Goli otok propada dok država ostaje nijema. Dok koalicijski dogovor HDZ-a i DP-a podrazumijeva realizaciju Muzeja žrtava komunističkog terora, Goli otok ostaje neuređeno mjesto sjećanja. Dok god ne postoji konkretna državna strategija ili angažman na revitalizaciji ili pak prenamjeni, otok će ostati prepušten proizvoljnim dosjetkama individualaca koji će zarađivati na etički jeftinom sadržaju koji obezvređuje značaj bivšeg logora.
Grupa od dvadesetak nastavnika povijesti i mladih povjesničara iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore i Albanije okupila se prošli vikend na studijskom posjetu na Goli otok i Sveti Grgur u organizaciji zagrebačkog ureda Zaklade Friedrich Ebert za Hrvatsku.
Obilazak otoka vodili su dr. sc. arhitekture i urbanizma, Vladi Bralić i dr. Boris Stamenić, urednik Virtualnog vodiča kroz povijest logora na Golom otoku (goli-otok.net) i predavač u području vanškolskog obrazovanja s fokusom na suvremenu povijest i kulturu sjećanja. Oni su sudjelovali kao istraživači na projektu “Goli otok – Virtualni vodić kroz povijest logora” iza kojeg su Friedrich Ebert Stifftung i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću. Začeci projekta bili su 2018. godine, a 2020. godine organizacije su predstavile virtualni i povijesni vodič po Golom otoku, te materijale za nastavnu edukaciju.

Boris Stamenić je za H-Alter prokomentirao odnos Zaklade prema političkom nasilju na Golom otoku i Grguru: “Tema je važna za zakladu u kontekstu istraživanja povijesti socijalizma i socijaldemokracije u Njemačkoj i Europi. S druge strane, tema Golog otoka važna je u kontekstu kritičkog suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj i drugim zemljama bivše Jugoslavije, posebno s obzirom na nepostojanje javne ustanove ili muzeja posvećenog Golom otoku.“
Goli otok nije bio “prirodno” naseljen – njegova povijest počinje u 20 stoljeću, ako izuzmemo da je na otoku bilo povremenog ovčarstva i ribolova. Na vodstvu je Vladi Bralić govorio je da postoje prve indicije da je za vrijeme prvog svjetskog rata Austro-Ugarska na ovom području imala logore za ruske zarobljenike. Premda ne postoje materijalni dokazi za to, postoje usmene predaje poput one književnika Ante Zemljara, jednog od logoraša na Golom koji je tvrdio da se u vremenima začetaka logora govorilo da su se na otoku nalazili ostaci ljudskog skeleta.

Ono što je dokazano, tvrdi Bralić, da je između dva rata, jedna talijanska firma tražila koncesiju Golog otoka od Kraljevine Jugoslavije za boksitnu rudu kako bi izveli aluminij. Nakon što je firma izbušila nekoliko probnih tj. površinskih iskopa, uspostavilo se da količina boksita nije dovoljna, stoga je Goli otok napušten. Kasnije je jedna od tih jama poslužila za jedan od logora na Golom otoku – Petrovu rupu koji je bio namijenjen tvrdokornim ibeovcima, starim komunistima, bivšim liderima KPJ, osobama s dugim stažem u Sovjetskom Savezu i proslavljenim partizanskim komandantima. Kako bi ih se izoliralo, smješteni su u rupu gdje su bili podvrgnuti torturi. Nakon raspuštanja, rupa je djelomično zatrpana.

Prije 1948. odnosi između Tita i Staljina prolazili su kroz dinamičan period, kako je opisano u povijesnom vodiču. Jugoslavenski komunisti nastojali su slijediti sovjetske modele u različitim područjima, uključujući politiku, kulturu, ekonomiju i sudstvo, a Staljinove slike bile su prisutne u državnim institucijama – Sovjetski Savez i njegov vođa veličani su u javnom prostoru. SFRJ je ušla u sukob sa Sovjetskim Savezom zbog samostalnih akcija u Grčkoj, Bugarskoj i Albaniji. Dana 28. lipnja 1948. Sovjeti su objavili Rezoluciju Informbiroa, a potom je slijedila izolacija Jugoslavije ekonomski i diplomatski, uz naznake vojne intervencije. Jugoslavenska vlast je nedugo zatim artikulirala način bitke s novim državnim neprijateljima, Staljinovim pristašama iz reda jugoslavenskih komunista tj. ibeovcima organizirajući logore za politički preodgoj, među kojima je najpoznatiji Goli otok, osnovan u srpnju 1949. godine.

Od 1949. do 1956. kroz Goli otok je, prema povijesnom vodiču, prošlo oko 13 000 osoba, a umrlo je 287 osoba. Postojalo je nekoliko manjih logora, tri za muškarce i jedan za žene, pod upravom Udbe. Logoraši su bili prisiljeni maltretirati druge logoraše i prokazivati Staljinove pristalice. Na Golom otoku radili su u teškim uvjetima u kamenolomima, pilanama, izradi namještaja, vađenju pijeska, popravcima brodova i proizvodnji pločica.

Nakon revitalizacije odnosa sa Sovjetskim Savezom, 1956. godine Goli otok spao je s državnog logora za „politički preodgoj“ na republički „Kazneno popravni dom Rab – Goli otok“. Strukturu zatvora činili su kriminalci i politički zatvorenici. Tada se infrastruktura nekadašnjeg logora, a kasnijeg zatvora promijenila – postojeći objekti su nadozidani i danas su većinom ostali „sačuvani“ objekti iz doba zatvora, no vidljivi su i neki objekti koji datiraju iz doba logora, poput spomenutog logora Petrova rupa. Zatvor se zatvorio 1988. godine te je nakon toga bez ikakvog državnog ili lokalnog nadzora podlijegao pljački građevinskog materijala i zanemarivanju od državnih i lokalnih vlasti. Postojeći objekti sačuvani su u vrlo lošem stanju, pa je grupi savjetovano da se ne približava zbog opasnosti od urušavanja. Čini se da, ako se sutra donese odluka o obnovi, bilo bi nužno potpuno rušenje postojećih konstrukcija i izgradnja novih zgrada.

Turistička ponuda Golog otoka sastoji se od pristaništa za brodove, konobe simptomatičnog naziva Pržun te ni više ni manje nego suvenirnice! Za vođenje otokom na raspolaganju je traktor spojen vagončićima s nadstrešnicom. Unatoč toj ponudi, grupa nastavnika i povjesničara ipak je odlučila prošetati putevima Titovih izdajnika i sitnih kriminalaca.
O tome kako se RH odnosi prema memorijalizaciji logora na Golom otoku i Svetom Grguru pitali smo Borisa Stamenića: “Predstavnici Vlade Goli otok u pravilu posjećuju 23. kolovoza, povodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, koji se u Hrvatskoj obilježava i kao spomendan. Kroz njihove redovne posjete Goli otok postupno dobiva na simboličkoj važnosti kao mjesto sjećanja na političko nasilje tijekom razdoblja druge Jugoslavije. Izjave predstavnika vlasti u tim prilikama u pravilu su dosta uopćene i gotovo svima barem u nekoj mjeri prihvatljive, što u optimističnom scenariju može predstavljati korak prema konstruktivnoj društvenoj raspravi o prošlosti i budućnosti Golog otoka.“ Stamenić je dodao da je veliki problem stanje samog otoka: “Zgrade na Golom otoku i Grguru se raspadaju, a na otocima dominira samonikla turistička ponuda upitne primjerenosti. Akteri civilnog društva kao i saborski odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u više navrata tijekom posljednja dva desetljeća pozivali su vladu na formiranje spomen-područja ili neki drugi vid zaštite odnosno uređenja lokaliteta, no za sada bez rezultata.“

Iako se na državnoj razini ne razmatra ništa u vezi s uređenjem Golog otoka kao mjesta sjećanja, postoje nekoliko modela razvoja koje je grupi predstavio Vladi Bralić. Prvi model obuhvaća razvoj otoka kao memorijalnog prostora, ideja koju su nekoć podržavali preminuli povjesničar Petar Strčić i kritičar te esejist Tonko Maroević. Ovaj model uključuje označavanje prostora otoka i jasno definiranje staza kretanja. Također se predlaže prenamjena bivših zgrada u memorijalni muzej, pristupačan studentima, istraživačima i zainteresiranim posjetiteljima. Drugi model je pejsažni, s naglaskom na geologiju otoka. Vladi predlaže rušenje derutnih zgrada radi naglaska na poljoprivredi i uzgoju otpornih kultura kao što su smokve, žižule i masline te obnovi ovčarstva, uz poštovanje geografskih i prirodnih specifičnosti otoka. Treći model je proizvodni, koji vidi Goli otok kao mjesto proizvodnje, s poviješću koja seže od istraživanja boksita do razvoja poduzeća Mermer za obradu kamena. Bralić predlaže daljnji razvoj podzemnih kamenoloma za rentabilnu eksploataciju i očuvanja okoliša. Četvrti model integrira sve prethodne modele kako bi se osiguralo kvalitetno očuvanje historijskog i prirodnog naslijeđa Golog otoka. Bralić također podržava razvoj kulturnog turizma, ali naglašava da turizam ne bi trebao biti masovan, već selektivan, kako bi Goli otok ostao istinsko mjesto sjećanja. Goli otok je trenutno u vlasništvu RH, dok lokalna uprava grada Raba ima nadzor. Međutim, status otoka je složen zbog sudskog spora između grada Raba i općine Lopar, što otežava upravljanje i konzervaciju lokaliteta koji propadaju, tvrdi Bralić. Prema katastarskim podacima, obala Golog otoka je pomorsko dobro, dok je ostatak u vlasništvu RH.

O zagovaranju konzervacije Golog otoka na razini Europske unije Boris Stamenić je podsjetio da je “Europski parlament donio 2008. godine Rezoluciju o europskoj savjesti i totalitarizmu te u svojoj preporuci naglasio da svaka zemlja prilagodi vrijeme i način obilježavanja vlastitoj povijesti i tradiciji”. Dodao je da “različiti programi Europske unije kao što su Erasmus+ ili CERV nude mogućnost organiziranja obrazovnih aktivnosti za mlade i odrasle koji uključuju studijske posjete i druge aspekte tematiziranja političkog nasilja u kontekstu demokratskog obrazovanja. Zahvaljujući financijskim programima Europske unije, u proteklih nekoliko godina organizirano je desetak studijskih posjeta Golom otoku što je kroz medijske izvještaje doprinijelo snažnijoj javnoj vidljivosti teme”. U kontekstu zagovaračkih politika i budućnosti Golog otoka Stamenić tvrdi da “ovisi ipak prije svega o domaćoj javnosti, zainteresiranim građanima i udrugama, a onda naravno i o nadležnim institucijama Republike Hrvatske, koje za sada, čini mi se, nemaju ideju što učiniti s Golim otokom i Grgurom.“
Goli otok propada dok država ostaje nijema. Unatoč inicijativama udruga i civilnog društva koje nastoje očuvati sjećanje kroz virtualna rješenja, prikupljanje sjećanja logoraša i pozivanja državnih vlasti, objekti iz godine u godinu propadaju. Dok koalicijski dogovor HDZ-a i DP-a podrazumijeva realizaciju Muzeja žrtava komunističkog terora, Goli otok ostaje neuređeno mjesto sjećanja. Dok god ne postoji konkretna državna strategija ili angažman na revitalizaciji ili pak prenamjeni, otok će ostati prepušten proizvoljnim dosjetkama individualaca koji će zarađivati na etički jeftinom sadržaju koji obezvrjeđuje značaj bivšeg logora.