Redatelj Igor Bezinović u intervjuu za H-Alter povodom dokumentarnog kinohita Fiume o morte!: Iredentistička strujanja i danas misle da je D’Annunzio heroj. Nastava povijesti u osnovnoj i srednjoj školi uzima rat kao nužnost. Zašto ratnike i vojne osvajače teritorija, Napoleona, Džingis-kana ili Aleksandra Velikog ne bismo promatrali kao okupatore koji su osvajali teritorije drugih naroda samo zbog profita vlastitih zemalja? U školi bi učenicima od rata trebalo biti muka.
Dugometražni dokumentarni film Fiume o morte! redatelja Igora Bezinovića rastura u kinima. Samo u prvim danima nakon hrvatske premijere u Rijeci, iz kultnog Riječkog Art-kina javili su da obara sve rekorde, a najavljene reprizne projekcije i dalje su rasprodane. Na prvom zagrebačkom prikazivanju nakon zagrebačke premijere u Kinoteci, kad smo ga prvi put imali prilike pogledati, kinodvorana je bila puna. Smijeh, navijanje i aplauz nakon odjavne špice – reakcije su publike kakve film prate od prvog prikazivanja.
Svjetsku je premijeru Fime o morte! imao početkom prošloga mjeseca u Rotterdamu, na važnom europskom festivalu International Film Festival Rotterdam (IFFR) na kojemu je pokupio glavnu nagradu Tiger i jednu od najvećih ocjena publike na festivalu. Od tada neumorno juri po festivalima i premijerama, u zadnje vrijeme, čini se, najviše po Italiji.
Bezinović, i sam Riječanin, iza sebe već ima dva dugometražna ostvarenja: igrani film Kratki izlet prema motivima istoimenog romana Antuna Šoljana i dokumentarni Blokada o blokadi univerziteta 2009. godine, najvažnijoj studentskoj pobuni posljednjih desetljeća u Hrvatskoj. Upravo je zahvaljujući studentskim prosvjedima koji u Srbiji traju već više o tri mjeseca Blokada za tamošnje studente postala obveznim štivom. Na blokiranim srpskim univerzitetima prikazuje se kao vrijedan dokument studentskog organiziranja u svrhu borbe za besplatno obrazovanje. Borba, vrijedi spomenuti, u Zagrebu traje i danas, zahvaljujući recentnoj obnovi plenuma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
S Blokadom nešto zajedničko ima i Fiume o morte! Glavni je lik ponovno kolektiv, ovoga puta sam grad Rijeka. Priliku je za okupaciju grada 1919. iskoristio Gabriele D’Annunzio, u Italiji gotovo pa potpuno rehabilitiran od strane vodećih političkih struktura, dok ovdje sjećanje na figuru koja prethodi službenom fašističkom pokretu polako blijedi. Blokirana sa svih strana svijeta, od tek uspostavljene Kraljevine SHS pa i same Italije, Rijeka u tih nešto više od godinu dana doživljava jednu od najvećih kriza u svojoj povijesti. Legionari koji dolaze na poziv fanatika D’Annunzija siju strah po ulicama grada, a sve kulminira krvavim Božićem krajem 1920. godine i sukobom D’Annunzija s talijanskom vojskom. D’Annunzio za to nije kažnjen. Naprotiv, mažen je i pažen od strane fašista koji će uskoro u Italiji doći na vlast, uskoro dobiva i svoje dvore, a njegov status legende – koju je, doduše, kao nacionalni pjesnički bard imao i prije okupacije – biva zacementiranim u povijesnim knjigama. Jedan od zadataka ovoga filma jest doprinijeti ispravljanju ove revizionističke nepravde.
Izjavili ste prije tršćanske premijere da vas veseli i plaši reakcija tamošnje publike. Kakvi su utisci iz Trsta?
Projekcija u Trstu je prošla iznad svih moji očekivanja. Interes je bio toliki da su planiranu projekciju u malom kinu Cinema Super morali prebaciti u veliko Cinema Ambasciatori na glavnom tršćanskom šetalištu Viale XX Settembre. Iako, valja reći i to da su na toj projekciji mahom prisustvovali „navijači“ filma koji su došli zbog odabira teme, dakle bilo je puno talijanskih ljevičara i predstavnika slovenske i hrvatske nacionalne manjine iz Trsta. Na toj se projekciji nisu pojavili, ili se nisu javili za riječ ljudi koji su politički kontra filma.
Mislim da je bilo jako dobro što su organizatori angažirali dvoje moderatora, povjesničarku Milu Orlić koja živi u Trstu i predaje u Rijeci, i pripadnika talijanskog debunking kolektiva Nicoletta Bourbaki koji se bave talijanskim revizionizmom, prvenstveno vezanim uz fašistički diskurs. Imali smo vrlo respektabilni uvod povjesničara. O publici sam stekao dojam da je natprosječno obrazovana i da je došla podržati projekt.
S filmom sam dosad bio i u Veneciji, Udinama, Pordenoneu, idem za par dana u Bresciju i Napulj. Ovih dana je i službeno počela distribucija u talijanskim kinima, nadamo se da će se nastaviti i u trećem mjesecu.
U uvodu kažete da su vam talijanski savjetnici rekli da ne spominjete baš previše talijanski fašizam. Zašto?
Otkad sam se počeo baviti temom 2015. godine, kad god sam spomenuo D’Annunzija, uvijek se naglašavalo da se njegov slučaj ne treba izjednačavati s talijanskim fašizmom. Talijanski bi mi povjesničari isticali distinkciju između povijesnog fašizma koji se odnosi na Mussolinijevu vladavinu i fašizma kao političke kategorije, u što možemo uvrstiti Franca, Pavelića, Pinocheta i druge diktatore. Talijanski fašizam podrazumijevaju od Marša na Rim 1922. do pada Italije 1943. Budući da je D’Annunzio djelovao nekoliko godina prije, nisu ga skloni poistovjećivati s fašističkim pokretom. Brojni talijanski povjesničari pokušavaju tu priču ispričati zasebno, mimo fašizma. Ja priču o D’Annunziju nisam htio ispričati mimo fašizma. Moja intencija je bila prikazati kako su ta dva poglavlja priče itekako slična, i da ih nema smisla odvajati. D’Annunzio i njegov pohod uz sebe vežu niz fašističkih elemenata: militarizam, nacionalizam, rasnu netrpeljivost, rimski pozdrav, ovisnost o kapitalu, naglašen maskulinitet, ritualnost, pjesmu Giovinezza… Zato mi je u filmu bilo važno spomenuti i to da je D’Annunzio na dan odlaska u Rijeku poslao pismo i Mussoliniju, neovisno o tome što je D’Annunzio i inače mahnito svakodnevno pisao pisma.
Izbjegavaju li možda u Italiji uspoređivati D’Annunzija s fašizmom zbog statusa pjesničkog barda?
Dat ću konkretan primjer iz friškog iskustva koje dosad nisam spominjao. Projekcija u prelijepom kinu Cinemazero u Pordenoneu bila je rasprodana. Pordenone se inače nalazi blizu mjesta Casarsa della Delizia u kojemu se nalazi muzej Piera Paoloa Pasolinija, najpoznatijeg talijanskog režisera i intelektualca dvadesetog stoljeća iz tog kraja. Uglavnom, filmska kultura tamo visoko kotira, a na samoj projekciji je došlo do rasprave. Javio se čovjek iz publike koji je rekao da je problematično što skoro svaki grad u Italiji ima ulicu koja nosi D’Annunzijevo ime. Na to mu se javio stariji gospodin koji je izjavio da se ne može s time složiti, jer je D’Annunzio zadužio talijansku književnost zbog čega bi mu, neovisno o političkim stavovima, trebalo ostaviti sve ulice.
Kad se D’Annunzio umirovio u Vittoriale su mu izdali sabrana djela, u knjižnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu možete pronaći D’Annunzijeve knjige, radi se o nepreglednim tomovima, iako je malo toga prevedeno na hrvatski, čak i u Rijeci. Uz njega se veže izraz Il vate , što znači nacionalni pjesnički bard. Bio je prije svega pjesnik poznat po stilistički vještom baratanju talijanskim jezikom. Ta dva suprotstavljena stava na jednoj filmskoj projekciji dobro ocrtavaju sukobljene stavove između samih Talijana.
Pokrenuli ste, dakle, polemiku u Italiji…
Namjera je bila, između ostalog, izazvati polemiku. U Italiji su se šokirali što u uvodnom dijelu, u kojemu radim anketu s Riječanima na ulici, ljudi u Rijeci mahom ne znaju tko je D’Annunzio, jer je u Italiji dio kurikuluma. Kod nas je pak cijela priča o D’Annunziju bila nerado pričana. U filmu sam imao težak zadatak napraviti uvod za ljude koje inače povijest previše ne zanima, htio sam publiku zainteresirati za kontekst priče. Mislim da se prosječni profesori povijesti kod nas nisu doticali teme, pa se nadam da će film postati metodičkim sredstvom za približavanje povijesti u smislu primjera povijesne epizode koja je ovim filmom povezana sa sadašnjošću. Kako bi povijest bila smislena i zanimljiva, trebalo bi povijesnu imaginaciju povezivati s današnjicom. Nadam se da će film rezonirati sa stručnom zajednicom podjednako u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji, već sam dobio puno pohvala talijanskih povjesničara. Iako, stručniji su mi ljudi rekli da će se ovakav materijal jako teško probiti do službenog školskog sustava, pogotovo u Italiji. Ipak je njihova premijerka Giorgia Meloni izjavila da je D’Annunzio heroj, to je danas općeprihvaćeni stav talijanskih vladajućih struktura.
U intervjuu za Hollywood Reporter spominjete da bi cijeli slučaj Amerikance mogao podsjetiti na Trumpa.
Moment političke nekoherentnosti, mijenjanja stavova preko noći, korištenja spektakla, oslanjanje na kapital i oligarhiju, populističko obraćanje običnom „puku“, oslanjanje na vojnu moć… Sve to podsjeća na Trumpa. Ne treba zaboraviti niti oprošteni napad Trumpovih pristaša na Kongres…
I D’Annunziju su oprostili sukob s talijanskom vojskom, iako je taj slučaj bio puno krvaviji…
Nakon sukoba D’Annunzio se vraća u Italiju bez ikakve osude. Skrašen je prvobitno u kući Casa Rossa u Veneciji, da bi mu kasnije pronašli mjesto u Villa Cargnacco, imanju Henrya Thodea kojemu je kuća oduzeta. Suluda je povijesna koincidencija i to da je Thode napisao roman Frankopanov prsten, o Frankopanima. Takvih je slučajnosti oko D’Annunzija na svakom koraku. Uglavnom, u D’Annunzijevoj Vittoriale degli Italiani postepeno su gradili hram talijanskog iredentizma. Cijela ta fondacija u svom postavu nema apsolutno ništa kritično spram D’Annunzija. Jedan dio muzeja tematizira ga kao heroja. D’Annunzio je uzdignut na razinu figure pop-kulture, što je iz moje perspektive strašno.
Kako je bilo razgovarati s pristašama njegovog lika i djela?
Prva konferencija na kojoj sam bio u Italiji bila je 2018. godine, kada sam otišao na međunarodnu konferenciju na jezeru Como koju je organizirala Natka Badurina, autorica meni važne knjige Strah od pamćenja, koja radi na Sveučilištu Udinama. Tamo sam upoznao Dominique Kirchner Reill koja je objavila knjigu Riječka kriza, nedavno prevedenu na hrvatski. Tamo je izlagala i autorica knjige Rijeka ili smrt! Tea Perinčić.
Godine 2019. otišao sam u Vittoriale na konferenciju povodom stogodišnjice okupacije Rijeke, i tamo je priča bila prilično drugačija. Bila je prisutna hrpa njegovih pristaša. Istaknuo sam da se D’Annunzio u Rijeci službeno učlanio u Fasci Italiani di Combattimento, pokret koji je prethodio talijanskoj fašističkoj partiji, a oni su me odmah krenuli upozoravati kako moram razlikovati Fasci di Combattimento od Partito Nazionale Fascista, i da D’Annunzio nije bio fašist jer se nikada nije službeno učlanio u samu stranku. Spaljivanje Narodnog doma u Trstu od strane Fasci nije im bio dovoljan dokaz da taj pokret itekako povezan s fašizmom.
Kao da žive u samovoljno izgrađenoj iluziji…
Ovdje se prije radi o ozbiljnom revizionističkom poslu koji polazi od historiografskog iščitavanja okupacije u avangardnom ključu. Najpoznatija knjigu, Alla festa della rivoluzione, napisala je Claudia Salaris, koja je i kod nas prevedena pod nazivom Na zabavi revolucije, govori o avangardnim aspektima, umjetnicima i „performerima“ koji su došli u Rijeku za vrijeme okupacije, pri čemu zanemaruje poziciju običnih građana. Priča isključivo priču o ljudima koji su došli u Rijeku na zabavu, ignorirajući građanke i građane Rijeke kojima to nije bila zabava.
U filmu se zamjećuje pedantan arhivski rad. Surađivali ste s puno povjesničara?
Surađivao sam s jako puno dobrih povjesničara, što lokalnih što stranih. Glavni konzultant filma, Federico Carlo Simonelli ujedno glumi vojnika na gradskoj uri i prepričava priču o odrubljivanju glave dvoglavog austrougarskog orla. S njime film predstavljam u Bresciji. On je pred nekoliko godina čak vodio ured posvećen Rijeci u Vittorialeu, u D’Annunzijevoj jezgri.
S hrvatske strane, dosta sam surađivao s Ivanom Jeličićem koji je diplomirao i doktorirao u Trstu i predaje na Odsjeku za talijanistiku u Rijeci. Bilo mi je važno surađivati s ljudima koji poznaju talijansku stranu priče i u kontaktu su sa suvremenim talijanskim povjesničarima. Također, osjećao sam se dužnim upoznati logiku vojnika i običnih mladića koji dolaze za D’Annunzijem. Jedan od načina na koji se možemo boriti protiv fašizma jest da se probamo staviti u cipele ljudi koji imaju fašističke stavove. To kakve će netko imati političke stavove često je jednostavno plod odrastanja u nekoj regiji, obitelji, priča koje netko može slušati u djetinjstvu, ili propagande. Zato mi je bilo važno čitati što više izvornih svjedočanstava legionara koji su pisali o „zaljubljenosti“ u D’Annunzija. Mislim da je film zato u određenoj mjeri ispao nježan prema njima. D’Annunzio im je propagandom i svojom karizmom dao životni smisao u činu osvajanja Rijeke, oni su našli smisao u nečemu što nam se iz današnje perspektive čini besmislenim. Vjerujem da ti mladići sami sebe nisu smatrali zločincima; čitajući njihova svjedočanstva, shvatio sam da su bili uvjereni kako rade nešto herojsko. Iredentistička strujanja i danas misle da je D’Annunzio heroj, jako žele vjerovati da je čin okupacije bio ispravan, da ljudi nisu ginuli bez ikakvog razloga.
Obično su samoproglašeni vitezovi dobri propagandisti…
Pomaže im i to kako se hrabrosti i herojstvu velikih ratnika uči od malih nogu, putem školskog sustava. Nastava povijesti u osnovnoj i srednjoj školi uzima rat kao nužnost. Zašto ratnike i vojne osvajače teritorija, Napoleona, Džingis-kana ili Aleksandra Velikog ne bismo promatrali kao okupatore koji su osvajali teritorije na kojima su živjeli drugi narodi, samo zbog profita vlastitih zemalja? U školi bi učenicima od rata trebalo biti muka.
