Šteta što više nemam priliku raditi izlog u knjižari pa da napravim Križni put akcijskih kataloga od Lidla do Konzuma, a i drugih trgovačkih lanaca prema kojima većina naših građana sastavlja dnevne jelovnike. Ali imam knjigu Noć na zemlji u kojoj na šezdesetoj stranici književnica Dorta Jagić, koje li koincidencije, spominje Konzum i galeriju likova od kojih svaki nosi svoj križ što nikada neće biti vidljiv na nekoj slici umjetnika.
Veliki dio od četrdeset i četiri godine radnoga staža, za koji primam nešto više od 500 eura mirovine, proveo sam radeći, s radošću, u knjižarama. Imao sam sreću da su izlozi knjižara u kojima sam radio bili veliki, zapravo su bili vanjski stakleni zidovi. Iako smo u Mladosti imali zaposlene aranžere, knjižari su birali izložbeni materijal. Dobar stari običaj je bio da svaka nova knjiga dobije na tjedan dana svoj prostor u izlogu, a u drugom dijelu mogle su se prikazivati tematske cjeline i prigodne, poput velikih jubileja pisaca ili recentnih događanja, pa i počast preminulim piscima. U knjižari Znanja u tadašnjoj Ulici socijalističke revolucije nije bilo aranžera, podloga je bila blago ukošena, pogodna za odlaganje knjige.
Nitko od zaposlenika nije bio član Komunističke partije, radili smo na katoličke praznike donoseći blagdansku hranu i piće iako nismo svi bili vjernici. Čestitali svima svaki praznik i čačkajući mečku uvijek pametno davali do znanja da sekularnost države na stanovit način dopušta višestranačje, iako nije navedeno u Ustavu. Tako smo, koristeći dijelove iz književnih djela etabliranih književnika, ponekad izvučene iz konteksta ili samo slikovnim materijalom, davali do znanja da tražimo veće slobode i na drugim područjima, ne samo u vjeroispovijesti. Jedne godine bile su, naprimjer, u izlogu povodom Uskrsa, otvorene knjige s reprodukcijama razapetog Isusa i Uskrsnuća iz svjetskih muzeja. Više puta smo koristili knjige etnografske tematike, otvorene na stranici uskrsnih običaja bojanja pisanica, a uz reproducirane dodavali bismo između knjiga i prave pisanice kao simbol Uskrsa.
Primjer naše zlorabe pjesnika najočitiji je kod Miroslava Krleže. Iako je pjesmu Veliki petak godine hiljadu devet stotina i devetnaeste posvetio Karlu Liebknechtu, ubijenom u siječnju iste godine, buntovno smo zloupotrijebili dio otvorene knjige i pjesmu, te u kod Foto Marjana u Krašovoj uvećali na foto papir Krležine stihove:
U krvavom uzničkom svjetlu crvene pandurske lampe,
što može hrvatski čovjek?
On hrvatske guta suze,
slanu i gorku sol.
Ideal hoće li bijeli prezren i popljuvan, gol,
razapet biti dovijek?
U krvavom uzničkom svjetlu crvene pandurske lampe,
što može hrvatski čovjek,
na Evropski Veliki Petak?
Jučer, dva dana pred početak Velikog tjedna, ponovno sam posudio iz Gradske knjižnice knjigu Dorte Jagić Noć na zemlji (Naklada Ljevak 2020.) i usput pogledao izložbu postavljenu u foajeu knjižnice. Krunu od trnja na postamentu, kao i prošle godine. Pozornost među postajama Križnog puta privukla mi je slika na kojoj je Isus klečeći obuhvatio križ, a nad njim znak Lidla, pa „Open 24 hours“ zatim znak Konzuma. Na desnoj strani naslikana je ruka koja drži mobitel i na njemu sliku u slici. U prvom času sam skrenuo na krivi put pojašnjavanjem slike kritikom konzumerizma, pa tek naknadno zaključio da je problem u “Otvoreno 24 sata“. Poslije zadnje postaje na panou čitam da sam vidio Križni put, Izložbu akademskog slikara Tihomira Lončara.
Šteta što više nemam priliku raditi izlog u knjižari pa da napravim Križni put akcijskih kataloga od Lidla do Konzuma, a i drugih trgovačkih lanaca prema kojima većina naših građana sastavlja dnevne jelovnike. Ali imam knjigu Noć na zemlji u kojoj na šezdesetoj stranici književnica Dorta Jagić, koje li koincidencije, spominje Konzum i galeriju likova od kojih svaki nosi svoj križ što nikada neće biti vidljiv na nekoj slici umjetnika.
…Taj mali, sjetno osvjetljeni KFC u sklopu Konzuma na Črnomercu je, vjerujem, najljudskiji i najčudniji fast food u gradu. Zašto?
Ovaj KFC zovem Klošarsko Fakinski Centar, jer je – iz iskustva govorim – empatičniji i simpatičniji od bilo kojeg socijalnog centra.
Među crvenim stolicama i stolovima tamo ćeš – osim radnog i školskog svijeta koji nje stigao na večeru, pa sad taži glad krumpirićima i batacima – vidjeti teške naplavine zimske noći, ljude s licima. Osim naguravanja zvekana koji su spiskali novi džeparac još prošlog mjeseca, vidjet ćeš otmjenu damu, odavno skitnicu, koja sama u najdaljem kutu čita knjige. Plišani visoki šešir, pomno iscrtane oči. Vidjet ćeš i njenu punašnu frendicu s leđa, zagledanu u daljinu, vidjet ćeš propalog poduzetnika u trenirki koji svaki dan satima bez narudžbe sjedi nad izmučenim mobitelom. Vidjet ćeš hipstera studenta koji mrmlja nad uzalud podcrtanom skriptom. Vidjet ćeš klošara s vrećicama na nogama umjesto cipela. Vidjet ćeš Ciganke koje se odmaraju nakon smjene na okretištu.
A ja susrećem svakodnevno ovakve sudbine vozeći se u devetki od Trešnjevačkog placa do Glavnog kolodvora i obratno. Nekih dana pisao sam dnevnike iz tramvaja, kasnije objavljene u knjizi Pogledi s lica i naličja, koju je malo tko pročitao jer je brzo sklonjena s istaknutih mjesta ili se na njima nikada nije ni pojavila. Pa tako imam zimski zapis iz 2017. o istoj osobi, koju opisuje i Dorta Jagić.
Subota, 7. 1. 2017. Tramvajska postaja: Glavni kolodvor. Noćas se očekuje minus 11.
Sibirska zima zahvatila cijelu Europu. U Istanbulu snijeg.
Dolazi devetka. Pred zatvaranje Adventskog sajma, bajkovito obasjan Umjetnički paviljon. Klizači na ledu. Trg pretrpan zvukovima. Drvene kućice i grupe ljudi oko njih. Izlaze roditelji s djecom i miješaju se s već pristiglima. Obiteljska idila ostat će zabilježena na fotografiji s kraljem Tomislavom. Dijete u kolicima plače. Ostaje poluprazan tramvaj.
Na srednja vrata ulazi čovjek s nekoliko velikih vreća. Sve je na čovjeku duplo. Dvije kape, dva kaputa. Čini se da ima i dvostruke rukavice.
Klinac na mobitelu gleda Predsjednicu ispred Bijele kuće.
– Mama, sutra se vraća Kolinda – govori mami koja sjedi na sjedalu iza njega.
Dvostruki čovjek ostane stajati pored praznog sjedala. Kosa i brada kao da je stoljetna. Kao u Gullivera. Stoji na nogama umotanim u krpe, pa nakon krpa dolazi nekoliko slojeva najlon-vrećica pričvršćenih špagom.
– Mama, pogledaj.
Mali prstom pokaže na čovjeka. Majka ga lupi po prstima i kažiprstom preko usne napravi znak tišine.
Dvostruki čovjek na križanju Vodnikove i Savske izgura svoje vreće i ostane čekati neki drugi tramvaj.
Kod Tehničkog muzeja upadne neki veseljak naherene kape i raskopčanog kaputa.
– Hristos se rodi! – poželi putnicima koji promatraju već naherene božićne dekoracije u izlozima duž Tratinske ulice.
Od mojeg prvog zapisa, mladić se promijenio u čovjeka. U nekim razdobljima susretnemo se svakodnevno na tramvajskoj stanici, pa i šetajući po placu zastanem i čujem Čovjeka kako pita kumicu koliko to košta.
„Ništa, samo uzmite“ uzvratila je žena. Tad sam se sjetio prizora kako isti Čovjek stoji ispred izloga pekarnice u Ozaljskoj ulici i gleda izložena peciva, a ja se, u strahu da će odbiti, nisam usudio prići i ponuditi da mu nešto kupim. Ali, nekoliko godina od našeg poznanstva zbog svakodnevnih susreta, našli smo se sami na postaji u Vodnikovoj. I on i ja vukli smo za sobom kolica. Ja sam leđima okrenut gledao prema Savskoj u trenutku kad mi je prišao i nešto i kazao, što nisam čuo, pa sam mu, ispričavajući se, rekao da ga nisam razumio. Tada se izgovorio “Oprostite, zamijenio sam vas. Mislio sam da ste Jack“.
Gledao sam propadanja ljudi. Orjana, pri kraju najzapuštenijeg čovjeka u Zagrebu, kojemu sam svakodnevno davao novac za ručak u Konzumu, do Marija, koji je do zadnjeg dana na nogama nastojao zaraditi za neki minimum. Tek kad je s dijagnozom karcinoma nemoćan primljen u bolnicu, naše mirovinsko osiguranje isplatilo mu je prvu mirovinu. Zahvalan sam mojim dobrim prijateljima na pomoći da Mario umre čist i nenapušten na bolničkoj postelji.
Kako danas stvari stoje izgleda da smo se uzalud nadali boljemu i da smo uzalud radili izloge prkoseći vlastima. Uzalud su pisci pisali, slikari slikali, glumci glumili. Nitko nije zaštićen. Svatko može biti izbačen na ulicu. Prihvatimo li zakone susjedne Mađarske i iz naše metropole možemo biti prognani da ne kvarimo ugođaj sreće i zadovoljstva uglednim građanima.
Blagdansko ozračje je ujedno i opomena. Pogotovo vjernicima, da je Bog svugdje. Nisam siguran da u to vjeruju oni koji javno pokazuju nesebičnost dajući umirovljenicima dvadeset eura da ne, crknuti je riječ koju je izgovorila bivša ministrica ne znam u kojem kontekstu, pa ju neću upotrijebiti. Pogodan je sinonim: krepaju.
Oglasilo se zvono portafona. Pritisnuo sam gumb za otvaranje ne pitajući tko je. Nitko se nije pojavio, pa sam pomislio da je nekakav kvar na uređaju. Izašao sam pogledati na ulazna vrata. Ispred vrata stajale su dvije gospođe. Dobio sam letak Obilježavanje Kristove smrti 2023. S nutarnje strane bio je poziv na biblijsko predavanje „Možeš biti siguran da nas čeka bolja budućnost!“.
