O izložbi Haptički odjek. Priroda, tijelo i umjetnosti u bivšoj Jugoslaviji i Čehoslavačkoj, koja je nedavno otvorena u Bratislavi, za H-Alter govore kustosi Daniel Grúň, Darko Šimičić i Miško Šuvaković.
U Gradskoj galeriji u Bratislavi u listopadu 2024. otvorena je izložba naslovljena „Haptički odjek. Priroda, tijelo i umjetnosti u bivšoj Jugoslaviji i Čehoslavačkoj“, a pokriva razdoblje od 1960-ih do 1980-ih. Izložba predstavlja opsežni izbor poznatih i manje poznatih djela konceptualnih i izvedbenenih umjetnosti i naglašeno ekoloških motiva iz dvije zemlje koje više ne postoje. Kustos izložbe je Daniel Grúň iz Bratislave, u suradnji s Darkom Šimičićem iz Zagreba i Miškom Šuvakovićem iz Beograda.
Daniel Grúň je povjesničar umjetnosti, kustos i pisac. Radi kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Bratislavi i Institutu za povijest umjetnosti Slovačke akademije znanosti. Predsjednik je Društva Július Koller.
Darko Šimičić je kustos, kolekcionar i kulturni radnik. Suosnivač je i voditelj je Instituta Tomislav Gotovac u Zagrebu.
Miodrag Miško Šuvaković je doktorirao na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Bio je profesor na nekoliko studija. Predaje na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu, gdje vodi program transdisciplinarnih studija suvremenih umjetnosti i medija. Autor je pedeset teorijskih knjiga.
Na izložbi je radovima predstavljeno više od od stotinu umjetnika, umjetnica i umjetničkih grupa, a kontakti, razmjene i susreti prikazani su u tematskim blokovima raznolikih lokaliteta. Na otvorenju izložbe performanse su izveli József Rokko Juhász i Vlado Martek, koji je izveo svoj rad iz 1981. godine naslovljen „Pripremanje za poeziju”.
Umjetnost 20. stoljeća koja je osvještavala ekologiju danas u svjetlu klimatske krize poprima nova značenja s jedne, a nakon odumiranja dvije države i globalnog jačanja „tehnofeudalizma“ i autoritarnih tendencija s druge strane, pitanja ekologije stavlja u drugi plan. Koliko su problemi iz razdoblja koja izložba tematizira aktualni danas u suvremenoj umjetnosti?
Daniel Grúň: Fokus izložbe na prirodu, tijelo i politiku temelji se više na gorućim problemima današnjice nego na nostalgičnim pogledima u prošlost. Namjera nam je pokazati da je radikalna umjetnost 1970-ih i 1980-ih nagovijestila ekološke teme današnjice. Čak i mnoga izložena djela dokaz su jedinstvenih rješenja. Na izložbi možete vidjeti različite pristupe neinvazivnom istraživanju prirode i njezinog utjecaja na čovjeka, razvijanju taktilnih osjeta i doživljaju naše prisutnosti u kozmosu. Ovi pristupi dovode do spoznaja o krhkosti planeta Zemlje i neantropocentrične percepcije našeg svijeta.
Miško Šuvaković: Pitanja o ekologiji su, zaista, danas bitna i pojavljuju se u umetnostima kao i u politici, filozofiji, teoriji kulture itd. Danas možemo govoriti o simptomskom odnosu umetnosti kao „ljudskog delovanja“ u kontekstu katastrofičke prirode – predljudsko ali i u kontekstu tehno ekspanzija – postljudsko ili još dalje kao ono posle postljudskog – geološko, antropocen itd. Izvesni filozofi i teoretičari kao što su Felix Guattari, Bruno Latour ili Timothy Morton imaju vidan uticaj na savremene ekološke.
Naša izložba Haptic Echo ukazuje na primere neoavangardnog, konceptualnog i postkonceptualnog delovanja između 1960-ih i 1990-ih godina. Tada je interesovanje za prirodu, ekologiju, pa čak i za suočavanje sa kosmičkim, bilo povezano sa težnjom umetnika da prošire pojam umetnosti izvan konteksta autonomije umetnosti u hibridna polja vanumetničkog života, delovanja i intervenisanja. Brojni umetnici su govorili o umetnosti i životu, o umetnosti i prirodi, o krizi planete ili o oštećenoj planeti. Na primer, Joseph Beuys je ukazivao na „društvenu skulpturu“ viđenju između duhovne evolucije planete, klasne borne i žudnje za sveopštom emancipacijom koja se ne može svesti samo na ljudska stvorenja. Grupa OHO je osnovala komunu u prirodnom okružju u blizini sela Šempas u Sloveniji.
Oni su tragali za alternativnim modelima života koji se ne može svesti samo na uslove modernog ljudskog društva. Umetnici kao što su Karel Miler, Peter Štembera, Mirko Radojičić, Balint Szombathy, Tomislav Gotovac su izlazili iz urbaniteta u drugačiji izlagački prostor – prostor oštećene ili neoštećene prirode. A izvesni autori su imali opsesivni pristup kosmičkom ili vanzemaljskom – ne treba zaboraviti fascinacije sa NLO-om opsesivnog Juliusa Kolera ili ciničkog Mangelosa. Zapravo, uvek je bilo reči o emancipatorskom prekoračenju kanonskog koncepta moderne, galerijske ili muzejske umetnosti. Pokazivala se žudnja sa otvorenim delom u otvorenom svetu.
Kako je došlo do ideje za izložbu i odakle njen naziv?
Daniel Grúň: Ideja za izložbu nastala je čitanjem tekstova češkog filozofa Petra Rezeka (1948.-2022.) o haptičkom iskustvu skulpture i performansa. Ideju haptičkog eha pogurali smo dalje i interpretirali je kao rezonanciju lokalnih umjetničkih scena. Pokušali smo sagledati naše krajolike kao veće cjeline, identificirajući lokalna kulturna središta kao epicentre i mjesta međusobnog kontakta. Zagreb je nedvojbeno bio jedan od takvih, ali i Brno, Novi Sad, Bratislava… Bilo nam je u interesu napraviti transregionalnu izložbu koja traži paralele i u umjetnosti pokazuje međusobne srodnosti u našim kulturama, kako bi se izbjegli nacionalni narativi koji su danas toliko dominantni, ali i ovisnosti o zapadnim modelima.
Darko Šimičić: Daniela dobro poznajem već više godina, zbližio nas je interes za arhive umjetnika. Sjajno smo surađivali na izložbi Totalni portret grada. Tomislav Gotovac i Július Koller u razgovoru s Vjenceslavom Richterom, održanoj u Zbirci Richter 2019. godine. Njegov poziv da surađujemo na izložbi za koju je on predložio naziv Haptički odjek vidim kao nastavak te suradnje, ovaj put na znatno većem projektu. Njegov početni stav bio je da napravimo izložbu koja pokazuje umjetničke scene Zagreba i Bratislave čiji fokus će biti sličnosti i razlike i komunikacija koja je potencijalno mogla postojati ali nije ostvarena zbog političke situacije dviju tadašnjih država. Odmah sam mu predložio da u projekt uključimo Miška Šuvakovića. Miška poznajem od 1989. godine, upoznao nas je Mladen Stilinović. Daniel i Miško se nisu poznavali ali naši zoom razgovori su odmah pokazali da imamo zajedničke interese koje smo pretočili u ovu izložbu. Izložba je nastajala organički, razvijala se kroz međusobne diskusije. Poput nadrealističkih seansi dopustili smo da nas asocijativni niz vodi i usmjerava. Polazili smo od umjetnika koje smo poznavali, od djela koji su nam bliski, od mreže poznanstava i prijateljstava. Danijel i ja smo posjetili Miška u Beogradu u svibnju 2023. godine i tada je izložba dobila konačni konceptualni okvir.
Miško Šuvaković: Darka sam upoznao u Zagrebu pre trideset i pet godina. Upoznao nas je konceptualni umetnik Mladen Stilinović. On mi je sa svojim karakterističnim provokativnim osmehom rekao da moram upoznati čoveka koji je zaljubljen u knjige i umetnost na sličan način kao što sam i ja. Bio je to susret iz koga je nastalo dugo prijateljstvo zasnovano na sadejstvu opsesija, fascinacija i fantazija o svetu u kome se kroz umetnost gradi novi, bolji i uzbudljiviji život. A sve so to dešavalo pred ili u teškim, ratnim i mračnim devedesetim godinama dvadesetog veka.
Darko me je upoznao sa Danielom.
Koncept izložbe je nastajao iz prepiske emailom, razgovorima preko zooma i susretima uživo. Polazište je bilo u istraživačkom radu usmerenom na potencijale sakupljanja, arhiviranja i prezentovanja umetničkih dela, dokumenata, sećanja i transpozicija takvih iskustava u polje kustoskog i kritičkog rada. Želeli smo da od dokumenata koji su se našli u našim privatnim i profesionalnim životima napravimo izložbu o sada već dve ezoterične države – o SFRJ i ČSSR. Mislim da je to u biti bilo traganje za alternativama u umetnosti, svakodnevnom životu, politici, ali i i intuicijama otvorenoj metafizici/antimetafizici.
Što izložba nudi?
Darko Šimičić: Izložba nudi naš pogled na umjetničku situaciju u Jugoslaviji i Čehoslovačkoj od početka šezdesetih godina do kraja osamdesetih. Prati scenu koja se odvijala u gradovima poput Praga, Beograda, Bratislave, Zagreba, Brna, Novog Sada ili Ljubljane te niza manjih kulturnih centara. Nastojali smo pokazati što su umjetnici nove umjetničke prakse stvarali i izlagali. Premda smo pokazali veliki broj djela brojnih umjetnica i umjetnika ovom izložbom tema i vremensko i geografsko odredište nisu ni približno iscrpljeni. Ovo je prva izložba koja predstavlja scene dviju danas nepostojećih država, a ovaj projekt možda može biti povod za buduće izložbe.
Miško Šuvaković: Izložba nudi umetnička dela, dokumente, artefakte, tragove i, pre svega, konceptualne impulse nastajale u periodu od skoro trideset godina na marginama socijalističkog mainstreama u ČSSR-u i SFRJ-u. Pri tome, izvesna dela koja su u vreme nastanka bila zaista marginalan dela ili izrazi marginalnih oblika života – danas se mogu gledati kao temeljna i najbitnija dela epohe između 1960-e i 1990-e ili …
Za mene su izvesni umetnički radovi pokazani na izložbi veoma bliski – nalaze se u mom životu decenijama. Sa njima sam odrastao i živeo. Neke druge radove sam istraživao i akribično ih poznajem. Za neke komade sam znao ali ih nisam nikada uživo video do ove izložbe. Neke radove sam otkrio na ovoj izložbi – na priimer opus Juliusa Kollera, Vladimir Havlika, Jane Želibske, Rokko Juhsza i dr.
Ali, za mene ovo nije izložba na kojoj kolekcionari pokazuju svoje „ulove“ zasnovane na fascinacijama, arogancijama ili ekonomskim mogućnostima. Ne! Radovi iz Dubravkinog i mog arhiva su zaista dokumenti ili svedočenja o različitim fazama naših života i susretima sa umetnicima, pojavama, konceptima ili, čak, estetskim i artističkim sablastima!
Daniel Grúň: Izložba koristi snagu mašte i oštru kritiku autoritarnih režima i neliberalnih sustava upravljanja. Dapače, oštro razbija shvaćanje da bi umjetnost trebala imati neki unaprijed sračunati sadržaj i biti poslušni ukras vladajuće ideologije. To je nešto čemu se naša izložba oštro ruga. Otvara prostor samosvijesti i prkosa, nudi mnoge sjajne primjere kako ne biti izmanipuliran od strane moći i otvara puteve prema oslobođenju.
Koje su neke od razlika i sličnosti predstavljenih radova iz dvije zemlje u ciljanom razdoblju?
Daniel Grúň: Okosnica naše izložbe su raznovrsnost i šarolikost. Razlike naglašavaju bogatstvo i mnogostrukost scena u obje bivše federacije. Naravno, stupanj slobode bio je sasvim drugačiji u Jugoslaviji nego u Čehoslovačkoj. O tome je ovisilo što su si umjetnici realno mogli priuštiti u javnom prostoru. U bivšoj Čehoslovačkoj mogućnosti izlaganja u galerijama nakon 1968. godine doista su bile jako ograničene, pa je i ta činjenica utjecala na oblik i prirodu dokumentiranja i prezentacije umjetnosti. Ipak, postoji mnogo sličnosti. Zanimale su nas i komunikacijske platforme, mjesta susreta, međusobni kontakti i kolektivne inicijative.
Darko Šimičić: Vrlo je zanimljivo kako postoji niz podudarnosti u opusima umjetnika koji nisu bili u direktnom kontaktu i, siguran sam, nisu poznavali radove svojih kolega u drugim sredinama. Govori o duhu vremena, svijetu koji je danas povijest a mi smo ga živjeli. Susreti među umjetnicima su bili rijetki, nije postojao Internet, često su to bile glasine o nečijem radu. Ponekad su veze bile direktne: Jiří Valoch, umjetnik i kritičar je sudjelovao u pokretu Nove tendencije od sredine šezdesetih godina. Stano Filko je početkom osamdesetih izlagao u Beogradu i boravio u Zagrebu. Posjetio je, među ostalim, Vladu Marteka, Željka Jermana i Vlastu Delimar. Mladen Stilinović ga je pozvao da sudjeluje u časopisu-katalogu MAJ 75, on je ponudio manifest čiji su autori Filko, Miloš Laky i Ján Zavarský. U časopisu Spot objavljen je 1978. godine sjajan blok o suvremenoj fotografiji u ČSSR koji je uredio fotograf i kritičar Jaroslav Anděl.
Miško Šuvaković: Gledateljka/gledalac koji dobro poznaje povesne političke razlike između ČSSR-a i SFRJ-a očekivao bi mnogo veće razlike u pojavnosti tj. izgledu i temama neoavangardnih i konceptualnih ili postkonceptualnih umetničkih radova. Međutim, ova izložba je ukazala na brojne mikro-ideološke, meta-konceptualne i estetsko-formativne sličnosti, a često i podudarnosti između čehoslovačkih i jugoslovenskih umetnika. Interesovanje za telo je bitno i kod umetnikla iz ČSSRa i iz SFRJa. Interesovanje za vizuelizaciju odnsa mentalnih i prirodnih prostora je bitno i za jedne i za druge umetnike: OHO, KoD, Grupa143, ZzIP, Selman Trtovac, odnosno, Michel Kern, Stano Filko, Milan Admčiak, Petr Štembera. Bitna su i traganja za liminalnim zonama vizuelnog i pesničkog eksperimenta: Stano Filko, Jiri Valoch, Bogdanka Poznanović, Balint Szombathy, Katalin Ladik, Slavko Matković, Vladan Radovanović, Franci Zagoričnik, Vlado Martek, Dubravka Đurić…
Koji su suvremeni umjetnici osobito blisko surađivali ili ostvarivali kontakte između Čehoslavačke i Jugoslavije?
Miško Šuvaković: Opaža se u atmosferi izložbe rekonstruisana i reaktivirana želja za pronalaženjem, konstruisanjem ili izvođenjem najrazličitijih i najneverovatnijih alternativnih oblika života, umetničkog izražavanja i modaliteta umetničke komunikacije. Na primer, Franci Zagoričnik, Balint Szombathy, Slavko Matković, Katalin Ladik ili Bogdanka Poznanović su permenentno komunicirali između Istoka i Zapada – kao što su to činili Jiri Valoch ili Julius Koller. Postojala je i razmena kustosa – na primer, kustosi beogradskog Muzeja savremene umetnosti su posećivali ČSSR. A to je značilo da su se kroz njihov kontakt pojavljivali na jugoslovenskim ili internacionalnim izložbama radovi čehoslovačkih umetnika. Ne treba zaboraviti i umrežavajući uticaj italijanskog časopisa FlashArt koji je radom urednika: Helene Kontove i Giancarlo Politia povezivao umentike Istočne Evrope i Zapada, a deo te komunikacije je išao od Praga preko Zagreba i Beograda do Milana itd.
Daniel Grúň: Mnogi su umjetnici inicirali suradnju, želju da nauče više i razmjenjivali su informacije putem pošte, kasnije se međusobno posjećivali i sudjelovali u aktivnostima. Već krajem šezdesetih pjesnik i kustos Jiří Valoch, koji je bio istinski aktivan umrežavatelj, ostvario je brojne kontakte u Zagrebu i drugim gradovima. Bogdanka Poznanović iz Novog Sada bila je vrlo aktivna suradnica Mail Arta sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Također, predstavnici grupe BOSCH+BOSCH iz Subotice, poput Slavka Matkovića i Bálinta Szombathyja, obojica su posjetili festival performansa u Nové Zámky krajem 1980-ih. No, izložba se ne bavi samo kontaktima, već se bavi i kolektivnim platformama koje su postale epicentri novih ideja.
Darko Šimičić: Važno je istaknuti ulogu Jiří Valocha. On je bio dio veće umjetničke mreže koja je povezivala aktere na umjetničkoj sceni. Kao umjetnik sudjelovao na izložbama u Zagrebu, bio u kontaktu sa pjesnicima, slao priloge pjesniku Franciju Zagoričniku za antologije WestEast. Kao kritičar i sudionik Novih tendencije sudjelovao je na simpoziju o kompjutorskoj umjetnosti i omogućio je nastup nizu čeških i slovačkih umjetnica i umjetnika na izložbi NT 4.
Kako to da je izložba posvećena umjetnosti u dvije zemlje koje više ne postoje?
Miško Šuvaković: Odgovori nisu jednostavni – evo ponudiću četiri moguća odgovora koja ne moraju biti sasvim saglasna.
Prvi: Za istoriju umetnosti je izazovno izučavanje umetnosti država koje više ne postoje. To su delimično ili potrpuno zaokružene prakse, narativi ili učinci. Setite se da je uz blagu jezu uzbuđenja moguće govoriti i baviti se umetnostima: Starog Rima, Austrougarske, DDR-a ili SSSR-a…
Drugi: Te države izgledaju u savremenosti kao bogato, a zatureno ili cenzurisano nasleđe. Možda današnje države, društva i kulture mogu ponešto bitno i emancipatorski vredno naučiti od ČSSRa i SSSRa.
Treće: Voleo bih da kroz trideset godina reprezentujem umetnost današnjih država!? Znam da je perverzno o tome govoriti u mojim godinama, ali treba zamišljati budućnost i izazove koje nam za neizvesnu budućnost nudi savremna umetnost. Irwinovci su na ovoj izložbi prezentovani radom Vreme je za novu državu. Taj iskaz nije samo cinizam retroavangardista, već i očajni krik ljudi koji žive u permanentnim krizama.
I, možda najvažnije – četvrto: Skoro svi umetnički radovi i dokumenati na ovoj izložbi su transmedijski radovi, a to znači radovi koji nisu povezani sa određenim, starim ili novim autonomnim medijem, već se kreću između njih kao i između novomedijskih i nemedijskih tela, predmeta, prostora, situacija ili događaja. Za radove koji se kreću između stabilnih ili labilnih medija karakteristični su uslovi kretanja među različitim kontekstima. A ti različiti konteksti su deo transkulturalne komunikacije koja je postojala i bila poželjna u složenim, hibridnim kulturama svojstvenim modernim federacijama kakve su bile SFRJ i ČSSR. Tako da ova izložba povezuje transmedijsko i transkulturalno u neoavangardnoj, konceptualnoj i postkonceptualnoj umetnosti.
Daniel Grúň: Namjera nam je pokrenuti raspravu o transregionalnoj povijesti umjetnosti. Naše zemlje dijele mnoge zajedničke teme i pate od sličnih problema. Umjetnost pokazuje da svijet može izgledati i drugačije od onoga što vidimo danas. U središtu naše brige je međusobna solidarnost i jačanje samosvjesne suradnje u kulturnoj sferi koja može nadići obvezujuće okvire imperijalizma, nacionalizma i ksenofobije. Umjetničke pozicije u bivšim federalnim zemljama implementirale su programe koji anticipiraju ključne teme današnjice: kako biti zajedno, kako učinkovito surađivati, kako stvoriti prilike za solidarnost.
Darko Šimičić: Citirat ću Vladu Marteka: Umjetnici su jači od države. Pokopali smo jednu državu, možemo još koju.
Znatan dio izloženih djela je iz vaših privatnih zbirki koje su nastala i kao rezultat višedesetljetnih druženja s umjetnicima. Interes kulturne javnosti za neoavangardnu i konceptualnu umjetnost europskog istoka je u kontinuiranom porastu. Gdje je danas taj tip umjetnosti u kulturnom mainstreamu zemalja sljednica Jugoslavije, osobito Hrvatskoj? Drugim riječima zašto ovaj tip izložbe nije i malo je izgledno da bude postavljen negdje u Hrvatskoj, koja je kao cijepljena na sve što ima prizvuk jugoslavenskog, a istovremeno upravo to predstavalja neke od najvećih uspjeha i dometa?
Darko Šimičić: Bio sam privilegiran jer sam poznavao neke od najvažnijih umjetnika. Neki od njih su mi bili bliski prijatelji, neki su to i danas. Nemam formalno umjetničko obrazovanje. Volim reći da sam pohađao elitne škole u kojima su mi predavači bili Mladen Stilinović, Željko Jerman ili Vlado Martek, i brojni drugi. Kolekcija je nastajala spontano, bazirana je na dubokom poštovanju, prijateljstvu i ljubavi. Neke sam radove kupio, neki su bili poklon umjetnika. Koliko mi je poznato, bio sam prvi kupac radova Dimitrija Bašičevića Mangelosa. Kupio sam ih od njega u vrijeme kad ga nisu kupovali ni muzeji ni drugi kolekcionari. A zašto ova izložba ne može biti napravljena ovdje? To treba pitati kreatore današnje državne kulturne politike koji imaju velikih problema sa samim sobom i sa svojim nesuvislim idejama. Ne treba se bojati jugonostalgije: ovi radovi bili su duboko subverzivni ali su bili mogući. Dio su tadašnjeg alternativnog svijeta umjetnosti, danas prepoznatog kao najzanimljiviji dio te scene.
Miško Šuvaković: Dubravka (Đurić) i ja se ne identifikujemo kao kolekcionari, već pre kao arhivari. Izložili smo umetničke radove i dokumente koji su indeksni znaci na mapi koja prati naša individualna i zajednička putovanja kroz prostore i vreme života. I to je to. Arhiv je zbirka svedočanstava o vremenu i prostoru koji su beskrajno složeni, antagonistični ali i nužno povezani. Radi se o ispunjavanju sekcija pokretne mape koja reprezentuje odnose u SFRJ, ČSSR ili u postjugoslovcenskim i post čehoslovačkim prostorima i sekvencama vremena. Ova izložba nudi dijaloge, rasprave i istraživanja umetničkih, kulturalnih i političkih složenosti, koja su nužno preispitivanje stvarnosti u kojima smo živeli i u kojoj živimo. Da li je ovakva izložba moguća u današnjoj Srbiji? Hmmm.
S druge strane, umetnost kao neki živi organizam ili ljudski simptom uvek pronađe način da se pojavi i da privuče pažnju i da preživi. Mi smo ovom izložbom dali šansu izvesnim umetnicima, umetničkim radovima ili konceptima sa kraja dvadesetog veka da se pokažu vitalnim u dvadeset i prvom veku. Ako posumnjam u mogućnosti i potencijalnosti umetnosti tada pomislim na Kollerove opsesije NLO-ima. Hm… Ili na Stilinovićev diktum da nema umetnosti bez posledica.
Izložbu prati bogati katalog.
Daniel Grúň: Katalog dokumentira izložbu i nudi prostor za razmišljanje i interpretaciju. Zaista je bogata i zahvaljujući tome što smo uspjeli u izložbu uključiti nekoliko privatnih i regionalnih zbirki iz više zemalja. To je ono što naš katalog čini zaista jedinstvenim.
Miško Šuvaković: Katalog je izuzetan ekvivalent izložbi. Danijel je ponudio konceptualno rešenje koje nas vodi kroz lavirinte prirode, tela, politike i umetnosti u alternativnim i eksperimentalnim ili transgresivnim umetničkim praksama u SFRJ i ČSSR. Katalog je nužan viuzuelno-diskurzivni vodič za razumevanje naših ideja, opsesija i fascinacija realizovanih izložbom. Izložba traži svoj diskurs i katalog ga generiše. Raduje me da sam pisao za katalog i radio na idejama o nekanonskim umetnostima.
Da za potrebe ovoga razgovora i naših čitatelja i čitateljica izdvojite jedan rad s izložbe, koji bi to rad bio i zašto?
Miško Šuvaković: Ne znam! Možda Julius Kollerov rad sa NLO-om. Danas su opet u globalnoj atmosferi pred novi atomski rat bitne i privlačne priče o NLO-ima. Savremeni američki umetnik Trevor Peglan, a to je sasvim druga priča, raskrinkava mitologiju NLO-a. Dijalektika opsesija i fascinacija je bitan aspekt ove izložbe.
Ili možda … svaki rad koji je na ovoj izložbi a nevidljiv je u svojoj sredini. Nekada je grupa KoD radila sa konceptom „nevidljive umetnosti“.
Ili možda jedno skeptično „Hmm !!!“ upućeno savremenim nacionalnim kulturalnim politikama.
Darko Šimičić: To je jako teško, svi izloženi radovi imaju važno mjesto i igraju bitnu ulogu u mom svijetu umjetnosti. No ima jedan rad koji je jako znakovit i koji obožavam: Dlakava zastava, rad Vlade Marteka iz 1983. godine. To je komad tkanine bljedunjavo roza boje na drvenom štapu, a na tkaninu su nalijepljene dlake sa molerske četke. Sve je nalik maloj zastavi, poput onih zastavica kojima su nekad mahali pioniri ili ovih sadašnjih kojima mašu političari. Martek je tu zastavicu nosio na Biennalu mladih u Rijeci, ja sam je u nekoliko navrata postavljao na stol kad sam držao predavanja. To je za mene sveobuhvatni znak kozmopolitizma i sjajna materijalizacija anarhične slobode, jedina moguća slobodarska zastava.
Daniel Grúň: Na izložbi je niz kultnih radova. No, ako bih morao izabrati jednu, onda bi to bila Odnos kruh-noga Mladena Stilinovića iz 1978. Ovo je djelo vrijedno pažnje po naizgled bogohulnom pristupu glavnoj hrani čovječanstva, a to je kruh. Kruh nije samo hrana, već je i simbol bogatog značenja. Zašto netko šutira kruh kao loptu? Zašto bi kruh trebao biti potpuno razlomljen i razbacan po ulici?
Kakva je do sad recepcije izložbe u Slovačkoj?
Daniel Grúň: Još je rano za odgovor na ovo pitanje, ali zasad vidim puno posjetitelja izložbe, ne samo iz Slovačke, već i iz drugih zemalja. To me jako veseli. Gradska galerija Bratislave radi odličan posao i da izložba ima i mnogo popratnih programa za različite skupine.
Koji su daljnji planovi nakon što izložba završi u Bratislavi u ožujku 2025.?
Daniel Grúň: Pripremamo međunarodni simpozij Towards Transregional Art Histories koji će se održati u Bratislavi 19. veljače 2025. Simpozij će uključivati različita izlaganja međunarodno priznatih stručnjaka o odabranim temama te popratnu izložbu. Bit će to ujedno i vrhunac programa jer će izložba trajati do 16. ožujka 2025.
Darko Šimičić: U zadnjoj fazi priprema pred otvorenje u Bratislavi za projekt se zainteresirala Saša Nabergoj, direktorica Loškog muzeja u Škofji Loki. Na njezin poziv izložba će gostovati u Škofji Loki u jesen iduće godine. U planu je prezentacija izložbe u Art radionici Lazareti u Dubrovniku. U razgovorima u Bratislavi, nakon otvorenja, Miško je predložio da u nekom velikom muzeju u Njemačkoj napravimo veliku izložbu u koju ćemo, osim Čehoslovačke i Jugoslavije, predstaviti umjetnost tadašnjih SRNJ i DDR. To je sjajna ideja na tragu parole pobunjenih studenata u Parizu 1968.: Budimo realni, ajmo radit nešto nemoguće!
Miško Šuvaković: Verovatno ćemo na proleće raditi predstavljanje izložbe u Galeriji Menjačnica u Beogradu. Da parafraziram Darka: ova izložba je već iskorak iz nemogućeg u moguće. Sada treba generisati moguće ili izložiti nemoguće.
