simetrija (grč. συμμετρία: razmjer, sklad, mjera). (Hrvatska enciklopedija)
U zemlji i gradu u kojem nije lako nositi nezgodno ime i prezime, u kojem je opasno imati drugačiju boju kože (sjećate li se da je zbog boje kože pretučen sin pakistanskog veleposlanika?), u glavnom gradu zemlje u kojemu se služe zadušnice zločincima, ne zbog oprosta grijeha, već njegova veličanja, jednom godišnje održava se Gay Pride. Razlikuje se od procesija, ali od karnevalskih povorki ne.
Pokušam li pisati o životu i njegovoj interpretaciji u umjetnosti, mislim da već pomišljate da je riječ o slikarstvu, a ja mislim na drugo, pa dozvolite životu taj uzvišeni povod stvaranja koji će završiti, iako mu je nakana i bila prijestolje vječnosti, u trenutku i u zaboravu koji diktira vremenski odmak ili prolazna aktualnost… Stvorena su umjetnička djela i bez čovjekove ruke, zakonima prirode. Nažalost, čovjekova ruka ima intenciju destrukcije naspram prirodno stvorenih artefakata, pa su ih vlasti smjestile u rezervate (za ljude i životinje) i nacionalne parkove, te prirodoslovne muzeje. Stvoreno rukom (metafora za um) uvijek traži provjeru sa sličnim. Prepoznati nečiju školu u drugom filmu, temu u stilu književnosti ili glazbi, ne mora uvijek koncentracijom sličnosti dovesti do plagiranja, jer su se te veze u nekim djelima dogodile nekada i podsvjesno. Kao što i podsvijest ima ulogu u netočnoj tvrdnji plagiranja, odnosno sličnosti. Zbog toga ne optužujte niti uradak, niti život.
Ja bih danas radije pisao o nekim drugim sličnostima preko kojih najčešće prelazimo odmahom ruke kao preko nečega nevažnog.
Svi listovi djeteline su jednaki, barem ih tako vidimo, iako su neki manji, a neki veći, prema starosti i uvjetima rasta. Pa i među takvim sličnim listovima, ako bolje gledate, možete pronaći peteljku koja nosi četiri listića, pa možda, ugledate li još koju, taj list će vam donijeti sreću, bar tako kažu ljudi. Među drvećem postoje vrste čiji cvat većina ljudi doživljava ugodnim zbog mirisa. Priroda je stvorila i drveće čiji mirisni cvijet ljudi doživljavaju dvojako. Nekima je ugodan, a nekima odbojan. Raste i drveće čiji miris cvijeta većina doživljava kao smrad, pa ako raste u blizini žele ga sasjeći. Čitajući o temama mirisa u biljnim zajednicama, naučit ćemo da ništa nije bez razloga, samo to ne znaju oni koji su naoružani sjekirama i pilama. Isto se događa izrasta li biljka neprimjerena odraslim, stabljika joj nije ravna, krošnja joj se nije uspjela oblikovati kako smo to navikli u biljnoj zajednici, ako je na dohvat ruke čovjeka, neće joj biti sreće. Mladunče rasne životinje koje je izgubilo pigment, ako je kućni ljubimac, bit će nježno uspavano kod veterinara.
Živite li u maloj bijeloj sredini, svi Kinezi, Japanci ili Crnci učinit će vam se sličnim, dapače, pomislit ćete da je to grupa falsificiranih, a kada vam oko navikne na tu grupu, počet će zapažanje različitosti. Da biste izdvojili sličnost, koja je u neskladu prema stereotipu sličnosti, dovoljno je izaći na ulicu.
Meni su jednom bila smiješna dvojica u havajskim košuljama pretežno zeleno kričavog uzorka i panamskim šeširima, vidio sam ih na tramvajskoj stanici. Bili su domaći (ne događa se u Zagrebu), ali nekako nesigurni, pa su prvo nešto pitali vozača i zatim ušli u tramvaj.
Dogodi se, eto, situacija da sam sebi moram postaviti pitanje zašto moram primijetiti nesklad boja i godina koje kao da su pokrivene nekim šeširom. Je li to zapravo nesklad u mojoj glavi, možda, isto tako, u vašima mislima ili u mislima vaših susjeda. Dapače, da su sami na svijetu bili bi sklad, čak bih se usudio reći simetrija. Navest ću još jedan primjer. Događalo se u Zagrebu prije pedeset i tri godine. Dolaze nam tri Amerikanke u dobi od pedeset i nešto. Govore zacementirani hrvatski svojih roditelja s početka dvadesetog stoljeća. Zanimljivo da taj hrvatski nije izazivao nikakav podsmijeh, već je to činila vanjština, njihova odjeća. U to vrijeme na Dolcu su seoske proizvode prodavale kumice s maramama na glavi, kao što je bio običaj pokrivanja glave maramom ženama u hrvatskim selima. Za razliku od muslimanskih zemalja, to je kod nas bio slobodan izbor. Tu tradiciju smo s vremenom napustili, kao i običaj sklada boja i godina za koji Amerikanke nisu marile. Za promjenu je bilo potrebno razdoblje od pola stoljeća.
Da li vam se dogodilo da vas ljudi postavljaju u simetriju i pitaju gdje vam je brat? Pa kad bih rekao da nemam brata, započelo bi nabacivanje sličnostima s prijateljem koje nikada nisam vidio. Kad ljudi namjeravaju, mogu pronaći sličnosti u različitim visinama, različito oblikovanim nogama, bujnom kosom i ćelavom glavom i to im itekako uspijeva. Tako postajemo nasilno braća, pa i blizanci koji nisu poklon prirode.
Upotreba smokve u umjetnosti, u prvi mah se čini izraubano, radi li se o prekrivanju golotinje listom. Nitko ne pomišlja na plod, sasušen i smežuran. Kad se upotrijebi riječ smežurano, usporedba sličnosti najčešće može biti s čovjekom. Sličnost smokve i smežuranog Arrabala dogodila se u literaturi. Sve drugo smežurano nije vrijedno usporedbe, jer će kao i neubrana smokva postati hranom onima koji nikada ne pokazuju svoju vanjsku smežuranost.
Ako neki vide u prijatelju bratsku sličnost, može li biti sličnosti sa životinjama koje volimo? Za primjer bih uzeo njemačke karikature dvadesetih godina, u kojima su bogati vlasnik i pas bulldog imali isto lice.
A bijeli pudl i sijedi čovjek šeću jedan drugoga. Jedu sitno kosanu hranu. Obrve su im istaknute, obojica još imaju dobar vid. Vole šetnje pod platanama i obojica se ponekad okrenu, jer netko je prošao. Jelu nikada kraja, i jedan i drugi najviše vole ono što ne smiju. A igrajući se, zajedno čak i laju. Samo, jedan od njih hoda četveronoške.
Neiscrpan je izbor u nekakvim nemogućim ili nehotičnim sličnostima, često nasilnim ili emotivnim, koji samo vanjštinu čine podudarnom.
Povrijeđeno srce prokrvarit će samo na dvije svete slike, ali opet slično.
Nažalost, zbog nekakvih društvenih stega cijeloga života, učeći, činit ćemo sve da učinimo nešto slično kao što je to već učinio čovjek dostojan poštovanja.
I tako prolazi život koji je prije rođenja bio zaštićen kao što biva zaštićen kip u odljevu s kojega još nije odvojen kalup. Sreća bi bila preležati život poput tako livene skulpture s koje, ne skinemo li kalup, neće prijetiti nikakva erozija. Dakle, treba pronaći nešto što je slično i daje čvrstinu poput suhozida za koji ne treba nikakva žbuka.
Da. Postoji još i plemenita kovina. Ona je bez korozije, ne hrđa, a bojom nalikuje suncu. Ona pripada idolima, a ideali umiru pod njezinom težinom.
A zadano slično, kad bi imala izbora, odabrala bi svaka majka. Nesretna, ne podari li joj to sama priroda.
*****
Nekoć davno, šezdesetih godina prošlog stoljeća, Rosemary je rodila bebu. Nije željela takvu, ali ju je prigrlila s najvećom majčinskom ljubavi. Radi se o književnom djelu engl. Rosemarys Baby Ire Levina, koji je kod nas u prijevodu objavila zagrebačka Mladost, a potom o istoimenom američkom horor filmu u režiji Romana Polanskog iz 1968. godine s Miom Farrow u glavnoj ulozi.
U slučajevima postporođajne depresije majka ne bira sličnost, čedomorstvo je jedna mogućnost. Rosemarynina beba je preživjela prvu moguću prepreku.
A i u rađanju nacionalne države javlja se postporođajna histerija koja legitimnost za vrstu čedomorstva nalazi u sličnosti, vjeri i tradicijskoj simetriji. Borba u kojoj su sva oružja dopuštena.
Ne mogu biti u potpunosti određen, ali mislim da je to moglo biti na samom koncu dvadesetih godina prošloga stoljeća. Vjerojatno da je u Zagrebu, ili negdje u okolici rođeno i u knjige rođenih upisano muško dijete krsnog imena Vilim. U šezdesetim godinama Vilima je pod imenom Vilmica poznavao cijeli Zagreb. Radio je u općinskom uredu. Uz muške atribute, po kojima mu je u dokumentima zaveden spol, Vilim je u vrijeme puberteta dobio ženske grudi i koketno žensko držanje i hod. Nosio je hlače u vrijeme kada to nije bilo u ženskoj modi.
U vremenu kada nije bilo mogućnosti operacijom promijeniti spol, a niti je bilo kakve zaštite LGBT organizacija, dapače, postojala je mogućnost optužbe za protuprirodan blud, živjela je Vilmica svoj jedini život. Možda na dostojanstveniji način nego da ga mora danas proživjeti. Pitam se, bi li Vilmica danas morala dokazivati da može biti dijelom većine koja bi joj zakonski pripadala.
Današnjoj većini Vilmica bi bila Rosemaryno dijete. Mislim da je cijela priča o ovome životu završila tragično. Ali u starosti.
Zagrepčani su Vilmicu na ulici srdačno pozdravljali, iako se na odijevanju prepoznavala doza transvestije zbog ženskih bluza pod kojima su bile vidljive dojke, a i neutralne frizure.
Transvestije su danas dozvoljene nogometnim navijačima. Oni svoje vlasulje ne nose unutar četiri zida. Ponosno našminkanih usana i obraza paradiraju gradom. Kockasti dresovi razvlače i šire trbušine pune piva. Nakićeni perjem, ukrašeni šeširima i ostalim transvestijskim rekvizitima zauzimaju javne gradske prostore i stadione. Ove transvestije moraju imati neku od oznaka nacionalne pripadnosti.
Društvo dopušta da transvestijsko ludilo zauzme čitave gradove u vrijeme poklada. Skrivene i skriveni iza maski istrčavši iza svoja četiri zida, svete obitelji žive razulareni život dopušten kalendarskim i gradskim javnim redom, koristeći poganstvo kao podstrek i izgovor.
Nije lako ući u tuđu kožu. Pokušajte biti feminizirani ili muškobanjasta na jedan dan. Od pomoći vam može biti knjiga Raskrstimo s Eddyjem francuskog pisca Édouarda Louisa. Može vam biti dovoljan samo odlomak iz knjige na stranici 20.(OceanMore, prijevod Ita Kovač).
„Vrlo brzo sam uništio očeve nade i snove. Problem se dijagnosticirao već prvih mjeseci mog života. Činilo se da sam takav rođen, nikad nitko nije shvatio podrijetlo, genezu, otkud ta nepoznata sila koja je čim sam se rodio preuzela vlast nada mnom, koja me učinila zatočenikom vlastita tijela. Kad sam se počeo izražavati, učio govoriti, glas mi je sam od sebe poprimao ženske intonacije. Bio je piskaviji od glasa drugih dječaka. Svaki put kad bih progovorio, ruke bi mi stale grozničavo mahati na sve strane, kvrčile se, mlatile po zraku.“
Posložite iskustva dobivena u konzervativnoj sredini na koju nas stalno navlačite. Neka kardinal (nisam pribilježio što je tada govorio – štofa za odgovor danas ima na pretek) skine svoje ruho i godine, pa neka postane učenik M. K. na jedan dan. Neka proživi u Sisku jedan dan M. K. Neka pokuša pohađati školsku nastavu na koju po ustavu ima pravo. Neka izudaran potraži liječničku pomoć na koju ima pravo. Neka potraži liječničku prijavu policiji nakon ukazanog pregleda. Neka potraži prijavu policiji koju je prema zakonu trebao podnijeti ravnatelj njegove škole I. B. I neka pročita učinak prijava. Neka kardinal potraži reakcije državnog pravobranitelja ili pravobraniteljice za zaštitu djece i mladeži. Neka potraži izjavu sisačkog biskupa o svojemu stadu, jer M. K. je možda dio toga stada po sakramentu krštenja.
Ako presvijetlom kardinalu još nešto nije jasno, neka pročita kolumnu Miljenka Jergovića: Šnajder Mato i 40 razbojnika objavljenu u Jutarnjem listu od 9. ožujka 2010. (dovoljno pisca i naslov upisati na Google).
O M.K.-u odlučuje većina, prošao je Kalvariju zasut ledenim grudama četrdesetorice učenika.
Danas nam novine donose vijest da je u Afganistanu ponovno dozvoljena kazna kamenovanjem, Hrvati se zgražaju. Niti kardinal, niti oni ne čuju eko svojega glasa.
Jednom godišnje održava se i Gay Pride. Razlikuje se od procesija, ali od karnevalskih povorki ne. Na Gay Prideu sudjeluju gay osobe, a među njima ima transvestita, egzibicionista, veseljaka koji uz potporu prijatelja, a sve češće i obitelji, uz zastave duginih boja prolaze u povorci gradom. Sve više građana pozdravlja ih pljeskom.
U zemlji i gradu u kojem nije lako nositi nezgodno ime i prezime, u kojem je opasno imati drugačiju boju kože (sjećate li se da je zbog boje kože pretučen sin pakistanskog veleposlanika?), u glavnom gradu zemlje u kojemu se služe zadušnice zločincima, ne zbog oprosta grijeha, već veličanja.
U takvom ozračju nekima nikada neće biti dozvoljeno javno iskazati ljubav. Ubijenim gay žrtvama nikada neće biti služena misa zadušnica. Spomen na ove žrtve ostaju samo zapisi u crnim kronikama. Iznimka je jedan rad umjetnika Igora Grubića.
Tipičan tolerantan komentar jednoga članka na temu prava osoba drugačije seksualne orijentacije zadaje neke granice, nakon što su svoja hetero prava konzumirali i javno pokazali:
Neka iza zatvorenih vrata rade šta god hoće..
*****
Nakana mi je bila da prvi dio ovoga teksta objavim u knjizi Pogledi s lica i naličja. Napisao sam ga davno. Kako je bio pisan u obliku pisma, nisam ga stigao srediti, pa sam ga zbog riječi DRUGOTNA (Svećenik Ivica Raguž, u povodu blagdana Velike Gospe, u Glasa Koncila napisao je teološki osvrt pod naslovom Marijina poslušnost i žene danas, 2016.), kojim se počeo tako nazivati ženski rod, spojio sada u jednu cjelinu, s tekstom koji je napisan nešto kasnije.
Godine 1758. carica i kraljica Marija Terezija donijela je odredbu prema kojoj sudovi u Hrvatskoj i Slavoniji više nemaju prava voditi procese protiv čarobnjaštva bez njezine dozvole, a potom je zakonski ukinula torturu i progon vještica. Tako su i današnje DRUGOTNE dobile pravnu zaštitu, i ne gore na lomačama. Danas se pokušava osporiti pravo na vlastito tijelo. A o pravu na život treće dobi, otpadnicima društva, uzalud je pisati.
S obzirom na dešavanja s tragičnim posljedicama kod nas i susjednim zemljama i u dalekoj Americi, mislim da će ovaj tekst nekomu ipak pomoći da ne uzima pravo i pravdu u svoje ruke. A i pravosudnim tijelima, sucima – koje novinari u TV emisijama ili tisku nazivaju moćni, a oni to niti ne pomišljaju negirati, dapače, godi im. Jer moći se naziva donesena sudska odluka koja nije u skladu sa zakonskim odredbama. Da bi se izrekla potvrđena presuda, temeljena na zakonskim propisima, nije potrebna moć.
