Povodom skorog preimenovanja četiri zagrebačke ulice i „otvorenog pisma“ Matice hrvatske: „Polje svojih stručnih interesa Filip Lukas je upregnuo u dokazivanje rasnih i sličnih teorija, gradeći teze o ‘narodnom duhu’, ‘krvnom naslijeđu’, odnosno ‘krvnoj čistoći’ na temelju radova tadašnjih nacističkih ideologa. Zahvaljujući dobrim dijelom njemu samom, Matica hrvatska tijekom tridesetih godina postaje jedna od ključnih institucija u promociji hrvatskog nacionalizma, šovinizma i rasne teorije“, piše za H-Alter povjesničar Ivo Goldstein.
Jedna od predviđenih točaka dnevnog reda na sjednici zagrebačke Gradske skupštine koja će biti održana 16. listopada jest odluka o preimenovanju ulica koje nose imena Vladimira Arka, Antuna Bonifačića, Ivana Šarića i Filipa Lukasa. Sva četorice dobili su „svoje“ ulice 1993. godine, u prvom valu HDZ-ovog pohoda na zatečeni simbolički imaginarij, a koji je pohod uključivao rušenje antifašističkih spomenika, preimenovanje ulica i trgova nazvanih po istaknutim antifašistima i žrtvama fašizma, kao i njihovo nazivanje po povijesnim likovima iz fašističkog miljea ili bliskih njemu.
U obrazloženju prijedloga odluke o preimenovanju ove četiri ulice, upućenog prije nekoliko dana gradskim vijećnicima, navedeno je, vrlo šturo, tek to da je skupštinski odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova na 2023. godine, razmotrio prijedlog za preimenovanje ulica nazvanih po dužnosnicima i simpatizerima NDH, što su ga podnijeli Documenta i Svjetski židovski kongres. Na sjednici tog odbora održanoj prije godinu dana, jednoglasno su podržani i prijedlozi nadležnih jedinica mjesne samouprave da se te četiri ulice ubuduće zovu po Srećku Lipoharu, Josipu Kužeu, Nadi Iveljić i Sidoniji Erdődy Rubido. Nije obrazloženo na osnovu kakvih kriterija je upravo ovoj četvorki dodijeljena takva čast (a ne, recimo, Dubravki Ugrešić, Vesni Kesić, Gaji Petroviću ili Osmom maju, datumu oslobođenja grada od fašizma).
Očekivano, nakana gradskih majki i očeva da oduzmu čast gore navedenoj četvorici otpočetka je podigla prašinu filoustaških udruga, tiskovina, televizijskih emisija i portala. Kampanji se prije nekoliko dana pridružila Matica hrvatska, nastupivši „otvorenim pismom“ potpisanim od strane njezina trenutačnog predsjednika Damira Zorića, bivšeg HSLS-ovog, pa HDZ-ovog političara, diplomate, poduzetnika i pretvorbeno-privatizacijskog heroja.
U najkraćim crtama, Matica u svojem proglasu sugerira da se, po pitanju promjene imena ovih ulica ustvari radi o „iskrivljenoj interpretaciji djelovanja osoba iz hrvatske prošlosti, poput znanstvenika i svestranog djelatnika Filipa Lukasa“. Poziva na „odgovornost utemeljenu na općim nacionalnim vrijednostima i povijesnoj istini, tim više što je ovdje riječ o Filipu Lukasu, predsjedniku središnje nacionalne kulturne ustanove – Matice hrvatske“. Navodnu problematičnost inicijative za promjenu imena sadašnje Lukasove ulice Matica argumentira tvrdnjama da on formalno nije bio ni član ustaške organizacije niti funkcioner NDH, da časopis Naša domovina koju je uređivao nije promovirao ustašku ideologiju, da je zagrebački Županijski sud prije osam godina (a na poticaj udruge U ime obitelji i vinkovačke franšize MH) poništio presudu iz 1945. kojom je Lukas zbog veza s ustaštvom u odsutnosti osuđen na smrt, te da je svojim radom znatno prinonio hrvatskoj kulturi i znanosti.
Osim zagrebačke, Lukasovim imenom zovu se još i ulice u Zadru i Ivanjoj Reci, te osnovna škola u Kaštelima, gdje mu je prije nekoliko godina otkriveno i spomen-poprsje.
U nastavku slijedi članak o Filipu Lukasu koji je za H-Alter napisao prof. dr. Ivo Goldstein, autor većeg broja knjiga o suvremenoj hrvatskoj povijesti. Goldstein se prethodnih godina njime bavio npr. u knjizi Antisemitizam u Hrvatskoj; od srednjeg vijeka do danas (Fraktura / Židovska vjerska zajednica Bet Israel u Hrvatskoj, 2022.), gdje ga je smjestio u poglavlje indikativnog naziva: “Od ekskluzivnog hrvatstva do ustaškog antisemitizma”. (tg)
Filip Lukas rođen je 1871. u Kaštel Starom. Studij bogoslovije završio je u Zadru, a u Grazu i Beču studirao je geografiju i povijest. Za svećenika je zaređen 1895. godine, potom je bio župnik u Dalmatinskoj zagori. Kasnije je službovao kao nastavnik na srednjim školama u Dubrovniku, na Sušaku i u Zagrebu. Od 1920. profesor je ekonomske geografije i povijesti na zagrebačkoj Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi (danas Ekonomski fakultet).
Lukas je zaslužan za utemeljenje ekonomske i političke geografije u Hrvatskoj. U prvim radovima, objavljenima početkom 20. stoljeća, analizira razmještaj stanovništva s obzirom na privlačnost mora i obale, bavi se geološkim, oceanografskim i klimatskim obilježjima Jadrana te prometno-trgovačkom važnošću njegovih luka i pomorstva uopće. Postupno, a od kraja dvadesetih godina sve očiglednije postaje promotor ideologije “krvi i tla”, “ekskluzivnog hrvatstva” i rasne teorije.
Polje svojih stručnih interesa Lukas je upregnuo u dokazivanje rasnih i sličnih teorija, gradeći teze o “narodnom duhu”, “krvnom naslijeđu”, odnosno “krvnoj čistoći” na temelju radova tadašnjih nacističkih ideologa. S vremenom će ih napuštati, mijenjati i upotpunjavati, nastojeći ponajviše dokazati “rasnu” razliku između Hrvata i Srba. Poznate osobe iz hrvatske povijesti karakterizirao je negativno ukoliko nisu bile „čiste hrvatske krvi“. Umjetnike koji su odbili prihvatiti fašistoidne umjetničke koncepte, smatrao je nemoralnim izdajnicima koji zaslužuju mržnju, jer se “svaki pravi patriot ne može i ne smije oteti preziru spram ljudi koji iz egoističkih motiva ostavljaju svoj narod i rade protiv njega”.
Lukas je 1936. objašnjavao pojam “narodna zajednica”, što je doslovan prijevod termina Volksgemeinschaft preuzet iz nacističke ideologije: “Narod je po svome duhu i mitsko biće, u kojemu je biološko s metafizičkim tako povezano, da je na tome izgrađeno duhovno i biološko jedinstvo. Onako, kako narod predstavlja etnobiološku vrstu, onako on predstavlja i duhovnu vrstu. Na taj način narod postaje zajednica krvna” koja “se nama pak najočitije predstavlja u naraštaju sadašnjice, jer su u njemu staloženi svi ideali prošlosti, ali ostvarljivi po velikim ličnostima i prema suvremenim potrebama i duhu vremena”.
Lukas je bio predsjednik Matice hrvatske od 1928. do 1945. godine. Zahvaljujući dobrim dijelom njemu samom, Matica hrvatska tijekom tridesetih godina postaje jedna od ključnih institucija u promociji hrvatskog nacionalizma, šovinizma i rasne teorije. Na primjer, ona 1936. objavljuje knjižicu Današnja Njemačka Ernesta Bauera u kojoj se pohvalno piše o Hitleru te veliča nacionalsocijalizam: “Miješanje rasa je škodljivo po državu. Država mora nastojati da se po svaku cijenu u braku sačuva svježa i čista krv.” Pozitivno se ocjenjuju “rasnopolitičke mjere” koje “idu za tim da se židovski utjecaj u javnom životu snizi na minimum”.
Za vrijeme rata Matica se pod Lukasovim vodstvom nastojala prikazati kao prilježni suradnik ustaškog režima: “Maticu hrvatsku, koja je svojim radom u najtežim vremenima izvršila svoju dužnost vjerno služeći povijesnoj misli, koja je ostvarena u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, čekaju u novo doba nove, veće i mnogobrojnije zadaće. Njezin izdavački i sadržajni program će se proširiti, njezina organizacija razgranati, a njezin udio u razvijanju hrvatske narodne samosvijesti na osnovi kulturnog stvaranja, u kojemu je zadugo bila stalno kočena, povećati“, pisao je Lukas vlastima. Kako bi ispunila „u novom dobu nove, veće i mnogobrojnije zadaće“, Matica hrvatska je, između ostaloga, sudjelovala u grabeži opljačkane židovske imovine – preuzela je tiskaru Tipografija d. d., prije rata u vlasništvu obitelji Schulhof; Lukas je u ime Matice hrvatske potpisao zahtjev da se Matici dodijeli zgrada na Jelačićevu trgu u Zagrebu: bio je izvrsno informiran – znao je da je bila u vlasništvu obitelji Sternberg i da tih dana prelazi u državno vlasništvo.
Lukas je tih godina bio autor i urednik raznih izdanja u kojima se veličala NDH, ustaška i nacistička ideologija. On sam je dodatno razvijao rasnu teoriju (tada mu je bilo stalo da dokaže kako Hrvati nemaju ništa ni s Rusima). Nadalje, 1944. je ocijenio da je “zapadna skupina” useljavanja (Nijemci, Slovaci, Slovenci, Česi, Mađari) donijela dobro Hrvatskoj, za razliku od “istočne skupine” (Srba) koja je “ostala trajno tuđa duši ovoga naroda” te Židova “koji se nisu mogli ukorieniti u zemlji” te su “raztvarali nacionalnu ideju”.
Lukas i Matica nisu pokušavali spašavati progonjene Srbe, Židove ili nepodobne Hrvate, kao što su to u nekim slučajevima činili nadbiskup Alojzije Stepinac i drugi katolički svećenici. Naprotiv, Lukas je na zagrebačkom sveučilištu bio jedini profesor koji je u svibnju 1941. podržao izbacivanje s posla matematičara, svoga kolege, Židova Vladimira Vranića.
Filip Lukas je već predratnim javnim djelovanjem izravno pridonio stvaranju atmosfere progona u kojoj će genocid nad Srbima, Židovima i Romima u NDH uopće biti moguć, a za vrijeme rata otvoreno je podržavao ustaštvo i nacizam i njihove genocidne politike.
Na kraju rata Lukas bježi u inozemstvo. Sud u Zagrebu osudio ga je 1945. u odsutnosti na smrt. Županijski sud u Zagrebu prihvatio je 2017. reviziju presude, što znači da je Lukas juridički, sudski rehabilitiran. Sud je u obrazloženju odluke ustvrdio kako je zahtjev prihvaćen jer propagiranje ustaškog režima u Lukasovu slučaju “nije bilo dovoljno teško kazneno djelo za izricanje kaznene presude” i kako proces 1945. protiv njega nije bio u skladu sa standardima kaznenog sudovanja. Očito je riječ ili o posvemašnjem neznanju prava i neshvaćanju osnovnih povijesnih, političkih i pravnih postulata ili o bezočnoj politikantskoj pristranosti. Naime, ako je sud ipak utvrdio da Filip Lukas jest počinio “kazneno djelo” za njega je valjda, predviđena i kazna.
Naposljetku, nešto o predstavnicima Matice hrvatske i svima onima koji su proteklih godina branili Lukasa – umjesto da se ograde od njega i njegovih tekstova i postupaka, oni ga svih ovih godina bezrezervno brane. Sa znanstvenog i stručnog stajališta porazno, s moralnog bijedno.
I tko i dalje misli da takav čovjek kao što je bio Filip Lukas, zaslužuje ulicu u Zagrebu?
