Za strukturne promjene na razini Grada i njegovih institucija još uvijek “nije vrijeme”; ostaje tek nada da će se netko sjetiti baciti pogled i vidjeti da je “pet do dvanaest”.
Grad budućnosti, u kojem sada živimo, je grad vremena. Vrijeme – ne više prostor – je najradikalnije inoviralo naše načine života, globalizirane ekonomske procese, metode susreta i relacijske tehnologije i naše korištenje teritorija. Trajno nastanjen privremenim stanovnicima, grad je promjenjiv oblik vremena, strukturiran materijalnim i nematerijalnim tokovima putovanja, razmjene i višestrukim prostornim mjerilima. (Sandra Bonfiglioli: La città contemporanea è una città del tempo. Nuovi compiti per il progetto urbano di architettura e urbanistica)
Posljednja tribina ciklusa (za nadati se tek prvog u dugom nizu) Grad u Gradskoj, u utorak 12. ožujka ponovno je napunila kupolu Gradske knjižnice. Za razliku od pet prethodnih, autor i voditelj Saša Šimpraga, ovaj se puta odlučio za, na prvi pogled, apstraktniju, laganiju i temu manje fokusiranu na konkretan problem ili situaciju u Zagrebu: Vrijeme i Grad. Sugovornici su bili Zlatko Lebarović, najstariji aktivni zagrebački urar, koji i u 88. godini s Urarstvom Lebarović održava većinu zagrebačkih gradskih satova, i Rosana Ratkovčić, povjesničarka umjetnosti, izvanredna profesorica na Odjelu za umjetničke studije Sveučilišta Sjever.
Odabir ovako heterogenih gostiju nužno proizlazi i iz same teme, jer o vremenu, a posebno o vremenu i gradu nemoguće je govoriti jednostavno i samo iz srodnih diskursa. U poznatom odlomku iz svojih Ispovijesti, sveti Augustin se pita: “Što je onda vrijeme?” i zaključuje: “Ako me nitko ne pita, znam, ali ako bih htio nekome na pitanje to razjasniti, ne znam.” Njegov citat dobro opisuje složenu prirodu vremena. Vrijeme je apstrakcija i lako izmiče preciznim definicijama. Može biti vidljivo samo ako ga konsenzualno mjerimo. I sve vrste mjeritelja vremena – od sunčanih satova, preko mehaničkih, do digitalnih, ali i kalendari i sl. – služe za pronalaženje i dijelom stvaranje pravilnosti i reda u naizgled kaotičnom svijetu.
Vrijeme i njegovo mjerenje ključni su način razumijevanja daleke prošlosti i objašnjavanje sadašnjosti. Već u 8. stoljeću prije nove ere, Heziod je posvetio čitav spjev, Poslovi i dani, vremenu i čovjeku prema i u vremenu. Stoga ne čudi, što je vrlo elokventno naglasila Rosana Ratkovčić, da je vrijeme neraskidivo povezano s moći. Onaj koji kontrolira vrijeme ljudi, bilo kroz tumačenja prošlosti, kalendare ili druge mjerače vremena, kontrolira narod. Zbog toga su i zemaljski i vjerski vladari pokušali kontrolirati, iskoristiti i osmisliti vrijeme gotovo od samih početaka civilizacije. Nije slučajnost da je naš sadašnji kalendar rezultat izuma, inovacija i reformi starorimskih vladara i crkva. Zapravo, praktički svi novi režimi pokušali su utjecati na život ljudi kroz kontrolu vremena: od Julija Cezara do Augusta, od protureformacijske katoličke crkve do fašističke Italije, od Francuske revolucije do Sovjetskog Saveza. Društveno vrijeme je bilo i nastavlja biti ugrađeno u društvene odnose moći.
I (javno) bilježenje doba dana svoje korijene također ima (u zapadnoj tradiciji) u javnim pozivima na dnevne molitve prema časoslovima. Pa, iako se s crkvenih zvonika i danas poziva na dolazak na mise ili poziva na molitve, javno je vrijeme – posebno nakon industrijske revolucije – prilagođeno vernakularnijim potrebama: radnom vremenu, drugim vremenski specifičnim obavezama sve ubrzanijeg društva, odlascima i dolascima prijevoznih sredstava… Ubrzanim rastom gradova, pa tako i Zagreba, sve se više javlja i potreba za javnim satovima, te se 1920. na Jelačić placu postavlja prvi javni sat, jedan od danas gotovo osamdeset od kojih za više od polovice i u poodmakloj dobi brine Zlatko Lebarović, uz “pomoć” sina Dalibora čije se ime danas može pročitati na gradskim satovima. Tipski, plavi prepoznatljiv romboidni sat, gospodin Lebarović je publici najprije “ogolio”, objasnivši da je satni mehanizam nekad bio uvijek povezan s manjim satom u nekoj obližnjoj zgradi (na Trgu je to, primjerice, dugi niz godina bila zgrada Gradske štedionice, dok je na Kvatriću to bio obližnji kiosk) s kojega radio signal šalje informaciju o pomaku kazaljki, svakih pola ili punu minutu. Iako takva “demistifikacija” može zazvučati kao da je posao održavanja relativno ili barem bitno jednostavniji nego na prvi pogled, Zlatko Lebarović je na veliko zadovoljstvo publike podijelio čitav niz situacija i anegdota i više od pola stoljeća: od mravinjaka i stršljenovih gnijezda u satovima, do grudama razbijenih stakala i ubačenih pisama – već samo zbog toga vrijedi pogledati snimku čitave tribine na stranicama GKZ.
Grad i vrijeme tema su koja se ni u kojem slučaju ne iscrpljuje javnim satovima. Grad pomalo shizofreno živi “komunikativno i sadašnje vrijeme” i “kulturno i povijesno vrijeme” (Jan Assman). Gradovi su, paradoksalno, unificirani prostori isprekidanih kronologija koje doživljavaju pojedini građani čije vlastite “mjere” kompliciraju svako jasno ili autoritativno čitanje prostora. U urbanim prostorima vrijeme je regulirano, obilježeno i organizirano od strane javnosti i privatnih građana, građanskih institucija i regulatornih tijela. “Radni dan” osim što regulira infrastrukturu odvaja i redovne sate rada od noćnih smjena i prekovremenog rada. Javni spomenici povezuju sadašnjost s prošlošću, obilježavajući mjesto i vrijeme kojim stanovnici moraju ploviti i psihički i fizički. Rosana Ratkovčić posebno je naglasila značaj kontinuiteta sudjelovanja vremena u gradskom prostoru od prvih zagrebačkih javnih satova, na Markovoj crkvi i katedrali, preko Gričkog topa, do najsuvremenijih tramvajskih displeja koji vrijeme mjere unazad, ali i na druge oblike “tragova u vremenu”, primjerice oznaka s godinama gradnje ili godinama osnivanja obrta i/ili trgovine.
Heterotopski prostor gradova također stvara džepove “otpornog” vremena, često povezanog s određenim mjestima: park noću, zatvor i sudovi, špice javnog prijevoza i cesta, ad hoc stvaranje različite vremenske zone doživljene kroz privatne rituale i zajednicu slavlja.
Sjećanje, službeno ili privatno, također može poremetiti regulirano vrijeme: a kenotaf u središtu prometnog trga mogao bi pružiti trenutak razmišljanja na vrhuncu špice; memorijalne parade ili proslave donose zaustavljanje tijeka rada, bez obzira na individualni interes. Jednako tako, reguliranje kretanja, javnog prijevoza kao i cirkulacije dobara, usluga i ljudi, slijedi strogu vremensku regulativu: parkiranje, dostave, peak times, rush hours mijenjaju prostor i korištenje prostora dramatično u okviru 24 sata. Zamišljena budućnost grada remeti sadašnjost: skele i privremeni zidovi prekidaju putovanje na posao rutama, oglašavanje kroz impresije umjetnika u vremenu nakon preokreta kada će se vrijeme i prostor ponovno spojiti.
Ključni faktor koji utječe na ritmove suvremenih gradova je proširenje aktivnosti u noćno vrijeme što dovodi do trenda prema 24-satnom društvu. Ekonomske i društvene noćne aktivnosti i trebaju i uzrokuju umjetnu rasvjetu. Taksonomija relevantnih pozitivnih i negativnih učinaka noćnog umjetnog svjetla otkriva sukobe između prirodnih ritmova životinja i ljudi i ritam urbanih struktura povezanih s 24-satnim društvom i njihov kompleks i dinamičke međuovisnosti – trenutno aktualna tema najavljene overkill rasvjete na Jarunu to najbolje pokazuje.
Svaki grad ima prošlost, ima sadašnjost, planira budućnost. U posljednjih nekoliko godina, po svjedočenju gospodina Lebarovića, nije postavljen niti jedan novi javni gradski sat. Možda to uistinu danas više nije prioritet, jer teško je pronaći prolaznika ili turista koji nema neki uređaj na kojemu (čak i preciznije) može saznati koliko je sati. Ali javni su satovi ipak daleko više od toga: možda i melankolični podsjetnici na “sporije vrijeme”, orijentiri u sve brže mijenjajućem tkivu zgrada, sigurno da imaju svoju funkciju i budućnost kao polivalentni markeri “ritma grada”. Jer vrijeme “drugačije traje u parku, na ulici ili trgu”, kako je to u najavi rekao Saša Šimpraga. Ako slijedimo Lefebvrea (“Svugdje gdje postoji interakcija između mjesta, vremena i utroška energije, postoji ritam”), analizu urbanih ritmova možemo koristiti kao pristup za bolje razumijevanje kako gradovi funkcioniraju i kako se ti ritmovi mogu koristiti za obogaćivanje suvremenih praksi planiranja. Planiranja (i djelovanja) koje će obuhvatiti i strateške i taktičke zahvate.
Pa prigodno uz temu, za kraj ovog iznimnog ciklusa tribina – trenutno jedine aktivne javne platforme za razgovor o Zagrebu – nije na odmet podsjetiti se jedne od najpoznatijih književnih utopija, Otoka Aldousa Huxleya, u kojoj ptica Minah stalno podsjeća “sada i ovdje”. Kao i svaka utopija, i Otok pada prekratko, ali vrlo poučno ukazuje na mnogobrojne dualnosti između željenog i mogućeg, između nužnosti malih ali vidljivih “simboličkih gesti” i ozbiljnog multidisciplinarnog hvatanja u koštac s desetljećima neplaniranih “velikih projekata”. “Sada i ovdje”, za sada, uspješno obavljaju formalne i neformalne skupine građana i poneki od mjesnih odbora, dok za strukturne promjene, na razini Grada i njegovih institucija, još uvijek “nije vrijeme” i ostaje tek nada da će se netko sjetiti baciti pogled i vidjeti da je “pet do dvanaest”. Gospodin Lebarović će im, zasigurno, točno namjestiti sat.
