Začuđuje propuštena prilika “zelenih” gradskih vlasti da u ovom mandatu krajobrazno urede barem jedan veliki park na nekoj od površina koje se čuvaju desetljećima i za koje postoje imovinsko-pravni uvjeti.
Prema podacima UN-a upravo su gradovi ključni čimbenici klimatskih promjena, budući da su urbane aktivnosti glavni izvori emisija stakleničkih plinova. Procjene sugeriraju da su urbana područja odgovorna za 70 posto globalnih emisija CO2, a promet i zgrade imaju najveći doprinos (IPCC, 2022.).
Stoga je tribina u ciklusu Grad u Gradskoj, posvećena Zelenoj urbanoj obnovi održana 30. siječnja 2025., bila i više nego dobrodošla. Jedan od dva fokusa tribine bio je na Strategiji zelene urbane obnove Grada Zagreba, koja je usvojena 2023. godine. O strategiji je govorio Neven Tandarić, stručnjak za planiranje zelene infrastrukture s doktoratom Sveučilišta Nottingham i voditelj izrade Strategije, koju je za Zagreb izradila tvrtka Vita projekt. Saša Šimpraga, voditelj tribine, podsjetio je na početku da je Zagreb još 2007. pristupio međunarodnoj platformi za očuvanje urbane bioraznolikosti Urban Diversity Forum, a 2019. usvojio Akcijski plan energetski održivog razvitka i prilagodbe klimatskim promjenama (SECAP), te krajem siječnja 2025. Program prilagodbe klimatskim promjenama, ali su pomaci za sada jedva vidljivi. Iako su za veće zahvate potrebna značajna financijska sredstva, javni natječaji, pa i promjene zakonskih okvira i GUP-a, mnogo toga može se napraviti jeftinim i jednostavnim promjenama, npr. u pristupu održavanju zelenih površina, na što je stavljen drugi fokus tribine, o čemu je govorila Cvijeta Bišćević, arhitektica, permakulturna edukatorica i regenerativna dizajnerica.
Govoreći o Strategiji zelene urbane obnove Tandarić je istaknuo da se radi o potpuno novom tipu dokumenta i pristupa. Strategija se bavi dvjema velikim temama: zelenom infrastrukturom i kružnim gospodarenjem prostorom i zgradama, pri čemu je ovo potonje financijski i infrastrukturno zahtjevnije, jer primjerice podrazumijeva funkcionirajuće oporabilište građevinskog otpada, koje je tek nedavno uspostavljeno. Također, da bi neka zelena površina doista bila dijelom urbane zelene infrastrukture, mora zadovoljavati niz potreba: ekoloških, klimatskih, krajobraznih i društvenih. Sve to također košta; pitanje je ima li Grad kapaciteta za provedbu i jesu li ti projekti dovoljno popularni u odnosu na neke druge, koji se mnogo brže vide u prostoru, poput razvoja prometne infrastrukture.
Važna novina u pristupu izradi Strategije bila je participativna metodologija. Osim prijedloga mjesnih odbora, praćene su aktivnosti lokalnih kvartovskih inicijativa, te kreirana online anketa koju je ispunilo gotovo 1 200 građana, a dobivene sugestije ugrađene su u Strategiju. Tandarić je istaknuo i dobru suradnju sa Zavodom za prostorno uređenje Grada Zagreba i naglasio da su neke od aktualnih izmjena GUP-a (koji čeka na usvajanje) rezultat smjernica predloženih Strategijom zelene urbane obnove. Time je Grad Zagreb, uz Križevce, prvi koji je smjernice iz Strategije ugradio u GUP uvodeći neke novitete poput povećanja zelenih i vodopropusnih površina u svim zonama na 30 posto ili zabranu gradnje u zonama uz potoke, što otvara i mogućnost renaturalizacije zagrebačkih potoka, a to je praksa koja se unazad nekoliko godina uvelike provodi u brojnim europskim gradovima.
Jedan od svakako najvidljivijih poteza “zelenih” gradskih vlasti u posljednje tri godine bila je sadnja stabala. Kampanje pošumljavanja Zagreba osobito su se intenzivirale prošle sezone sadnje, kada je posađeno 8 000 stabala, te ove sezone za koju je najavljena sadnja dodatnih 8 000 stabala i 16 000 grmašica. Iako svako posađeno stablo veseli, Bišćević je ukazala i na nužnost unapređenja pristupa sadnji. To se prije svega odnosi na odabir vrsta stabala, tehnike sadnje i brige o sadnicama poslije. Jedan od većih propusta sastoji se u izostanku jasnog krajobraznog plana na većim površinama, koji bi trebao biti javan i po mogućnosti uvažavati potrebe građana.
Šimpraga je spomenuo prijedlog da se objave kvartovski planovi sadnje, umjesto jedne online mape koju će rijetki provjeriti. Tandarić je dodao da je do sada zanemarena sadnja grmašica, koje donose mnoge dobrobiti, poput veće mogućnosti apsorpcije prašine i ispušnih plinova, a osim toga su i staništa manjih ptica, čija populacija u gradu se drastično smanjila. Nažalost, jedna od prepreka sustavnijem očuvanju i unapređenju bioraznolikosti u gradu je izostanak aktivnije suradnje biologa. Upravo je nevjerojatno da ne postoji mapiranje bioraznolikosti za cijeli grad, u koje bi se danas kada postoje brojne mobilne aplikacije, moglo uključiti i građane po modelu “građanske znanosti”.
Nužna je također diverzifikacija vrsta bilja koje se sadi. Na zagrebačkim zelenim površinama s godinama sve više upadljivo nestaje i nedostaje nisko raslinje, divlje vrste i cvjetne trajnice, umjesto malog broja jednogodišnjeg ukrasnog cvijeća, jer su uz grmlje upravo ove vrste važna potpora ostalim životinjskim vrstama i drugim organizmima, pružajući im stanište i hranu. Bišćević je u tom kontekstu spomenula “novi njemački stil” krajobraznog uređenja, kojeg karakterizira gusta sadnja divljih i uzgojenih trajnica različitih visina, boja, mirisa i različitog vremena cvjetanja kroz sezonu. Koriste se vrste koje nisu sterilne, pa pružaju hranu za oprašivače i stanište za različite kukce. Neprekapanje tla svake godine, osim što štedi vrijeme i novac, znatno doprinosi poboljšanoj mikrobiologiji tla, a estetski dojam je izvanredan. Zapravo se radi o jednostavnim zahvatima koji su s financijske strane čak i jeftiniji od trenutne prakse.
Šimpraga je podsjetio na inicijativu 1postozagrad da se u postojećem zelenom pojasu s drvoredom u Vlaškoj ulici na potezu od Vončinine do Petretićevog trga zasadi raznoliko nisko raslinje i grmašice. Predloženom sadnjom postigla bi se veća bioraznolikost, osnažila klimatska otpornost postojećeg drvoreda učinkovitijom zaštitom tla od isušivanja (što je u vremenima sve izraženijih suša osobito važno), te općenito podigle ambijentalne i boravišne kvalitete ulice. Lokacija u širem centru grada odabrana je kao pokazna i kao primjer smjera, a realizacija navodno slijedi.
Bišćević je dodala da je nužno promijeniti i način brige o stablima. Notorni problem, ne samo Zagreba, dosadašnja je praksa orezivanja krošnji, koja između ostaloga uključuje i štetni, u Europi napušteni tzv. tree-topping, odnosno drastično rezanje krošnje stabala. Dok sve više građana, poput vrlo aktivne inicijative Zaštita drveća u Rijeci, ukazuje na maćehinski odnos gradskih firmi zaduženih za održavanje zelenih površina prema stablima i grmovima, nevjerojatno je da takve prakse i dalje opstaju. Dodatni problem je neredovito zalijevanje mladih stabala u ljetnim mjesecima, zbog čega se mnoga novoposađena stabla suše već u prvoj godini nakon sadnje. A primjena različitih biljnih i ekoloških pripravaka koja pomažu održavanju zdravlja stabala za sada je tek znanstvena fantastika.
Strategija zelene urbane obnove bavila se i problemom toplinskih otoka u gradu. Zanimljivo je da infracrvena fotografija objavljena u Strategiji pokazuje da je jedan od najvećih toplinskih otoka odvodni kanal Sava-Odra, kao i površine koje se kose oko same Save. Bišćević je pojasnila da je uzrok tome pretjerana košnja. Umjesto košnje na 2 ili 5 cm, posljedica čega je izjednačavanje tla u toplinskom smislu s betoniranim površinama, minimalna visina je 10 cm. Veliki pomak napravljen je 2024. uvođenjem površina odgođene košnje na brojnim lokacijama u gradu, međutim, to nije dovoljno. No, naglasila je da je za uvođenje novih pristupa potrebno provesti kampanje senzibiliziranja javnosti, jer je još uvijek prevladavajući mentalitet građana u estetskom pristupu zelenim površinama onaj iz 18.-19. stoljeća.
Bišćević smatra da postoji osnovno nerazumijevanje funkcioniranja eko-sustava na društvenoj razini, i kao što je nužno educirati građane o načinima razvrstavanja otpada, tako je nužno i educiranje o međuodnosima u prirodi i o tome kako rješenja utemeljena na prirodi mogu doprinijeti razini zdravlja samih ljudi, jer se u protivnom javljaju veliki otpori.
Tandarić je dodao da toplinska karta Zagreba pokazuje da naselja građena u socijalizmu imaju najniže temperature zahvaljujući dobro planiranim zelenim površinama, iako mnoge od njih nisu parkovno uređene, poput novozagrebačkih parkova Bračak i Lakun (dijela Plave potkove). Ona zadovoljavaju suvremeni standard “3-30-300”, odnosno svatko mora iz svog doma ili ureda imati u vidnom polju tri stabla, 30 posto površine mora biti zasjenjeno i 300 metara od vašeg boravišta mora biti park ili zelena površina koja zadovoljava ekološke, ali i društvene potrebe za relaksacijom.
Nažalost, taj je trend u urbanizmu napušten posljednjih desetljeća, što je rezultiralo preizgrađenim, klimatski izuzetno nepovoljnim kvartovima. Strategija zelene urbane obnove, kao i predložene izmjene GUP-a, pokušavaju preokrenuti te urbanističke trendove u skladu sa suvremenim ekološkim standardima. Promjene koje su već uvedene svakako su pohvalne, no začuđuje propuštena prilika zelenih gradskih vlasti da u ovom mandatu krajobrazno urede barem jedan veliki park na nekoj od površina koje se čuvaju desetljećima i za koje postoje imovinsko-pravni uvjeti. Bilo je potrebno samo raspisati natječaj za krajobrazno rješenje i krenuti u realizaciju, što bi ne samo podiglo kvalitetu života u kvartu, nego donijelo i političke poene i podršku javnosti, itekako važnu u (očekivano) prljavoj predizbornoj kampanji za lokalne izbore koji nas čekaju u svibnju. To se može ispraviti već u idućem mandatu.
