O Frantzu Fanonu, otporu i dekolonizaciji: U vremenima kada se globalne političke konfiguracije, opstanak i življenje zajednica globalnog Juga određuju i mijenjaju svirepim nasiljem, odnosno golom silom na tragu voljnog načela „mogu što hoću” nekolicine gospodara svijeta, a modeli manihejske opresije postaju sve žešći, kako vrednovati Fanonovo naslijeđe? Zona ne-bivanja, pojam koji je on koristio kako bi objasnio specifičan način postojanja u koji su “zaključani” kolonizirani subjekti u svom pred-ontološkom stanju, nebitni i ne-ljudi, danas je utjelovljena u Gazi.
Kako pripadati svijetu znajući da mu ne pripadaš, jedno je od onih pitanja koje uvijek nanovo izaziva tjeskobu i koje uvijek valja odgonetati. Tim se pitanjem na osobit način bavio Frantz Fanon, jedan od najintrigantnijih mislitelja dekolonizacije dvadesetog stoljeća. Mnogi ga, uz Aiméa Césaira i Josepha Conrada, smatraju pretečom postkolonijalnih teorija koje se petnaestak godina nakon njegove smrti, negdje potkraj sedamdesetih godina, usustavljaju u interdisciplinarni znanstveni studij.
Revolucionar, klinički psiholog i psihoanalitičar, sudionik antiimperijalne borbe u Fronti nacionalnog oslobođenja [FLN] za neovisnost Alžira u brutalnom ratu početkom pedesetih godina XX. stoljeća, sanjar drukčijeg svijeta. U ovovremenom okrutnom, a sinanovski još preciznije, razularenom vremenu koje razdire suvremenost te po mnogim osima doslovno reže pripadnost svijetu – prizvati Fanona danas čini se nemogućom i gotovo uzaludnom, premda zavodljivom zadaćom. Kako bi Fanon reagirao na sustavni genocid nad palestinskim narodom, a kako na sve više prisutne moduse neo-rasijalizacije u post-kolonijalnom pejzažu zemalja tzv. Globalnog juga i onih negdašnjih imperijalnih gospodara, tek su neki od upita koji se čuju u višeglasnom prizivanju Fanonovog djela. Protekla, prigodničarska godina[i] bila je u znaku proučavanja i reafirmacije njegovih spoznajnih uvida. U svijetu su se tim povodom unutar akademskih i alternativnih mikro prostora organizirale škole, znanstvene radionice i učionice s ciljem upoznavanja, propitivanja i kritičkog osvješćivanja važnosti i proturječja Fanonove baštine.
Dok s jedne strane u presušenom vrelu novih ideja, neumnosti i opće ljudske oronulosti oživljava zanimanje za Fanonovo djelo, posebno za njegovu analizu kolonijalizma kao procesa dugog trajanja (u braudelovskom smislu longue durée ) i njegovih učinaka kako na kolonizirane narode tako i na kolonizatore, s druge pak strane postoji zebnja da se Fanona koristi kao glinenu figuru ili model za sve revolucije, kako s pravom upozorava Gayatri Ch. Spivak.[ii] “Mumificirati” Fanona u antikolonijalnu ikonu što se dijelom čini unutar ljevičarskih krugova i pripadnika pokreta Black Lives Matter [Životi Crnaca su važni] jednako je štetno kao i ignoriranje njegova djela. Umjesto zloupotrebe Fanona valja vidjeti što nam od toga može „probistriti“ naše ideje i naume u novim konfiguracijama življenja i imaginarija. Kako baštiniti njegovo djelo koristeći čulnost i kritičke alatke umjesto opsjene romantizacije ustrajavajući pritom na humanističkoj odgovornosti kao etičkom minimumu?
Fanonovo djelo – plodotvorno i teorijski provokativno, složeno u svojoj palimpsestnoj formi, u više je navrata zadnjih nekoliko decenija znalo pobuditi interes teoretika, revolucionara, zanesenjaka, umjetnika. Unatrag nekoliko godina, u vrijeme 60. obljetnice Pokreta nesvrstanih, poseban interes ticao se njegovog utjecaja na ideje Pokreta, posebno zbog snažne antikolonijalne kritike prezentne u djelu Prezreni na svijetu [Les Damnés de la Terre].[iii] Iako je njegova usredotočenost na revolucionarno nasilje i klasnu analizu nudila drugačiji, često radikalniji put od samog Pokreta, borba za nacionalno oslobođenje, samoodređenje i neovisnost te dokidanje imperijalističkih struktura, dekolonizacija i zagovaranje ekonomske ravnopravnosti na međunarodnoj razini, bile su poveznice – mjesta prepoznavanja i iskrenja zbog kojih je Fanon privlačio pozornost.
No, nagomilani bijes i zabrinutost u postkolonijalnim zajednicama protiv neokolonijalnih gesti i naopake moralne fenomenologije koja odgovornost za zlo besramno demaskira u naturalizirano pravo jačeg, odnosno aroganciju neoimperijalnih prohtjeva i rasnih podjela, u posljednje vrijeme skreće pažnju na Fanonovu prvu knjigu Crna koža, bijele maske [Peau Noire, Masques Blanc][iv], knjigu koju je još kao 27. godišnji mladić Fanon objavio 1952. godine u Éditions du Seuil, prestižnoj francuskoj izdavačkoj kući, skoro deset godina prije njegovog kultnog, gorespomenutog djela.
Crna koža, bijele maske[v] temeljni je predtekst za postkolonijalnu teoriju koji nudi okvir za razumijevanje višestruke opresije, prokazujući materijalne i psihološke učinke kolonijalizma u Africi i afričkimkolonijama razotkrivanjem društvenih struktura koje stvaraju rasnu podjelu te kreiraju „psihopatologiju kolonijalizma.“ U srži „psihopatologije kolonijalizma“, tog Fanonovog ključnog koncepta, je nasilje, svakodnevno i brutalno u svim svojim vidovima, a kojemu valja pružiti otpor. On je to smatrao neupitnom odgovornošću intelektualca, ali prije svega, svojom osobnom. Nije mi namjera ovdje analizirati njegovu revolucionarno-profesionalnu putanju Francuska-Alžir-Tunis niti dati uvide u njegovu teoriju nasilja zbog čega je posthumno doživio niz kritičkih opservacija,[vi] već pokušati dijelom proniknuti u svijet njegovog promišljanja koji je knjigu Crna koža, bijele maske stavio u kadar urgentnog čitalačkog pogleda. Što se sve tu danas dâ razabrati i zašto su njegova stajališta o rasi, odnosno rasama „tamnije kože”, kolonijalizmu, vezi „roba i gospodara” i simptomima domišljatosti u dehumanizirajuće koloniziranim okolnostima, relevantna?
Zahvaljujući svom psihijatrijskom iskustvu i psihoanalizi, napose psihoanalitičkoj semiologiji, on posve drukčije počinje razumijevati traumatsku situaciju vezano uz kolonizaciju i rasizam, pri čemu razvija pojam sociogeneze koji u suprotnosti s inzistiranjem na navodno prirodnim značajkama potlačenih društvenih skupina, polazi od društvene naravi fenomena u objašnjenju ponašanja koja su učinci rasizma, otuđenja, seksualnog potčinjvanja. Ukratko, riječ je o psihopatologiji društva čiji kolonijalni utjecaji prodiru kroz mreže isprepletenih mentalnih, psihičkih i emocionalnih mapa i svjetova čineći nakaradni društveni raster. A tu se potom nagomilavaju javne osude, stereotipi i ubitačne spoznajne predrasude o prosvijećenim i neciviliziranim ljudima i o inferiornim obilježjima određenih ljudskih vrsta.
Za početak valja pristupiti semiološkim označiteljima crno i bijelo, odnosno crnosti i bijelosti, tim nezgrapnim prijevodnim inačicama, označiteljima koji vrište iz samog naslova knjige. Fanon precizno pokazuje što se događa u našoj mentalno-psihičkoj mapi pri prizivu pojma crno ili crnost (taj famozni blackness!) za razliku od onog oprečnog – bijelo, odnosno bijelost. Prva asocijacija na spomen crnosti, preciznije crnca, kako autor s pravom naglašava, jest iskustvo. Na njega se odmah pomisli i ono se zaziva na isti način kao kod priziva ženskosti – i tu jest problem. Iskustvo kao nebitno i inferiorno, ono povijesno nevrijedno i nesumjerljivo besmrtnosti i umu. Stoga daljnjom analitičkom raščlambom, pri odgovoru na početno pitanje u knjizi, “Što želi crnac?”, odgovor zapada u cijep s očekivanim odgovorom bijelca. Ne samo da to nisu pitanja iste razine, jer prvo priziva iskustvo dok se drugo tiče apstrakcije, već se sama bijelost upriličuje kao matrica apstrakcije i općeljudskog – maskulino-ljudskog i povijesno relevantnog. Fanon zorno pokazuje kako je bijelost za razliku od crnosti prezentna ne samo putem onoga što nazivamo ljudskošću ili ljudskim bićem – već putem teorije, univerzalnosti i naravno apstrakcije; stoga se cijeli svijet, sazdan na teorijskoj, heteronormativnoj epistemološkoj mapi, legitimira bijelošću[vii] kao normom, izvorom ljudskosti i ljudskošću samom. Crnost je s druge strane djelovala putem odsutnosti iz mape spoznavanja i bivanja; bez mogućnosti sudjelovanja u onome što znači biti u svijetu, bivati sa svijetom, pripadati svijetu, ponajprije što znači biti ljudskim bićem. Drugim riječima, struktura crnosti (blackness) funkcionirala je samo kao totalna izvanjskost; kao ona koja nema kopče s univerzalnošću, općošću i njezinim privilegijama.
Fanon svoje stajalište potkrepljuje čestim, a posve dojmljivim primjerima iz svakodnevnog života u poglavlju The Fact of Blackness [Crnost kao činjenica] u kojem prepričava anegdotu u kojoj se dijete, ugledavši osobu tamnopute kože, obrati svojoj majci uzvikom „Vidi, crnac!”[viii] Ova sekvenca pokazuje kako je šok od crnosti već prisutan i fiksiran bijelim pogledom, uviđanjem putem pogleda. „Biti” ili „biti ljudsko biće” teorijski je model bijelih, a Fanon ovdje raskrinkava tu kolonijalnu laž da je “bijelo bivanje” jednako bivanje per se.
S druge pak strane, crnost je, kako on na više mjesta postulira, koncept izvan zapadne epistemološke mape i onkraj ljudskosti. Kako onda iskustvo upisati u tu mapu? U tom smislu nužna je dekolonizacija same mape i njezinih metoda uviđanja kako bi odsutni i nevidljivi, oni kolonizirani drugi, mogli postati akteri u proizvodnji znaja i spoznavanja. Isto tako, u procesu razotuđenja od svakovrsnih opresija važna je samorefleksija koloniziranog subjekta. Kada se Fanon pita Što crnac želi?, on ne postavlja pitanje političke opresije kao povrede „ljudske suštine” niti pitanje koloniziranog crnca uzdiže na rang univezalnog liberalnog zahtjeva o negiranju ljudskih prava, a ne postavlja ni pitanje o njegovom ranjivom biću.[ix]
Ovo pitanje on postavlja u psihoanalitičkom ključu. Precizno: kako artikulirati želju s obzirom da kolonijalne okolnosti proizvode ambivalentne učinke na kolonizirane i (post)-kolonijalne subjekte? Uvodeći u analizu ono što vibrira u kolektivnoj psihi, počevši od nemoći i bijesa do mržnje i izdaje, on predočuje kako izvanjsko od politike, a što konstruira političko – na nju izravno utječe – a to su oblici socijalnog i psihičkog otuđenja proizvodeći različite situacije afekta i neuroze. Premda svjestan da se ovakvi oblici otuđenja nikada ne mogu priznati kao determinirajući pa tako i konstitutivni uvjeti građanske vlasti, njihove učinke valja uzeti u obzir.
U evociranju kolonijalnog stanja Fanon naglašava da je kolonizirani subjekt „prekomjerno determiniran” kroz prikaze i fantazije različitim uzrocima i poretcima izvana, a koji transgresivno obitavaju na granici historijskog i nesvjesnog. Crnac je zarobljen u svojoj inferiornosti, bijeli čovjek je zarobljen svojom superiornošću, a obojica se ponašaju u skladu s neurotičnom orijentacijom, naglašava Fanon. Posebno u ovoj knjizi on se fokusirao na taj nepravedan odnos i dinamiku inferiornosti, ali i psihološku, gotovo agonalnu sponu i međuovisnost koloniziranih i kolonizatora. On zapravo govori o ambivalentnoj identifikaciji s kojom se crnac i/ili kolonizirani drugi ima nositi u rasističkom svijetu, a koja uključuje ideju čovjeka kao svog otuđenog imidža, kao „Drugost“ Sebstva koji ga poništava, a spram kojega tinja želja za identificiranjem, ali i želja za oslobođenjem i samoidentifikacijom. Upravo je u tome psihoanalitički problem identifikacije.
Fanonov zahtjev za psihoanalitičkim objašnjenjem[x] proizlazi iz razobličavanja bizarnih odraza i kamuflaže zapadne kulture i otuđujućih činova kolonijalnog upravljanja, te ambicije kolonizatora da “civilizira” ili “modernizira” starosjedioce. On je prisutan i u delegitimiranju kolonijalnog nasilja, raščinjavanju fantazmatičkih slika rasne mržnje koje cirkuliraju Zapadom, preimenovanju kolonijalnog prostora i stvaranju protudiskursa kao osvješćujućeg uzvratnog govora.
Ukratko, u knjizi su sabrana ključna stajališta o kolonijalizmu kao nasilju i proizvodnji nasilja, o teoriji nasilja, o vezi rasizma i spolnih opredmećenja (unatoč nespretnosti i kontroverzama oko nekih uvida, napomena B.K.), o uporabi psihoanalitičke semiologije u pristupu crnosti i bijelosti, o raskrinkavanju laži zapadne epistemologije, o opredmećenju i otuđenju, o ljubavi, stereotipizaciji i seksualizaciji jezika kad su posrijedi kolonizirani.[xi]
Kako pristupiti ovome djelu u kojem je Fanon, gotovo u maniri psihoanalitičke fenomenologije osvješćujućih manifesta, raščinjavao poluge višestranog kolonijalnog nasilja, kolonijalne opresije i nasilnih gesti – od performativno-diskursnih do materijalno-zbiljskih?
Dva su pitanja koja odmah izlaze na vidjelo. Jedno je pitanje priznanja, dostojanstva i samopoštovanja koje se ne nalazi u traženju jednakosti s bijelim čovjekom i njegovom civilizacijom već u iznalaženju vlastitog načina postojanja i spoznaje sa svim proturječjima koje ono nosi. Drugo zaziva radikalnu transformaciju društva s unaprijednom tjeskobom o tome do koje je mjere moguća skica susreta i samopreobražaja, uništenje unutarnjih čudovišta i stavljanje sebe u položaj koloniziranog drugog.
U vremenima kada se globalne političke konfiguracije, opstanak i življenje zajednica globalnog Juga određuju i mijenjaju svirepim nasiljem, odnosno golom silom na tragu voljnog načela „mogu što hoću” nekolicine gospodara svijeta, a modeli manihejske opresije postaju sve žešći, kako vrednovati Fanonovo naslijeđe?
Uza sve teorijske analize važne za anti-kolonijalni otpor, anticipaciju antiesencijalističke kritike rase i kritike kolonijalnog imaginarija te prepoznavanja važnosti crnačke solidarnosti i zajedništva Trećeg svijeta u borbi za oslobođenje a protiv rasizma, ono što Fanonovo djelo nama nudi jest eksplozija sučeljavanja.[xii]
Njegovo djelo sučeljava nas danas s nizom pitanja poput Što je s pogledom koji ignorira, koji suvremene zločine čini nevidljivima? Ili, Što je s tipovima opresije i/ili agresije koji funkcioniraju tako što namjerno odbijaju gledati dok provode genocidnu ili neoimperijalnu nakanu?
U tekstu od 21. prosinca 2025. naziva Fanon, Gaza i tjeskobe imperija („Fanon, Gaza and the anxieties of empire“) Sarah Jilani jasno povlači poveznicu između genocidnih strahota u Gazi i kolonizacije ovim riječima: „Gaza nije samo ratište, nego prikaz današnjih kolonijalnih struktura: svijeta podijeljenog na zone svjetla i zone ruševina, civila i ‘životinja’. Kako je Fanon dijagnosticirao, nije dovoljno da doseljenik fizički, što će reći uz pomoć vojske i policije, ogradi mjesto starosjedioca. (…) doseljenik mora oslikati starosjedioce kao neku vrstu kvintesencije zla.“[xiii]
U knjizi Crna koža, bijele maske Fanonovo stajalište potkrijepljeno je posve preciznom formulacijom. “Riskirajući prijezir svoje obojene braće, reći ću da ono crno [le noir] nije čovjek. Postoji zona nebivanja, izvanredno sterilna i pusta regija […] gdje se može roditi autentični nemir”.[xiv] Zona ne-bivanja, pojam koji je Fanon koristio kako bi objasnio specifičan način postojanja u koji su “zaključani” kolonizirani subjekti u svom pred-ontološkom stanju,[xv] nebitni i ne-ljudi, danas je utjelovljena u Gazi. Genocid, što je srž kolonijalističke logike, koji se sustavno provodi nad palestinskim narodom, ubija njihovo postojanje pretvarajući njihove živote i životne prostore u zonu ne-bivanja.
Kada “odmjeravaš živote tako da jedan život Izraelca vrijedi na primjer jednako kao sto i pedeset palestinskih života, tada se nasilje pojavljuje kao odgovor“,[xvi] na ovu je Fanonovu misao Spivak ne tako davno skrenula pozornost. Uz svijest da nema ultimativnog standarda u prosudbi dok svi ljudskih životi nisu jednako tretirani i dok se ne dokinu kolonijalne okolnosti koje su dovele do nasilja. Oslobađanje je važnije od slobode kako bi se otvorila mogućnost krhke kopče sa svijetom ili neuzaludne pripadnosti.
