Sonja Leboš, autorica nedavno izvedene Opere Commerciale III koja se bavi odnosom Kine i Jugoslavije od 1944. do 1957.: „Dopustla bih Domovinskom pokretu da otvore taj Muzej žrtava komunizma, ali onda možemo tražiti da se otvori i Muzej revolucije, koji smo imali. Iako se danas priča o jednoobraznom obrazovanju u Jugoslaviji, sve ukazuje na to da je to obrazovanje imalo snažnu interkulturnu dimenziju, koja je bila ugrađena u obrazovnu politiku kroz kulturnu politiku nesvrstanih.”
U okviru ovogodišnjeg festivala izvedbenih umjetnosti “Perforacije”, u organizaciji udruge Domino, izvedena je Opera Commerciale III, autorice Sonje Leboš, kulturalne i urbane antropologinje, Dore Fodor, audiovizualne umjetnice i dramaturga Luke Bosanca. Performans je najavljen kao “site-specific hibrid medijskog i izvedbenog predavanja, a bavi se odnosom Kine i Jugoslavije u razdoblju od 1944. do 1957.” To je razdoblje obilježeno završetkom Drugog svjetskog rata, ali i kontinuitetom ratnih zbivanja na Dalekom istoku te jačanjem hladnoratovskih politika koje proizlaze iz podjele svijeta na dva bloka. “Taj geopolitički kontekst je tematska os i dramaturška motivacija za smještanje izvedbe unutar Kineskog paviljona, čime se istovremeno želi ukazati na neiskorišteni potencijal značaja arhitektonskog nasljeđa Zagrebačkog velesajma u europskim ali i globalnim razmjerima. U epohi kada je Kina jedna od najvećih svjetskih vojnih i ekonomskih sila, ova povijest dobiva brojne mogućnosti suvremenih kontekstualizacija.” Izvedbeno minimalistički, ali dokumentaristički bogat performans otvara brojna pitanja, od kojih je jedno od važnijih postavio Zvonimir Dobrović, umjetnički direktor festivala: “Možemo li biti nostalgični za vlastitom budućnosti koja se neće dogoditi?”
Razgovarala sam sa Sonjom Leboš dok se spremala na put u Biel, Švicarska, gdje je pozvana na Festival eksperimentalnog narativa.
Otkuda ste crpili podatke za narativ koji izgovarate u performansu?
Narativ za performans Opera Commerciale interpretacija je tekstova iz nedavno objavljenog zbornika China, Yugoslavia, and socialist worldmaking: convergences and divergences, koji je objavilo Sveučilište u Kopru. Urednik knjige je Zoran Stopić. Naime, Kinezi su otvorili arhive s dokumentima iz 1950-ih i 1960-ih godina, pa se tekstovi u zborniku temelje na novim istraživanjima slovenskih i kineskih autora. Upravo iz tekstova kineskih autora koji se dosta bave načinom na koji je Kina bila percipirana u Rusiji saznala sam da su Maoa u Rusiji zvali „drugi Tito“ ili“azijski Tito“, jer je Tito bio simbol otpora Staljinu. Iznenadila me otvorenost tih tekstova, jer sam očekivala cenzurirani narativ. Iako tekstovi u zborniku pokrivaju cijeli taj period, bavila sam se samo periodom do 1956. Za sljedeću godinu planiram obraditi period od 1956. do 1971. u kojem se Kinezi ne pojavljuju na Zagrebačkom velesajmu.
Otkuda uopće interes za Velesajam i posebice za Kineski paviljon?
Nakon potresa bila sam dosta opterećena pitanjem evakuacije. Velesajam je zapravo zagrebački refugium. Kad sam počela kopati po povijesti, budući da sam doktorirala na prezentaciji Zagreba na filmu, pregledavajući materijale u filmu Hajrudina Krvavca otkrila sam snimke posjete Sukarna Zagrebu. Iako on nije bio na otvorenju Velesajma, film je tako montiran kao da je jedan od glavnih gostiju na otvorenju i to mi je bilo beskrajno zanimljivo. Shvatila sam da Velesajam ima jaki geopolitički okvir. To je godina 1956. a samo godinu dana ranije, u aprilu 1955. održana je velika konferencija afro-azijskih zemalja u Bandungu. Bila je to jasna poruka o određenju jugoslavenske vanjske politike.
Najveća stvar koja je vezana za prisustvo Kine i Indonezije na Velesajmu jest činjenica da je nakon 1953. kada je umro Staljin, Hruščov inicirao kontakt s Beogradom i nedugo nakon toga došao potpisati Beogradsku deklaraciju. Sve se to događalo neposredno prije otvorenja Zagrebačkog velesajma. Tada sam shvatila značenje ZV-a, koji se otvara samo jednim paviljonom zemlje sa zapada, radilo se o Italiji, svi drugi paviljoni pripadali su zemljama istočnog bloka, SSSR-u i njegovim satelitima, plus Kini. Također je zanimljivo da se u zborniku piše i o odnosu Jugoslavije i Kine i prije Drugog svjetskog rata. Recimo, Tito je znao za Maoa još 1936. Potvrđena je činjenica da se 1943. godine, kada je u zapadnoj Bosni trebalo indoktrinirati partizane kako da se odnose prema lokalnom stanovništvu, citiralo Maoa: “Narod je poput vode, partizani su poput riba u vodi“ što je značilo: Budite pažljivi prema ljudima, jer trebate njihovu pomoć. Mislim da je to bilo ključno za zadržavanje tog teritorija, koji je tada bio najveći oslobođeni teritorij u okupiranoj Europi.
Zato sam i uzela taj period od 1943. koja je godina oslobođenja Dalmacije od Talijana, i koja nažalost nije obilježena prošle godine. To je velika obljetnica, 80 godina od oslobođenja…
U narativu koji izgovarate tijekom performansa, bilo mi je iznimno zanimljivo to što se kroz povijest Kineskog paviljona bavite geopolitičkim odnosima tog vremena, a upravo je rat u Ukrajini ponovo oživio šire zanimanje za geopolitiku i to neminovno priziva usporedbe. Za razliku od današnje situacije Hrvatske koja nema gotovo nikakav utjecaj na globalna zbivanja, Jugoslavija 1950-ih i 1960-ih igra iznimno značajnu ulogu u svijetu. Možete li to komentirati?
Ono što je mene počelo jako pokretati i osjećam to kao svoju zadaću, i performans je izraz toga, je to što svi mi koji smo živjeli u to vrijeme Jugoslavije (a naša tijela su također utjelovljenje našeg prisustva u tom vremenu) bili svjesni te razine međunarodnih odnosa. Osvijestila sam da su nam vrlo rano, točno se sjećam, u 6. razredu osnovne škole govorili o značaju geopolitičkog položaja Jugoslavije. Dakle, mi smo već sa 12 godina razumijevali pojam “geopolitika”, kojeg danas ni studenti ne razumiju. Također, zahvaljujući pokretu nesvrstanih, znali smo što znači “suverenitet”. Bilo nam je jasno da je suverenitet pravo na samoodređenje, a to je nešto čega danas apsolutno nema. SAD se igra svjetskog policajca i još od kraja Drugog svjetskog rata se pokušavaju nametnuti kao globalni hegemon. Činjenica e da se Jugoslavija nikad nije priključila NATO-u, a SAD su je pozvale. Sada postaje jasno što je to značilo. Hrvatska je sada u NATO-u, a mi zapravo jako malo znamo na koji način se konzumira to članstvo. Nažalost, ljudi nisu svjesni što to znači pripadati jednoj strani i koliku je težinu u geopolitičkom smislu imala činjenica da je Jugoslavija držala do samoodređenja i trećeg puta, odnosno da je stala na stranu tzv. Trećeg svijeta.
U performansu koristite i mnoštvo filmskog i fotografskog materijala. Koje izvore ste koristili?
Kad sam u Institutu za međunarodne odnose, koji je proizašao iz Instituta za Afriku, što je također zanimljiva činjenica, počela proučavati njihov arhiv, otkrila sam mnogo materijala o Velesajmu. Velesajam je bio važno mjesto koje je doprinijelo transformaciji proletera u potrošače. To je velika slijepa pjega jugoslavenskog društva: okretanje tržišnoj privredi, činjenica da se komunalnost zapostavlja da bi se povećala prodaja određenih proizvoda. To se vidi na izložbama “Porodica i domaćinstvo”. Prvo se uspostavljaju zajedničke praonice, objekti društvene prehrane, dječji vrtići na razini stambenog rajona. Međutim, Gorenje iz Velenja je shvatilo da ako prodaju samo tri veš-mašine po bloku, neće ništa zaraditi. Treba prodati veš-mašinu svakom domaćinstvu, i tu se gubi komunalna infrastruktura. Velesajam sudjeluje u tom preslagivanju značenja potrošnje, komunalnosti itd. Što više proučavam te materijale, sve više se gomilaju teme. Zato smo i izložbu koju smo radili tematski podijelili na geopolitički okvir, društveno-politički okvir i kulturološki okvir. Velesajam je cijelo vrijeme 1950-ih i 1960-ih igrao i ulogu koju danas zovemo kulturni turizam, koji tada baš i nije postojao. Usmjeravali su svoje goste u kazališta i kina, upućivali ljude na javne plastike u Zagrebu, kojih je bilo više nego danas, njegovala se kultura javnog prostora. Kineski paviljon imao je svoje redovne predstave i kino projekcije. Zanimljivo je da je Velesajam godišnje posjećivalo milijun, a kasnije i dva milijuna posjetitelja, što je za turizam grada Zagreba bilo jednako značajno kao i danas. S tom razlikom da smo onda bili prvi industrijski grad u Jugoslaviji, a samim time i u Jugoistočnoj Europi, što znači da je prihod od turizma bio samo dio BDP-a, za razliku od danas kada je industrija potpuno uništena. Velesajam je i zbog toga važan jer je on ogledalo tog vremena. Na fotografijama, koje su mi izvrsni dokumentarni izvori, kao i filmovi, vidiš štand Plive koja 1959. izvozi lijekove u 28 zemalja. Danas je to nezamislivo! I onda se čovjek počne pitati – što se dogodilo? Kako je bilo moguće tako veliku socijalističku korporaciju uništiti?
Ima mnogo vrlo zanimljivih slojeva Velesajma koje vrijedi istražiti. ZV je bio istovremeno i ogledalo i promotor privrede. Na njemu je promovirana upravo zagrebačka industrija: Pliva, Rade Končar, Prvomajska…
Kažete da je na otvorenju Velesajma bio samo jedan zapadni paviljon, onaj talijanski. Svi drugi pripadali su istočnoeuropskim i zemljama Trećeg svijeta. Čini se kao odlična prilika za upoznavanje ne-europskih kultura?
Geopolitički okvir ima i zanimljivu kulturološku dimenziju. Danas se dosta govori o interkulturalnosti, ali mislim da će ljudi teško usvojiti te vrijednosti ako ih se njima ne poučava u ranoj dobi. S interkulturalnošću smo se u Jugoslaviji doista upoznavali rano, upravo kroz priču o nesvrstanima, miroljubivoj koegzistenciji, mi smo recimo kao djeca znali tko je Sirimavo Bandaranaike, mogli smo izgovoriti njezino ime, znali smo gdje je Sri Lanka i da je ona jedna od prvih premijerki uopće u svijetu. To su povijesni okviri koje smo mi tada uzimali zdravo za gotovo. Ja se i danas čudim činjenici da je recimo kvalitetno obrazovanje koje smo dobivali na Filozofskom fakultetu, koštalo na jednom Yaleu ili Stanfordu desetke, ako ne i stotine tisuća dolara. Iako se danas priča o jednoobraznom obrazovanju u Jugoslaviji, sve ukazuje na to da je to obrazovanje imalo snažnu interkulturnu dimenziju, koja je bila ugrađena u obrazovnu politiku kroz kulturnu politiku nesvrstanih. Mi nismo smatrali da ne-europljani dolaze tu da nas služe. Čini mi se da generacije koje odrastaju danas misle da je njihova uloga isključivo da nam služe. Bojim se da će trebati dugo, kao u Engleskoj, Njemačkoj ili drugim imperijalističkim zemljama, da će tek druga ili treća generacija početi stjecati obrazovanje ovdje, a njihovi roditelji će to morati krvavo platiti.
To me podsjetilo na vrlo uravnoteženu jugoslavensku poziciju prema Izraelu i Palestini, za razliku od današnje hrvatske politike…
Da, to je pozicija koju bi trebalo aktualizirati, iako to neće biti popularno. Sjećam se kad sam kad sam 1982. prvi puta bila u Njemačkoj i na protestima su ljudi masovno nosili palestinske marame, što je danas nezamislivo. Govori se o cenzuri u Jugoslaviji, a danas ne možeš u Njemačkoj reći da si za Palestinu, jer si automatski antisemit. O tome sam nedavno svjedočila u Leipzigu. Prijepodne je grupica od tridesetak mladih organizirala propalestinski prosvjed, da bi ih popodne u medijima proglasili antisemitima. Baš čitam knjigu Angele Davis koja piše o načinu na koji se policija militarizira u SAD-u opremajući se izraelskim oružjem koje je testirano upravo na Palestincima. Ispada da je Palestina neka vrsta testing grounda za različite vrste vojne opreme, što je stravično. U odnosu na ovo što se trenutno događa u svijetu, Hladni rat je bio ništa.
U svom performansu nas podsjećate na neke činjenice koje iz današnje perspektive izgledaju nevjerojatno, a radi se upravo o geopolitičkom pozicioniranju Jugoslavije u vremenu Hladnog rata i odluci o povezivanju s antikolonijalnim borbama tog doba.
Da, vanjska politika Jugoslavije je očito bila stalno vaganje i premišljanje. Kada se 1950. donosi odluka o potpisivanju Balkanskog pakta s Grčkom i Turskom, koje su bile članice NATO-a, to je trebao biti svojevrsni osigurač u slučaju da se dogodi napad SSSR-a. Proučavajući te dokumente shvatila sam koja je to bila konstantna paranoja, jer Rusi doista jesu cijelo to vrijeme zveckali oružjem, a s druge strane koja je to bila hrabrost da se 1956. za vrijeme Mađarskog ustanka, pruži podrška Mađarima. Tada su Sovjeti tenkovima išli na jugoslavensku ambasadu u Budimpešti i ubili kulturnog atašea i nekoliko ljudi iz osoblja ambasade. Međutim, već iduće godine Sovjeti ponovo izlažu na Zagrebačkom velesajmu. Zanimljivo je također da 1959. Amerikanci na ZV-u izlažu dva velika ratna aviona i jedan mali crveni spitfire u svom paviljonu. Znači, to su odlučili pokazati kao svoje postignuće. Rusi nikada nisu donosili svoje oružje. Oni su se hvalili svojim postignućima u svemirskom programu. Amerikanci su, osim vojne opreme, imali i politiku “taking hearts and minds of people” i u tome su doista bili vrlo uspješni. Zaista su majstori u soft power oblicima provođenja politike imperijalizma. Tako su jedne godine prikazali one roštilje za pečene piliće koje su dijelili besplatno ljudima. Kasnije su ti roštilji bili posvuda u trgovinama Dione i Konzuma… Kada se sada prisjećam 1980-ih i naše fascinacije zapadnom kontra-kulturom i punkom, čini mi se da tada nismo shvaćali što sve dolazi s tim u paketu. Možda smo tek naslućivali.
No, vratimo se na performans. Na Al Jazeeri se upravo emitira povijesni serijal Hrvoja Klasića o partizanima, međutim tek sam u vašem performansu saznala da je partizanska strategija ratovanja bila dijelom inspirirana kineskim Dugim maršom. Imajući u vidu komunikacijska sredstva tog vremena, čovjek se pita kako su dolazili do tih informacija.
Informacije su bile važne o čemu svjedoči i osnivanje TANJUG-a (Telegrafska agencija nove Jugoslavije), koji je osnovan 1943. u Jajcu. Zanimljivo je da TANJUG 1960-ih distribuirao informacije u više zemalja negoli BBC, jer je bio glavni izvor vijesti za većinu zemalja Trećeg svijeta. To je bilo iznimno važno u kontekstu hladnoratovske distribucije informacija. No, mi danas o tome ništa ne znamo. Zgrada TANJUG-a je privatizirana skupa s arhivom, i užasava me pomisao da će možda svi ti dokumenti završiti na smeću. Radi se o nevjerojatnoj priči. Imaš novinsku agenciju koja je na razini Reutersa i BBC-ija! Ta svijest o važnosti stvaranja vlastitih informacija prenesena je recimo kasnije u Alžir, tijekom alžirskog rata za nezavisnost, koji je reportažno pratio Stevan Labudović. Upravo njegove reportaže u kojima je pokazivao alžirsku djecu imale su velik utjecaj na francusko javno mnijenje i buđenje otpora ratu u samoj Francuskoj.
Mnoštvo je zanimljivih priča iz tog razdoblja koje su filmski i fotografski dokumentirane, ali nažalost Hrvatska uopće nije zainteresirana za to naslijeđe. Iako svakako treba kritički govoriti o razdoblju jugoslavenskog socijalizma, povijest Jugoslavije mi se čini važna jer doista nije bilo isto kao u drugim istočnoeuropskim zemljama koje su oktroirane u Varšavski pakt. A to je narativ koji nam se već trideset godina nameće.
Čini se ipak da posljednjih godina, s buđenjem neomarksističke ljevice u Hrvatskoj, raste i interes i pozitivna valorizacija jugoslavenskog naslijeđa. Doduše, kod dijela ljevice postoji nekritički odnos prema tom nasljeđu. Recimo, ovih dana je aktualna rasprava o Stipi Šuvaru. Kako je vi vidite?
Mislim da je jako važno tematizirati slijepe pjege jugoslavenskog socijalizma, jer inače nećemo moći imaginirati ništa bolje. Taj horizont imaginacije nam je potpuno devastiran. Ljudi gledaju unazad i glorificiraju ono što je bilo. Ne možeš glorificirati Šuvara danas! On je ogledni primjer koliko se ljudi deformiraju kad su na vlasti. Uostalom, kad ćemo prestati govoriti o vlasti i početi govoriti o upravljanju. On jest možda postao fini čičica 1990-ih, ali ja ga se sjećam iz 1980ih kad je bio napuhani lik, a da ne spominjem njegov dogovor s Mimarom. Napravio je neke stvari koje su dobre, ali treba nijansirano razgovarati o tome, jer inače lijeve ideje neće dobiti legitimitet. Od uloge Poleta u 1980-ima mnogo mi je zanimljiviji rad Silve Mežnarić koja je u Sloveniji napravila istraživanje i objavila knjigu Bosanci – a kuda Slovenci idu nedjeljom? Brine me taj nedostatak argumentirane rasprave na sceni koja funkcionira po principu “zna se šta se misli”.
Da se vratimo na temu političke imaginacije. Vaš performans pokazuje mogućnost da se vrijednosti na kojima su ti pokreti počivali, ali i strategije koje su se koristile mogu postati inspiracija za imagininiranje drugačijeg svijeta, s onu stranu tzv. liberalnog konsenzusa koji živimo i koji se ne propituje.
Da, bio je to socijalizam s ljudskim likom, za razliku od socijalizma koji je bio više-manje nametnut u drugim istočnoeuropskim državama, zbog čega je poslije rušenja berlinskog zida Bruxellesu bilo lako profurati priču o dva totalitarizma i onda davati lovu da se u Pragu, Bugarskoj, Rumunjskoj otvaraju ti silni muzeji žrtava komunizma. Mislim da ovdje ipak ne možeš prodavati tu priču, jer se ona svodi na lamentiranje o tome koliko je “Zagrebčanaca” ubijeno nakon oslobođenja Zagreba. Ja bih čak i dala Domovinskom pokretu da otvore taj Muzej žrtava komunizma, nek’ demokracija radi svoje, ali onda mi možemo tražiti da se otvori Muzej revolucije, koji smo imali. Zakaj ne?
Drago mi je da se Ankica Čakardić prihvatila toga da istraži ulogu žena u Praxisu. Bilo je tih škola mišljenja koje nisu bile ortodoksne i partijske. Netko je u jednoj FB raspravi o Šuvaru spomenuo kako je u to vrijeme na Odsjeku za sociologiju radio i Slobodan Drakulić, anarhist, netko drugi tvrdi da je on radio kod Katunarića. Ne bi nam trebalo biti nevažno tko je dozvoljavao te vrste slobodnog mišljenja i do koje mjere je to išlo. Što je sve proizašlo iz toga? To je između ostaloga povijest te zemlje.
Za kraj, najavili ste za sljedeću godinu nastavak performansa. O čemu se radi?
Želim zaokružiti, koliko je moguće, tu priču s Kinom i njenim prisustvom na ZV-u. Mislim da zanimljiva upravo zato što imamo ogromni materijalni znak te prisutnosti. Zanimljivo je što se događalo poslije. Kina se na ZV vraća 1971. i voljela bih to obraditi, ali me zanima i što se događalo s paviljonom poslije 1991. Kina je navodno nudila da ga obnovi, ali ovi naši konzervatori to nisu dopustili. Velesajam je nevjerojatan prostor, on je ogroman kulturološki i multidimenzionalan resurs. Htjela sam potaknuti zanimanje za taj prostor u nadi da će to utjecati na eventualno preoblikovanje, da nam se danas-sutra ne bi dogodilo da ga se pretvori u zagrebački Manhattan. Činjenica je da se trenutno prostor ZV-a jako eksploatira, ali na način commodity, puke nekretnine, kao uostalom i mnogi drugi povijesni zagrebački javni prostori koji se uglavnom eksploatiraju u turističke svrhe. Voljela bih da se u pristupu ZV-u vratimo na početne postavke, da ga oživimo na način da je to važno nama, stanovnicima Zagreba. Imamo razloga biti ponosni na njega.
