Arhitekti Josip Barišić i Ardijan Karlo Gashi, članovi inicijative nazvane „Urbanistički savjet Novog Zagreba“ govore o očuvanju urbanističkih kvaliteta toga dijela Zagreba i o mogućnostima njihova poboljšanja.
Jedinstven na području cijelog Zagreba, Urbanistički savjet Novog Zagreba neformalno je savjetodavno tijelo (čak i neformalnog imena), svojevrsni think tank, pokrenut od strane članova i simpatizera mjesne samouprave u Gradskoj četvrti Novi Zagreb – istok. Tijelo se bavi temema očuvanja urbanističkih kvaliteta Novog Zagreba, mogućnostima poboljšanja i izazovima za grad budućnosti. O njihovim aktivnostima i Novom Zagrebu za H-Alter govore arhitekti Josip Barišić i Ardijan Karlo Gashi.
Što je Urbanistički savjet Novog Zagreba?

Ardijan Karlo Gashi: Savjet je neformalno volontersko tijelo sastavljeno od entuzijasta iz struke koji su prepoznali potrebu povezivanja stručnih tijela na razini Grada s lokalnim inicijativama u mjesnim odborima. Savjet djeluje, unutar svojih skromnih mogućnosti, s ciljem zaštite i unapređenja urbanističke i arhitektonske kulture na području Novog Zagreba te posljedično poboljšanja kvalitete života naših sugrađana. Zadaci su vrlo raznoliki, od intervencija u vidu prijedloga izmjena strateških dokumenata poput GUP-a, do načina uređenja manjih javnih površina u gradu.

Josip Barišić: Riječ je manjoj skupini pojedinaca okupljenih oko zajedničkog interesa nad temom Novog Zagreba. Osnovna ideja bila je ponovo pokrenuti diskurz nad aktualnim prostorno-urbanističkim temama ovog dijela grada. Naglasio bih da ova grupa dosada nije imala službeni naziv, pa pretpostavljam da je Urbanistički savjet jedan od dobrih prijedloga. Sve je započelo krajem 2021. godine kada smo, s obzirom na šarolik dijapazon pitanja, krenuli od šire slike i iznova propitivali teme poput – što je današnji identitet Novog Zagreba? Je li on i dalje „spavaonica“ ili je ta stigma već davno uklonjena? U fokusu su bili i Velesajam, Plava potkova, problematika automobilskog prometa i još mnogo toga. Neke od tih tema predstavili smo na javnoj tribini na platou Muzeja suvremene umjetnosti u svibnju 2022. pod nazivom Novi Novi Zagreb. S obzirom na dobar odaziv javnosti i mnoštvom novootvorenih pitanja, grupa se počela baviti cijelim spektrom tema; od mikro-intervencija u pojedinim naseljima pa sve do kapitalnih tema koje su bitne ne samo za Novi Zagreb, nego i za čitav grad.
Jedna od najznačajnjih aktivnosti u proteklom razdoblju bile su pripreme za prijedloge izmjena GUP-a. Na kakve i koje prostore ste se fokusirali?
Ardijan Karlo Gashi: Fokus je bio na uvođenju društvenih i zelenih zona u GUP svugdje gdje je prepoznata potreba i gdje su su takve intervencije bile moguće. Na izmjene postojećeg GUP-a može se, medicinski rečeno, gledati kao na prvu pomoć – tako da pacijent, naime Novi Zagreb, preživi sa što manje trajnih posljedica do cjelovite terapije u vidu izrade novog, cjelovitog, GUP-a temeljenog na zajedničkoj viziji struke i građana. Dotad je važno sačuvati vitalne prostore i omogućiti manje i kratkoročno izvedive intervencije u gradski prostor. Postavlja se i pitanje očuvanja vrijednosti planski izgrađenih dijelova Novog Zagreba, čija je arhitektonska, urbanistička pa čak i kulturološka vrijednost gotovo analogna vrijednosti Donjeg grada. Pritom je bitno odrediti koje se formativne vrijednosti modernističkog i posmodernog grada, poput ideje Plave potkove ili pješačke ulice u Sloboštini štite, a gdje se grad, kao živo tkivo, s posebnim senzibilitetom razvija i usklađuje s vremenom. Kao pozitivni primjer promišljanja prostora s pokušajem stvaranja mjesta socijalizacije je Muzej suvremene umjetnosti s južnim sunčalištem i natkrivenim kolonadama na sjecištu glavnih prometnih osi, a negativni primjer je trgovački centar izgrađen bez senzibiliteta na koridoru pješačke ulice u Sloboštini.


Josip Barišić: Generalno govoreći, GUP bi trebalo tretirati kao strateški, a ne provedbeni dokument. Mane sadašnjeg GUP-a su da na dijelovima ulazi previše u detalje, a na dijelovima je preokviran. Potrebno ga je unificirati po snazi na području cijelog grada. To je jedino izvedivo izradom novog GUP-a kojoj mora prethoditi detaljna analiza širih podataka – demografskih, korisničkih, informacija o načinu života, što uključuje i npr. vlasništvo, životne navike, novi načini transporta i komunikacija, ekologija i značajne prilagodbe urbanističkog planiranja klimatskoj krizi itd.
Koje su konkreno promjene predožene i izgledne?
Josip Barišić: U sklopu izrade prijedloga za nadolazeće Izmjene i dopune, a imajući u fokusu Novi Zagreb, prepoznali smo da ih je potrebno stratificirati po važnosti. Kao rezultat toga, predložili smo dvije razine prijedloga: prva razina su oni koji se odnose na šire područje Novog Zagreba, a druga razina su prijedlozi koji se odnose na pojedina naselja i izmjene unutar njih.
Graditeljsko naslijeđe planski građenih dijelova Novog Zagreba stručno je prepoznato kao vrijedan primjer urbanističko-arhitektonske baštine svoga vremena. Pojedina naselja unutar spomenutog sklopa realizirana su u potpunosti prema inicijalnom konceptu, te kao takva predstavljaju vrijedne prostorne cjeline koje bi trebalo zaštititi. Potrebno je valorizirati, na isti način kako postojeći GUP štiti vrijedne prostorne i graditeljske strukture u formi zone zaštite “A” i “B”, kao mogućem načinu i režimu zaštite i ove spomenute graditeljske cjeline ili pojedinih naselja.
S obzirom na sve češće sanacije toplinskih ovojnica i krovova postojećih građevina i, kako praksa pokazuje, u pravilu individualan projektantski pristup obnovama, a kako ne bi došlo do trajnog nagrđivanja izvorne tipologije i oblikovanja građevina – koja je element identiteta i slike pojedinih naselja – prepoznali smo problem i predložili da je potrebno regulirati taj proces smjernicama kroz urbana pravila ili drugom adekvatnom metodom.
Što se spomenute druge razine prijedloga tiče, tu smo predložili čak tridesetak točkastih izmjena, ponajviše s ciljem unapređenja i očuvanja vrijednih prostora i zelenih površina.
Zagreb ima dvije potkove. Zelenu i Plavu. Za obje je trebalo proći otprilike pola stoljeća do trenutka kad su se u kolektivnoj svijesti počele doživljavati kao urbanističke cjeline. Prostori novozagrebačke potkove u GUP-u su od 1970-ih. Od šest parkova potkove, uređena su tri, a tri najveća još nisu. Potkova je mjestimično značajno nagrizana od neovisnosti do danas, no još uvijek je najveći dio sačuvan. Dio potkove, uključujući dva najveća južna parka, u prostorno planskoj dokumentaciji vode se pod administrativnim pojmom „Park Novi Zagreb“. Izmjene GUP-a koje ste inicirali kao mjesna samouprava idu prema jačoj afirmaciji tog značajnog dijela gradograditeljske baštine Zagreba i to kako pojedinih dijelova, tako i cjeline. Koje su promjene u tijeku?
Josip Barišić: Predložili smo da je potrebno prostorno afirmirati potez novozagrebačke Plave potkove kroz promociju njene konsolidacije, zaštite te društveno i stručno odgovornog uređenja. Spomenutu površinu je potrebno tretirati cjelovito kako bi se osnažila njezina pozicija u urbanom tkivu Novog Zagreba. Administrativni pojam „Park Novi Zagreb“ zapravo je planirani Urbanistički plan uređenja kojeg propisuje GUP. On na neki način i štiti ovaj prostor od daljnjeg nagrizanja, ali nedostatak ideje za isti je također nešto na čemu treba dalje raditi.
Ardijan Karlo Gashi: Po mome iskustvu, Plava potkova, nažalost, još nije dio kolektivne svijesti građana Zagreba te većina nije upoznata s pojmom niti s njegovim značenjem. Devastacija jugozapadnog dijela potkove, dijela tzv. parka Bračak, ukazuje na sudbinu prostora koji, iako postoji u urbanističkim vizijama već pedesetak godina, nije dovoljno publiciran te njegova važnost nije ugrađena u svijest građana. Bitno je pritom primijetiti da Zagreb ima dugu tradiciju zanemarivanja i devastacije urbanističkih zamisli te stoga djelomična devastacija nekog poteza ne treba obeshrabrivati u njegovom daljnjem promišljanju. Primjer takve djelomične devastacije je izgradnja hotela (Esplanade, op. S.Š.) na Zelenoj potkovi, dok je „Sveučilišna aleja“ primjer odustajanja od ideje, iako neke mogućnosti uz prugu još postoje.
Očuvanje najvećih, južnih, parkova, Bračka i Lakuna, i postupno otkupljivanje preostalih privatnih čestica s ciljem cjelovitog uređenja i preobrazbe u javni prostor čijom se vrijednošću poboljšava kvaliteta stanovanja u Novom Zagrebu te privlače novi stanovnici, i kvalitetniji investitori, mora biti jedan od imperativa u narednom razdoblju.
Ideja niza parkova koji tvore Plavu potkovu prezentirana je još 1970-ih godina kad se govorilo i o „Zelenom vijencu“. Danas je postojeću potkovu moguće u sjevernoj zoni „okruniti“ postojećom, južnom, sportsko-rekreacijskom obalom Save, te tako u novozagrebački urbanizam uvesti novi pojam „Plavog prstena“.
Važno je naglasiti da Zelena potkova ne bi za Zagreb predstavljala to što predstavlja bez vrijednih javnih sadržaja poput primjerice HNK ili Umjetničkog paviljona, a na različitu dinamiku korištenja istočnog i zapadnog kraka utječe i prometna važnost – istočni je glavni ulaz željeznicom u grad i trasa tramvajske pruge. Analogno je ideja Plave potkove kao niza parkova bez sadržaja i prometnog značenja vrlo teško ostvariva, no gradnja uz rubove ili unutar samih parkova treba služiti svima, ili velikom broju, građana, a ne odabranima jer to čini određujuću razliku između npr. perivoja dvorca i gradskog perivoja.

U kratkom vremenu djelovanja Urbanističkog savjeta Novog Zagreba otvorena je tema zaštite prostora Plave potkove, pa sve do prilike za njenu realizaciju, intervenciju u park Mamutica, koji je, na inicijativu Savjeta i mjesne samouprave, i uz pozitivan stav gradske vlasti, dohranjen novim drvećem. U budućnosti se priprema i njegovo cjelovito suvremeno krajobrazno uređenje, a planira se i rekonstrukcija parka Vjekoslava Majera.
Park zapadno od Mamutice, dio Plave potkove, najizgledniji je za bržu aktivaciju budući da je površina i u gradskom vlasništvu. Što se sve tamo planira?
Ardijan Karlo Gashi: Park Mamutica jedan je od primjera pogrešnog principa parcijalnog uređivanja velikih površina u gradu tijekom proteklih desetljeća. Naime, na površini od oko četiri hektara uređeni su, projektantski nedorečeno i bez ikakve vizije cjelokupnog rješavanja prostora, tek vježbalište, spomenik i sportsko igralište, ukupne površine oko 0,5 ha.
S obzirom da je GUP-om propisan jedinstveni gradski projekt – i natječaj – za „Park Novi Zagreb“ vjerujem da u nekom skorom razdoblju slijedi arhitektonsko-urbanističko-krajobrazni natječaj za najbolje rješenje kako bi se omogućilo cjelovito krajobrazno uređenje prostora. Pritom, park uz Mamuticu bi trebao svoj zasebni natječaj, dok je dva najveća, južna, parka Plave potkove uputno rješavati zajedno kako bi se sadržajima komplementirali.

Josip Barišić: Prije svega bi Park Mamutica trebalo izuzeti iz zone UPU-a Parka Novi Zagreb jer ga on trenutno blokira u svojoj realizaciji. Potom raspisati krajobrazni natječaj u potrazi za cjelovitim rješenjem, a kao programski input svakako uključiti i vrijedne, dugogodišnje inicijative koje su pokušavale oplemeniti ovaj park, odnosno dodatnu stvarnu građansku participaciju u definiranju programa zajedno sa stručnjacima. U tome smislu taj bi budući park mogao biti primjer potpuno novog, demokratičnijeg, društveno odgovornijeg i naprednijeg pristupa planiranju, a to bi se sigurno odrazilo i na konačni rezultat i kvalitete budućeg parka.
Pri samom jugu parka, u zoni društvene namjene zapadno od Dječjeg vrtića Travno, u planu je i izgradnja palijativnog centra kojeg bi projektantsko rješenje trebalo uklopiti u cjelovitu sliku budućeg parka.

izvor: Večernji List 17.07.1974.
Između Trnskog i Sigeta desetljećima je čuvana trasa planirane ulice. Kao takva je upisana u GUP i predstavlja prometni pravac sjever – jug koji je dobio na važnosti s izgradnjom naselja Podbrežje. Koja su vaša razmišljanja o toj mogućoj budućoj ulici? Situacija je tu ponešto drugačija od npr. one s produženjem Stonske na čijoj je trasi formiran parkić budući da to produženje ulice nema prometnu važnost i de facto je suvišno.
Ardijan Karlo Gashi: Prometni koridor ne znači nužno realizaciju cestovnog prometa koji je ujedno i generator većine negativnih utjecaja prometa u gradu. Kad bi se prometni koridor iskoristio realizacijom za početak pješačke i biciklističke, a s vremenom i tramvajske trase te formirao spoj Svete Klare i Avenije Dubrovnik kraćom vezom, sama bi geometrija takve prometnice davala prednost uporabi javnog prevoza i bicikla nad upotrebom osobnih automobila.
Polemike o urbanističkom razvoju Zagreba gotovo da uopće više nema. Odavno, primjerice, više nema ni popularnih stručnih publikacija ili priloga u mainstream medijima koji bi relevantno zagovarali ili preispitivali određene teme razvoja grada. U takvoj stvarnosti nedostaje i polemika o Savi. Zadnji natječaj, proveden 2002. godine, iznio je, ili potvrdio, dvije osnovne koncepcije za zagrebački savski prostor. Jedna je široka zelena zona, osobito s južne strane rijeke, a druga gusta izgradnja i formiranje savskog otoka na relativno kratkom potezu središnjega dijela zagrebačkih obala. Obje koncepcije su legitimne i dobre, a nečega što bi se moglo otprilike nazvati konsenzusom struke u kojem smjeru ići – nema. U međuvremenu obale se značajno degradiraju, primjerice izgradnjom na Borovju ili u novom naselju (tzv. Metka), istočno od Mosta mladosti, koje se ponekad, pogrešno, ali ciljano, naziva i Zapruđe 2. Da stvar bude gora, potonje naselje dobrim je dijelom gradila država. Jedna od točki prijepora spomenute dvije koncepcije za zagrebačko priobalje je prostor koji danas zauzima hipodrom, svojevremeno uređen na mjestu nekadašnjeg gradskog deponija otpada. U svjetlu navedenoga, kako vi vidite taj (novozagrebački) prostor?
Josip Barišić: Tema odnosa Zagreba i Save ima kontinuitet u stručnim i političkim razgovorima. Svojevremeno sam kao student, 2013. i sam sudjelovao na multidisciplinarnoj radionici pod nazivom Zagreb na Savi. Rezultat je bila nekolicina mogućih scenarija razvoja, a zanimljivo je bilo vidjeti kako su skoro sva rješenja tendirala da se prostor obala Save obogati rekreativnim i sportskim sadržajima, da se prostor očuva od izgradnje, da se iskoristi za bolje prometno povezivanje sjeverne i zapadne obale itd.

Savsko priobalje definitivno treba razmatrati u širem pojasu, a u kontekstu Novog Zagreba, promišljati kontakt sa prostornim cjelinama poput Hipodroma, Bundeka, parka Racinjak te dalje prema istoku i zapadu. Mislim da su te dosadašnje upotrebe na neki način potvrdile i zadale njegovu zelenu budućnost.

Ardijan Karlo Gashi: Smatram da u dobu velike diverzifikacije medija struka može pronaći način utjecaja na kolektivnu svijest građana. Svaki čovjek bi trebao biti upućen u vrijednost prostora kao ograničenog resursa na čiju se vrijednost izravno utječe svakom artificijelnom intervencijom. Pritom se pogrešnim i prostorno nepromišljenim intervencijama dugoročno ili čak nepovratno smanjuje kvaliteta, ne samo prostora na kome se nešto gradi, već i prostora koji ga okružuje. Naselja poput tzv. Metke zloupotrebljavaju prostor velikog potencijala – prazna površina uz zeleni pojas rijeke, blizu tramvajske mreže – te pogrešnom namjenom i gotovo bratoubilačkim međuodnosom višestambenih zgrada stvaraju nehumani životni prostor svojim stanarima, a na grad djeluju poput tumora – tkiva koje crpi resurse okolnih tkiva, a ne doprinosi vrijednosti grada.
Zona južne obale Save prvi se puta ozbiljnije promišlja u sklopu Međunarodnog natječaja za generalnu regulatornu osnovu grada Zagreba još davne 1930./31. kada je većini predloženih rješenja zajednički odnos prema prostoru uz Savu kao zelenoj (sportsko-rekreacijskoj) zoni grada. Danas su savski nasipi s inundacijskim pojasom omiljen prostor trkača i ostalih rekreativaca te, zajedno sa sačuvanim dijelom (Kajzerica) zelenog pojasa (polumjeseca) uz južnu obalu, nude idiličnu scenogafiju za smještaj sportskih borilišta i rekreativnih površina. Sjeverna je obala po mome sudu „dovršena“ tek u zoni nebodera na Prisavlju i Kockice, dok je ostatak prostora uz Savu potrebno preobraziti planskom izgradnjom većeg mjerila i arhitektonske vrijednosti, rahlog vertikaliteta, postavljene tako da se očuva i vizualna veza nasipa s Medvednicom, rijeke s južnom stranom padine brda.

Sudbina samih nasipa na savi je nepoznanica te ovisi o tehničkom rješenju regulacije negativnih utjecaja vode na gradsko tkivo. Rijeka Sava, koja se svojom nepredvidivošću stoljećima ugrožavala Zagreb, danas ga štiti. Za dobra je rješenja uvijek pravo vrijeme, pa tako i za početak promišljanja kako zaštiti ili pravilno razviti savske inundacije jednog dana kad Sava prestane biti prijetnja.
U nedostatku ili čekanju velikih iskoraka, eventualne preregulacije sadašnjeg odnosa kanal-inundacija-kruna nasipa, vidite li mogućnost za neke manje, eksperimentalne i privremene intervencije? Kakve i npr. gdje na zagrebačkim obalama?
Ardijan Karlo Gashi: Rijeka Sava vrijedna je kulisa i svaka mala intervencija treba težiti da se ta kulisa ne degradira, a da Sava pritom umjesto puke kulise postane sastavni dio života u Zagrebu. Oživljavanje sunčališta, montažni plutajući bazen na rijeci i slične intervencije, uspješno realizirane u nekim svjetskim gradovima, vratile bi Savi dio draži rijeke o kojoj su pričane priče i snimani filmovi.
Velesajam je zona Novog Zagreba koja funkcionira kao svojevrsni zatvoreni grad. Kakve mogućnosti tu vidite, osobito u povezivanju i otvaranju?
Josip Barišić: Ako Velesajam promatramo kao svojevrsni „dnevni boravak“ Novog Zagreba, onda bi ga trebalo promatrati kao otvorenog. Ovom gradu unutar grada u radijusu od jedan kilometar gravitira oko 30.000, a u pet kilometara oko 400.000 stanovnika Zagreba. Neki od zaključaka spomenute javne tribine u MSU na temu Velesajama bili su da ga treba rješavati kao cjelinu; utvrditi etape realizacije i ne ga fragmentirati. Potrebno je ostvariti namjene koje odgovaraju značaju prostora. Također na umu treba imati stvaranje prostornih preduvjeta za provođenje suvremenih sajamskih aktivnosti koje bi povećale izglede za opstanak i uspješnost poslovanja Zagrebačkog velesajma.
Ardijan Karlo Gashi: Velesajam je nerazdvojan od teme budućeg središta Novog Zagreba. Urbanistički kvalitetna cjelina s nekoliko arhitektonskih remek-djela mogla bi biti prenamijenjena u integriran i samoodrživi, no i dalje specifičan dio grada. Zamislimo li produžetak „Sveučilišne osi“, tj. Ulice Ivana Lučića koja povezuje zgradu rektorata Sveučilišta i HNK s fakultetima poput FF-a, FER-a, FSB-a, Velesajam je smješten u njenom produžetku prema jugu te bi bio idealno mjesto za sveučilišno-znanstveni centar. Smještajem fakulteta, studentskih domova i stanova za najam znanstvenih novaka u novoizgrađene, a kulturnih objekata poput novog kazališta, operne kuće ili koncertne dvorane u postojeće vrhunske paviljone te prometnim povezivanjem sveučilišne osi izravnom biciklističkom stazom i opcijom javnog prevoza stvorila bi se nova prometna kopča grada.

Ta „kopča“ koja bi povezala Aveniju Dubrovnik i Botanički vrt čak je dva kilometra kraća od sljemenske žičare, a svakodnevno bi povezivala desetke tisuća stanovnika Zagreba.
Dinamika razvoja grada južno od Save uvjetovala je da je svojevrsni centar onoga što će tek postati Novi Zagreb isprva bio na području Remetinca, a kasnije s izgradnjom, ono što danas, uvjetno rečeno, možemo nazvati centrom je križanje dviju dominantnih avenija, Većeslava Holjevca i one nazvane po gradu Dubrovniku. Ono što, međutim, nedostaje je nekakav društeni javni prostor koji bi ispunjavao funkciju trga. Ideja formiranja trga a tome mjestu, s prometom ispod ili iznad zemlje, nije nova. Koje mogućnosti vi vidite za centar Novog Zagreba i gdje bi on po vama mogao biti? Treba li uopće izlaziti iz kvartovskih okvira?
Ardijan Karlo Gashi: Kvartovi Novog Zagreba predstavljaju urbane mikrocjeline te su projektirani s jednim ili više središta. Mogućnost obnove postojećih i formiranja potencijalnih novih središta namijenjenih socijalizaciji na dnevnoj bazi treba se odvijati na kvartovskoj razini. Također, jednako je bitna i integracija kvartova koja se odvija u zajedničkim, „nadkvartovskim“ prostorima, poput nasipa, Bundeka, budućih parkova Plave potkove ili revitaliziranog Velesajma.
Postojale su inicijative za formaciju centralnog trga Novog Zagreba, na platou iznad Avenije Većeslava Holjevca ili na križanju avenija Većeslava Holjevca i Dubrovnik, no važno je naglasiti kako se pokazalo da uzdizanje ili spuštanje pješaka ne postiže željeni učinak jer ljudi djeluju po Drugom Newtonovom zakonu i izbjegavaju vertikalno kretanje, dok je eventualno upuštanje avenija pod zemlju neekonomično i nerealno rješenje.
Josip Barišić: Idejno urbanističko rješenje Južnog Zagreba iz 1962. godina glavni je prostorni koncept po kojemu se razvijao Novi Zagreb. Izgradnju inicira realizacija Zagrebačkog Velesajma koji se seli s dotadašnje lokacije uz Savsku cestu. Potom je uslijedila izgradnja Brodarskog instituta uz buduće naselje Siget, a gradnja stambenih naselja uslijedit će na temelju ovog plana. Planirani Južni Zagreb predviđen je za oko 250 000 stanovnika na ukupnoj površini od 2350 ha. Strukturiran je prema prostornoj urbanističkoj koncepciji razvoja grada na četiri stambena područja, na sustavu cardo-decumanus, koja čine osnovni prometni koncept. Niz paralelnih prometnica nižeg ranga određuju u osnovi kasetiranu strukturu novozagrebačkog tkiva. Ovaj koncept raščlambe omogućio je etapnu izvedbu naselja strukturiranih kroz stambene zajednice i stambena susjedstva. Uz parcijalnu izvedbu Savskog gaja, prvo cjelovito izvedeno naselje je Trnsko. Potom slijedi izgradnja Remetinca i Zapruđa, a zatim Sopot, Utrine, Siget i Travno. Osamdesetih godina realiziraju se naselja Dugave i Sloboština te središnje naselje Središće koje se još postupno izvodi.

Preklopom današnjeg stanja izgradnje te samog plana, vidljivo je odstupanje od inicijalnog koncepta te partikulacija strukture u nekim područjima, dok u nekima potpuno izostaje dosljednost inicijalnom konceptu. Razlika u realizaciji nije ostala samo na morfološkoj, već i na sadržajnoj razini.

Kada govorimo o nekom centralnom prostoru odnosno trgu, prethodno spomenuti plan predviđao je mastodontske strukture na samom ulasku u Novi Zagreb, spuštajući se sa Mosta Slobode prema jugu: promet u više etaža, zgrade koje „nathode“ samu Aveniju Većeslava Holjevca itd. Isto tako, na samom križištu Aveije Većeslava Holjevca i Avenije Dubrovnik predviđana je izgradnja Kulturno-društvenog centra na poziciji današnjeg Avenue Malla, po projektu arhitekta Vinka Uhlika iz 1980. g. koji je trebao koegzistencijom kulturnih, ugostiteljskih i poslovnih sadržaja omogućiti kontinuirano kolanje različitih životnih aktivnosti.
Ono što mi se čini, kao nekome tko preko 30 godina živi u Novom Zagrebu, je da bi javni prostor trebalo krojiti kroz formiranje i gradnju adekvatnih namjena na potezima uz samu aveniju. Planskim popunjavanjem sadržaja tog poteza formira se slika ulaznih vrata u Novi Zagreb.
Na koji način vidite pripremu grada za vrijeme nakon apsolutne dominacije osobnih automobila? Kakva je prometna slika (Novog) Zagreba poželjna i moguća? Politička je odluka aktualnih lokalnih vlasti u Novom Zagrebu da se parkirališta, kojih nedostaje i građani ih traže, ne mogu graditi na štetu zelenih površina.
Ardijan Karlo Gashi: Novi Zagreb je planiran u vremenu fascinacije gradom automobila, prije nego se pokazalo da je takav monogamni vid prometa krajnje neučinkovit u gusto naseljenim sredinama gdje poboljšanje prometne infrastrukture namijenjene osobnim automobilima potiče inflaciju korisnika istog načina transporta i tako problem samo multicipira. Ironično, problem prometnih gužvi u velikome gradu postaje rješiv tek političkom odlukom o smanjenju broja prometnih traka namijenjenih automobilima i kreiranju efikasnog, pouzdanog i vremenski učinkovitog javnog prijevoza.

Veliki problem, osim gužvi u prometu predstavljaju i gužve na parkiralištima. Na primjeru Sloboštine, kao kvarta u kojem nikad nisu realizirani predviđeni garažno/parkirni kapaciteti, vidimo da gotovo 20 posto površine sjevernog dijela naselja služi odlaganju osobnih vozila koja se prosječno koriste pet posto vremena, tj. jedan sat u danu.
Neracionalnost podređivanja prostora parkiralištima još je naglašenija u neplanski građenim kvartovima 21. stoljeća gdje su parkirališta gotovo u potpunosti zamijenila zelene površine i javni prostor. Iz tog su razloga zaustavljeni procesi prenamijene zelenih površina u parkirne te se u budućnosti teži izgradnji vertikalnih parkinga, ali i diverzifikaciji prometa koja bi smanjila potrebu za osobnim automobilima.

Usporavanjem i ograničavanjem prometa unutar kvartovskih kazeta postigla bi se veća kvaliteta i sigurnost života u kvartovima, dok bi gradnja biciklističkih staza i spremišta/parkirališta za bicikle te poboljšanje kvalitete javnog prijevoza dodavanjem nužnih željezničkih linija i izdvajanjem prometnih traka isključivo za javni prijevoz dodatno potaknuli smanjenje broja ili barem svakodnevne uporabe osobnih vozila.
Josip Barišić: Pješak bi morao imati primat nad automobilom, što u Novom Zagrebu često nije slučaj. Uz Aveniju Dubrovnik postoji čak šest pothodnika, koji su problematični u vidu nedovoljnog korištenja. Svojevremeno arhitekt Ratko Zimmerman u elaboratu iz 2012. godine pod nazivom 4 kilometra nepravde i straha navodi kako je uzrok tomu bio nekadašnji plan, do 1980. godine, da će autocesta iz Rijeke i Ljubljane za Beograd prolaziti neko vrijeme kroz Novi Zagreb, kako bi se oslobodio od tranzitnog prometa gradski „autoput Bratstva i jedinstva“ u Zagrebu sjeverno od Save. Na sreću je istovremeno završena i izgradnja autocestovne obilaznice Zagreba, pa je cijeli nedovoljno osmišljen koncept vođenja „gradske autoceste kroz Novi Zagreb“ ubrzo postao dvojben.
Potrebno je ponovo revalorizirati i artikulirati problematična križanja uz Aveniju Dubrovnik u vidu pješačkih i biciklističkih prijelaza, i to u razini ceste, a isto tako promišljati sadržaje i prostore pothodnika u nekom novom modelu korištenja.

Na temu parkirališnih kapaciteta provedena je anketa u novozagrebačkim naseljima i većinski je, kao problem broj jedan bio naveden parking. Ovdje je potrebno naglasiti vrijeme gradnje ovih naselja i kako je standard posjedovanja automobila naspram broja kućanstava danas veći. Isto tako, prema GUP-u se danas parkiranje u većini slučajeva rješava na vlastitoj parceli stambene zgrade, u vidu podzemne garaže ili privatnog parkinga, dok je u većini novozagrebačkih naselja on rješavan uz potez javnih ulica ili parkirališnih otoka.
Na primjeru naselja Zapruđe, radili smo analizu parkirališno-garažnih mjesta (PGM) kapaciteta i ustanovili kako je broj parkirnih mjesta substandardan – 1,66 stanova na 1 PGM, što kao rezultat dovodi do nepropisnog parkiranja.
U nedostatku prostora u već konsolidiranim naseljima, potrebno je podizati kvalitetu javnog prijevoza i alternativnih metoda prometovanja kako bi se ovaj problem postepeno ublažavao.

Tramvajska mreža u Novom Zagrebu postoji od 1979. godine. Od onda nije širena. Sada je ponovo (ne prvi put), najavljeno njeno proširenje na Sarajevsku cestu. Gdje sve treba ići tramvaj po Novom Zagrebu i koja je uloga željeznice kada znamo da se svojevremeno na kraju Avenije Većesava Holjevca promišljao, i planirao, novi zagrebački centralni kolodvor?
Ardijan Karlo Gashi: Tramvajska je pruga vrlo važna u gradskom prometu Novog Zagreba, što se nažalost ne može tvrditi za željeznicu, usprkos činjenici da je s duljinom od 8,3 km (ne računajući odvojak prema Lučkom) značajno veći čimbenik u prostoru od svega 5,5 km tramvajske pruge koja prolazi Novim Zagrebom. Bilo bi zanimljivo saznati može li Zagreb dodatno iskoristiti postojeću željezničku infrastrukturu kako bi deniveliranim prometnim pravcem, na postojeća dva kolosijeka, neovisnim o semaforima i prometnoj gužvi, povezao južna naselja s Glavnim kolodvorom i Dubravom na istoku. Takva bi linija, uz produžetak tramvajske pruge po Sarajevskoj i uvođenje ranije spominjanih „kopči“ omogućila ukidanje većine autobusnih linija u Novom Zagrebu i smanjila ovisnost o osobnim vozilima.

Što mislite o preseljenju autobusnog kolodvora iz Držićeve na mjesto sadašnjeg rasadnika na Kajzerici?
Ardijan Karlo Gashi: Točku u kojoj se na malome prostoru dodiruju sva gradska postojeća (tramvaj, vlak, ZET autobusi, pješak, biciklist i osobni automobil) i potencijalna(brod) sredstva prijevoza karakterizira supstandardna gradnja i manjak mogućnosti promjene prometnog sredstva. Bilo bi idealno jedinstvenim prometnim „hubom“ omogućiti jednostavan transfer putnika sa sredstva na sredstvo, kao i garaže za bicikle (kao sredstvo kretanja gradom), odnosno automobile (kao sredstvo kretanja do grada). Gdje i da li je Kajzerica takva lokacija bi trebalo otvoriti raspravu, vodeći računa o potrebama, izvedivosti i smanjenju nepotrebnog prometa po gradu i istovremenom povećanju učinkovitosti transporta.
U percepciji prosječnog građanina ili građanke, Novi Zagreb zapravo je njegov planski građeni dio i prepoznatljiva tipologija modernističkih naselja, no obuhvaća puno više. Značajne strukturalne i druge promjene koje se događaju po rubovima planskoga grada odavno su prostorne činjenice. Kako se odnositi prema svim tim sastavnim dijelovima grada, a koji su pritom međusobno bitno različiti, npr. od višestambenim zgradama zagušene Jaruščice do Velikog Polja u kojem dominira obiteljska izgradnja?
Ardijan Karlo Gashi: Planski građena obiteljska izgradnja u Novom Zagrebu predstavlja raritet, a ističu se tek rijetki primjeri naselja ugrađenih ili atrijskih kuća. Dok je većina ugrađenih kuća dio manjih kontrastnih intervencija u sklopu višestambenih susjedstava, u rubnim dijelovima grada mogu se vidjeti dva pozitivna primjera veće površine, poput naselja Botinec i dijela naselja Hrelić. Upravo rubni dijelovi grada nude mogućnost ispitivanja UPU-ovima određenih hibridnih načina stanovanja kojima se stambenim jedinicama nudi dodir s pravim ili artificijelnim (npr. krovni vrtovi) tlom, no pritom izbjegava neracionalnost i sklonost ekscesima obiteljske tipologije izgradnje.
Recentno izgrađena naselja višestambene izgradnje velike gustoće, a niske urbanističke kulture, smještena na samom rubu grada, poput Jaruščice, predstavljaju prometni, a s vremenom i sociološki izazov jer kombinacija udaljenosti i lošeg prostornog standarda, sa starenjem zgrada neminovno vodi prema segregaciji stanovnika manje kupovne moći u takva naselja.
Naselja poput Svete Klare ili Jakuševca manjom katnošću višestambenih zgrada stvaraju prividno humanije ambijente, no prostor oko njih, zbog maksimalne iskoristivost čestice u svrhu maksimiziranja broja parkirnih mjesta, ostaje u najmanju ruku nedemokratičan, a slobodno kretanje prostorom gotovo nemoguće stanarima koji su mlađi od 18, starije živote dobi ili iz nekog drugog razloga ne mogu automobilom pobjeći iz susjedstva u potrazi za adekvatnim javnim prostorom. Takva naselja u pravilu ne potiču kvalitetnu integraciju i socijalizaciju stanovništva te pomažu osjećaju otuđenosti jer zajednički prostori, tzv. „treća mjesta“ – naime prvo je stambeni prostor, drugo radni prostor, treće mjesto socijalizacije – u susjedstvu ne postoje.
Josip Barišić: Kontakt planske i stihijske gradnje i identitet prigradskih naselja je bitna tema u promišljanju daljnjeg razvoja i konsolidacije ovih gradskih prostora. Nezanemarivo je da i ta naselja imaju određen identitet koji je protokom vremena podložan transformaciji. Na primjeru Buzina vidimo kako je i bespravna gradnja jedan od činidbenih faktora u identitetu naselja.

Sve te faktore koji utječu na prigradske odnosno suburbane cjeline je potrebno valorizirati, uvažiti i uklopiti kroz daljnje plansko promišljanje. Praksa na zapadu bilježi povećanje broja stanovnika u ruralnim naseljima oko velikih gradova, a s obzirom na povećanje cijena stanovanja u gradu, ovo je nešto što i mi možemo anticipirati, unatoč padu broja stanovnika u Zagrebu i Hrvatskoj.
Možete i navesti neke novozagrebačke mikrolokacije kojima se sprema ili je poželjna transformacija?
Ardijan Karlo Gashi: Simptomatično je da Novi Zagreb, pa čak i Zagreb u cjelini, gotovo da i nema većeg suvremeno i kvalitetno uređenog javnog prostora! Preuređenjem i osuvremenjivanjem kvartovskih trgova i parkova, ali i veće površine poput parka pokraj Mamutice, stvorila bi se veća kvaliteta stanovanja u Zagrebu.
Na kvartovskoj razini uređuju se neki javni prostori i intervenira se u detaljima koji ne iziskuju velika financijska sredstva poput uređenja i adaptacije pješačkih prijelaza za kolica ili obnove fonda drveća. Predviđeni su i neki koji se izmjenama GUP-a prenamijenjuju iz mješovite u zelenu namjenu.
Fokus nam je bio i na omogućavanju prelaska Avenije Dubrovnik na razini ceste gdje bi se minimalnim intervencijama u prostor i minimalnim podešavanjem rada prometne signalizacije starijim sugrađanima, biciklistima i ostalima koji preferiraju pretrčavanje ceste usprkos postojanju pothodnika, omogućio siguran prijelaz prometnice.
Bitno je primijetiti da je i većina stambenih zgrada, nedostatkom planskog održavanja, tijekom desetljeća devastirana različitim interpretacijama uređenja pročelja, promjene stolarije i ugradnje tehničkih uređaja, a u nekim slučajevima i nesenzibilnom energetskom obnovom. Imperativ je donošenje dokumenata kojima bi se regulirale dozvoljene intervencije na pročeljima. Među inicijativama se ističe promicanje ponovnog ozelenjavanja vertikalnih vrtova, odnosno ogradnih žardinjera na loggiama naselja Travno.

Josip Barišić: Uz spomenuti Park Mamutica, poželjno bi bilo uređivati površine koje su sada nenamjenske ili zapuštene, a predstavljaju potencijal. Ovdje možemo govoriti o neuređenim livadama u naselju Travno – istočno od Mamutice gdje će biti uređen prvi gradski ružičnjak, i kod Božidara Magovca 44. Nadalje, potrebno je promisliti i zelenu površinu zapadno od bazenskog kompleksa u Utrini, koja je trenutno ograđena i bez ideje, a efektivno čini jedan dio Plave potkove.
U nekom većem mjerilu, potrebno je promisliti sadržaj u jugozapadnom dijelu naselja Sloboština, koji u određenom smislu čini „rep“ Avenije Većeslava Holjevca i ulaska u Novi Zagreb, a zasada je pretežito neizgrađen. Ovdje postoji veliki potencijal za izgradnju javnog i društvenog sadržaja, što GUP i predviđa, a za isto područje smo predložili izradu UPU-a kako bi se jasnije definirao prostor i sadržaj.

Kako će izgledati Novi Zagreb za 20 godina? Koje promjene su izgledne, a koje bi voljeli da se dogode?
Ardijan Karlo Gashi: Novi Zagreb će za 20 godina imati zdraviju, diverzificiraniju prometnu sliku s manjim udjelom prometa osobnih vozila te boljim i razvijenijim biciklističkim i javnim prometom. Kvartove sa „smirenim“ i demokratičnim prometom unutar kazeta. Kvartove s riješenim osnovnim problemima poput nedostatka vrtića i garažno/parkirnih mjesta, s punjačima za e-vozila, te s uređenijim javnim površinama.
Volio bih vidjeti gradnju isključivo unutar UPU-a koji bi pokrili većinu neizgrađenih površina predviđenih za gradnju, Velesajam kao znanstveno-sveučilišni centar regije i nova prometna rješenja u vidu dviju pješačko/biciklističkih i željezničkih „kopči“ koje povezuju barem u prvoj fazi realiziran i javnosti dostupan veći dio Plave potkove, te željeznički promet inkorporiran u javni prevoz grada.

Josip Barišić: Ono što je poželjno je proširivanje kulturnog sadržaja Novog Zagreba. On je još uvijek oskudan; odražava se kroz svega dva kulturna centra, oba rubno pozicionirana i nedovoljno aktivna i eksponirana – Centar za kulturu Novi Zagreb u Remetincu te Kulturni Centar Travno. Dominantni kulturni sadržaj je Muzej suvremene umjetnosti pozicioniran uz središnji potez. Međutim, identitet Novog Zagreba također je obilježen određenom kulturom ulice, nezavisnom, subverzivnom scenom u vidu glazbe, filma i ostalih oblika kreativnog djelovanja – što bi trebalo poticati.

Prisjetit ću se jednog pasusa iz knjige Kvartovska spika autorice Valentine Gulin Zrnić kada početkom sedamdesetih jedan mladić za Trnsko pita hoće li ono ikada dobiti dostojanstvenu patinu kakvu odlikuje stari Zagreb. Igrom slučaja, 30 godina kasnije, taj isti čovjek izjavljuje da ima osjećaj da u Trnskom „čovjek živi u jednom svijetu koji je po mjeri“.