“Znaš li da su Zapruđe u početku nazivali Srebrnim gradom?” pita me Saša Šimpraga dok šetamo Parkom Vjekoslava Majera, prvim i najstarijim od šest parkova novozagrebačke Plave potkove.
“Možeš li zamisliti kako je to izgledalo kad bi sunce obasjalo nove i sjajne aluminijske oplate zgrada, popularnih limenki?” Kroz krošnje velikog parka koji istražujemo naziremo, sad više ne tako sjajne, “limenke”. Poput mnogih parkova i zelenih površina u novijim dijelovima Zagreba, i Park Vjekoslava Majera djeluje monotono: dominiraju stabla platana, uz ponešto standardnih topola, jasena, javora, lipe… Primjećujem da u parku nema grmlja. Saša kaže da je originalno krajobrazno rješenje parka, autorice Mirjane Popović, sadržavalo grmašice i bogatiju dinamiku, ali se početkom 2000-tih pojavio ekshibicionist koji se skrivao iza grmova, pa se umjesto, recimo, pojačanih policijskih ophodnji, pribjeglo brutalnom rješenju i svi su grmovi u parku posječeni, što zapravo predstavlja totalno uništavanje autorskog projekta. Primjećujemo novu sadnju, ali ponovo samo stabla. Nigdje nema grmašica, koje su važna za gniježđenje malih ptica i ambijente. Također nisu vidljive ni gredice s, recimo, cvjetnim trajnicama. Šteta je što nova sadnja tek popunjava nastale rupe, ali nema dodatnu krajobraznu dimenziju i time zakida park za ono što je bio i što bi mogao biti. “Sve to se lako da ispraviti, no prvo treba postati tema“, kaže Saša.
Dolazimo do Stabla mira, koje je udruga Yoga u svakodnevnom životu posadila 9. listopada 2005. povodom Svjetskog mirovnog samita, o čemu govori pripadajuća brončana plaketa. Na plaketi se uz latinični, nalazi i natpis na sanskrtu: “Možda jedini u javnom prostoru Zagreba,” komentira Saša.
Dok hodamo pothodnikom ispod Avenije Većeslava Holjevca, prema sljedećem parku Plave potkove, Parku Utrina, koji se proteže na jug uzduž Ulice Savezne Republike Njemačke, Saša priča o nastanku tog niza od šest parkova: “Plava potkova je urbanistička činjenica. GUP je zadaje već pola stoljeća, a od ukupno šest parkova, tri su uređena. Zadovoljavajuće tek Park mladenaca, ostali ispod razine koju bi trebali imati. Majerov park, odnosno Maksima Gorkog kako mu je bilo prvo ime, ima korektan raspored, ali je manjkav nižim raslinjem, a zeleni potez u Utrini je nepotrebno fragmentiran i kompletno slab. Jedan od razloga je vjerojatno i nepostojanje svijesti da se radi o kontinuitetu zelenih prostora novozagrebačke potkove.”

Saša se već godinama, uz nekolicinu drugih aktivist/ica, arhitekat/ica, znanstveni/ca bori za prepoznavanje vrijednosti i krajobrazno uređenje tog vizionarskog zelenog pojasa, koji omekšava i humanizira geometrijski dizajn novozagrebačkih kvartova, odijeljenih širokim prometnicama koje kvartove pretvaraju u svojevrsne otoke. Promet je doista mnogo protočniji nego u centru grada, ali dijelom nauštrb nas, “uličnih šetača”. Pitam otkuda ime Plava potkova? Saša kaže: “Donjogradska, prva zagrebačka, potkova naziva se Zelenom, pa se s novozagrebačkom Plavom radi zgodna korelacija. Plava boja je i boja Zagreba. Ime sam smislio zato jer kad nečemu date ime, dajete mi identitet. Ono čemu ime doprinosi su procesi zagovaranja i senzibilizacije vezane uz to javno dobro koje je – baš kao cjelina a ne samo individualne sastavnice – izuzetno ostvarenje gradogradnje u Zagrebu. U tom kontekstu spomenuo bih i da je naziv “Park Novi Zagreb” koji koristi aktualni GUP, tek administrativni naziv koji se odnosi samo na južni krak novozagrebačke potkove. Kroz vrijeme u opticaju su bila razni nazivi, npr. Zeleni vijenac koji je uključivao i priobalje Save, no taj je prostor nešto neizvjesnije budućnosti, a svodi se na dvije osnovne koncepcije: gustu izgradnju u središnjem dijelu ili naglašenije zelene prostore. Obje su koncepcije legitimne i dobre. Ono čega nema je javna rasprava i odluka, pa se stvar kao i na mnogo drugih ključnih lokacija u gradu zapravo rješava kroz improvizacije ili čeka neku budućnost. Neovisno o tome, prostor potkove je zadan i valjda siguran, samo nedovršen.”
Nastavlja: “Od dovršetka Lenucijeve, Zelene potkove trebalo je proći oko pola stoljeća da povijest umjetnosti i kulture taj slijed perivojnih trgova počne sagledavati kao autentično gradotvorno ostvarenje. Isti se proces prepoznavanja događa sad s Plavom potkovom, koju GUP zadaje još od 1970-ih. U tome procesu, naravno, kasnimo.“ Stjecajem okolnosti Plava potkova je preživjela sve pokušaje i uspješna nagrizanja, a najgora su na zapadnom dijelu. Planiramo prohodati cijelu potkovu za što nam treba nekoliko sati.
Dok šetamo skromno uređenim Parkom Utrina koji je ograđeni park za pse, prilazi nam jedan haski i pozdravlja s povjerenjem. Još nekoliko pasa trčkara otvorenim prostorom bez ijedne od uobičajenih “sprava” za vježbanje pasa. Usput promatramo filigrane ogoljelih krošnji. Ističu se stara stabla koja je Zrinjevac “stručno” orezivao. Umjesto finog, kapilarnog spleta debljih, pa sve tanjih grana i grančica, Zrinjevačka stabla na krajevima srezanih debljih grana imaju “metle” tankih, ravnih grančica. Pitam se je li to bilo neophodno, budući da iznad i oko stabala nema električnih kablova, niti ikakve druge infrastrukture zbog koje bi eventualno trebalo ograničavati rast krošnje?
Na južnom dijelu parka za pse razveselila nas je pumpa za vodu, jedna od onih koje je Novi Zagreb i cijeli grad dobio kroz godine zagovaranja platforme 1POSTOZAGRAD i drugih.
Iz parka za pse izlazimo na praznu kvadratnu površinu. Nemeće se kao logično da bi i ta parcela trebala biti uključena u rješenje parka. Na početku mandata stranke Možemo, u svibnju 2022. organizirano je događanje “Novi Novi Zagreb” u MSU. U sklopu različitih panela okupljeni su različiti profili ljudi koji se bave gradom, i Saša je bio pozvan voditi onaj posvećen Plavoj potkovi. „Između ostaloga, potegli smo i pitanje izmjena GUP-a. Jedna od tema koja je tada lansirana ticala se čestice u Utrini, na trasi Plave potkove. U nekom trenu je ta parcela prenamijenjena u građevinsku, čime bi potkova izgubila na kontinuitetu. Slijedom tog javnog događanja, nova lokalna samouprava, većinski u sastavu Možemo! napisala je prijedlog izmjena GUP-a kojim se toj čestici vraća Z1 status. Njihov prijedlog je uvažen i valjda će izmjene GUP-a biti uskoro i usvojene. To je doista veliki potencijalni uspjeh lokalnih i gradskih vlasti. Možda sitan i neprepoznat, ali bitan, jer označava i važan zaokret u odnosu prema totalu potkove,“ kaže Saša i nastavlja: “Dovoljno je podsjetiti na pokušaj pred kraj Bandićeve vladavine, kada su izmjenama GUP-a koje srećom nisu provedene, pokušano na jednom dijelu potkove, u parku Lakun uz ulicu SR Njemačke, preko puta Mamutice, omogućiti gradnju zgrada.”

Šetamo dalje uzduž željeznom ogradom (nepotrebno) ograđene zelene površine oko Bazena Utrina. I ovdje vlada monotoni krajobrazni minimalizam, ali barem nije prekinut zeleni tok Plave potkove. Dolazimo do Parka Mamutica, danas očišćenog i u procesu pretvaranja u jedan od ljepših parkova Plave potkove. U posljednjih nekoliko godina počelo je značajnije pošumljavanje parka, ali bez cjelovitog krajobraznog rješenja parka. U središtu parka uređeno je dječje igralište i postavljene sprave za vježbanje. U dijelu parka uz Ukrajinsku ulicu postavljena je bista ukrajinskom pjesniku Tarasu Ševčenku. Po oblikovanju pripada više 19. nego 21. stoljeću.
Saša kaže da je ne tako davno ovaj park bio zapušten, obrastao i pun smeća i da je za njegovu preobrazbu u velikoj mjeri zaslužna spisateljica, aktivistica i trenutna potpredsjednica Vijeća gradske četvrti Novi Zagreb – istok, Svjetlana Lugar i drugi saveznici parka na različitim razinama. Svjetlana živi u Mamutici od kad je ta najveća zgrada u gradu izgrađena i Saša kaže da joj je najavio da ćemo je posjetiti. Dižemo se liftom do vrha zgrade gdje nas ona čeka.
„Kad sam doselila u Mamuticu iz Donjeg grada ljudi su smeće bacali kroz prozore. Tek su se učili stanovati u gradu. Trebala su desetljeća da ljudi shvate da je okolica zgrade njihovo dvorište. Evo i sad polažu ispit o odnosu prema svom kućnom otpadu i stanju u zajedničkom smetlarniku. Svima nama zajedničko je da ćemo s uređenjem parka dobiti na kvaliteti života”, kaže Svjetlana.
Na vrhu zgrade nalaze se vrata za izlaz na ravni krov Mamutice. Svjetlana ima ključ i uz ponešto muke otvaramo vrata i izlazimo na terasu. Bitumenizirana masa kojom je obložen pod terase obrasla je samoniklim sedumima. Veseli me taj dokaz nezaustavljive životvornosti prirode. Pogled s terase puca na cijeli grad, a osobito dobro vidi se cijeli istočni i južni krak Plave potkove, sve do zgrade Super Andrije u Sigetu.

Zimski sivo nebo se u međuvremenu raščistilo i u jednom trenutku veliki gavran izvodi za nas piruetu, dok mu se crno perje sjaji na plavetnoj pozadini neba. Svjetlana priča: “Već četrdeset godina dijelim sa susjedima viziju budućeg javnog Parka Mamutica, koji čeka da dođe na red i to doista postane. Prije desetak godina, 2012. kroz Vijeće gradske četvrti pokrenuta je odluka da se prostor pripremi za budući javni park – što GUP i propisuje. Tada je s te površine uklonjeno čak devedeset tona otpada, pretežno plastike i metala. Donesen je tada i zaključak da se divlji vrtovi na toj parceli, njih desetak također uklone, odnosno premjeste na parcelu Lakun, zapadno od Ulice Savezne Republike Njemačke.” Pokazuje mi rukom veliki kvadrat na području budućeg, četvrtog parka Plave potkove. Jasno se vide deseci pojedinačnih vrtova. Dodaje: “Oko formiranja tih Gradskih vrtova, koji su ujedno bili prvi “službeni” urbani vrtovi u Zagrebu, veliku ulogu je odigrala udruga Parkticipacija u dogovoru sa Službom lokalne samouprave i Gradskim uredom za poljoprivredu. Zahvaljujući njima taj „Prvi društveni vrt u Zagrebu“ postao je inicijalno mjesto danas dobro uspostavljene gradske mreže takvih vrtova. Od nastanka naselja sedamdesetih, a naročito od te te 2012. čekamo da se Park Mamutica uredi i opremi, ali neprekidno se odgađalo. U tom vremenu čekanja javljale su se poneke interesne grupe koje su željele dio parka zauzeti za svoje djelatnosti. Nabrojila bih njih par “skromnih”: npr. jedna skupina kvartovskih branitelja htjela je nogometno igralište s velikom tribinom kakva je u Kranjčevićevoj, pa Ragbi klub sa željom za igralište od “samo” osam tisuća dvjesto kvadratnih metara, sa pratećim objektima i infrastrukturom… Svaki put smo uspjeli sačuvati parcelu da ne izgubi namjenu: „budući park“! Ali još uvijek čekamo…”
„Najbolji način zaštite prostora je privođenje svrsi u propisanoj parkovnoj namjeni. Dok se to ne dogodi uvijek će biti ideja da tu dođe nešto drugo. Zato park nema vremena čekati, a prostor uz Mamuticu koji je u stopostotnom gradskom vlasništvu nudi se na pladnju“, nadovezuje se Saša.
“Park je osobito važan za sve dobne skupine građana, a posebno nas treće dobi. Livada nije park,” kaže Svjetlana i nastavlja: “Jedna susjeda iz Dugava pitala me kada će urediti park i rekla mi je da je jednom glasala za Bandića samo zbog uređenja Bundeka, ali danas joj je Bundek predaleko, a u svom naselju sadržaji su uglavnom za djecu i mlade. Za primjer uvijek ističem Krešimirov park uz koji sam odrasla i koji ima više zaokruženih cjelina za različite korisnike, a sve je usklađeno i postignuta je visoka razina kvalitete prostora. Taj park je uzor kakav po dosegnutim kvalitetama treba biti i park pored Mamutice, samo veći i još bogatiji.”
Tek s ove visine bolje shvaćam mjerilo budućih parkova koji su za zagrebačke okvire impresivni. Na istočnom i zapadnom kraju dva najveća parka, Lakuna i Bračka, nalaze se Mamutica i Super Andrija. Zamišljam što bi sve takvi parkovi mogli imati? Koliko bi Zagreb bio bolji grad s njima? Parkovi Plave potkove mogli bi biti mjesta gdje će se, u odgovoru na ekološku i klimatsku krizu, te u skladu s novom parkovnom estetikom, saditi bioraznolike urbane šume i mini klimatski parkovi, naravno uz prostor za sportske i društvene sadržaje.
Saša kaže da je osim Svjetlane Lugar bilo još ljudi koji su, na različite načine, branili javno dobro: “Spomenut ću arhitekta Jesenka Horvata koji je branio obuhvat parkova potkove onda kad ih se htjelo smanjivati izmjenama GUP-a ili Udrugu građana u Sigetu koja je branila jedan dio budućeg parka Bračak na mjestu sadašnje autopraonice u Aveniji Većeslava Holjevca.”
Prostori budućih parkova s krova Mamutice svjedok su modernog grad u uzletu. U jednom intrevjuu Horvat na pitanje o mjerilu potkove navodi „Pitanje mjerila i veličine tog megaparka postaje u naše vrijeme kada kalkuliramo s ulaganjima u opremanje javnih površina, ključan argument zadrške bilo kakvoj akciji. Ali usporedba s mjerilom jednog Maksimira koji je svojom površinom od preko 300 hektara u doba Maksimilijana Vrhovca i kasnije Juraja Haulika u gradu veličine tadašnjeg Zagreba s oko 10.000 stanovnika – izbija sve protuargumente. Novi Zagreb danas nije (više) spavaonica jer posjeduje većinu vitalnih atributa koje ga čine gradom… A takav grad zaslužuje imati i svoj glavni gradski park.“

Saša mi pokazuje rukom prema jugozapadu: “Tamo je Podbrežje.” Naselje u nastajanju, koje je prije dvije godine, umjesto tradicionalnog parkića između dvije zgrade, dobilo prvi javni voćnjak u Zagrebu. Voćnjak je posadio i održava ga Zrinjevac, prema idejnom rješenju krajobraznog arhitekta Roberta Duića. Pitam hoćemo li usput otići vidjeti voćnjak? Fotografije koje je u nekoliko navrata objavio Ekovjesnik nisu djelovale obećavajuće. Unatoč tome veseli to što se pribjeglo suvremenim rješenjima.
Opraštamo se od Svjetlane i krećemo dalje. Putem prolazimo pokraje zgrade podružnice Zrinjevac za Novi Zagreb – istok. Ispred ulaza posađeno tek nešto maćuhica, u tužnom stanju. Ni po čemu se ne može naslutiti da je to prostor gradske tvrtke koja: “projektira, uređuje i održava javne i ostale zelene površine,” kako piše na njihovoj mrežnoj stranici.
Prelazimo Ulicu SR Njemačke i sada smo na području budućeg Parka Lakun, koji se proteže južnim dijelom Sopota/Sloboštine, sve do Sigeta. Ime Lakun, i Bračak za park južno od Sigeta, odabrano je kad su birana imena svih planski građenih novozagrebačkih naselja, a radi se o autohtonim toponimima tog prostora. Lakun zauzima značajan dio južnog kraka Plave potkove, ali osim parcele s urbanim vrtovima i, većinom, zatečenog raslinja, ne vide se tragovi krajobraznog oblikovanja. Saša mi s mobitela čita dijelove intervjua s profesorom Horvatom: “Odnos prema površinama koje je izvorni plan Novoga Zagreba utvrdio za uređenje javnog parka je u pragmatičnim odlukama naših urbanističkih službi u velikoj mjeri bio maćehinski, pa je vremenom potkovi odsječen zapadni krak, a odgrizanje se nastavilo kroz bezbrojne “točkaste” izmjene GUP-a. Krakovi potkove su danas ipak uređeni, zapadni zahvaljujući cjelovitom hortikulturnom rješenju Smiljana Klaića, a istočni, zahvaljujući arhitekturi javne i društvene namjene unutar tog poteza. Problem je međutim, s najvećim, središnjim prostorom čiji je obuhvat od približno 70-ak hektara, presječen jakom prometnicom, danas besprizorna pustopoljina.”
Saša dodaje: “Nažalost, mislim da za našeg života Zagreb neće imati snagu za nove urbanističke geste takvog mjerila i značenja i baš zato ono što imamo treba čuvati i nadograđivati. Pitanje je ima li današnji Zagreb snage privesti svrsi dva najveća parka potkove, Bračak i Lakun? Njihovo uređenje je i najbolji način zaštite prostora koji je kroz desetljeća devastiran mjestimičnim nagrizanjima upravo zato što su te velike urbane praznine čekale da postanu parkovi.”
Na Lakunu, stižemo do ulaza u prvi zagrebački društveni vrt. S desne strane nalazi se zajednička drvena sjenica. Deseci individualnih parcela i u siječnju se zelene: uglavnom kelj, kupusnjače i zimske salate. Kreativni (ne)red plastičnih posuda i crijeva za vodu također svjedoči o kontinuiranim radovima u vrtu. Danas ne zatičemo nikoga.
Na jednom dijelu parka Lakun aktualni, “bandićev”, GUP propisuje tematski park pod nazivom Hrvatska u malom, za što je u Bandićevom mandatu bio raspisan i arhitektonski natječaj s podzemnom garažom, ali je propao. Uz spomenuti prijedlog za livadu u Utrini, aktualne izmjene GUP-a predviđaju izdvajanje parka uz Mamuticu kao zasebne cjeline što otvara put natječaju za krajobrazno uređenje, a s prostora Lakuna briše se tematski park. Pitam se koliko je radnih sati i javnog novca utrošeno na takve neuspješne projekte?
„Jedan takav primjer je i projekt stadiona koji je grad naručio za prostor južno od Sigeta. Predloženo rješenje sličilo je pekinškom olimpijskom stadionu“, navodi Saša.
Krećemo se dalje prema zapadnom kraku Plave potkove, a prolazimo zonom Bračka koja je najviše devastirana i nepovratno “nagrižena” novogradnjom. Gusto zbijene ulice “urbanih vila” u nizu, kakve su nikle i po drugim dijelovima grada. Skupi kvadrati stanova u njima, simbol su prestiža. Brzo hodamo dalje, do ulaza u posljednji, šesti park potkove, Park mladenaca, po mišljenju mnogih, najljepši novozagrebački park.

Iako se dosta pisalo o šteti i stablima koja je superćelijska oluja srušila u ljeto 2023. tragova rušenja više nema. Raznolikost i brojnost raslinja u parku izgledom i mirisima podsjeća na urbanu šumu. Nažalost, česma za vodu ne radi godinama. Mrštimo se na asfaltiranu stazu u lošem stanju uz nadu da će, prilikom najavljenog uređenja parka, asfalt biti zamijenjen ekološkom, vodopropusnom varijantom. Informativna drvena oglasna ploča obaviještava posjetitelje da je u razdoblju od 1964. do 1978. posađeno čak 18.000 mladica: “Hortikulturni projekt izradio je pejzažni arhitekt Smiljan Klaić, a ideja je bila da mladenci prilikom sklapanja braka posade sadnicu u Park mladenaca.”
Šetnju Plavom potkovom završavamo pred brončanom skulpturom “Mladenci”, kipara Stipe Sikirice. Saša zaključuje: “Najveći problem općenito je da Zagreb, neovisno o političkom predznaku gradske uprave, nema strateške odluke o novim velikim parkovim. Načelno su svi za, ali ideja nikad nije dovoljna. Uvjeren sam da tema novih i suvremenih velikih parkova može donijeti jaku i široku podršku javnosti. Podsjećam da je Milan Bandić de facto svojevremeno dobio izbore na uređenju Bundeka. Koje je, usput rečeno, vrlo slabo: reducirano i nedovršeno, ali nažalost takva su i očekivanja javnosti koja nije navikla na bolje pa se zadovoljava s malo. Sve to samo daje na važnosti vrhunskog projekta kakav Grad, vjerujem, može izvesti, no to treba prvo postati strateška tema i prema tome se na taj način i odnositi. Zagreb ima vrhunskih stručnjaka i oni mogu dati vrhunsko rješenje, a kvaliteta tog parka ovisi o kvaliteti programa, procesu izbora i realizaciji u razumnom vremenu. Dakle, taj proces bi trebao podrazumijevati upoznavanje javnosti s mogućnostima, participativno definiranje programa budućih krajobraznih natječaja i rok za realizaciju na natječaju odabranog rješenja. Neke predradnje vezane uz GUP su u tijeku i treba ih pohvaliti, ali ništa drugo još nije ni počelo, a nije počelo jer nema strateške odluke. Novi veliki parkovi nisu samo tema za mjesnu samoupravu kako se tretiraju sad, već i za gradsku upravu.”