ilegalnim. Osobno nisam doživio da mi je netko ovdje odbio dati lopatu u ruke. A sad ove okrutne masovne deportacije avionima ljudi u lancima u koncentracione logore u Srednjoj Americi! Pa po čemu se onda razlikujemo od zemalja kao Kina ili Rusija? Tamo, također, policija u civilu može pokupiti osobu s ulice, bez ikakvog prethodnog nagovještaja, strpati u neoznačeni auto, i u roku par sati avionom strpati u samicu u neki zatvor tisućama kilometara daleko, zbog, recimo, eseja u prilog pravima Palestinaca u sveučilišnim novinama. Mi smo trebali biti drugačiji od tog standarda.
A to se upravo desilo na sveučilištu Tufts u predgrađu Bostona: imigracijska služba je u tajnosti ukinula studentsku vizu turskoj državljanki Rumeysi Őztűrk, ovdje na doktorskom studiju i Fullbright stipendiji, zbog članka koji je napisala u Tufts Daily prošle godine kritizirajući tretman prosvjednika za Gazu. Iz Massachussettsa su ju prebacili u Vermont, pa iz Vermonta u Louisianu. Uhapšena je uz obrazloženje da “njeno prisustvo u zemlji ugrožava interese vanjske politike SAD-a” – što otprilike zvuči kao kad su meni oduzeli putovnicu 1985. u SFRJ zbog “sigurnosti javnog poretka i interesa obrane zemlje”.
Mahmouda Khalila, jednog od organizatora prosvjeda za Gazu na sveučilištu Columbia u New Yorku, isto su tako uhapsili, iako on čak ima green card (permanentnu dozvolu prebivališta). Također je završio u Lousianni. Zašto Lousianna? Trumpova antiimigrantska retorika se bolje primila na Jugu. Veći je broj republikanskih sudaca koji bi mogli presuditi kako on hoće. Sudovi na Sjeveru u načelu pokušavaju spriječiti ovakve deportacije. Sutkinja iz Massachussetssa je natjerala Ministarstvo domovinske sigurnosti da vrate Őztűrk u Vermont, jer je odluku o suspenziji deportacije donijela dok je Őztűrk bila na teritoriji moje države. Danas, dok ovo pišem, deveti strani student s Columbije je uhapšen zbog podrške Palestini. Mohsen Mahdawi. Ovdje u Vermontu. Na posebno zao i pokvaren način: pozvali su ga na intervju za naturalizaciju, da bi mu onda, kad je došao, rekli da su mu ukinuli pravo stalnog boravka i da je sad u zemlji ilegalno, te da će ga uhapsiti i deportirati.
Ali tko će onda još doći studirati ovdje? U SAD-u je trenutno 1,1 milijun stranih studenata. Oni godišnje doprinose s 50 milijardi dolara američkoj ekonomiji, dva BNP-a Bosne i Hercegovine! To je čisti gubitak za američku ekonomiju. Još su sada kao službenu politiku najavili i da namjeravaju nasumice svakom tko dolazi ovdje u posjet i svakom stranom studentu na telefonu pregledavati što piše po društvenim mrežama! Da ne piše nešto protiv velikog vođe Trumpa ili svete krave Izraela. Pa tko će onda doći u posjet? Kanađani masovno otkazuju putovanja. Trećina manje nego pred godinu dana. SAD su najveće turističko tržište na svijetu. Godine 2023. turisti su ovdje ostavili 226 milijardi dolara. I sad će ovakva ksenofobna, ideološki zadojena politika koštati stotine milijardi dolara. A tretiraju tako i državljane EU-a na granici. Uopće, u porastu je mržnja prema Zapadnoj Europi (kao i recipročna mržnja u Zapadnoj Europi prema SAD-u). Upravo sipi iz načina na koji je zastupnica Marjorie Taylor Green otpravila britansku novinarku tokom press konferencije, odbivši joj odgovoriti na pitanje protupitanjem: “Iz koje si ti zemlje?”
Ideološki motivirana totalitarna vlast ne može biti dobra za ekonomiju. To je već pokušano u povijesti. I uvijek je propalo. Carine i istovremeno proganjanje imigranata, nemaju happy ending za ekonomiju. Jedino su dionice GEO Group Inc. porasle 100 posto od dolaska Trumpa na vlast. GEO grupa proizvodi uređaje i software za kontrolu i nadgledanje imigranata puštenih da čekaju rješavanje svog statusa van zatvora. Dozvoljavanje normalizacije ovakvog postupanja prema imigrantima danas, znači normalizaciju ovakvog ponašanja prema naturaliziranim građanima sutra. Naturalizirani građani češće glasaju nego ovdje rođeni, što je sigurno trn u oku: ima 25 milijuna naturaliziranih građana, 7 posto ukupne populacije, a 10 posto registriranih birača su naturalizirani građani. I koliko bi se tek milijardi dolara moglo uštediti da nas sve denaturaliziraju i odbiju platiti mirovinu! Trump je već najavio kako bi on volio da može tako i građane poslati u zatvor u El Salvador.
I tko će ga spriječiti? Sudovi? Da, za sada, i to samo u određenim dijelovima zemlje, gdje ih nije Trump postavio. Birokracija? Musk je desetkovao saveznu vlast. DOGE je otpustio 280 000 (od 3 milijuna) službenika. Ostali su u strahu i šute. (I ipak kaže da neće uspjeti uštediti 2 tisuće milijardi nego tek 150 milijardi.) Kongres? Teško. Uzdignuće njegovog imperijalnog predsjednikovanja djelomično je posljedica neučinkovitosti i postepene abdikacije Kongresa u tih posljednjih 40 neoliberalnih godina. Tokom 1980-tih Kongres je donosio u prosjeku 700 novih mjera i zakona godišnje. Prošli Kongres – to se računa od izbora do izbora, dakle u dvije godine – donio ih je 274. U Kongresu 1991.-92. Senat je usvojio više od 1600 amandmana. U Kongresu 2023.-24. samo 200. Građani su vrlo nezadovoljni neradom svojih izabranih predstavnika u obje stranke i bit će velikih promjena sljedeće godine.
No, carine ne mogu uspjeti. Tvornice se ne mogu izgraditi u nekoliko mjeseci. Američki građani nemaju želudac za proći kroz teškoće Velikog skoka naprijed, niti apetita za novu Veliku depresiju. Bessent griješi kad kaže da Amerikanci ne mare samo za niske cijene. Naprotiv, to je jedino o čemu sirotinja ovdje brine. Koju drugu prednost pred drugim razvijenim zapadnim demokracijama Sjedinjene Države posjeduju? Imamo li besplatno univerzalno zdravstveno osiguranje? Ili visoko školstvo, možda? Ne. Niže cijene goriva, hrane, odjeće, tehnike, to je naša prednost. Koju ćemo sad s carinama definitivno izgubiti. A uz masovne deportacije neće biti dovoljno radnika da se popune postojeće industrije, a kamoli radna mjesta u novootvorenim tvornicama. Možda za dvadeset godina, dok se mladi desničari ne razmnože u velikim obiteljima kakve zagovaraju. Baš da ih vidim.
Za samo deset tisuća dolara po glavi, mogli su zadnji vikend prošlog mjeseca prisustvovati (i mnogi jesu, jer je rasprodana) Konferenciji porađanja (Natal Conference) na sveučilištu Austin u Texasu.
Ideja je bila da se skupi bogate, bijele, konzervativne, nacionaliste, koji žele mnogo djece: organizator, Kevin Dolan, mormon, kaže da ih on ima bar šest, Sam Altman (Open AI) kaže da ih on želi osam, ali za sada, sa svojim mužem, ima samo jedno, Musk ih ima puno, preko deset, teško je reći. No, ako žele razmnožiti radnike, mislim da će ipak morati malo pojeftiniti ovakva vikend druženja. A do tada im ne preostaje nego birati: ili carine, ili deportacije. Ili možda samo blefiraju. Jer žele napuniti državnu kasu bez da dignu poreze. Da su uveli PDV, cijene bi porasle i svi bi krivili njih. Ovako, cijene će porasti, ali svi će kriviti druge zemlje, koje se ne žele dogovoriti, i koje nas iskorištavaju i izrabljuju.
