Osmo izdanje Bijenala slikarstva je širok pregled slikarskih praksi koje obuhvaćaju različite pristupe – od figuracije do apstrakcije, konceptualnih pomaka i eksperimenata na granici slike i instalacije. Kao pregled stanja, izložba je vrijedna; kao cjelina pokazuje ograničenja samog formata.
Osmo izdanje Bijenala slikarstva otvoreno je 28. travnja 2026. u Galeriji Klovićevi dvori u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU), a može se još pogledati do kraja ovog tjedna. Uz glavnu selekciju suvremenih hrvatskih slikara, ovogodišnje izdanje uključuje i gostujuću izložbu austrijskih umjetnika iz Graza pod nazivom Beyond Boundaries: Perspectives on Contemporary Painting from Graz. Ovo se izdanje, prvi puta, odvija i u proširenom formatu i kroz mrežu partnerskih institucija pa je tako prethodno predstavljeno u Varaždinu, a nakon Zagreba putuje i u Poreč, Vukovar, te u Zadar. Budući da se velik dio umjetničkog života i dalje koncentrira u Zagrebu, širenje programa izvan glavnog grada pohvalan je doprinos vidljivosti suvremenog slikarstva, ali i podsjetnik da publika postoji i izvan uobičajenih kulturnih središta.
Zagrebačka je iteracija, osim izložbe u Klovićevim dvorima, obuhvatila i opsežan popratni program, ponajviše u izložbenom formatu, od kojeg je dio proveden, a dio tek slijedi, kao i edukativni program u obliku vodstava izložbom i seminara o radu i mentalno zdravlju.
Pisati o slikarstvu
Već na prvi pogled jasno je da se Bijenale ne oslanja na jedinstvenu temu niti na strogo definiranu kustosku tezu. Umjesto toga, riječ je o širokom pregledu slikarskih praksi koje obuhvaćaju različite pristupe – od figuracije do apstrakcije, konceptualnih pomaka i eksperimenata na granici slike i instalacije. Takva heterogenost može se čitati dvojako; ona donekle vjerno reflektira stanje scene, ali ostavlja dojam da je reprezentativnost važniji kriterij od artikuliranja jasnije izložbene cjeline. Ipak, to je i problem samog formata, ali o tome nešto kasnije.
Producentica Bijenala i članica izborne selekcije, Martina Miholić, upravo u toj raznolikosti vidi jednu od najvećih vrijednosti ove manifestacije, uz naglašavanje da ovakav format uvijek podrazumijeva i kompromis i da predstavlja samo jednu perspektivu:
“Uvijek je zahtjevno, ali i pozitivno izazovno, jer su zaista predstavljeni radovi različitih poetika, senzibiliteta, medija, dimenzija, ali i generacija, od netom diplomiranih (Bartol Galović), pa do akademika (Zlatko Keser, Gordana Bakić). Uvijek je prisutan i izazov prostornog ograničenja, iako su prostori u kojima smo izlagali zapravo impozantni te predviđeni za prezentaciju većih, “larger scale” postava. Oko takvih postava uvijek postoje i određeni kompromisi, i ovo je samo jedan mogući pogled, jedna perspektiva čitanja.”
Miholić također ističe da je 8. bijenale slikarstva obilježila obnova Meštrovićevog paviljona, što je organizaciju činilo izazovnom. Ipak, smatra da je uspješno provedeno, uključujući cjelokupni program s partnerskim institucijama u Zagrebu i izvan njega. Prema njoj, to je rezultiralo decentralizacijom programa, produbljivanjem odnosa i suradnje među institucijama, te proširivanjem publike izvan Zagreba.
“Imali smo nevjerojatno velik odaziv na natječaj te smo odabrali preko predeset umjetnika, uvijek težeći kvaliteti, ali i otvaranju prostora nekim novim, manje vidljivim imenima na sceni. Upravo ta heterogenost i raznolikost različitih estetika i pristupa u konačnici i jest ono što Bijenale čini živim i možda najzanimljivijim kao presjek trenutka”, navodi Miholić u razgovoru za H-Alter.
O postavu i radovima
Velike skupne izložbe uvijek su pomalo poput svatova. Nešto novo, nešto staro, nešto posuđeno i nešto plavo, samo bez sudbonosnog “da”. Na Bijenalu je prisutan, dakle, pozamašan broj autora pa stoga gustoća postava povremeno poništava individualnu snagu pojedinih radova. Ovdje treba reći i da Zagrebu trenutno nedostaju adekvatni veći izlagački prostori za manifestacije ovakvog opsega. To je pitanje složenije nego što se čini. Klovićevi dvori sa svojim nizom prostorija zapravo potencijalno odlično funkcioniraju za ovakav tip pregleda jer omogućuju grupiranje različitih autorskih pozicija i ritam prolaska kroz izložbu. U nekim prostorijama boje zidova preostale od prethodnih izložbi neočekivano rade u korist izloženih radova, no drugdje bi neutralni bijeli zid vjerojatno omogućio jasnije čitanje pojedinih slika. Ipak, svatko tko radi u kulturi svjestan je koliko su takve odluke određene budžetima, rokovima i tehničkim mogućnostima prostora, stoga bi bilo glupo svesti kritiku na okolnosti koje su posljedica izazovnih uvjeta rada. U nastavku izdvajamo selekciju umjetnika čiji su nam radovi privukli pažnju.
Od mlađe generacije, Anita Kos predstavila je figurativne radove u kojima se očituje velika posvećenost detalju, u obliku tekstilnih motiva, što radovima daje melankoličan i intimistički ugođaj. Mihael Bađun gradi narativne i blago pomaknute scene, pritom ne gubeći slikarsku autonomiju. Bartol Galović, najmlađi među pozvanim umjetnicima, dosljedan je i zanimljiv u stvaranju začudnih svjetova i vlastite ikonografije. Tara Stanić uvodi tekst u sliku na intrigantan način, iako se doima kao da još traži puninu vlastitog izraza. Radovi Marte Katavić, slikani na metalu i tehnički korektni, ne izdvajaju se u većoj mjeri unutar selekcije, unatoč naizgled neočekivanom odabiru podloge.
Među afirmiranim umjetnicima, Pavle Pavlović, čiji su se radovi mogli vidjeti u galeriji Trotoar, oblikuje slojevite kolažne slike u kojima se spajaju digitalna ikonografija, popkulturni motivi i reference na povijest slikarstva. Takav hibridni pristup rezultira vizualno komunikativnim radovima koji balansiraju između naracije, ironije i slikarske promišljenosti. Martina Grlić, koja je također nedavno izlagala u Trotoaru, u svom radu istražuje politike sjećanja i svakodnevne objekte, pri čemu uvjerljivo gradi napetost između figuracije i razgradnje slike kao polja procesa.
Izdvajaju se i Šimun Tolić te Maša Barišić, iako je riječ o posve različitim slikarskim pristupima, povezuje ih izrazito snažan odnos prema koloritu kao nositelju atmosfere i značenja. Kod Tolića se on razvija u smjeru distopijskih i mističnih pejzaža u kojima intenzivni tonovi grade napetost između fascinacije i nelagode, dok je kod Barišić koloristički registar zasićeniji i barokno naglašen, usmjeren na prizore transformacije i identitetskih preobrazbi u prostoru između intime i performansa.
S druge strane, prisutna je i tendencija izlaska iz okvira slike prema instalaciji ili proširenim medijima. Ipak, dio tih radova ostaje na razini formalnog eksperimenta koji ne uspijeva u potpunosti opravdati vlastitu ambiciju. Tako, primjerice, video u slikarskoj instalaciji Lucije Labas ostavlja dojam dodatka koji radu ne donosi novu dimenziju značenja, nego ga prije opterećuje elementom koji bi mogao i izostati bez nekog gubitka. S druge strane, John Miličić gradi uspješnu, vizualno imerzivnu instalaciju, a isti je rad ranije predstavljen u splitskom Manušu.
Prisutna je i skupina autora koja dolazi iz konteksta murala ili street arta, ali se u ovom postavu više ili manje uspješno prebacuju u galerijski okvir. U tom smislu zanimljiv je Vladimir Tomić, koji suvereno vlada slikarskim medijem i gradi kontemplativne scene. Dodatnu kvalitetu njegovih radova čine i duhoviti naslovi, aktivno sudjelujući u čitanju slike i otvarajući drugi sloj interpretacije. To kao da je i dalje rijetkost u većem dijelu slikarske produkcije, ili domaće umjetničke produkcije uopće, iako bitno doprinosi percepciji i recepciji rada; dajte radovima neke zanimljive nazive!
Predstavljen je i niz umjetnika prepoznatljivih po svom rukopisu, ali uz dojam rada bez značajnijeg pomaka, što možda govori i o određenoj zasićenosti scene.
Gostujuća izložba umjetnika iz Graza, koja je u ovoj postavnoj varijanti u Klovićevim dvorima, smještena u prvu sobu, ne doprinosi baš snažnom dojmu ove manifestacije, ali zato doprinosi tome da “naši” radovi djeluju puno bolje. Iako pojedini radovi pokazuju visoku razinu izvedbene discipline, dio postava ostavlja dojam formalno zakašnjelog rječnika apstrakcije koji se i dalje oslanja na geste i retoriku modernističkih istraživanja bez jasne svijesti o njihovu današnjem statusu.
Na kraju, budući da ovakve manifestacije prije svega služe slikarima, podižu vidljivost ili afirmiraju njihove prakse, važno je, da se o njima stvara dijalog. U tom smo kontekstu razgovarali s već spomenutim umjetnikom, Mihaelom Bađunom, najmlađim izlagačem prethodnog izdanja Bijenala, koji se uz slikarstvo bavi i stripom. Ističe kako mladim autorima ovakve izložbe predstavljaju rijetku priliku za veću vidljivost, ali i važnu potvrdu vlastitog rada. Za njega je izlaganje uz umjetnike čije je prakse godinama pratio i uz koje je profesionalno stasao istodobno čast i poticaj za daljnji razvoj.
Takve izjave podsjećaju da funkcija Bijenala nije samo reprezentacijska ili institucionalna. Ako manifestacija prvenstveno postoji zbog umjetnika, tada je njihovu perspektivu potrebno uključiti u razgovor o njezinoj važnosti, dosezima i mogućim ograničenjima.
Problem formata
Da ne budemo licemjerni, svaka se velika izložba suočava s donekle istim problemom: kako povezati radove koji često nemaju mnogo zajedničkih dodirnih točaka. Da bi bilo zanimljivo vidjeti kustoski tematsku slikarsku izložbu ovog opsega, svakako bi. Da bi to rezultiralo konceptualnim akrobacijama i nekim pretencioznom kustoskim konceptom, vjerojatno bi. Koje je rješenje, teško je reći.
Problem formata, u širem kontekstu proliferacije bijenala kao globalnog izložbenog formata, kako ga problematizira Rafal Niemojewski u knjizi Biennials: The Exhibitions We Love to Hate, nije samo pitanja toga što se izlaže, nego načina proizvodnje vrijednosti. Ne uspoređujemo globalna bijenala s našim kontekstom, koji naravno nema tako spektakularne razmjere, ali i dalje postoji pitanje odnosa između reprezentativnosti i artikulacije, kao i brojne kontradikcije u smislu očekivanja i percepcije. Tako s jedne strane kritiziramo već viđeno, sastav žirija i selekciju radova, dok se s druge strane protivimo hiperprodukciji, te i sami ne uspijevamo stvoriti distancu između evaluacije i sudjelovanja u mrežama međuljudskih odnosa. Upitno je može li se takve kontradikcije u potpunosti razriješiti, jer proizlaze iz same prirode relativno male i međusobno povezane umjetničke scene.
Bijenale slikarstva stoga se ne čita samo kao pregled suvremene slikarske produkcije, nego i kao pregled stanja jedne malene umjetničke zajednice. Ovdje nisu vidljive samo različite poetike i autorske pozicije, nego i načini na koje se scena organizira, vrednuje, (ne)podržava i predstavlja javnosti. Pitanja prostora, vidljivosti mladih umjetnika, institucionalne suradnje, decentralizacije sadržaja i kriterija selekcije pojavljuju se jednako kao i sama pitanja slike. Ipak, ono što iznenađuje, u moru podijeljenih mišljenja, je broj kolega koji su bili pozitivno iznenađeni slikarskom produkcijom ovogodišnjeg izdanja, pa neki optimizam za domaće slikarstvo ipak valjda postoji.
Kao pregled stanja, izložba je vrijedna; kao cjelina pokazuje ograničenja samog formata. Pokušaj da se iz tako raznolike cjeline izvede konačan sud o “stanju slikarstva” bio bi jalov. Kao i svaka velika pregledna izložba, Bijenale nudi više pitanja nego odgovora. Možda se pritom najtočnije očitava da suvremeno slikarstvo nije iscrpljen medij, nego da svoju relevantnost više ne traži u velikim iskoracima, nego u ustrajnosti unutar vlastitih međa.
