I ove subote na glavnom gradskom trgu okupili su se molitelji za autoritet muškaraca ne samo u obitelji, već molitvom za reguliranje odijevanja i ponašanja žena kao i zabranu pobačaja – i u društvu.
Naravno, ovdje se ne radi o svim muškarcima već o onoj skupini koja dijeli njihova prvenstveno politička uvjerenja. S obzirom na ikonografiju kojom se pritom služe, kao što ću u nastavku objasniti, nije čudno da se javnost ponekad suzdržava od komentara premda bi im, zapravo, trebalo postaviti samo jedno pitanje: “Što je za vas autoritet?” Stoga, evo malog uvida.
Pitanje autoriteta osobito je zanimljivo ukoliko se razmatra interdisciplinarno, s aspekta socijalne psihologije, sociologije, filozofije prava ali i suvremene teorije o epistemičkoj nepravdi, kada se osobi zbog nevažnih aspekata njezinog identiteta poklanja više ili manje povjerenja bez kritičkog rasuđivanja o tome je li to opravdano. Tema je zapravo stara i možemo je pratiti od Aristotelove logičke pogreške ad hominem, preko prosvjetiteljskog i kantijanskog mota povjerenja u vlastiti razum da bi se izašlo iz samo skrivljene nezrelosti, pa sve do Pierrea Bourdieua i njegovih uvida o moći ideologije ili Milgramove serije eksperimenata o poslušnosti autoritetima. S druge strane, postoje različite vrste autoriteta, recimo stručnost u pojedinim pitanjima ili praktičkih autoriteta, o čemu piše Fabian Wendt, poput policije i institucija. U tom smislu, ne isključujući kritičko mišljenje, možemo govoriti o legitimnim autoritetima i neosnovanim autoritetima odnosno onima koji nemaju uporište u logičkom i racionalnom rasuđivanju. Konačno, može se govoriti i o zlouporabama pojedinih predodžbi o autoritetu i o njima će biti riječ u ovom tekstu.
Zapravo, problem nastaje kada osoba na temelju ideološkog okvira koji podržavaju takve predodžbe neopravdano stekne moć praktičnog autoriteta, odnosno autoriteta koji se temelji na pravima prema drugima bio to pojedinac ili skupina, a razlog za taj položaj koji omogućuje podređivanje druge osobe je instrumentalan i racionalno neprihvatljiv u demokratskom društvu, kao što bi bio slučaj kada bi određena društvena skupina imala neka prava u odnosu na neku drugu skupinu na temelju, primjerice, rase ili spola. I dok su pojedini institucionalni autoriteti legitimni, autoritet u vidu prava jedne osobe da nameće svoju volju drugoj odrasloj osobi zbog razlike u rasi, spolu ili nekog drugog obilježja nevezanog uz opravdanost u situaciji – to nije.
Autoritet prije svega znači podređivanje jedne osobe drugoj osobi ili instituciji. Kada se smatra da takvo podređivanje treba biti sveobuhvatno i neovisno o kontekstu ili kompetenciji, već da je za to dovoljna pripadnost osobe pojedinoj društvenoj skupini, tada je on nelegitiman i neosnovan jer ne poštuje ustavnu ravnopravnost građana s dovoljno strašnih povijesnih primjera o tome kamo takva politika vodi. U tom smislu, valja osobito biti oprezan s obzirom na ideološki okvir koji bi takva podređivanja i instrumentaliziranja pojedinih skupina građana mogao omogućiti, što je i jedan od bitnih uvida vrlo važnog i vrlo poznatog istraživanja Stanleya Milgrama iz šezdesetih godina o poslušnosti autoritetima.
Američki psiholog Stanley Milgram, potaknut masovnim zločinima Drugog svjetskog rata je u nizu eksperimenata o poslušnosti autoritetima imao za cilj objasniti pojavu kada inače prosječni ljudi čine nezamislive stvari. Ovaj eksperiment sa svojim uvidima i zaključcima smatra se vrlo značajnim za istraživanje društvene interakcije između ostalog zato što je, vodeći računa o mnogo varijabli, pokazao da zločini potaknuti od strane autoriteta često imaju korijen u ideologijski strukturiranoj, često neosviještenoj dinamici među subjektima. Drugi, važan aspekt ovog istraživanja analiza je konformizma, kada se ljudi ponašaju na određeni način da bi bili prihvaćeni u skupini neovisno o vlastitom uvjerenju. Treći, važan aspekt analiza je na koji način pojedine situacije zbog neosviještenih pravila odnosno etiketa, otežavaju suprotstavljanje autoritetu koje bi se moglo shvatiti kao neprimjereno situaciji, premda za takvo protivljenje postoji vrlo dobar razlog. Konačno, Milgramovo istraživanje ukazuje i na važnost ideološkog okvira koji strukturira takve, za pojedince podređujuće situacije koje obeshrabruju kritiku ili protest.
Eksperimenti su se temeljili na varijacijama u poslušnosti pojedinca autoritetu koji je od njih zahtijevao da nanosi bol drugoj, nepoznatoj osobi a jedan od njegovih zaključaka je da je zajedničko obilježje osoba koje su izvršavale zahtjeve autoriteta odbacivanje odgovornosti na način doživljavanja sebe ne kao nekog tko doista nanosi bol, već kao instrumenta autoriteta koji je to od njih zatražio. U takvim situacijama, neovisno o svijesti o onome što čini, osoba sebe više ne vidi kao uzrok nečije patnje već odgovornost za vlastito činjenje prebacuje na autoritet. Iako sukob između zahtjeva od strane autoriteta i savjesti može rasti i premda nema realnih posljedica za neposlušnost autoritetu, neposluh u situacijama koje sugeriraju određena pravila ponašanja, pokazalo se, kod dijela ljudi ponekad zahtjeva veći napor od poslušnosti. Jedna od reakcija na takav unutrašnji sukob je obezvrjeđivanje žrtve koja postaje odgovornom za vlastitu patnju.
Pritom treba razlikovati poslušnost autoritetu koja je utemeljena na hijerarhiji od konformizma, koji može imati slične posljedice, no uzrok mu je u usvajanju ponašanja skupine da bi joj se pripadalo, pri čemu ideološka pozadina igra veliku ulogu. Ideološko opravdanje onaj je okvir koji osobi koja čini nešto loše na zahtjev autoriteta pomaže da interpretira svoje ponašanje kao ispravno ili kao nešto što služi višoj svrsi. Autoritet se pritom doživljava kao nešto više i veće od samog pojedinca koji ga utjelovljuje, svojevrsna „neosobna sila čiji zahtjevi nadilaze ljudske želje“, zaključuje Milgram.
Zašto je ovo istraživanje toliko važno? Važno je jer objašnjava razloge nekritičke poslušnosti autoritetu, ali i upozorava na njezine posljedice, osobito u ideološkom okviru koji obeshrabruje kritičnost, protest ili smatra da su pojedina pitanja autoritetima nepristojna ili arogantna. Kakav bi onda odnos spram legitimnih autoriteta onda bio najrazumniji? Kako uviđa i Kojeve u Pojmu autoriteta, najučinkovitiji je onaj autoritet koji proizlazi iz samih svojstava autoriteta – djelovanja, funkcioniranja institucije, znanja, neovisno prenosi li se on preuzimanjem određene funkcije i uloge ili s predodžbama o instituciji a to je na sreću još uvijek najčešći autoritet, onaj kojeg kritički propitujemo i o kojem razmišljamo.
