Upravo društvima poput hrvatskog, koja su se odrekla ne samo uspomene na Patricea Lumumbu kroz imena malih ulica, već i nasljeđa međunarodne solidarnosti, nedostaje ono što su te ulice predstavljale.
„Kiša se ne boji kralja“
– kongoanska poslovica
Tamo gdje ocean mijenja boju, ušće je najdublje rijeke na svijetu u Atlantik i ono što su Europljani prvo vidjeli od Konga. U noveli Srce tame – možda najboljem literarnom prikazu europske borbe za Afriku – lik Kurtz na smrtnoj postelji izgovara riječi „Strava! Strava!“, koje mogu sažeti iskustvo kolonijalne uprave u današnjoj Demokratskoj Republici Kongo – tijekom koje je ubijeno oko deset milijuna Kongoanaca. Razumjeti veličinu i značenje političke pojave i kasnije ubojstva Patricea Lumumbe (1925. – 1961.), prvog premijera neovisnog Konga, koji je ubijen prije točno 65. godina, neodvojivo je od brutalne kolonijalne prošlosti.
Patrice Lumumba po prvi put dolazi u Belgiju 1955. godine. Na Expou 1958. u Bruxellesu još se mogao vidjeti ljudski ZOO u kojem su izlagani crni ljudi iz Konga. Dehumanizacija crne rase bila je do te mjere normalizirana. Kolonijalna uprava u Kongu započela je u 19. stoljeću. Vještom manipulacijom na Berlinskom kongresu, Kongo je 1885. godine, pod zavaravajućim nazivom Slobodna Država Kongo, postao privatni posjed belgijskog kralja Leopolda II. Leopold će zahvaljujući tome postati i jedan od najbogatijih ljudi svoga vremena. Dogovorom kolonijalnih sila, njegov posjed 1908. prelazi na državu kao Belgijski Kongo.
Bijela vladavina u Kongu bila je militarizirana. U nekim područjima Kongoanci, nad kojima je za Slobodne Države odsijecanje šake bila uobičajena kazna, morali su nositi metalnu pločicu oko vrata kako bi u svakom trenutku bilo vidljivo jesu li ispunili kvotu prikupljanja sirovine za koju su bili zaduženi kao robovi. Poniženja, mučenja i eksploatacija u Kongu rezultirala su palačama u Bruxellesu u kojem se i danas jedna od glavnih avenija zove po kralju Leopoldu.
Prvi koji je napisao izvještaj o zvjerstvima Leopoldove vladavine u Kongu bio je američki novinar, odvjetnik i povjesničar, George Washington Williams (1849. – 1891.). Williams je posjetio Kongo, a 1890. u otvorenom pismu Leopolda optužio za zločine protiv čovječnosti – upotrijebivši tu sintagmu desetljećima prije nego je postala uobičajena.
U raskrinkavanju zločina kolosalnih razmjera u središnjoj Africi presudnu ulogu odigrale su novoosnovane ljudskopravaške inicijative i organizacije, osobito pojedinci, upravo osobe poput Williamsa ili Edmunda Dane Morela (1873. – 1924.). Morel je kao lučki službenik u Liverpoolu primijetio da iz Konga dolaze ogromne količine resursa poput kaučukovca i slonovače, a da se u zemlju vraćaju samo oružje i lanci. Bio je to jedan od indikatora robovskog rada. Morel je jedan od osnivača i pokretačka snaga iza Congo Reform Associationa (1904.), prve velike međunarodne ljudskopravaške kampanje i pokreta u 20. stoljeću.
Njegova organizacija odigrala je ključnu ulogu u osvještavanju međunarodne javnosti o naravi kolonijalne uprave i zločinima u Kongu.
U romanu nobelovca Maria Vargasa Llose San jednog Kelta, kongoanska epizoda ispisana je kroz stvarni život Irca Rogera Casementa (1864. – 1916.), britanskog konzula čiji je izvještaj (Casement Report, 1904.) o sustavnim mučenjima, sakaćenjima, ubojstvima, otmicama i prisilnom radu dodatno raskrinkao narav kolonijalne stvarnosti Konga, pa i rezultirao uhićenjima nekih od odgovornih.
Ljudskopravaška aktivnost vezana uz zločine tijekom i nakon Leopolodove vladavine potvrđuje i kolonijalne korijene onoga što svodimo pod ljudska prava. Ideje slične modernom konceptu ljudskih prava pojavile su se upravo 1890-ih kao odgovor na zločine u Slobodnoj Državi Kongo. Te „vizije ljudskih prava iz devetnaestog stoljeća nisu odmah dovele do međunarodnog sustava zaštite ljudskih prava“, ali su predstavljale važan presedan za suvremene norme i institucije ljudskih prava kakve imamo danas.
Neovisnost Konga proglašena je 1960. godine, na valu emancipacije niza afričkih zemalja. U svečanom govoru tom prigodom kralj Baudouin hvalio je Leopolda, a Patrice Lumumba, novoizabrani premijer, istom je prilikom govorio o desetljećima pljačke, nasilja i poniženja za belgijske vladavine. Manje od sedam mjeseci kasnije Lumumba će biti ubijen, a nominalno nezavisni Kongo i dalje eksploatiran.
Jedna od najzaokruženijih knjiga o povijesti kolonijalnog Konga ona je američkog publicista i povjesničara Adama Hochschilda, King Leopolds Ghost (1998.). U uvodu, autor se prisjeća svog prvog posjeta Kongu kao kamo je otputovao kao student 1961. godine. U stanu u tadašnjem, još uvijek, Leopoldvilleu (Kinšasi) slušao je pripitog operativca CIA-e koji je u detalje opisivao kada, gdje i kako je, koji mjesec ranije, premijer Lumumba, zajedno sa suradnicima Mauriceom M’polom i Josephom Okitom, ubijen. Knjiga The Assassination of Lumumba (2001.) belgijskog sociologa, publicista i aktivista, Luda de Wittea dokazala je zapadno orkestriranje tog zločina.
Lumumba je u trenutku smrti imao trideset i pet godina. Vijest o ubojstvu proširila se koji tjedan nakon zločina. Svjetski odjek bio je ogroman. U Zagrebu, 14. veljače 1961., tadašnji Trg Republike bio je ispunjen prosvjednicima. Bio je to, do danas, najveći prosvjed u Hrvatskoj koji nije imao direktne veze s nekom lokalnom temom. Ubrzo, i dvije su ulice u Hrvatskoj nazvane po Patriceu Lumumbi: u Sesvetama, koje su danas dio Zagreba, i u Belom Manastiru. Nijedna se više tako ne zove. Riječima Dunje Rihtman-Auguštin, imena ulica konkretizacija su povijesti i mjesta gdje se strukture vlasti susreću s praksom svakodnevnoga života. U slučaju Lumumbe, kao simbola borbe za slobodu, ime njegove ulice postalo je „adresa sesvetskih obrtnika, trgovaca, ugostitelja i stanovnika, a ulične ploče s njegovim imenom unosile su globalni politički kontekst“ u javni prostor ulice i grada. Iako je sesvetska Lumumbina izbrisala ime Kolodvorske, imenovanje te i tih ulica bio je pokazatelj otvorenosti svijetu, lokalne podrške antikolonijalizmu i globalnim, pravednim, borbama.
Utoliko je preimenovanje ulice 1991. godine bio čin destrukcije, zatvaranja sredine u provincijalne okvire. Leopold nije nikad bio u Kongu, a oni koji su mijenjali ime Lumumbine ulice (komisija je uključivala i lokalnog svećenika) nisu vidjeli puno dalje od sebe i Sesveta. Pradoksalno, upravo društvima, poput hrvatskog, koja su se odrekla ne samo uspomene na Lumumbu kroz imena malih ulica, već i nasljeđa međunarodne solidarnosti, nedostaje upravo ono što su te ulice predstavljale.
Tekst je nastao u okviru projekta Ulica Patricea Lumumbe. Projekt provode Udruga za nezavisnu medijsku kulturu (UNMK) i Muzej Prigorja, a podržan je od Grada Zagreba/ Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo temeljem javnog poziva Kultura i umjetnost u zajednici.
