Stvarna poetičnost teksta u gradu događa se u intervencijama građana, anonimnim i privremenim, osmišljenim ili slučajnim, različitih sadržaja i estetike.
„Naši gradovi krcati su slikama koje nam pokazuju što bismo mogli kupiti, sa snovima koji nas pozivaju da uđemo u njih. Ali isključuju nas onakve kakvi smo sada“, kaže John Berger na kraju zadnje, četvrte epizode serijala Ways of Seeing (Načini gledanja), snimljenog 1972. godine, još uvijek prijelomnog za razumijevanje umjetnosti i ostalih vizualnih sadržaja, koji uključuju i formu teksta – koji je u gradu uvijek prisutan na ovaj ili onaj način.
Četvrta epizoda serijala bavi se reklamama, a tekst je uvijek njihov sastavni dio, vizualno krupan i sadržajno pretjeran, pridonosi isticanju i potvrdi njihove nametljive prisutnosti. Od snimanja serijala prošlo je više od pedeset godina, ali osnovna svojstva reklama na gradskim ulicama, koja Berger precizno definira, nisu se promijenila. Reklame su iste u svim gradovima onih dijelova svijeta koji su prihvatili konzumeristički poredak, one poništavaju dotadašnji identitet gradova i isključuju identitete građana.
Jedan od načina na koji gradske vlasti stvaraju identitet grada je imenovanje ulica, trgova, stuba, mostova, parkova i šetališta, a ovi nazivi posredovani su tekstom u javnom prostoru. Čitamo ih na pločama s njihovim nazivima, koje je Zagreb prije desetak godina pokušao standardizirati, s estetski prilično neuspjelim rezultatima. Imenovanjem ulica po određenim osobama promoviraju se ideje koje te osobe simboliziraju, oblikuju se vrijednosti koje bi identitet grada trebao nositi i s kojima bi se građani trebali identificirati.
Imena ulica ponavljaju se i u nazivima tramvajskih stajališta, a čitamo ih i na displejima tramvaja i gradskih autobusa, kao informaciju o njihovom krajnjem odredištu. Za razliku od statičnosti većine tekstova u gradu, ovi tekstovi su pokretni, kreću se po cijelom gradu zajedno s vozilima na kojima su napisani. Pokretne tekstove čitamo i na vozilima hitne pomoći, ili policije koja obećava sigurnost i povjerenje.
Među prošlim i sadašnjim imenima zagrebačkih ulica izdvaja se Ružmarinka, jedina ulica u Zagrebu imenovana prema nekoj pjesničkoj zbirci, Ružmarinke Augusta Harambašića, a ta informacija posredovana je sitnim tekstom u dnu ploče s nazivom ulice (ispravka je unesena na incijativu 1postozagrad jer je ranije pisalo da se ulica zove po grmu). U ulicu Ružmarinka ulazi se iz Harambašićeve, pa je na ovoj mikro lokaciji poezija prisutna i u imenu ulice, i u njezinom položaju, pored ulice autora. Isto kao što su jedna pored druge Mihanovićeva i Runjaninova ulica.
Tekst u gradu je kao enciklopedija, ili telefonski imenik, nitko ih ne čita redom, a svi sadržaji su dostupni i svatko izabire pročitati onaj na koji naiđe, koji ga zanima ili mu treba. Usporedba s telefonskim imenikom je i zbog toga što gledano u cjelini veliki dio teksta u gradu predstavljaju imena i/li prezimena različitih osoba. U imenima ulica, na manjim tablama s imenima različitih privatnih firmi, na popisima stanara na kućnim zvoncima i portafonima, ili na velikim natpisima gdje su prezimena osnivača pretvorena u nazive brendova. Na zagrebačkim pročeljima čitamo i imena arhitekata i graditelja, pa na ispisima u žbuci možemo iščitati poznata imena graditeljske povijesti. Imena i nadimke također čitamo na grafitima, kojima autori potvrđuju svoju prisutnost u gradskom prostoru.
Tekstove u javnom prostoru grada nalazimo i na različitim spomen pločama. Na zgradi na Trgu bana Jelačića, na uglu sa Splavnicom, nalazi se spomen ploča na kojoj čitamo da se ovdje nekad nalazila kuća u kojoj se rodio Antun Mihanović, autor teksta hrvatske himne. Na spomen ploči u Jurišićevoj 18 čitamo da je ovdje Janko Polić Kamov napisao prvi dio romana Isušena kaljuža.
Među najuočljivijim tekstovima u gradu su nazivi trgovina i drugih uslužnih djelatnosti, u kojima se odražavaju i povijesni slojevi grada, promjene u estetici i tipografiji, i promjene u potrebama i navikama građana. U Zagrebu s usvajanjem komercijalizma i globalizacije, u centru grada najčešće čitamo nazive različitih stranih brandova i komercijalnih lanaca. Svi znamo za Benetton, Zaru, Swarovski, DM i tako dalje.
Među njima ponekad možemo otkriti i pročitati i neke stare nazive, zaostale iz prošlih vremena. Na Trgu bana Jelačića, na uglu s Praškom, još se može pročitati naziv SINGER, na zgradi koja je nekada bila prepoznatljiva po ovom zaštitnom znaku nekada uglednog proizvođača šivaćih mašina, iako se danas ispod ovog natpisa nalaze neke druge trgovine.
Više starih natpisa čitamo kako se udaljavamo od središta grada. Na početku Šubićeve, ispod znamenitog slonića, čitamo natpis Gorica posuđe emajli, u Maksimirskoj, na neboderu na uglu s Harambašićevom, još se nalazi veliki natpis Zagrebački plavi, a u ulici Ljudevita Posavskog, na jednoj fasadi sačuvao se natpis Pluto Zagreb.
Izvan centra grada zadržalo se i više natpisa koji označavaju funkciju i naziv zgrade na kojoj se nalaze, a nisu vezani s komercijalnim djelatnostima. Na zgradi na uglu Šubićeve i ulice Ljudevita Posavskog, u kojoj se danas nalazi Savez samostalnih sindikata Hrvatske, zadržao se još veliki stari natpis Radnički dom Đuro Salaj. Na zgradi u ulici Šandora Brešćenskog čitamo još natpis Dom sindikata grafičara, s pripadajućim zaštitnim znakom. Na fasadi zgrade Crvenog križa, u istoimenoj ulici, nalaze se još tragovi starog natpisa Crveni križ Hrvatske, uklonjenog zbog promjene imena u Hrvatski Crveni križ.
U Ilici se nalazi zgrada Matice hrvatskih obrtnika, s velikim natpisom na pročelju, koji kao i monumentalni izgled zgrade i njezin položaj u centru grada svjedoči o nekadašnjem značaju obrtnika i obrtničke djelatnosti. Danas su obrtnici malobrojni i marginalni, na rubnim dijelovima grada još nalazimo postolare, pedikere i urare, a natpisi iznad njihovih radnji, iako često estetski nedotjerani, sadrže romantičnu poetičnost prošlih vremena.
Stvarna poetičnost teksta u gradu događa se u intervencijama građana, anonimnim i privremenim, osmišljenim ili slučajnim, različitih sadržaja i estetike. Time se njihovi bezimeni autori suprotstavljaju isključenosti nametnutoj dominantnim tekstualnim sadržajima, identitetskoj bezličnosti reklama i identitetskim okvirima zadanim od grada. Njima u grad oni upisuju svoj vlastiti identitet, svoja potrebe, ideje, želje, nade i očekivanja. Prilagođeni potrebnoj brzini, mogućnosti i dostupnosti sredstava, ovi tekstovi često skromne veličine i nedotjerane estetike, stvaraju široku i sveobuhvatnu mrežu u urbanoj slici grada, koja čini njegov stvarni identitet, identitet građana kojima bi grad zaista trebao pripadati. Ponekad mogu biti pisani i u velikom mjerilu. Osobito su se nove, privremene zaštitne plohe postavljene oko brojnih građevinskih radova koji su sada aktualni u gradu, zbog saniranja posljedica potresa, pokazale kao dobra podloga za ispisivanje osobnih poruka, Da li ste sretni, Da sam barem nitko, Svatko treba topli dom, Lažeš!.
U Novom Jelkovcu nalazi se grafit √2 1,4142135623. Drugi korijen iz dva koji kao prvi iracionalni broj simbolizira apstraktnu poetičnost matematike, što nadilazi okvire materijalnog svijeta i ograničenja tekstualnih sadržaja.
Simultanost grada može se pročitati u brojnim porukama, molbama, upozorenjima, izjavama ljubavi, napisanim priručnim sredstvima, na različitim mjestima, zidovima, kontejnerima za smeće, oglasnim pločama, saobraćajnim znakovima, svim dostupnim podlogama. Ili na oglasima printanim na papiru, kojima se nude različite usluge, traži se posao, stanovi, novčana pomoć, zalaže se za nešto, ili služe za iskazivanje nečijeg osobnog mišljenja.
Pisanje teksta u gradu izazov je i za umjetničke intervencije, mogućnost vidljivosti na zidovima grada, umjesto sakrivenosti među listovima knjige na nekoj polici.
Vlado Martek od sedamdesetih godina 20. stoljeća na ulicama Zagreba, i drugih europskih gradova (Pariza, Venecije), stavlja papire sa svojim agitacijama, Čitajte pjesme Branka Miljkovića, Čitajte Cvetajevu, ili Umjetnost nema alternative, koja je prošle (2024.) godine prenesena u veliki format i drugi medij na ekranima InMusic festivala.
Ana Elizabet je u Knjižnici Jelkovec 2013. godine postavila svjetlosnu instalaciju Sveta dokolica, Platonov citat ispisan na starogrčkom jeziku, čitljiv sa središnjih šetnica u naselju, koji je postao večernje okupljalište u kvartu u kojem nedostaje kulturnih sadržaja.
Na ulazu u zgradu Glavnog kolodvora u Zagrebu Neli Ružić je 2023. godine postavila neonski natpis Prekasno je za odustajanje, poruku u kojoj ideja putovanja povezana s položajem natpisa može biti i doslovna i simbolička, ali je odustajanje uvijek isključeno.
Na inicijativu festivala 50 Poems for Snow, 2017. godine, na jednoj klupi u parku Glogovac, s pogledom na grad, postavljena je metalna pločica s pjesmom koja je svojevremeno osvojila grand-prix u Japanu, hrvatskog haiku-pjesnika Darka Plažanina:
Nakon oluje
dječak briše nebo
sa stolova.
Pločica je uklonjena 2024. godine kad se mijenjalo klupu, pa teksta više nema, u čemu se odražava trajna nestalnost i promjenjivost teksta i javnog prostora.
Postavljena na inicijativu istog festivala, u parkiću u Martićevoj nalazi se klupa s pjesmom švedskog nobelovca Tomasa Tranströmera, koja kroz tekst, u moćnoj jednostavnosti sažima ograničeni beskraj grada:
Sjajni gradovi:
zvuk, priče, matematika –
no drugačije.
