Ivan Marković, redatelj i autor izložbe o beogradskom Sava Centru: Promene arhitekture su jedna od posledica brisanja istorije i nasleđa Jugoslavije, te fabrikovanja i forsiranja nacionalnih identiteta.
Zagrebačka je publika prije nekoliko dana u sklopu tekućeg Human Rights Film Festivala imala prilike pogledati dva filma redatelja Ivana Markovića – Centar (2018) i Inventar (2025) – koji govore o impozantnom gigantu socijalističkog visokog modernizma. Sava Centar u Beogradu otvoren je povodom OESS-a 1977. Od tada je sa svojom kongresnom dvoranom postao poprištem konferencija sastanaka Pokreta Nesvrstanih, Interpola, Svjetske banke i mnogih drugih međunarodnih foruma. Ovdje je 1990. održan i 14. Kongres Saveza komunista, događaj koji je obilježio početak kraja socijalističke Jugoslavije. Od tada, bilježi se propadanje građevine, da bi 30 godina poslije konačno bila privatizirana.
No Sava Centra nije izgubio status simbola napretka pod težinom akumulirane povijesti, već zbog niza razloga koji variraju od sistemske nebrige i nemogućnosti današnjeg društva da održava ono što je prethodno izgradilo, do više ili manje prikrivene želje nove elite za rasprodajom društvenih dobara.
Markovićevi su filmovi za strpljivu publiku. Dok u filmu Centar gledamo duge kadrove još uvijek postojećeg interijera i skupinu vremešnih radnica i radnika koji glancaju i čuvaju prostor od propadanja, u novijem Inventaru gledamo radnike čije ruke rade na rasturanju interijera Sava Centra. Marković pedantno dokumentira proces „kronologije prostorne i ideološke transformacije Sava Centra.“ U sklopu HRFF-a moguće je pogledati i njegovu izložbu u galeriji KIC-a na kojoj vidimo fragmente interijera i fotografije koje svjedoče autorovom viđenju unutrašnjosti građevine. Izložba ostaje otvorenom do 7. prosinca. S autorom filmova i izložbe razgovaramo o procesu rada na filmovima, slavnom Sava Centru i sistematskom uništavanju socijalističkog nasljeđa.
Dok film Centar na neki način radi portret betonskog giganta, u Inventaru gledamo vađenje utrobe nekada živog organizma. Kako je počeo vaš odnos sa Sava Centrom?
“Centar” je nastao 2017. kada su počele prve vesti o privatizaciji Sava Centra. Nije bilo poznato ko će postati novi vlasnik, da li će zgrada opstati ili u kojoj će se meri promeniti. Osetio sam potrebu da zabeležim Sava Centar onakvim kakvog ga poznajem.
Kao neko ko je odrastao u Beogradu devedesetih, upoznao sam Sava Centar u periodu kada je u velikoj meri izgubio prvobitni sjaj, ali su arhitektura i dizajn i dalje delovale snažno, kao vizija budućnosti. Kako je vreme prolazilo, postao je sve zapušteniji.
Tokom priprema za Centar provodio sam dosta vremena tamo i sve sam više primećivao osoblje koje radi na održavanju i čišćenju. Njihov se rad činio gotovo sizifovskim, budući da su temeljno čistili svaki ćošak prostora dok iznad njih prokišnjava kroz stakleni krov. Po velikim holovima, postavljali su kofe da skupljaju kišnicu.
Bilo je evidentno da je zgradi zanemarenoj od strane države potrebna sistematična restauracija. Nasuprot tome, neki od radnika koji se pojavljuju u filmu su radili već 30 ili 40 godina u Sava Centru, pamte ga u mnogo boljem izdanju i vezani su za taj prostor.
Film “Centar” na neki način reflektuje moje iskustvo upoznavanja prostora i ljudi koji brinu o njemu. Prikazan je samo enterijer prostora, u kojem su radnici isprva prikazani kao male figure i širokim kompozicijama, a tokom filma im prolazimo bliže i posmatramo Sava Centar iz njihove perspektive – kao njihov prostor koji zahvaljujući njima opstaje.
Inventar je ipak sniman nekoliko godina kasnije. Koja je razlika u procesu stvaranja filma?
Snimanje Centra sam dugo pripremao, pričao sa ljudima koji tamo rade, znao kog dana čiste koju prostoriju, dok je za Inventar proces bio potpuno drugačiji i haotičniji. Inventar sam krenuo da snimam u trenutku kada je Sava Centar privatizovan, a rekonstrukcija je već počela.
Pored arhitektonskog dela Stojana Maksimovića, dizajn interijera – delo Aleksandra Šaletića – je činio Sava Centar jedinstveno prepoznatljivim. U trenutku snimanja filma, taj interijer nestaje. Iznosio se nameštaj iz prostora, skidale su se zidne i podne obloge, kao i svi materijali koji su zapravo na neki način bili trag preživljene istorije.
Umesto osoblja koje brine o prostoru, vidimo građevinske radnike koji ga rastavljaju. Centar i Inventar posmatraju rad ljudi unutar istog prostora, ali je učinak i kontekst tog rada potpuno drugačiji.
Radnice i radnici koji su održavali i glancali interijer Sava Centra u filmu Centar već su proveli radne vjekove tamo… U Interijeru je pak vidljivo da je ekipa koja razmontira interijer objekta mladolika. Čak imamo i kratki profil jednog mladog radnika. Kako gledate na tu razliku?
U Inventaru, u prvim fazama rekonstrukcije vidimo mlade radnike koji najverovatnije nisu nikad niti bili u Sava Centru. Nemaju nikakvu povezanost ni prema tom prostoru, ni prema društvu kojem je prostor pripadao. Za njih to samo jedna velika zgrada koja se opire i isprava deluje nesavladivo.
Bio mi je zanimljiv momenat kada sam uočio jednog od tih momaka kako u trenutku pauze razgleda prostor, kao da prvi put zapravo vidi tu zgradu. Tada mi postaje zanimljiva njegova perspektiva.
Za razliku od Centra koji do kraja ostaje u interijeru, osetio sam da novi film mora nekako da izađe van Sava Centra: Pomenuti mladi radnik završava smenu u Sava Centru i pratimo ga kako odlazi kući. Na njegovom putu kući, vidimo polurazrušene ulice i reklame za luksuzne nekretnine, svega par slika koje oslikavaju ono što je Beograd postao.
Čini li vam se da sada, nakon tridesetak godina, gledamo dovršavanje punog kruga kad su u pitanju modernistički betonski spavači iz doba socijalizma? U Zagrebu je baš nekidan izgorio jedan takav biser i simbol jednog vremena i najvjerojatnije će na njegovom mjestu ostati unosno građevinsko zemljište…
Mislim da se taj pun krug desio davno. Odrastao sam tokom devedesetih kada su se menjali udžbenici iz istorije i imena ulica. Promene arhitekture su jedna od posledica brisanja istorije i nasleđa Jugoslavije, te fabrikovanja i forsiranja nacionalnih identiteta.
Modernistička arhitektura Jugoslavije, u manje ili više uspešnoj meri, nosila je u sebi ideje tog novog društva. Uništavanje tog nasleđa u Srbiji počelo je sa manjim objektima. U stambenim blokovima su komunalni objekti koji su služili kao mesne zajednice devedesetih ilegalno privatizovani i pretvarani u kladionice i druge vrste objekata. Širom manjih gradova su nestajali domovi omladine i domovi kulture.
U Beogradu je nedavno uništen hotel Jugoslavija, a pod pretnjom je i zgrada Generalštaba, koja je već značajno oštećena tokom bombardovanja 1999. Uprkos tome što je od stručne javnosti proglašena za spomenik kulture, vlast hoće da specijalnom zakonskom odredbom omogući prodaju tog objekta zetu Donalda Trampa, kako bi je srušio i napravio hotel. Na istim se primerima spajaju brisanje jugoslovenskog nasleđa, kapitalizam i korupcija.
Sava Centar je redak primer zgrade koja je opstala, čija je spoljna forma zadržana, ali se njen kontekst samim činom privatizacije promenio.
Nedavno je pobuna protiv vlasti u Srbiji ušla u drugu godinu. FDU, fakultet na kojem ste magistrirali, je jedan od prvih prošle godine ušao u blokadu i to baš u ovo doba prošle godine. Kako gledate na sve to?
Već dugo godina živim u Berlinu no u svakodnevnom sam u kontaktu sa prijateljima i mojim roditeljima koji učestvuju u protestima od kako znam za sebe, od protesta protiv Miloševića. Pokret koji su studentski protesti pokrenuli je drugačiji, utoliko što su ljudi ustali i ostali istrajni bez direktnog favorizovanja jednog kontrakandidata. Ne postoji vođa. Protesti su usmereni protiv sveprisutne korupcije koja vodi ka smrtonosnim posledicama.
Drugo je pitanje koliko je ta vrsta borbe održiva i koliko dugo ljudi mogu da podnesu tešku situaciju koja je jako blizu građanskog rata.
