U sklopu posebnog programa Subversive Film Festivala održana je retrospektiva i izložba posvećena francusko-libanonskoj redateljici Jocelyne Saab. Mathilde Rouxel, filmologinja i kustosica programa: Jocelyne Saab je dala glas marginaliziranima. Bila je zainteresirana na koje načine mogu urediti zajednicu i pružati otpor okupacijskim snagama i različitim zaraćenim stranama. Prikazala je kako rat oblikuje identitete različitih skupina, do mjere da kao gledatelji svjedočimo da su i najradikalnije skupine zapravo žrtve rata.
Godina je 1976. U Libanonu već skoro godinu dana bukti građanski rat koji će različitim intenzitetom potrajati sve do 1990. Nekoliko dana nakon masakra većinom muslimanskog stanovništva oronulog naselja istočnog Beiruta, francusko-libanonska redateljica Jocelyne Saab (1948. – 2019.) za potrebe filma Djeca rata (Les Enfants de la guerre) intervjuira odbjeglu djecu koja tumaraju gradskim ruševinama.
„Što želiš biti kada odrasteš?“, pita Saab jednog od dječaka koje zatiče u nasilnog igri rata na bejrutskoj obali Sredozemlja.
„Samo bog zna, možda umremo prije“, odgovara dječak.
Spomenutim filmom Saab portretira skupinu izgubljene i traumatizirane djece. Jedina poznata igra im je inscenacija ratnih okolnosti kojima svjedoče, pričaju o osveti i priključenju nekim od brojnih vojnih jedinica. Čak i kada im filmska ekipa u ruke da bojice i papir, crtežima prikazuju tenkove i teško naoružanje. Jedan je to od radova u nizu filmova snimljenih u ratnim okolnostima Libanona i Beiruta, redateljičinog rodnog grada.
Prošloga je tjedna zagrebačka publika, u sklopu Subversive Film Festivala, imala priliku u Dokukinu KIC pogledati retrospektivu filmova Jocelyne Saab – Neukroćeno sjećanje.
„Jocelyne Saab je dala glas marginaliziranima. U njezinom je radu naglašen interes za načine otpora običnih ljudi koji nisu mogli napustiti Libanon. Bila je zainteresirana na koje načine mogu urediti zajednicu i pružati otpor okupacijskim snagama i različitim zaraćenim stranama. Stavila se u poziciju tih ljudi, snimala je svoje prijatelje i sebe, snimala je najsiromašnije, ali i buržoaziju koja je odlučila ostati neko vrijeme u ratnom Libanonu“, kaže za H-Alter filmologinja Mathilde Rouxel. Doktoriravši na Sveučilištu Sorbonne Nouvelle na temu arapskog ženskog filma u periodu od 1967. do 2020., Rouxel je posljednje godine svoga profesionalnog rada posvetila radu na ostavštini redateljice Jocelyne Saab.
S filmologinjom razgovaramo posljednjeg dana filmskog programa posvećenom redateljici, nakon popratnog razgovora s umjetničkom direktoricom SFF-a Dinom Pokrajac. Rouxel je bila kustosica retrospektive u KIC-u u čijem izložbenom prostoru trenutno traje izložba Jocelyne Saab: Vrtovi rata.
„Jocelyne Saab je montažom izrekla puno toga. U filmovima imate prilike vidjeti motive otpora, humora, emocija, poezije i rata. Balansiranjem različitih motiva publiku dovodi do momenta u kojemu je nemoguće ne simpatizirati se s ljudima u ratu. Poželimo biti njihovi prijatelji, putovati s njima gradskim autobusom kroz ratni Beirut, baš kao i Saab. Znala je približiti se pričama svakodnevnice. Bila je u kontaktu s različitim skupinama, čak i s onima s kojima se nije slagala. Pričala je s najtvrđim militantnima, pa čak i libanonskim falangistima koji su ubijali Palestince“, govori nam francuska kustosica.
Balansiran pogled na krvave sukobe na Bliskome istoku niti prije pedesetak godina nije bio naročito popularan. Reportaža i kinematografija zauzimale su čvrste stavove, bez pokušaja razumijevanja druge strane.
„Francuska televizija je bila na strani kršćana, muslimani su i tada bili portretirani gotovo pa isključivo kao teroristi. Arapski filmaši, pak, inzistiraju na prikazima palestinskih žrtava i paljenjima izraelske zastave. Sve je bilo ekstremno polarizirano. Radikalizam pomaže politiku. Jocelyne Saab je našla dobar način da bude postrani. Ipak, nije bila naivna promatračica, dobro je znala što radi“, nastavlja Rouxel.
U jednom od filmova koji prethode najvažnijim dokumentarnim uracima snimljenima za vrijeme trajanja građanskog rata u rodnom joj Libanonu, Saab svjedoči ustrajnosti i odlučnosti palestinskih žena koje šanse za emancipacijom vide u ravnopravnoj oružanoj borbi i revoluciji. Kontekst nastanka filma svjedoči ono o čemu nam je Rouxel ranije govorila, o jednostranosti i polarizaciji svjetske javnosti po ovim pitanjima. Ilustrirat ćemo to redateljičinim svjedočenjem koje povodom perspektive prenosi Subversive festival:
„Godine 1973. režirala sam Palestinske žene za Antenne 2. Željela sam prikazati te žene, palestinske borkinje u Siriji, u vrijeme kada je bilo tako malo njihovih slika. To je bilo tik pred Sadatov posjet Izraelu – situacija je vrlo napeta. Dok montiram film u prostorijama Antenne 2, Paul Nahon, tadašnji voditelj Odjela za inozemnu redakciju, zgrabi me za ovratnik i izvede me van iz montažne sobe. Palestinske žene ostaju nedovršene i nikad se ne prikazuju na televiziji.“
Sukob u Libanonu Saab je dokumentirala u prijelomnim godinama. Od samih početaka dokumentira stanje libanonskog društva, metropolitansko i relativno bogato u određenim dijelovima Beiruta s jedne strane, a duboko podijeljeno i zapostavljeno u slučaju provincije. Kretala se, objašnjava nam Rouxel, pretežito s jednim ili dvoje suradnika koji su obavljali tehničke i snimateljske zadatke, budući da redateljica nije bila filmski obrazovana. Kasnije je, u situacijama veće opasnosti, izlazila na teren i sama.
Prikazuje, kako smo i ranije naveli, najšire moguće slojeve društva, pa je duboka podijeljenost libanonskog društva po ideološkoj ili klasnoj osnovi u njezinim radovima sasvim razvidna. Od proletarijata i palestinskih izbjeglica u siromaškim improviziranim naseljima, do buržoazije koja u skupim hotelima i stanovima bejrutskog centra raspravlja o političkim preslagivanjima, i koja masovno napušta grad nakon izraelske okupacije. Od tada, pojašnjava Rouxel, zapravo valja govoriti o građanskim ratovima u Libanonu, jer nakon istjerivanja PLO-a i Jasera Arafata (s kojim Saab također razgovara u svojim filmovima) glavnu ulogu otpora preuzimaju islamski fundamentalisti. Čak i nekadašnji komunisti podržavaju Hezbollah. Novac, uostalom, ne stiže iz nekadašnjih revolucionarnih središta poput Alžira i SSSR-a koji je na izdisaju, nego iz središta novih, islamskih revolucija. Jedna od najvažnijih odigrava se istodobno u Iranu.
„Libanonski građanski rat jedan je od prvih suvremenih sukoba koji je temeljito dokumentiran filmskom vrpcom. Zapadni filmaši i reporteri su izvještavali cijelo vrijeme. Ono što Saab razlikuje jest, između ostaloga, i to što je jedna od rijetkih koji su snimali u južnom Libanonu i okupiranom zapadnom dijelu Beiruta. Libanoncima je to bilo bitno jer su htjeli znati što se događa u selima južnoga Libanona. Za razliku od drugih filmaša i reportera, Saab nije dokumentirala samo masakre nad kršćanima. Njezini filmovi reflektiraju kompleksnost rata. Saab je bila među civilima, što je značajno jer je pokazala da je život morao trajati za vrijeme rata, kao i to da je nastavljen poslije“, govori dalje Rouxel o dijelu opusa redateljice koji je odabrala za SFF.
Saab je računala na široku publiku, radeći za francusku televiziju, ali i kao slobodnjakinja, kakav joj je status bio nakon 1974., objašnjava kustosica. Svijet je, u svakom slučaju, naporima Saab i njome sličnima, bio itekako informiran o dešavanjima u Libanonu. Odgovor svjetske zajednice bio je mlak i nedostatan, neovisno o uplitanju Izraela i Sirije. U filmovima francusko-libanonske redateljice gledamo kako se šali s mirovnjacima UN-a koji su poslani tamo krajem sedamdesetih i koji se, zapravo, dosađuju, ne dobivajući konkretne prilike za promjenu. Gledamo tako Nigerijce, Nepalce, Francuze i pripadnike drugih narodnosti kako dangube na područjima gdje su suprotstavljene strane zauzele čvrsta uporišta.
Uspoređujemo u razgovoru s kustosicom opisanu situaciju s trenutnom u Gazi, na zgaženom području na kojem je istrjebljenje stanovništva evidentno. I to u vremenu u kojem stravične scene rata imamo prilike gledati gotovo pa u izravnim prijenosima. „Filmovi Jocelyne Saab koje smo imali priliku gledati daju nam do znanja da nije samo pitanje informiranosti, nego i potrebe da javnost bude doista inspiriranom“, kaže kustosica.
„Saab je prikazala kako rat oblikuje identitete različitih skupina, do mjere da kao gledatelji svjedočimo da su i najradikalnije skupine zapravo žrtve rata, žrtve situacije koje nemaju izbora. Nisu oni odlučivali o situaciji. Takva balansiranost u pristupu dopušta joj da u cijelu priču unese i dozu šale, nekarakterističnu za onodobnu militantnu kinematografiju“, zaključuje za H-Alter Mathilde Rouxel, kustosica programa posvećenog redateljici Jocelyne Saab.
Retrospektiva posvećena francusko-libanonskoj redateljici koja je održana u sklopu popratnog programa SFF-a, prva je takva na ovim prostorima. Nešto od spomenutih i drugih filmova iz redateljičinog bogatog dokumentarističkog opusa moguće je pogledati na različitim internetskim kanalima. Veliki dio zasluge preuzima i naša sugovornica, koja je ujedno i suosnivačica i direktorica udruženja Jocelyne Saab Association. Naporom Rouxel i udruženja dobili smo ove fantastične restauracije filmova zabranjivanih u Francuskoj, ali i fundamentalističkim bliskoistočnim režimima.
Izložbu Jocelyne Saab: Vrtovi rata u galeriji na katu KIC-a moguće je pogledati do kraja mjeseca.
