Osvrt na balet Laurencia HNK u Splitu: velik dio scena nalikuje na najobičniji defile flamenco haljina i kastanjeta, čime se suviše naglasio gornji dio tijela, a zanemario donji.
Balet Laurencia manje je poznato djelo klasičnog repertoara, inače praizvedeno 1939. u teatru Kirov prema koreografiji Vakhtanga Čabukianija (koji je, uz Nataliju Dudinskaju, u njemu otplesao i glavnu ulogu), libretu Evgenija Mandelberga i glazbi Aleksandera Kreina. Temelji se na drami Fuenteovejuna iz 17. stoljeća, koju je napisao Lope de Vega, a govori o seljačkom ustanku u kastiljskom selu u 15. stoljeću, kojeg su predvodili Laurencia i njezin zaručnik Frondoso, svladavši naposljetku uz pomoć kolektiva vladajuće zle sile.
Za taj je balet karakterističan spoj klasičnog i narodnog plesa, ali i činjenica da se, iako tematski idealan za sovjetske baletne pozornice, izvan granica Istočne Europe nije uspio značajnije probiti. I u Hrvatskoj je prvi put postavljen tek nedavno, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu 22. ožujka 2024., a s obzirom na to da je napravljen u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem Ivana pl. Zajca u Rijeci, premijeru je – sa splitskom postavom – imao i u riječkom kazalištu, 19. listopada 2024.
Splitski ansambl u Rijeci se predstavio znatno pomlađen i s mnogo novih imena, no koja nisu ostavila dublji utisak (izvedba: 20. listopada 2024.). To osobito vrijedi za Danila Podhruška u ulozi Frondosa, čiji je izbor za jednu od glavnih uloga prilično diskutabilan, s obzirom na to da se nije iskazao ni tehničkom superiornošću, ni izrazitom ekspresivnošću, ni karizmom; a ponajmanje srčanim i atletskim stilom plesa kakvog je inaugurirao sâm Čabukiani. Za razliku od Podhruška, scenski iskusna Eva Karpilovska od Laurencije je napravila istinsku heroinu, ponajviše stoga što taj tip lika korespondira s njezinom silovitom plesačkom energijom i žustrinom kretanja. S druge strane, veći dio solista, polusolista i članova ansambla mjestimičnom je tehničkom nepreciznošću, nepotpunom stilskom prijemljivošću i nedostatnom izvedbenom upečatljivošću dodatno razvodnio ionako razvodnjenu koreografiju, kao najslabiji segment produkcije.
Koreografiju je osmislila nekadašnja prvakinja Boljšoj teatra, American Ballet Theatrea i Houston Balleta, a današnja ravnateljica Gruzijskoga državnog baleta Nina Ananiašvili, u čijoj se vizuri naziru obrisi Čabukianijeovog rukopisa, iako njegovo novo uprizorenje i koreografska verzija u dva čina sa pet scena donose bitne intervencije. One se ponajviše odnose na prevladavanje ansambl scena, što je, osim dramaturški neopravdano i za klasični balet atipično, i koreografski neadekvatno provedeno (osobito u prvom činu). Naime, velik dio scena nalikuje na najobičniji defile flamenco haljina i kastanjeta, čime se suviše naglasio gornji dio tijela a zanemario donji. No i uporaba ruku vrlo je ograničenog dometa, baš kao i leđa – čijom se fleksibilnošću tek s vremena na vrijeme izdvaja poneka predvodnica ansambla – dok su raznolikost i maštovitost formacija, koje su u takvoj koreografskoj postavci element s najviše potencijala, gotovo u pravilu iznevjerene ili barem nedovoljno iskorištene.
Kostimi Maje Peruzović i scena Ozrena Bakotića vjerno slijede autorske zamisli, uklapajući se time u opći dojam o nešto manje od dva sata dugoj predstavi kao uglavnom monotonoj i zamornoj, te u potpunom raskoraku s dinamičnom pričom koju vjerno dočarava podjednako dinamična glazba, a čiji je galvanizirajući potencijal ostao posve neiskorišten kako nenadahnutom koreografijom tako i neupečatljivim izvedbama, zbog kojih je taj baletni dragulj ostao na razini puke bižuterije.
