Osvrt na balet Hamlet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koji svakako ne pripada najuspješnijim ostvarenjima koreografa Lea Mujića.
Posljednjih se godina Leo Mujić na hrvatskoj koreografskoj sceni etablirao kao autor bez čijega se novopostavljenog djela gotovo ne može zamisliti sezona u barem jednom od nacionalnih teatara. S razlogom, jer riječ je o inovativnom koreografu sada već brojnih hitova, koje odreda karakteriziraju originalnost, studioznost, komunikativnost, atraktivnost, koherentnost. Stoga se čini kao logičan, a nerijetko i jedini dostupan izbor kada treba „izvući“ sezonu, odnosno više ili manje bezličnom repertoaru, nedovoljno iskorištenim ansamblima i bezidejnim ravnateljima Baleta na brzinu popraviti imidž. Mujić u tome, u pravilu, uspijeva, no da i najprokušaniji džokeri katkad mogu biti nepouzdani, pokazao je svojim najnovijim baletom postavljenim u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu – Hamletom.
Iako je Hamlet, nakon Romea i Julije, Shakespeareovo najčešće postavljano djelo na svjetskim baletnim pozornicama, u Hrvatskoj je osjetno manje popularno. Prije Mujića postavio ga je tek Svebor Sečak u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 2004. povodom proslave desete obljetnice Baletne trupe Croatia.
Aktualna je inscenacija praizvedena 17. studenoga 2023., a podijeljena je u dva čina i dvadeset i tri slike. Izbjegavajući krupnije dramaturške intervencije jer „prava dramaturška promjena nalazi se upravo u promjeni medija“, Mujić je ostao vjeran svojem karakterističnom idiomu. Nije ga, doduše, reciklirao iz prijašnjih predstava, ali nije ga ni proširio, nadogradio, oplemenio. Balet nema gotovo ni jedan pamtljiv solo, duet ili ansambl scenu, a time ni izvođačke domete koje bi vrijedilo zabilježiti, osim dvaju: onaj Takuye Sumitoma kao plesački superiornog i glumački nijansiranog Hamleta te onaj Georgea Stanciua kao duhovitog i sceničnog Guildensterna.
Ansambl prizori relativno su česti, no niti su uvijek dramaturški opravdani, niti su dovoljno dojmljivo koreografirani (osim tek u pokojem elementu), zbog čega se čine gotovo kao alibi za angažman velikog dijela plesačkog kadra i postizanje monumentalnog efekta pukom izvođačkom (preko)brojnošću.
Kostimi Manuele Paladin Šabanović pretežno su tamnih boja i stilski dovoljno vremenski i tematski asocijativni, ali i mjestimice nedovoljno profilirani, te bi ih se lako moglo zamisliti i u predstavi posve drukčijeg sadržaja. Scenografija Stefana Katunara sastoji se od uglavnom jednoobraznih srebrno-sivih kulisa, koje su mobilne i sugestivne, ali ne i ilustrativne, čime stavljaju dodatni pritisak na jasnoću, funkcionalnost i preciznost koreografskog idioma; koje su, međutim, u dobroj mjeri izostale. I to unatoč pomoći znalačkog odabira glazbe Bálinta Rauschera, koji raznolikim djelima Petra Iljiča Čajkovskog i Camillea Saint-Saënsa idealno prati scenska zbivanja, a koja Mujić zauzvrat ocrtava muzikalno, no nedovoljno upečatljivo.
Hamlet svakako ne pripada Mujićevim najuspješnijim ostvarenjima, no veći je problem to što i takav čini solidniji dio baletnog repertoara Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu otkako mu je na čelu Baleta Massimiliano Volpini; koji bi ga nakon dvije praktički izgubljene sezone napokon trebao pokrenuti. Ili ne biti.
