Hodanje rasteže vrijeme. Ako nije progonjeno, vrijeme nagrađuje nepredvidivošću. Zapažanjem. Detaljima. Malim događajima bez događaja. Nekim izlogom s (be)smislenim predmetom koji misli odvodi u sjećanje, u labirint asocijacija.
Zbog toga hodam. Pješačim, a pješake treba voljeti jer oni sačinjavaju veći dio čovječanstva, štoviše, njegov najbolji dio, kako su Iljf i Petrov satrički zaključili već u prvoj rečenici Zlatnog teleta.
Zagrebačko hodanje ili hodanje Zagrebom u srži je moje veze s gradom. Ljubavne veze? Nekakve veze, jedine koju imam; ne može se baš svaka veza definirati. Dovoljno je reći – veza iskrene naklonosti. Hodanje mi svakoga dana donosi novo saznanje: što je novo uređeno, što je propalo, što je zapušteno, što je obnovljeno, što je oduvijek tu al rasuta nervozna pažnja nije dovoljno razvila snagu motrenja i primila detalje oko sebe u dragocjenu kutiju vidiljivog.
Tišina Ratkajeva prolaza
Recimo, u Ratkajevom prolazu koji spaja Martićevu i Vlašku ovoga ljeta otkrila sam prozor u prizemlju s nekoliko žardinjera u kojima rastu tamno crveni karanfili opojnog mirisa. Zaustavila bih se i mirisala s blagom panikom da bi mogao na prozor izletjeti kakav strogi stanar i podviknuti: “hej, što radiš?” Miris me je vodio u otočke “jerule”, žardinjere i gredice sa zemljom za cvijeće u starim vrtovima u kojima još raste ova sorta “garifula”. Žardinjere iz Ratkajeva prolaza nalaze se u prizemlju zgrade za koju sam kasnije otkrila da je stambena zgrada Schnittlinger, 1935. godine sagrađena prema projektu Aleksandra Freudenreicha, jednog od produktivnijih naših arhitekata 20. stoljeća.
Prolazi su mjesta zaustavljanja i skrivanja. Mjesta predaha. Točke prijelaza u kojima se stvarnost prostora prelama u nešto drugo. Ulične svjetove Martićeve i Vlaške koje premošćuje Ratkajev prolaz dva su svijeta. U Martićevu se zaletim kroz kafiće na Trgu burze, prijatelj mi živi u blizini, Martićevom idem u Booksu, pa do Kvatrića na tržnicu po povrće. Ulazeći u Ratkajev prolaz sruči se tišina. Rijetki prolaznici. Šutljivi automobili. Izbiti na Vlašku već znači ući u Ujevićevu pjesmu “Sutrusni tramvaji”: “Moji me tramvaji voze u beskonačnost. /Jednim naporom peta skočit ću u božanstvo”. Kao što su ulice bez tramvajskog prometa lišene zanosa brzog ulaska u božanstvo, tek jednim skokom, tako su i prolazi lišeni vanjske kulise koja tjera na ubrzavanje. Prolazi pozdravljaju sporost. Zato malo zastanem, razgledam zgrade, nađem karanfile, ugledam kružno profilirane prozore i vijence na zgradi preko puta i pitam se kako se lomi i raspršuje svjetlost kroz krugove, kakva su popodneva u toj nekoj zgradi u kojima sunce ulazi kroz krug, kružno sunce kroz kružne prozore.
Svjetlost rublja, tama smeća
Zagrebački pasaži i prolazi uvijek su na kartama mojih pješačenja. Dobra skrovišta za bezrazložno promatranje, bijeg. Neimenovani eskapizam. Marićev prolaz, recimo. Ta kratka mračnjikava putanja koja spaja Gajevu i Jurišićevu*, nekoć je bila frekventna točka u kojoj su ljudi dolazili u poslovnicu ZET-a. Kao studentica čekala sam i ja u redu na mjesečnu kartu za studentski pokaz. Odmah pokraj je knjigovežnica Grafikon u kojoj sam uvezivala seminarske radove. Ovih dana prolazim, pred Grafikonom stara krama, smeće, stolci. Zmazano. U Marićevom neobično je svijetla točka izlog s donjim rubljem, luksuznim čarapama, svilenim ogrtačima, oaza erotskog ugođaja koja prkosi mraku polunapuštenog prolaza. Kada bi se ovaj svijetli izlog moglo izrezati i umnožiti, Marićev prolaz bi zasjao kao – briselski pasaž Gleries Royales Saint Hubert. Dodati i trgovine s čokoladom. Ulazim u fantazije. San o suvišnom sjaju. Bilo bi dovoljno otkloniti smeće, otvoriti makar trafiku da se vrati život u Marićev prolaz. U blizini, Prolaz neboder, jedan od najvažniji donjogradskih prolaza odnedavno simbolički preimenovan u Prolaz Toma Gotovca. Prolaz koji kao unutarnje raskrižje spaja Gajevu, Bogovićevu, Ilicu i Petrićevu, mjesto nenaročite vedrine, čezne da mu se kaže ono Gotovčevo “Zagreb, volim te!“ pa je preimenovanje važan potez u nakani da ga se p(r)oljepša.
Kupovanje bez uličnog prometa – uzbuđivanje želje
Briselski pasaž Gleries Royales Saint Hubert jedan je od stotina luksuznih arhitektonskih pothvata kakvi su se pojavili u europskoj arhitekturi 19. stoljeća, namijenjen užitku bivanja i trgovanja. U svojem obimnom, za života nedovršenom djelu maestralnih fragmenatarnih tekstova Das Passagen – Werk, njemački filozof i teoretičar kulture Walter Benjamin bavi se pariškim pasažima. Na jednom mjestu iznosi kako su oblježja ulica trgovanje i promet, dok je u pasažima promet mrtav i oni su ulice lascivne trgovine, potpuno prilagođene uzbuđivanju želje. U pasažima, flaner se zaustavlja, no ne kao kupac.
Arhitektonski najimpresivniji zagrebački pasaž sagrađen po uzoru na one europske zasigurno je zagrebački Oktogon, u zgradi Prve hrvatske štedionice, sagrađen na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće prema zamisli arhitekta Josipa Vancaša. Divim se njegovoj kupoli i vitrajima i čudim opustjelosti. Trgovina s kravatama, nekoliko finih dućana s odjećom i lokali prema ilici koji se iz godine u godinu otvaraju i zatvaraju, očito zbog neuspjele nakane da se uzbudi želja za kupovanjem.
Posljedni ozbiljni zagrebački pasaž sagrađen interpolacijom u blok Cvjetni trg prije petnaestak godina, oko kojeg se koplje lomilo između investitora, pogleda arhitektonskih stručnjaka i ekologa, zamišljen je kao elegantna galerija s trgovinama i garaža, na korist građanima, spajajući Cvjetni trg i Varšavsku ulicu. Na prolaz Cvjetni trg već smo navikli, pod zemljom je parking, tu su zgodne trgovine za poklone na brzinu, nekoliko lanaca trgovina s odjećom. Tu negdje priča završava. Nisam sigurna da je opravdao svoje ambicije, čini mi se da je postao neka vrsta finijeg tržnog centra i sklop brzopoteznih kuhinja za radnike centra grada.
Gledaj kako se grad mijenja
Prolaz Harmica koji krati put od Trga bana Jelačića do ulice Pod zidom, a time do tržnice Dolac, trenutno je zatvoren zbog obnove, bunkeriran skelama. Nedostaje mi zurenje u izlog s bižuterijom, gradski šansonjer Đukica, gospođe koje sjede na kutijama i prodaju vješalice. Naviku čine obične male stvari. Na dijelu prolaza pred tržnicom u rano jutro toliko puta sam se probijala kroz kamione i mesare koji skidaju s kuka janjad i telad opskbljujući “trbuh grada”. Današnji Trg bana Jelačića nekoć, dok je još bio sajmište do sredine 19. stoljeća zvao se Harmica. Danas je ime naslijedio ovaj kratki i važni prolaz. Novo planiranje grada sklonilo je sajmovanje s glavnog gradskog trga odvodeći ga graditeljski, urbanistički i funkcionalno prema napretku. Regresije se doduše događaju, na glavni trg i danas redovno svraća sajmišni duh u okviru prigodinih tematskih sajmova.
Osvrnuti se na svaki od gradskih prolaza u jednom dahu nije moguće. Prolaz sestara Baković zaslužuje svoju posebnu priču. Obrtnički prolaz zaslužuje svoju priču s naglaskom na obrtnički Zagreb koji nestaje. Završit ću s Dežmanovim prolazom u koji odlazim provjeriti program kina Tuškanac u kino izlogu i samo malo stajati, bez razloga. Odlazim zuriti u posuđe prodavaonice na uglu, sjetiti se kultnog bifea Studio 13 i najboljeg kuhanog vina kakvog Zagreb više nije imao, zaviriti u izloge antikvarijata Brala. Uz Alexanderove stube penjem se na Rokov perivoj. Prije toga evo i sjete što je zatvoren bar Velvet postao Narcissus (sunovrat), promijenivši ime i atmosferu u skladu s duhom vremena. Evo i ljutnje što se tako lako sunovratim u nostalgiju i potrebu da stvari ostanu iste. Draga pješakinjo, to nije moguće. Gledaj polako kako se grad mijenja. Gledaj da ti nešto ne promakne u prolazima grada i prolazima vremena.
