Osvrt na baletni gala koncert Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Baletni su gala koncerti idealna prilika da se publici u jednoj večeri predstavi ono najbolje od najboljeg: neki od najatraktivnijih ulomaka klasičnoga baletnog repertoara, neki od najinventivnijih koreografa suvremenog stila te neka od najpoznatijih plesačkih imena domaće i svjetske baletne scene. Nakon promjenjivih uspjeha takvih koncepata u prethodnih nekoliko sezona, zagrebačko je Hrvatsko narodno kazalište početak ove ponovo obilježilo dvama baletnim gala koncertima, održanima 17. i 18. listopada 2024., a koji se i po repertoarnim odabirima i po izvođačkim prinosima – unatoč određenim manjkavostima – mogu svrstati među one uspješnije.
Večer je otvorio prvi među klasicima Labuđe jezero, čiji su pas de deux Odette i Princa Siegfrieda, prema Petipaovoj koreografiji, otplesali prvakinja Sofijske opere i baleta Marta Petkova i prvak Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Guilherme Gameiro Alves, uz ženski dio zagrebačkog ansambla, no koji je najvećim dijelom figurirao tek kao živa kulisa (takvim ga je očito smatralo i sâmo Kazalište, jer imena plesačica ansambla ni u toj ni u posljednjoj točki nisu navedena u programu). Gameiro Alves bio je pak sveden uglavnom na podršku – tjelesno pouzdanu, ali emotivno distanciranu – dok je Petkova pokazala precizan i čist rad stopala, maksimalan raspon nogu i sigurne pirouettese, ali i nedostatnu suptilnost kretnji i linija glave, vrata, ruku te gornjeg dijela leđa, kao i neadekvatnu mimiku iz koje nije bila jasno vidljiva primarna emocija ni njezina lika općenito ni njegovih previranja u interakciji sa subjektom čežnje (izvedba: 18. listopada 2024.). Da je nakon pas de deuxa izvedena još i koda, točka bi dobila dinamičnost, ansambl smisao, a glavni protagonisti širi kontekst, kojim bi se možda barem donekle uspjela zakamuflirati njihova interpretativna shematičnost, bezizražajnost i međusobna nepovezanost.
Puno uspješniji nije bio ni pas de deux iz Esmeralde, koji su na Petipaovu koreografiju izveli prvaci Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Miruna Miciu i Simon Yoshida. Yoshida se predstavio tek osrednjim skokovima i nestalnom pouzdanošću u podrškama, dok je kod Mirune Miciu bila uočljiva slabija forma nakon ljetne stanke, vidljiva kako u nedovoljno oblikovanoj tjelesnoj liniji tako i u nesigurnim balansima (osim u varijaciji) i fouettésima. S druge strane, dio je problema bio i u tome što taj pas de deux zahtijeva interprete drukčijih i izražajnijih (sp)osobnosti, kao i plesače s većim i raznolikijim scenskim iskustvom, a za koje je taj najpodcjenjeniji par prvaka zagrebačkog HNK-a, zbog preduge i neopravdane zapostavljenosti, ostao uskraćen.
Osjetno je bolji dojam zato ostavio pas de deux iz Bajadere, u kojem su na Petipaovu koreografiju nastupili također plesači Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu: prvakinja Natalia Kosovac i solist za velike i srednje uloge Pavel Savin. Iako je razlika u njihovim statusima bila odviše uočljiva, rezultiravši posljedično tek korektnom i neupečatljivom izvedbom muškog dijela tandema, onaj je ženski i u tehničkom i u ekspresivnom segmentu bio besprijekoran. Premda tehnički dometi Natalije Kosovac – nečujni doskoci, maksimalna kontrola u podrškama, prekrasne linije glave, vrata i ruku – nikada nisu bili upitni (do idealne su izvedbe nedostajale tek veće ekstenzije nogu), oni ekspresivni katkad jesu, no u toj je izvedbi zablistala ne uvijek prisutnim spojem besprijekorno odmjerene energije i snažne scenske prisutnosti iz koje je u svakom trenutku bila gotovo vidljiva živost svake tjelesne stanice.
A za vrhunac večeri u klasičnom repertoaru pobrinuli su se nekadašnja prvakinja San Francisco Balleta i American Ballet Theatrea, a danas samostalna umjetnica Maria Kochetkova i danas također samostalni umjetnik, a nekad prvak American Ballet Theatrea i Berlinske državne opere Daniil Simkin, koji su nastupili u pas de deuxu iz Don Quijotea, na koreografiju Mariusa Petipaa. Iako su je s tehničkog aspekta oboje izveli maestralno, s umjetničkog je to uspjelo samo muškoj polovici para. Simkin je plesač nevjerojatnih skokova, a s obzirom na to da njima taj pas de deux obiluje, pokazao je svu raskoš velikih, zahtjevnih skokova, nerijetko s višestrukim okretima u zraku, a povrh njih i brojne sigurne vrteške, ne zapostavljajući pritom glazbenu točnost kao ni filigranski pristup partnerstvu, uočljiv u besprijekornom praćenju amplitude partneričine geste, čvrsto kontroliranim podizanjima i spuštanjima te sigurnim namještanjima partnerice u pozu. Kochetkova je također bila besprijekorna u svim tehničkim elementima, napose onima najzahtjevnijima – balansima, fouettésima, pirouettesima i skokovima – no pretjeranom energijom kojom se gotovo nadmetala s bržim glazbenim ulomcima i bez finoće geste (često je bila odsječna te previše ispruženih i nekontroliranih šaka), svoju je ulogu iznijela na način karakterističniji za flamenco nego za baletni stil.
Oboje su se predstavili i solo točkama u suvremenim koreografijama: Kochetkova u koreografiji Marcosa Moraua Degunino (glazba: Alexander Knaifel), u kojoj je pokazala veliku fleksibilnost i sposobnost uranjanja u posve drukčiji fah, a Simkin u koreografiji Les Bourgeois Bena van Cauwenbergha (glazba: Jean Corti i Jacques Brel), u kojoj je s tehničke strane plijenio virtuoznošću, lakoćom i svježinom izvedbe, a s one ekspresivne pogođenom facijalnom ekspresijom, dinamikom geste i stilom kretanja.
Uvjerljiv, premda ne i odviše pamtljiv nastup, imali su Anastasia Matvienko (nekadašnja prva solistica Marijinskog teatra, a danas samostalna umjetnica) i Denis Matvienko (nekadašnji prvak Ukrajinske nacionalne opere, Mihajlovskog teatra i Marijinskog teatra, a danas ravnatelj Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu), no ponajviše iz razloga što koreografija SSSS Edwarda Cluga, na glazbu Chopinovog Nocturna u Des-duru, op. 27, br. 2, ne zahtijeva više od tek korektnog vladanja ne osobito inventivnim suvremenim vokabularom.
Anastasia Matvienko nastupila je i u Smrti labuda, prema Fokinovoj koreografskoj zamisli, kao jednom od tehničkih najjednostavnijih, ali i najdelikatnijih baletnih klasika. U njemu je, naime, teško postići ravnotežu između labuđeg i ljudskog, kako u facijalnoj ekspresiji tako i u odmjerenim nagibima glave i vrata, dinamici geste koja se kreće od spokojnosti do ustreptalosti (pri čemu je potonju lako zamijeniti za histeričnost), pogođenoj energiji kojom se nekolicinom elemenata stvara kontrast unutar tempa adagia (poput nešto odlučnijeg ulaska u attitude derrière) i još mnogo drugih detalja zbog kojih je perfektna izvedba teško ostvariva; između ostaloga, i stoga što njezin ideal u mnogočemu ovisi o ukusu promatrača. Iako je konstitucija Anastasije Matvienko – koja nije maksimalno izdužena i eterična – za tu ulogu daleko od optimalne, te iako je sâma izvedba djelovala odviše maniristički, ukus većinskog dijela publike (barem ako je suditi prema oduševljenom aplauzu) bio je potpuno pogođen.
U točki Leave Me, prema neoklasičnoj koreografiji Valentine Turcu i glazbenoj pozadini arije Lascia ch’io pianga iz Händelove opere Rinaldo, jednu su od najdopadljivijih izvedbi večeri imali prvaci zagrebačkog Baleta Iva Vitić Gameiro i Guilherme Gameiro Alves, u kojem se Gameiro Alves iskazao kao vrstan partner, dok je Iva Vitić Gameiro zadivila tjelesnom izražajnošću i fleksibilnošću te izvedbenom lepršavošću i senzibilnošću, a oboje su taj duet oplemenili i besprijekornom usuglašenošću i prodisanošću.
Sličan su dojam ostavili i prvi plesač Teatra Scala Roberto Bolle te prvakinja istog teatra Antonella Albano u briljantnoj Bigonzettijevoj koreografiji Serenata (Cantata) prema glazbi Ameriga Cierva, u kojoj su u brojnim zahtjevnim podrškama koje često karakteriziraju podjednako zahtjevni (i zanimljivi) ulasci i izlasci iz njih, pokazali kako međusobnu koordiniranost tako i individualno tehničko majstorstvo.
No najdojmljivija je točka večeri bila Les Indomptés, koju je na poetičnu glazbenu podlogu Wima Mertensa u suvremenom stilu ingeniozno koreografirao Claude Brumachon, a u kojoj su nastupili Roberto Bolle i Toon Lobach (samostalni umjetnik), inače plesači različitih ali komplementarnih konstitucija, senzibiliteta i energija, koji su besprijekorno usklađenom gestom i načinom kretanja sugestivno, uživljeno i emotivno dočarali ljubavnu igru. Posve prisutni, usredotočeni i suspregnuti u facijalnoj ekspresiji, idealno su odgovorili na minimalističku gestu koja kombinira širok spektar trzaja i titraja u manjim i većim amplitudama, povremeno presijecanih obgrljenim (horizontalno, oko struka) i opterećujućim (na ramenu, boku, bedru ili leđima) podrškama te uglavnom bliskim i paralelnim zajedničkim kretanjem. Kulminacijski je trenutak završnica u kojoj se sa živoga zajedničkoga piramidalnog oblika obilježenog pektoralnom i manualnom gestom (kojom se blago referira na Labuđe jezero i Smrt labuda) prelazi na onaj umrtvljeniji, no podjednako samosvojan i skulptorski suptilan, pri čemu se u opuštenoj poluhorizontali s komplementarno kontraponiranih pozicija naposljetku dodiruju iscrpljena i spokojna plesačka lica.
Koncert je zaključio Marš u B-duru, op. 99 Sergeja Prokofjeva, čiju je ritmičnost, dinamičnost i melodičnost Massimiliano Volpini atraktivno koreografski nadogradio, a solisti i ansambl zagrebačkog Baleta ujednačeno i entuzijastično izveli.
Za razliku od nekih prijašnjih baletnih gala koncerata, ovaj je bio manje pompozno najavljivan, ali je imao više istinskih zvijezda svjetske baletne scene, kao i podjednako dobar odabir klasičnih i suvremenih plesnih točaka. Usto je i iznova pokazao kako se status baletne zvijezde ne mora izgubiti ni u petom desetljeću života jer nekima od njih, izaberu li mudro način predstavljanja, vrijeme gotovo ide unatrag.
A domaće su baletne zvijezde – premda već duže bez adekvatnog vodstva, kvalitetnog repertoara i prave konkurencije – još jednom pokazale da žele i mogu ići naprijed, iako koliko daleko, nažalost, premalo ovisi o njima.
