Kad razmišljam po čemu su najkarakterističniji zagrebački gradski prostor i okolica, njegov izgrađeni i prirodni okoliš gledani u cjelini, neizbježni odgovori su: planina, rijeka i željeznica, te os koja ih siječe niz Zelenu potkovu, kao i prije i poslije nje, od izvora potoka podno Medvednice do ulijevanja u Savu, i dalje prema Novom Zagrebu i Turopolju.
No, već kad se Zagreb promatra u takvom makro-mjerilu, primjećuju se pojedini detalji koje ono uvjetuje, a za grad su nezaobilazni: raznoliki prolazi prije svega ispod željezničke pruge – podvožnjaci, pothodnici, tuneli i drugi; dok oni za sobom vuku pothodnike i ispod tramvajskih tračnica, sveprisutne ponajprije između novozagrebačkih naselja, gdje su jedan od najprepoznatljivijih lajtmotiva. Ako pak naglo skočim na sjever grada, bit ću okružen svojevrsnim nadzemnim, otkrivenim tunelima. To su nebrojene stepenice i stepeničice koje mimo glavnih cesta i ulica povezuju brežuljke podsljemenske zone, od Gornjeg grada i Tuškanca naviše, ili od Podsuseda na zapadu do Kašine na krajnjem istoku pojasa koji obgrljuje planinu. Mnogi su hrptom Medvednice planinarili po njenoj transverzali, ali ne znam nikoga tko je „preskačući“ brežuljke putem stepenica i njihovih uličica trasirao urbanu transverzalu podsljemenskog Zagreba, koji je kao i puni gradski rub začudan spoj sela i grada – ispreplitanje luksuznih prebivališta starih i novih društvenih elita s kućama kakve naizgled nemaju mogućnost korištenja električne energije, sad već duboko u 21. stoljeću. No, možda takva transverzala ni ne postoji i samo je plod mojih maštarija, koje okida otkriće svakih novih stepenica; jer kad na njih zakoračim, osjećam se kao da sam u kakvoj crvotočini koja preostali okoliš zamagljuje za osjetilo vida, ali me istodobno svim drugim osjetilima uvlači sve dublje u njega. Zato se javila misao o stepenicama kao sivozelenim tunelima između inače nedostupnih nivoa visećih naselja. Ali koliko god bio vezan za pojedine slatke stepeničaste predjele, poput Becićevih stuba koje me s Jurjevske ulice gotovo potajno spuštaju prema Gupčevoj zvijezdi ili stuba koje niz park Glogovac stanovnike početka Bijeničke ceste (gdje sam prvo živio kao podstanar kad sam odselio od svojih) vode do Medveščaka i najstarijih dijelova grada, moram li birati zagrebačke prolaze koje najpotpunije osjećam kao svoje, ipak bih se opredijelio za novozagrebačke pothodnike.
Oni su dan-danas lišeni života, osim onog koji njima povazdan prolazi, jer su ispražnjeni i zatvoreni dućančići i neobičniji lokali kojima su ponegdje bili urešeni. Sjećam se, u pothodniku između moga Zapruđa i Utrina, egzodusu iz njega je najdulje odolijevao sredovječni čovjek koji je u prostoriji bez grijanja prodavao uglavnom kišobrane; zimi bi u odebljim sportskim jaknama neprekidno trljao ruke. Kolegica mu je bila bakica s ponudom kakvu su bakice već imale na takvim mjestima, a slična se još može naći u pothodniku između Savice i Folnegovićevog naselja, ispod Držićeve: tabletići, marame, možda pokoja košulja ili haljina, i još plastične ili ponekad drvene igračke, tko zna od gdje. Ali to što su se ti ljudi sa svojim poslovima u pothodnicima tako dugo održali, poručuje mi da su ih drugi trebali. Kao i svirača masne poluduge kose i šiljaste bradice, koji je na dnevnoj bazi izvodio Indexe i Đavole i njihovim pjesmama začinjavao živote. No, novozagrebački pothodnici su čak bez svih njih bili rječiti i takvi su ostali do danas. Nepoznati neki iz noći u noć, iz jednog novog krečenja pothodnika u drugo, njihove zidove opskrbljuju riječima, porukama i parolama, ne zamarajući se puno time hoće li se neka od sprejem ispisanih umotvorina primiti za misli prolaznika ili neće ugledati ni svjetlo sljedećeg dana. Među nezaboravnim novozagrebačkim grafitima u pothodnicima najupečatljivija je nejasna rečenica: NOĆU JE HLADNIJE NEGO VANI. Što bi to moglo značiti? Grafit se uvijek iznova pojavljuje i to na različitim lokacijama; kad ga negdje nestane, drugdje nastane, i nemoguće je utvrditi je li mu autor jedan ili ih je više, ali je sigurno da su te riječi postale neraskidivo vezane za Novi Zagreb jer ih nikad nije bilo za vidjeti nigdje drugdje u gradu. Ili barem ja za to ne znam. Jedno je moguće objašnjenje da se to odnosi na početak sezone centralnog grijanja koje je u Novom Zagrebu potpuno rasprostranjeno, kad je u kasnu jesen, zbog sporog zagrijavanja i lošije toplinske izolacije mnogih predratnih zgrada, u stanovima Zapruđa, Utrina, Travnog, Sopota i drugih naselja neko vrijeme zaista hladnije nego vani, gdje se temperatura zraka ipak učestalo mijenja. A možda je to tumačenje samo pojednostavljivanje nečeg neizrecivog. Možda je to posljednja tajna koju betonski blokovi ljubomorno čuvaju, ne želeći ju dijeliti ni sa kim, osim sa svojim tvorcima. Za sve druge, te riječi su šifra koja im potvrđuje da su tu bili i pokucali na vrata nepoznatog grada, urbanog organizma koji teži budućnosti čak i kad se čini da su mu neboderi spomenici nedokučive prošlosti, poput kipova s Uskršnjeg otoka. Ovdje su ocean trava i brežuljci koji sve više okružuju ono što je danas grad, kao da će progutati i same gorostase, koji samo svjetlucaju i trepere i ne mare previše za to što je u njihovim utrobama noću katkad hladnije nego vani.
