Film je nastajao kroz punih jedanaest godina kroz koje je redatelj snimao radnike u njihovoj borbi za očuvanje Gredelja i isplatu otkupnina.
U ponedjeljak, 4. prosinca u Kinoteci u Zagrebu je otvoren 21. Human Rights Film Festival premijerom dugometražnog igrano-dokumentarnog filma Što da se radi? scenarista i redatelja Gorana Devića. Film govori propasti industrijskog diva, tvornice željezničkih vozila Gredelj. Film je nastajao kroz punih jedanaest godina kroz koje je redatelj snimao radnike u njihovoj borbi za očuvanje Gredelja i isplatu otkupnina koje im je Gredelj ostao dužan.
Priča o gašenju jedne od najvećih tvornica u Zagrebu, prikazana u ovom dokumentarno-igranom filmu počinje kadrovima u kojima Željko Starčević, šef sindikata Tvornice vagona Gredelj, priprema knjigu žalosti za svog kolegu Mladena. Mladen je nekoliko dana ranije počinio samoubojstvo zbog sve gore situacije u Gredelju. Radnici se okupljaju, daju počast svome pokojnom kolegi i pokušavaju stvoriti smislenu strategiju kako spasiti Gredelj i vlastitu budućnost.
Nakon ulaska Gredelja u stečajni postupak u listopadu 2012. i imenovanja Petra Hrkača za stečajnog upravitelja, prvih 500 radnika od ukupno 1500 dobiva otkaz. Preostali radnici radit će preko jednomjesečnih ugovora. Film pokazuje začetak podjela na sadašnje i bivše radnike, a među ovima drugima se našao i Željko. Jedni su u strahu od gubitka posla, a drugi u borbi za vlastita prava i neisplaćene otpremnine. Kako vrijeme teče, broj radnika koji više ne radi se povećava, dok se broj onih koje se boje za svoja radna mjesta smanjuje.
Iako se kroz film radnici povremeno svađaju, psuju i optužuju jedni druge, uvijek se osjeća određena solidarnost između njih. Kraj filma odražava te duboke emocije. U posljednjim scenama bivši radnici posjećuju napuštene proizvodne pogone Gredelja te se u praznim ruševinama, puni suza i smijeha, prisjećaju tvornice koja nije bila samo mjesto proizvodnje, već i mjesto u kojem su ponosno proveli cijele svoje živote.
Goran Dević, redatelj i scenarist filma Što da se radi u razgovoru za H-Alter opisao je kako je film nastao. „Ova priča je započela tako da sam pisao scenarij za igrani film u kojem su se na papiru, mojom voljom, dešavale stvari koje sam naknadno vidio da su se u realnosti desile ljudima iz Gredelja. Samoubojstvo jednog sindikalnog čelnika stavio sam u svoj izmišljeni scenarij prije nego sam vidio na vijestima da se to zbilja dogodilo u Gredelju. To me jako pogodilo.“
„Nisam htio pisati scenarij o ljudima koje ne poznam i situacijama koje su mi strane. Želio sam biti s njima, blizu tih radnika. Prvo mi se činilo da, ako dođem s malom ručnom kamericom, da bi to mogao biti zgodan istraživački materijal koji bi mi pomogao u pisanju tog scenarija. Međutim, već nakon dva dana snimanja sam shvatio da je ovo puno bolje od onog što sam naumio staviti na papir kao fikciju i naprosto sam ostao s radnicama idućih 11 godina.“
„Ti radnici su se borili. Po meni se svaka borba isplati čak i ako je u startu osuđena na gubitak. Uvijek sam se divio frajerima koji se bore, a znaju da će izgubiti. To mi je bilo za svaki respekt. Postoji neka čast u tome. Mislim da su i ljudi koji su se upustili u ovu borbu znali kolike su im šanse da pobjede a ipak su se borili. Jedina borba koja je u startu izgubljena je ona u koju se zbog straha nisi niti upustio.“
„Ako ljudi misle da imaju nešto što treba braniti, nešto što im netko želi oduzeti, to naprosto moraju braniti. Jer ima tu još jako puno dobara u ovom društvu. Samo je pitanje koje će biti sljedeće. Još uvijek imamo javno zdravstvo, javno školstvo, javni prijevoz itd. Sve su to stvari koje mogu jednog dana dijeliti sudbinu Gredelja“, upozorava redatelj Goran Dević.
Kroz film se nekoliko puta pojavljuje nada među radnicima Gredelja. Prije početka stečajnog postupka, kada je Gredelj predstavio tada najsuvremenije vlakove namijenjene za izvoz u Austriju, potom početkom stečajnog postupka te naposljetku nakon parlamentarnih izbora 2015. godine i promjene vlasti u Hrvatskoj. Međutim sudbina Gredelja, odnosno proizvodnje u Gredelju, nije se mijenjala.
Željko Starčević, bivši radnik i predsjednik sindikata u Gredelju, opisao je te emocije.
„Na početku sam se nadao ali nakon 2015./2016 se nisam više nadao. Tada su bili ti izbori koji se vide u filmu. Oni su bili nekakav zadnji moment kada sam vjerovao da se Gredelj i dalje može spasiti. I na kraju se pojavila slovačka firma. Ispostavilo se da je to ozbiljna firma i ja moram reći da su moji radnici ipak bili djelomično zadovoljni. Nakon devet godina nam je isplaćen barem jedan dio toga što su nam ostali dužni.“
Danas u Gredelju radi oko 400 radnika, uglavnom na poslovima održavanja. Željko u razgovoru za H-Alter ističe kako „to nije Gredelj kojega se sjećam, Gredelj koji radi tramvaje, vagone, vlakove. Proizvodnja je ugašena. Da taj Gredelj danas postoji, mi bi mogli proizvesti sve ove tramvaje koji trebaju gradu Zagrebu. Mi smo proizvodili jedan tramvaj mjesečno. Ne bi se danas morali naručivati rabljeni tramvaji iz Njemačke. Politika je za to kriva. Bila je to sustavna politika. E sad, ja tu ne mogu ništa. Ja sam tada brundao i vikao pa dobio po nosu zbog toga. Rečeno mi je da moram zašutjeti i raditi svoj posao. A kako možete vidjeti i u filmu, svoj sam posao s kolegama dobro odradio.“
Željko se s ponosom sjeća svog vremena u Gredelju. Upitan što je naučio iz cijele priče zaključuje kako „radnici trebaju biti jedinstveni, trebaju se složiti. Ne smije biti razjedinjenja, kako ste u jednom trenu mogli vidjeli kod nas. Nas je stečajni upravitelj Hrkač razjedinio. Prvo je otkaz je dobilo 400 ljudi, a tisuću je ostalo raditi. A onda malo po malo u dvije godine se s tisuću radnika smanjilo na 350. I da se nije pojavio ovaj kupac, bila bi likvidacija. A radnici su bili na zadnjem mjestu, prvo bi se svi ostali naplatili preko tih hipoteka i dugova. Dakle ponavljam, Jedinstvo i sloga, bez toga nema ničega. Bez toga nemate šansi. Ako se 100, 200, 300, 500 ljudi pojavi na Markovom trgu, to je već druga stvar. A tko smo vi i ja sami? Pojedinac nije danas ništa. Ništa. Znači, samo jedinstvo i sloga, druge opcije nemamo.“
Ako ste propustili pogledati ovaj film koji prati jedanaest godina postupnog gašenja proizvodnje u Gredelju i borbu radnika za njihovu tvornicu i sebe same, repriza će se prikazati u Kinoteci u subotu, 9. prosinca u 14 sati. Human Rights Film Festival je počeo u ponedjeljak, a do subote 9. prosinca će u Kinoteci i Dokukinu KIC prikazivati brojne filmove domaćih i stranih produkcija. U Dokukinu KIC će se također održati popratni diskurzivni program s raznim panel raspravama, tribinama i razgovorima. Cijeli program možete pogledati ovdje. Sve ulaznice su besplatne.
