Osvrt na balet Pepeljuga Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci: Bez obzira na određene manjkavosti, Pepeljuga predstavlja korak naprijed u riječkom Baletu.
Kao prvi premijerni naslov novoizabranog ravnatelja riječkog Baleta Paola Mangiole – kojeg je na toj funkciji u međuvremenu već zamijenio Leonard Jakovina kao v. d. ravnatelja Baleta – odabran je Prokofjevljev klasik Pepeljuga, premijerno izveden 26. travnja 2025. prema koreografiji Lea Mujića. Mujiću je to inače već četvrta suradnja s riječkim ansamblom, no ovog puta novim i pomlađenim, ali i brojčano skromnijim.
Autor se odlučio za novo čitanje starog teksta, pa je tako Ella (Pepeljuga) mlada djevojka koja sretno živi sa svojom majkom Cindy/čudesnom kumom i ocem/doktorom Vanjom, kao i novodoseljenim susjedima u zgradi: samohranom majkom Milosijom/maćehom, njezinim kćerima Zoricom i Ljubicom/polusestrama te naočitim slugom Johnom/princem. Nakon majčine smrti Ella je duboko traumatizirana, te odlučuje pobjeći od stvarnosti i pokušati utjehu pronaći u snu, u kojem se – uz manje preinake – nastavlja dobro poznata priča Pepeljuge. Njezin je pak završetak opet drugačiji, no smislen i sugestivan: otac budi Ellu koja shvaća kako je sve bio san, nakon čega susreće Johna koji nosi kutiju iz koje ispada cipelica – upravo onakva kavu je nosila na balu.
Dramaturgija Bálinta Rauschera vrlo jasno i povezano donosi slijed prizora, što je osobito važno zbog dječjeg uzrasta. S druge strane, upitno je u kojoj mjeri predstava može zadovoljiti ukuse šire publike – kojoj je inače namijenjena – s obzirom na to da traje svega sedamdesetak minuta, a usto je mjestimice odviše simplificiranog, neujednačenog i/ili nedorađenog koreografskog i vizualnog okvira.
Iznenađujuće je da je za takav balet Stefano Katunar – za njega posve netipično – osmislio skromne i bezlične scenske elemente, kojima nije nastojao pojačati, a ponegdje ni uobličiti, ikakav prepoznatljiviji eksterijer ili interijer, pa čak ni onaj koji za to pruža najviše mogućnosti: svečanu plesnu dvoranu. Slično tome, kostimi Manuele Paladin Šabanović, iako živih, gotovo kričavih boja, nerijetko su jednoobrazni u krojevima, kod polusestara mjestimice neprimjereni i dramaturški neopravdani (korzeti), kod čudesne kume suviše oštrih rubova i pomalo futuristički, a kod Pepeljuge na balu nedovoljno glamuroznog kroja, boje i materijala.
Osim svojim dugogodišnjim suradnicima, Mujić je ostao vjeran i svojem prepoznatljivom neoklasičnom idiomu, kojeg mjestimice efektno obogaćuje ponekim suvremenim ili gimnastičkim elementima. Potonji su najzastupljeniji u koreografiji čudesne kume, koju je uistinu čudesno otplesala Marta Kanazir kao izvođačica koja je dobila najzanimljivije, najkompleksnije i najupečatljivije dionice, prometnuvši se time i zasluženo (zbog vrsnoće izvedbe) i nezasluženo (zbog sporedne uloge) u zvijezdu večeri. Ona od koje bismo to ponajprije očekivali, Yurika Kimura kao graciozna i elegantna Ella, odnosno Pepeljuga, izvođački je pokazala dovoljno da opravda izdvajanje iz ansambla, ali i nedovoljno uzme li se u obzir da je sumarni dojam kako je ono viđeno ispod njezine gornje granice. John, odnosno princ Leonarda Cele, isticao se visokim i eksplozivnim skokovima, no i nedostatkom prinčevske figure i aristokratskog kretanja, iako ne u tolikoj mjeri da dovede u sumnju autorov izbor za tu ulogu kao najbolji između onih koje je imao na raspolaganju. Upečatljive su izvedbe imale i Ksenija Duran Krutova u ulozi Milosije, odnosno maćehe, te Marta Voinea Čavrak i Tea Rušin kao Zorica i Ljubica, odnosno polusestre, iako je karikaturalan prikaz njihovih likova ponegdje pretjeran, nedovoljno duhovit i puno puta viđen.
Premda je Pepeljuga daleko od Mujićeva koreografskog maksimuma, njezini su uvjeti nastanka (ponajprije oni kadrovski) također bili daleko od optimalnih, jer osim što je autor na raspolaganju imao tek jednu standardnu uzdanicu za glavnu klasičnu rolu (Marta Kanazir), svega ih je desetak imao i za ansambl scene (Jody Bet, Benjamin Cockwell, Sephora Ferillo, Sonja Milovanov, Laura Orlić, Giorgio Otranto, Federico Rubisse, Alessia Tacchini, Samuele Taccone), a usto od pomoći nije bila ni činjenica da je ženski dio ansambla nakon (pre)duge pauze trebalo iznova postaviti na špice.
Pohvalno je, stoga, što je Mujić u predstavi angažirao i polaznike Osnovne škole za klasični balet i suvremeni ples pri Osnovnoj školi Vežice (Katja Anđelić, Karolina Čavrak, Linda Dedić, Karlo Godanec, Zoe Kulušić, Vanesa Milošević, Robin Pavletić, Vivian Rose Mateer), a pohvalno je i što je riječki HNK nakon dugo vremena postavio punokrvnu baletnu predstavu, k tome popularnog koreografa i još popularnijeg naslova, te povrh svega uz izvedbu Riječkog simfonijskog orkestra (pod suverenim ravnanjem Ayrtona Desimpelaerea).
Stoga, bez obzira na određene manjkavosti Pepeljuge, ona u riječkom Baletu – kojem je posljednjih sezona često nedostajalo upravljačkog entuzijazma, autorske kreativnosti, izvođačke raznolikosti pa, posljedično, i repertoara dostojnog nacionalnog kazališta – ipak predstavlja korak naprijed; za nadati se, tek prvi u nizu…
