Besides, it’s always others who die.
Marcel Duchamp
Groblja odavno i u nizu gradova nisu samo utilitarna mjesta, već mjesta kulture, značajne zelene oaze, rezervati bioraznolikosti, pa čak i parkovi.
Recentne najave proširenje nekoliko zagrebačkih groblja u pravilu ne idu dalje od toga da će se širiti na isti način kao i do sad i upravo u tome jest problem. Da bi groblja postala nešto više, potrebno je promijeniti pristup, a u zagrebačkom slučaju donekle pogledati i u prošlost. Ove godine najveće gradsko groblje, Mirogoj, obilježava 150 godina od osnutka. Do danas je Mirogoj poprimio određene karakteristike parka iako to nije. Stare su krošnje prekrile dijelove groblja, ponajviše one najstarije koji su bitno šumovitiji od novijih dijelova. Mirogoj nije zelen koliko bi mogao biti. Tamošnji Gaj urni proširuje se na način da nestaje šuma. Novina je značajnija prisutnost kolumbarija čime manje prostora daje više kapaciteta. No, sve to je u odnosu na klimatske i druge suvremene krajobrazne kriterije, koncept koji značajno pripada prošlosti. U budućim širenjima, pa tako i odnosima prema ukopnom mjestu, ne bi trebalo pratiti postojeći obrazac koji više oduzima nego daje. Naime, „širenje i zgušnjavanje gradova nameću značajne izazove za urbani okoliš: to su, između ostalog, gubitak kvalitete i količine zelenih površina, smanjenje bioraznolikosti, degradacija ekosustava i odvojenost ljudi od prirode, što utječe na njihovo mentalno i fizičko zdravlje, uključujući i njihovu dobrobit.“ Pritom, groblja u gradovima vrste su prostora koja zauzimaju sve veće površine koje mogu i trebaju biti doprinos održivosti, a ne zakidati na nju.
I više je nego izgledno da će se najavljeno proširenje groblja Markuševec dogoditi na način da degradira krajolik, umjesto da ga unapređuje, odnosno samo će se nastaviti postojeći obrazac i to temeljem projekta za koji će vjerojatno biti outsourcana neka privatna tvrtka koja će izraditi banalni elaborat, a gradske službe ga potvrditi. Umjesto toga, i kad bi se grad mislilo, nije teško zamisliti konceptualno drugačije pristupe, primjerice da se planirano proširenje Mirogoja sa zapadne strane Remetske ceste dogodi kao očuvana autohtona park-šuma u kojoj se pepeo samo prosipa. Takva praksa na Mirogoju već postoji.
Ili da novo glavno zagrebačko groblje, Markovo polje, prestane biti uniformirani zbir betonskih i mramornih grobova, i postane kombinacija kultivirane i divlje prirode i ukopnih mjesta, odnosno da svoja proširenja temelji na održivim, klimatski i pejzažno naprednim praksama koje će od mjesta stvoriti nešto više. Baš kao svaki tip prostora u gradu, i groblja mogu uspješnije balansirati između tradicije i zahtjeva vremena. Biti čuvari kulturnih ali i prirodnih vrijednosti. Ta promjena u načinu razmišljanja je prvo kulturološko, a tek onda urbanističko i krajobrazno pitanje.
Prilika koju Grad ima s novim i u budućnosti najvećim gradskim grobljem, Markovo polje, odražava smjer razvoja općenito. Ili će se nastaviti po uhodanoj špranci koja guta prostor, ili će novi pravac navoditi tradiciju prema održivijoj budućnosti. U odnosu na dva veća zagrebačka groblja, Mirogoj i Miroševac, Markovo polje oblikovano je s manjim ambicijama zelenila, ali čija uloga glavnog zagrebačkog groblja nameće bitno veća očekivanja. Šumski krajolici Markovog polja, na istočnom rubu Zagreba, koji se pretvaraju u grobne površine bez šume, trebali bi u novoj ulozi biti barem jednako i više zeleni kao i veća i starija gradska groblja. S obzirom da se najveća širenja Markovog polja tek očekuju, prilika da se dogodi zaokret postoji. U transformiranim pejzažima, kao što su groblja, već posve male i relativno netaknute ali ustustavljene površine staništa imaju veliku važnost za prirodu jer djeluju kao utočišta za biljke i životinje. I kultivirana priroda, već izborom vrsta, može biti važna karika u očuvanju bioraznolikosti. Uopće bi ti ljudski gradovi mrtvih trebali biti više živi za sve druge, ali i za nas. U kulturi smrti njegujući pravo, pa i prvenstvo, prirode na život.
