U sklopu 7. Arterije prikazan je dokumentarni film o kultnom njujorškom hotelu Chelsea. Tjedan filma o umjetnosti koji se održava u Dokukinu Kulturno informativnog centra (KIC) traje još danas i sutra.
Sinoć je, u sklopu 7. Arterije – Tjedna filma o umjetnosti, u kinu Kulturno informativnog centra (KIC) prikazan film Sanjivi zidovi: Unutar Hotela Chelsea (Dreaming Walls: Inside the Chelsea Hotel). Film je snimljen 2022., autorice su Maya Duverdier i Amélie van Elmbt. U razgovoru poslije filma sudjelovala je interdisciplinarna umjetnica i istraživačica Sonja Leboš, filmski i kulturni radnik Viktor Zahtila te likovna umjetnica Dina Gligo, ujedno i osnivačica Sindikalnog kolektiva udruženih prekarnih radnica i aktivista – SKUPA.
Vrlo je vjerojatno, ako se ste se na neki način očešali o popularnokulturnu mitologiju vezanu uz šezdesete i sedamdesete godine prošloga stoljeća, po mnogima najplodnijem i najvažnijem razdoblju za rokenrol, da znate ponešto o temi filma. Radi se o kultnom Hotelu Chelsea u New Yorku u kojemu su odsjedali ili stvarali Andy Warhol, Robert Mapplethorpe, Patti Smith i mnogi drugi, da sad ne nabrajamo čitavu plejadu umjetnika koja je imala veze s hotelom. Na kraju krajeva, dovoljno je otvoriti natuknicu bilo koje internetske enciklopedije i osvježiti si pamćenje o referenci hotela u mnoštvu djela popularne kulture, od filma Chelsea girls Andyja Warhola, do pjesama o hotelu iz pera Leonarda Cohena ili Boba Dylana.
Film, međutim, zvjezdanu prašinu taloženu desetljećima po sobama i hodnicima kultnog hotela, spominje tek kao avet koja visi nad prostorom koji je nekada služio kao okupljalište cijele jedne generacije umjetnika. Glavni su likovi ovdje, ocvali umjetnici i umjetnice koji na neki način desetljećima okupiraju dio hotelskog prostora. Mahom, ali ne isključivo, ovdje se radi o gerijatriji koja tumara hodnicima hotela, iznervirana višegodišnjem lupanjem i bukom koju proizvode šljakeri koji rade na uređenju zgrade. U kojem točno aranžmanu, za smiješno nisku kiriju, tamo živi šačica umjetnika koja unatoč svemu pokušava raditi ono u čemu su najbolji, bio to pokret, riječ, zvuk ili slika, u filmu nije dokraja razriješeno. Međutim, nije ovaj film za realiste ili o realistima koje isključivo zanima imovinsko-pravni status zgrade. Film je ovo o zgradi-instituciji koja bi idealno trebala postati spomenikom nematerijalne kulturne baštine.
Sama je zgrada nastala kao kooperativa prije otprilike stotinu i pedeset godina, a otad do danas polako, ali sigurno, postaje postkapitalističkim simbolom spajanja luksuza i krajnje neproduktivnog sjećanja na period od kojega je ostala samo mitomanija, dok solidarni duh zajedništva propada. Film služi istovremeno kao zgodna razglednica dijela New Yorka – njegova propadanja ili uzleta, ovisi kako uzmete – i kao priča o ljudima koji pokušavaju voditi svoje živote svemu unatoč.
Svašta je zanimljivog o problematici koju obrađuje film rečeno sinoć u polusatnom razgovoru nakon projekcije. Viktor Zahtila je istaknuo da je sve to djelovalo kao autentična avangarda, jer je proizlazilo iz stvarnog života umjetnika koji su dijelili životni prostor i u kojemu su nastajali progresivni pokreti, radikalni za današnje prilike. Pričao je o spomenu na vrijeme u kojemu su se umjetnici rojili oko prostora s jeftinim najmom. Iz današnje perspektive, takvo što se čini nemogućim. Istaknuo je i značaj nematerijalne kulture nasuprot folklora koji se veže uz hotel.
Sonja Leboš je pričala o konačnoj pobjedi profita nad životnim prostorom u vidu gentrificiranja prostora, o ideji i povijesti dijeljenja prostora zbog čega su nastajala kultna umjetnička djela. Dina Gligo je usmjerila priču na perspektivu Hrvatske i današnjice, rekavši da „dosta infrastrukture, ako nije vezana uz civilno društvo, vrlo vjerojatno neće biti prepušteno umjetnicima na upravljanje i rad“. Kao problem je istaknula to što u nas ne postoje klasno osjetljivi kriteriji dodjele prostora mladim umjetnicima, kao i to da Hrvatska nema prijeko potreban umjetnički rezidencijski centar.
Sinoćnja projekcija i panel održani su trećega dana ovogodišnja Arterije. U utorak, prikazan je film Nisam sve što želim biti o češkoj fotografkinji Libuši Jarcovjákovoj u režiji Kláre Tasovske poslije kojega su govorile fotografkinja Sanja Bachrach Krištofić te kustosica Leila Topić. Drugoga je dana prikazan film Alreadymade redateljice Barbare Visser koja je u filmu istražila slučaj avangardne pjesnikinje i umjetnice Else Freytag-Loringhoven. Poslije projekcije govorili su povjesničarka umjetnosti Tihana Bertek i umjetnik Goran Trbuljak.
Ovaj filmski tjedan koji tematizira kontroverzne umjetnice i umjetnike, kreativce i osobenjake ostvarene u različitim branšama, još uvijek nije gotov. Večeras, poslije, primjerice, Marša solidarnosti s Palestinom, prije ili umjesto izlaska, stignete pogledati film Anselm u režiji neponovljivog Wima Wendersa. Film tematizira lik i djelo umjetnika Anselma Kiefera. Poslije filma možete poslušati razgovor kustosa Feđe Gavrilovića i filmske kritičarke Višnje Pentić. U subotu možete pogledati hibridni biografski film o slavnoj austrijskoj slikarici Mariji Lassnig u režiji Anje Salomonowitz, poslije kojega će filmska kritičarka i kustosica Dina Pokrajac razgovarati s producentom filma Antoninom Svobodom. Svaki će izlazak koštati 3 eura što smatramo poštenom cijenom za konkretnu filmsku večer.
