Postoji detalj iz moje biografije koji je uglavnom nepoznat čak i onima koji se sasvim opravdano i s punim pravom nazivaju mojim prijateljima. Kad sam bio mlad, crtao sam grafite.
Namjerno kažem „crtao“, a ne pisao jer smo se meni slični i ja doživljavali kao grafiteri, ustvari writeri, mi smo se izražavali (hiper)stiliziranim slovima, obojenim i ukrašenim, često nečitljivim i upinjali smo se čitavom svijetu dokazati da grafiti jesu umjetnost i da postoji razlika između onoga što mi radimo – naslikanih grafita – i običnih, svakodnevnih, neinspirativnih šarotina kao što su „Volim te mama, al ne više od Dinama“.
U to vrijeme, a govorimo o sredini i koncu devedesetih, pojam street art u Hrvatskoj još nije postojao. Da jest, vjerojatno bismo znali za njega budući da smo se informirali koliko smo mogli, u ono vrijeme bez interneta, napajali smo se časopisima, uglavnom inozemnim (nekad i fotokopiranima u boji), ali i onim legendarnim domaćim ZGB Kaos, čitali smo knjige (kultni Subway Art koji dokumentira početak i povijest njujorške graffiti scene još uvijek ima važno mjesto na mojoj polici), aktivno razmjenjivali iskustva, spoznaje i informacije.
Iako sam nebrojeno puta zažareno objašnjavao da su grafiti koje mi crtamo jedna stvar, a glupe šarotine druga, i iako sam u to svim srcem vjerovao, možda ipak nisam bio posve iskren. Naime, osim samih slova i njihovog izgleda, mene je uvijek privlačilo i ono što se njima može reći. Oduvijek sam bio zaljubljen u tekst.
* * *
Vjerojatno prvi, nazovimo ga za ovu priliku manjkavim pojmom tekstualni grafit koji sam primijetio bio je „Punk’s not dead“. Imao sam možda šest ili sedam godina, s mamom sam silazio u pothodnik između Utrine i Zapruđa i pitao sam je što to znači. Ona mi je lakonski odgovorila da su pankeri jedni „zločesti dečki“. Nisam bio baš zadovoljan tim odgovorom i tražio sam da mi pojasni, a ostatka pojašnjenja se ne sjećam, ali pamtim fascinaciju time da možeš nešto poručiti i da to što želiš možeš poručiti svima jednostavnim činom ispisivanja svoje ideje ili misli na neko prometno, javno, vidljivo mjesto.
Kasnije, za vrijeme Domovinskog rata, jako sam volio iz tramvaja gledati grafit na stupu nadvožnjaka u Zapruđu. Tamo se kočilo „Bolje ruka na pici nego na strojnici“ i u ono vrijeme, balavom kakav sam bio, sviđala mi se rima i ta prosta riječ „pica“. I shvaćao sam poruku, ali nisam, posve je jasno, mogao shvatiti njezin širi kontekst i smisao, njezino divno, skoro bezobrazno mirotvorstvo, lakrdijašku hipijevštinu.
Vjerujem da tekst ne samo što utječe na nas, već i više od toga, da nas formira i formatira. Određene točke u gradu za mene su bile mjesta na kojima se nalaze određeni grafiti, po tome sam ih pamtio i baš oni su im davali smisao i atmosferu. Inače sasvim obična mjesta, ni po čemu pamtljiva raskršća, sivi i dosadni podvožnjaci i nadvožnjaci, zgrade navlas iste kao i bezbrojne druge… odjednom su, kao magijom, postali nešto drugo, nositelji poruke, portali u neki drugi svijet, u stvarnost koja postoji mimo naše ili paralelno s njom, stvarnost koju možemo naslutiti kroz sažeti izraz, kroz nekoliko dobro odmjerenih riječi zbog kojih postajemo svjesni da, iako je to teško pojmiti kad udišeš tuđi znoj i netko ti bez pardona prste gazi, život nismo samo mi, u ovom smrdljivom tramvaju, već da je život i negdje drugdje, nešto drugo, a sad za to imamo i materijalni dokaz.
Godinama je na onom nadvožnjaku kod Cibone stajao posebno okrutan grafit. „Ana, volim te, čekaj me. Mario“ – napisao je mladić koji je, sva je tome prilika, otišao na služenje vojnog roka. Ispod toga je neki huncut napisao, vrlo duhovito i silno bezobrazno „Mario, potrošio sam ti Anu“. Sve više razrede osnovne škole vozio sam se u tramvaju pored tog grafita, a kako sam odrastao tako se mijenjao i moj odnos prema njemu i on je, dopustit ću si malo biti sladunjav, ustvari metafora čitavog života: ekspresni put od šale do istinske ljudske drame, u treptaju oka.
Primjera ima još gomila, nemoguće ih je sve, pa čak i većinu, bilo spomenuti u jednom tekstu, od već kultnih „Tramvajljudi“ u Vodnikovoj i „Aleksu ne daju klavir“ na više lokacija preko legendarnog „Hendrixa“ čiji sam nastanak fikcionalizirao u prvoj priči svoje zbirke Društvene igre do onih nezaobilaznih, na zidiću ispod Vjesnikovog nebodera „Kad previše slavimo kazne nas“ ili divnog „Kaj ti stara radi Zadar?“. U moje favorite iz Savske ulaze još i „Gmaj = gnojavi zmaj“ te „Jebeš Cedevitu bez THC minerala“, a svima njima je zajedničko da su u našu svijest ulazili i da smo o njima razmišljali u ona davna vremena kad nam nosevi nisu kolektivno bili zabijeni u ekrane mobitela, pa smo ponekad, znam da zvuči pomalo nevjerojatno, pogledali i kroz prozor tramvaja.
* * *
Sedamnaestogodišnjem, pa i koju godinu starijem meni bilo bi naročito teško prihvatiti ono što danas smatram nepobitnom činjenicom – da su tekstualni grafiti ipak daleko utjecajniji i snažniji od onih naslikanih. Da, za njihovu izradu treba daleko manje vremena, vještine i sposobnosti i da, zidove na kojima žive ustvari su vandalizirali i nagrđuju ih, ali se – za razliku od svoje naslikane braće – obraćaju najširem puku, svima onima koji znaju sva slova, a takvih, srećom, među nama ipak ima sve više i više.
Od siline tekstova i tekstića kojima nas grad svakodnevno bombardira, od reklama, obavijesti ili samo imena trgovačkih, ugostiteljskih i uslužnih radnji, od svih tih slova, riječi i (pokušaja) rečenica nekako nam se baš grafiti najviše utisnu u svijest, oni komuniciraju direktno i bez filtera, kao da ih nije briga hoće li ih tko zamijetiti, a možda ih se baš i zato primijeti; oni su tu, stoje i čekaju, brisanje ili čitanje, njima je svejedno.
Naveo sam samo neke od stotina, moguće i tisuća primjera tih mikro-tekstova koji su neminovno promijenili grad, a mijenjajući grad promijenili su i ljude u njemu. Možda je taj pomak bio mikroskopski, vidljiv samo na najosjetljivijim uređajima, ali dogodio se, nitko ne može osporiti da jest.
To je samo jedan od načina, najvidljiviji i najsvakodnevniji, na koje grad mijenja svoje ljude, a jednom kad, sad izvlačim teško naoružanje metafore, naučimo čitati i slike, i savladamo i više od ovih naših trideset slova, možda i svi zajedno shvatimo da proces ide i obrnuto. Da ljudi mogu mijenjati grad.
