Sindikati odbijaju ponudu gradskih pregovarača i nastavlja se rat živaca. Grad prijeti vođama štrajka time kako će ih poimenično goniti za naknadu izravne i neizravne štete, a radnicima da im neće biti plaćeni dani što ih nisu odradili. Sve na štetu Zagrepčana i njihovih gostiju iz ostatka zemlje i inozemstva.
Blizu pola milijuna zagrebačkih radnika svih profila, učenika osnovnih i srednjih škola te studenata – plus gosti, koji su doputovali u hrvatsku metropolu nekim poslom, u bolnice, turistički, u tranzitu, itsl. – ostalo je u ponedjeljak je 29. rujna 2026. sindikalnim štrajkom većine zaposlenih u Zagrebačkom holdingu i Zagrebačkom električnom tramvaju (ZET) naprasno uskraćeno za usluge gradskog prijevoza (autobusi i tramvaji), čistoće i inih komunalija važnih za elementarno funkcioniranje Zagreba.
“Krivi su gradonačelnik Tomislav Tomašević i njegova politička platforma Možemo! jer ne žele prihvatiti opravdane sindikalne zahtjeve za većim plaćama i boljim materijalnim statusom zaposlenih u Holdingu i ZET-u te već drugi mandat obnašaju vlast na štetu građana”, žurno su dan-dva uoči najave štrajka zborno poručili javnosti gradska filijala HDZ-a i Drito Marije Selak-Raspudić. Rano su ujutro u ponedjeljak neki mediji objavili kako iza svjesno izazvanoga prometnog krkljanca i blokadnog nereda u hrvatskoj metropoli – stoji HDZ.
Dakle, ne demokratski opravdan sindikalni pritisak na gradsku vlast, je li, neupitno radničko pravo na štrajk kao zakonom dopušteni način borbe za veće plaće i bolji materijalni položaj, nego grubi politički interes radi kompromitiranja i rušenja vladajuće u Zagrebu koalicije Možemo! – SDP. “Dokažite da mi stojimo iza štrajka!” – učas je reagirao novopečeni šef zagrebačkog HDZ-a Ivan Matijević. “HDZ se nije sastao sa sindikalnim predstavnicima, nije komunicirao s njima preko posrednika ni utjecao na odluku o štrajku. Možemo! i SDP tim tvrdnjama pokušavaju prebaciti odgovornost za svoj spor sa sindikatima.”
Sljedeći će dani jamačno baciti više javnog svjetla na to tko – ako!? – stoji iza sindikalnih zahtjeva, koji su u pregovorima samo par sati uoči štrajka eskalirali do te mjere da ih je Tomašević nazvao “sindikalnom ucjenom na koju ne pristajem, ustrajanjem na štrajku po svaku cijenu i ozbiljnom ugrozom gradskih financija na što izborno nismo ovlašteni”. Ako jest ili i nije do kraja istinita gradonačelnikova tvrdnja – bez obzira na činjenicu da je proračun Grada Zagreba (cca 3,15 milijardi eura) gotovo pola ukupna proračunskog kapaciteta svih općina, gradova i županija u zemlji (6,5 milijardi eura) – zastrašujuća je spoznaja da je netko ili su neki sposobni kritično zatočiti egzistencijalne potrebe pola milijuna svojih sugrađana da bi si priskrbili pretpostavljeni politički prestiž.
Sasvim je slučajno saborski zastupnik bošnjačke i još četiriju narodnih manjina u RH Armin Hodžić, ujedno predsjednik političke stranke Bošnjaci zajedno! i Bošnjačkoga nacionalnog vijeća u Hrvatskoj, koji su dijelom HDZ-Plenkovićeve vlasti, sin jednog od štrajkaških vođa Mumina Hodžića, istaknutog predsjednika Sindikata komunalnih radnika i vozača Čistoće u sklopu Zagrebačkog holdinga. Klub zastupnika nacionalnih manjina, osim SDSS-ovih, čvrsto uz HDZ-ovu tzv. stabilnu saborsku većinu, predložio je Armina Hodžića za potpredsjednika Hrvatskog sabora.
Njegov otac Mumin, rođen 1970. u Gradačcu (BiH), ključni je sindikalni pregovarač unutar Holdinga nakon što se početkom 2023. godine bio istaknuo u “spontanom” štrajku radnika Čistoće. I tada protiv Tomaševića i vladajuće u Zagrebu koalicije Možemo!-SDP. Nesretni je HDZ tavorio u debeloj oporbi. Baš kao i sada – s Hodžićem starijim opet u glavnoj ulozi – kada masovni štrajk komunalaca i ZET-ovih vozača ipak nije paralizirao Zagreb, jer su se građani brzo organizirali, pripremili za nered.
Čiji je igrač Mumin Hodžić!? Bio i ostao? Slobodni sindikalni Wilhelm Tell ili pak nečiji Richard Sorge kodnog imena “naš Mumin”?
“Kleknemo li danas, kleknuli smo narednih 30 godina, zatvorili smo budućnost našoj djeci!” – motivacijski je u Čistoćinoj bazi grmio Mumin Hodžić prvog dana štrajka ujutro radnicima od kojih većina nisu rođeni Zagrepčani. Pred kime su “kleknuli”!? Pred ljudima koji im daju plaće!? U čije ime netko treba “kleknuti”? Tomašević i Možemo pred politikantima, kojima gro Zagrepčana nije dao izborno povjerenje? Drugi put zaredom. Kao predstavnik štrajkaškog odbora, Hodžić traži povećanje materijalnih prava i koeficijenata te novi kolektivni ugovor, a za Zagrebački holding i rast osnovice plaća za 12 posto.
Prvog je dana štrajka dopustio – to drži odgovornošću prema građanima – da 20 kamiona, što je potom spalo na 11, odvezu komunalni otpad iz bolnica, škola, vrtića, domova za starije i vojnih ustanova. Mumin Hodžić je, osim u Holdingovu sindikatu, angažiran kao politički i društveni aktivist u bošnjačkoj zajednici Zagreba. Član je Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, a sin Armin predsjednik tog tijela koje, navodno, predstavlja više od 6500 Bošnjaka u glavnom gradu RH.
Ako sindikalni štrajk u okolnostima isteklih kolektivnih ugovora – zadnji takav bio je u Zagrebu 1936. godine – nije politička manipulacija, u što pak valja sumnjati s obzirom na HDZ-ovo javno utapanje u sukrivnji za ekološku katastrofu u Gospiću i po cijeloj zemlji, pa mu pod hitno treba Pedro u taboru Možemo!-SDP, Zagrepčani itekako imaju razloga pitati za političko/moralno zdravlje trojicu-četvoricu najvidljivijih sindikalnih čelnika Holdinga i ZET-a. Naravno, i prije arbitražnog pravorijeka o zakonitosti štrajka i sindikalnom poštivanju zakonske obaveze osiguranja minimalnih usluga za funkcioniranje života i rada u metropoli. Taj pravorijek mora biti lakmus interesa građana, a ne bilo čijih političkih probitaka.
Mjesečna primanja zaposlenih u poduzećima u vlasništvu Grada koje, je li, isplaćuju svi Zagrepčani, ne gradonačelnik Tomašević, spadaju u državni prosjek u kojem su i nastavnici, medicinske sestre, vatrogasci, Hitna pomoć, policija, etc. I svi oni također odgovorno i teško rade, a plaće i životni standard im posrću pod inflatorno-upravljačkim i inim udarima HDZ-Plenkovićeve hrvatske zbilje. Da se i ne govori o 1,2 milijuna penzića, kojima je HDZ-Plenkovićeva vlast obećala prosječno 800 eura do kraja svog mandata!? Tih 800 eura je već danas smiješna brojka, nedostatna ni za kupiti dovoljno hrane na akciji, režije i mjesečna kreditna zaduženja, pa…
Tomašević je pred tv-kamerama pokazao platne liste vozača i radnika na komunalnim poslovima: od 1500 do 2200 eura na mjesec. Štrajkaški vođe su se uvrijedili, ali ni jedan nije na isti način pobio gradonačelnikov potez objavom svoje platne liste. I ti sindikalci su, je li, radnici Holdinga i ZET-a, pa… Štrajkaški zahtjev je težak dodatnih više od 30 milijuna eura koje gradska blagajna nema. Sindikati prešućuju, pa to osnažuje sumnju u političke motive štrajka, činjenicu da je Tomaševićeva gradska vlast u dvije godine prvog mandata sanirala 1,1 milijarde eura (tada 8,2 milijarde kuna) duga što je Zagrebu namrla rasipna Bandić-HDZ-ova uprava i nakon toga povećala plaće u Holdingu 60 posto, a u Čistoći 87 posto.
Sada predlaže štrajkašima povećanje plaća tri puta po 4,5 posto, počevši od rujna 2026., pa koncem godine i početkom sljedeće, što anulira udar inflacije i ukupno iznosi povećanje od dodatnih blizu 14 posto. À propos, HDZ-Plenkovićeva je intervencije na državnom razini 1 + 1 + 1 posto. Sindikati odbijaju ponudu gradskih pregovarača i nastavlja se rat živaca. Na štetu Zagrepčana i njihovih gostiju iz ostatka zemlje i inozemstva.
Najlakše je politički manipulirati radničkim interesima kada ih se podjari obećanjem većih plaća i inih materijalnih prava, jer tko ne bi više no što ima!?
Politikantski se populizam i u cijeloj Europi, Hrvatska nije iznimka, hrani upravo iz tih jasala privlačnih obećanja. Nerijetko političke korupcije, pa do jučer žestoki sindikalni tribuni preko noći – ne samo za tzv. Judine škude – postaju neprepoznatljivo krotke, ostrugane do kože ovčice u toru vladajućega gazde. Naravno, ne mislimo ovdje na bivšega sindikalnog Muhammada Alija u hrvatskom društvenom ringu Krešimira Severa, koji je dnevno bio iskakao iz svake medijske paštete. Umirovljenog je hrvatski premijer nagradio (!?) pozicijom državnog tajnika i predstojnika vladina, za Severa osnovanog, Ureda za socijalno partnerstvo, pa ovaj cupka za Plenkovićem sada u stopu kao “visoki politički dužnosnik”. Sic transit.
Ni Holdingovim i ZET-ovim sindikatima niti bilo komu u zagrebačkoj političkoj oporbi ne može i ne smije biti u interesu izazvati kolaps života u milijunskoj metropoli eda bi se utučenim građanima, preko leđa tih što te hrane, pritiskalo vlast koja je uvjerljivom voljom baš tih građana dobila povjerenje/obavezu domaćinski upravljati golemim gradom. Razumljivo je to da ljudi žele veće plaće, jer se s tima u Zagrebu i tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj teško živi i razumljivo je zašto zakonsko pravo na štrajk u demokratskom društvu nije upitno, ali rizik, razlog i šteta moraju biti u razmjeru s mogućnostima. Ovdje to nije slučaj.
Operativci štrajka i inspiratori – ma tko to bio, jer usporedba Holdingovih i ZET-ovih plaća i materijalnih prava s većinom u drugim djelatnostima u Gradu i državi im ne daje za pravo – morali su pretpostaviti posljedice blokade Zagreba i nastaviti pregovore. A nisu. Zašto nisu? Činjenica jest da je bolje i nadugo/naširoko danima pregovarati, nego i jedan sat ovako bezobzirno, izravno gurnuti pola milijuna ljudi u ozbiljnu nevolju uskratom komunalnih i usluge gradskog prijevoza što skupo plaćaju.
Udovoljavanje ucjenjivačkim zahtjevima, kojima sindikati nisu ispoštovali ni zakonski rok za arbitražnu odluku o minimalnim uslugama za održanje sustava, ne ruši samo proračunske prioritete već i podrazumijeva skuplji gradski prijevoz, odvoz kućnog otpada i ine komunalije. To pak što ne voze gradski autobusi i tramvaji ružna je slika i još ružnija poruka, iako su Zagrepčani podijeljeni glede&unatoč (ne)opravdanosti štrajka. Grad se prijeti vođama štrajka time kako će ih poimenično goniti za naknadu izravne i neizravne štete, a radnicima da im neće biti plaćeni dani što ih nisu odradili. Tko će građanima platiti gubitak živaca, poremećen ritam života, povećane novčane izdatke, etc.? Nitko, naravno.
