Osvrt na balet Pinocchio Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci: Svi su plesači ostavili dojam nadahnutosti, uronjenosti i istinskog uživanja.
Dječje baletne predstave već su dugi niz godina sporadične pojave na repertoaru triju hrvatskih nacionalnih kazališta, koji se uglavnom čvrsto drže odabranih pravaca u vidu ravnoteže klasičnih i neoklasičnih, odnosno suvremenih plesnih predstava (zagrebački i splitski HNK) ili pak isključivo suvremenih (riječki HNK). Adaptacije bajki, basni i priča stoga su češće brzopotezni odgovor na svojevrsno krizno razdoblje u kazalištu nego što su pomno planiran repertoarni izbor koji čini razliku.
Pinocchio je tako u Hrvatskoj postavljen prije tridesetak godina u zagrebačkom HNK-u kao produkcijski ne odviše zahtjevno djelo, i time vrlo zahvalno za popunjavanje repertoara u ratnim, financijski i umjetnički, dakako, mizernim okolnostima. S druge strane, riječki HNK za isti se naslov – premijerno prikazan 2. ožujka 2024. – odlučio u vrijeme dugotrajnije repertoarne krize, samo što njezini uzroci ne leže u deficitarnim financijama i suženoj mogućnosti izbora umjetničkog kadra, nego u iščezavanju vizije, ideja i poleta koji su bili karakteristični za prvi mandat ravnateljice Baleta Maše Kolar. Stoga se u toj sve većoj koreografskoj krizi (koja se neminovno odrazila najprije na onu izvođačku, uočljivu u nedovoljnoj iskorištenosti i čestoj fluktuaciji plesača, a potom i na gledateljsku, primjetnu u nerijetko velikom broju neprodanih ulaznica), uvrštavanje na repertoar dječje predstave i povjeravanje njezina autorstva vlastitome dugogodišnjem članu, prvaku Baleta Micheleu Pastoriniju, činilo kao nepretenciozan i svjež izbor kojim se ne može puno izgubiti; dapače, pokazalo se da se njime može samo dobiti.
Pastorini ne krije da je Collodijevoj priči pristupio iz intimnog kuta, nalazeći u njoj mnoge poveznice s vlastitim mladenačkim izborima i stupnjevima sazrijevanja, a, zahvalan svojim roditeljima na pružanju slobode izbora i mogućnosti učenja na vlastitim greškama, kao dramaturg je odlučio napraviti mali zaokret, želeći istaknuti da je na svakome da sám osmisli kraj vlastite priče: „U našem baletu, nakon niza Pinocchijevih grešaka, Vila odluči da je bilo dosta. Umorna je i razočarana te odlučuje zatvoriti priču. Nema više prilike za popravak. Međutim, Pinocchio će dobiti novu priliku, on će sam otvoriti knjigu iznova.“
Želeći tim baletom privući u kazalište mladu publiku „jer upravo na njima gradimo publiku budućnosti“, autor je za to stvorio sve scenske preduvjete, ponajprije stoga što su njegov entuzijazam, nadahnuće i temeljitost dijelili i koautori predstave i svi plesači.
Kostimografski okvir Aleksandre Ane Buković, za koji su autorici kao temeljna inspiracija i polazište poslužile originalne ilustracije Carla Chiostrija, u primarnim i sekundarnim bojama monokromnih, analognih, komplementarnih i trijadnih kombinacija nudi vizualno atraktivnu i značenjski funkcionalnu nadogradnju likova. Slično kao i scenografija (potpisuje ju također Aleksandra Ana Buković), koja je u obliku otvorene slikovnice na sredini pozornice, čije listove okreće neki od likova paralelno s promjenama scenskih slika. No, iako efektna, trebala je biti veća jer popunjava jedva trećinu scenskog prostora, dok njegov prevelik lijevi, desni i gornji dio ostaju prazni i mračni. Bez ikakvih je praznina zato glazba Marina Butorca, koja ritmičnošću, melodičnošću, raskošnom instrumentacijom i kontrastima (lirske i energične melodije izmjenjuju se i organski nadovezuju sukladno promjenama dinamičnosti scena) gotovo opipljivo predočuje glavne i sporedne elemente priče. Osim glazbe, za auditivnu su komponentu zadužene i povremene upadice preko zvučnika naratora Aleksandra Cvjetkovića koji najmlađim gledateljima prenosi glavne sadržajne točke.
A onima starijima, one su jasno raspoznatljive i iz koreografskog vokabulara, koji kombinira pantomimu, osnovne baletne elemente (pirouette, développé, renversé, attitude derriere en tournant, pas de chat i slično) te koreografski uobličene uobičajene elemente dječje igre: kolut naprijed, most, skakanje, trčanje i drugo. Zbog nevelikog broja plesača skupni su plesni prizori rijetki, ali efektni i stavljeni na prava mjesta. Pri tome se prilagođenom duljinom trajanja predstave (nešto manje od sat vremena) i izborom jednostavnijih koreografskih elemenata kojima se plastično dočarava tekstualni materijal, pruža jasna i dopadljiva predodžba djela najmlađim gledateljima, dok se čvrstom i logičnom strukturiranošću ne podcjenjuju ni oni stariji.
Svi su plesači (Federico Rubisse kao Pinocchio, Ali Tabbouch kao Geppetto, Ksenija Krutova kao Plava vila, Giorgio Otranto kao Zrikavac, Noa Gabriel Siluvangi kao Lisica, Maria Matarranz de las Heras kao Mačka, Alejandro Polo kao Lucignolo, Valentin Chou kao Mangiafuoco te Isabel Zabot, Alessia Tacchini i Yurika Kimura kao Lutke) ostavili dojam nadahnutosti, uronjenosti i istinskog uživanja u tome popriličnom odmaku od njihova standardnoga izvedbenog pravca (izvedba: 11. listopada 2024.). Napose Maria Matarranz de las Heras koja je, osim tehničkom suverenošću, plijenila šarmom, sceničnošću, duhovitošću, muzikalnošću i energičnošću.
Kako vlastitim angažmanom, tako i pogođenim izborom suradnika, Pastorini je napravio ugodnu, pitku i dojmljivu predstavu čija nenametljiva vizualna i auditivna stimulativnost gledateljima nudi i puno više od onoga što je autoru bilo najvažnije: „dati osjećaj drugima da sami mogu otvoriti svoju priču“. A za početak se nadamo da će svoju priču – samo kreativniju, ambiciozniju i raznovrsniju – iznova otvoriti riječki Balet.
