Obljetnička izložba u Tehničkom muzeju Nikole Tesle tematizira nikada realizirane aspiracije tehničara, inženjera i arhitekata u poslijeratnim godinama. Kosjenka Laszlo Klemar, kustosica i koautorica: „U krilatici ‘Smrt fašizmu – tehnika narodu!’ sažeta je ideja da će tehnička edukacija širih masa doprinijeti izgradnji zdravog socijalističkog društva. Zadivljenost tehnikom i strojevima, vjera da samo tehnički obrazovano društvo ima perspektivu, koja je snažno prisutna 1950-ih godina, kasnije postupno blijedi.“
U Tehničkom je muzeju otvorena izložba Utopija i stvarnost – 70 godina planiranja i velikih očekivanja koju potpisuju autorice Kosjenka Laszlo Klemar i Tamara Bjažić Klarin. Na samom početku izložbe, zabavlja nas jedna krilatica: „Prvu cjelinu smo nazvali ‘Smrt fašizmu – tehnika narodu!’ prema krilatici koju su tijekom 1950-ih inženjeri koristili u službenim dokumentima, umjesto uobičajene ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’. U krilatici je zapravo sažeta ideja da će tehnička edukacija širih masa doprinijeti izgradnji zdravog socijalističkog društva. Upravo je ta ideja poslužila kao podloga za osnivanje Tehničkog muzeja“, govori nam muzejska kustosica i koautorica izložbe Kosjenka Laszlo Klemar koja nas vodi kroz postav u izložbenoj dvorani muzeja.
Izložba je otvorena pričom o poslijeratnoj vjeri u tehnički i društveni napredak u vremenu u kojem dolazi do inicijative za osnivanjem Tehničkog muzeja 1947. od strane Muzeja za umjetnost i obrt, pojašnjava nam sugovornica: „MUO je u fundusu imao predmete tehničke baštine, koji nisu pripadali području umjetničkog obrta pa prema tome nisu našli svoje mjesto u muzejskom postavu MUO-a, niti je za njih bilo dovoljno mjesta u muzejskoj čuvaonici. Inicijativa paralelno kreće i od Društva inženjera i tehničara koje zamišlja ustanovu koja će uz muzejsku imati i važnu edukativnu ulogu, odnosno koja će biti aktivno mjesto izučavanja i podučavanja. Brojni strojevi rashodovani iz tvornica koje upravo u to vrijeme intenzivne industrijalizacije mijenjaju zastarjeli strojni park, a koji su darovani Tehničkom muzeju nakon njegova osnutka, trebali su poslužiti za praktično učenje.“
Istovremeno s prvim idejama osnutka Tehničkog muzeja, postaje jasnim da velesajamskog zdanja na Savskoj – današnjem kompleksu Studentskog centra – nije dovoljnih kapaciteta za velesajamske potrebe zbog čega se dogovara proširenje zapadno od Savske u vidu kompleksa u koji će se kasnije useliti sam Tehnički muzej. Za rad na projektu angažiran je Marijan Haberle, autor velikog broja projekata bez kojih Zagreb ne bi izgledao kako izgleda danas, od Velesajma na Savskoj, Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, do Brodarskog instituta i drugih projekata.
„Haberleu je projekt zapadnog proširenja Velesajma bio svojevrsna profesionalna rehabilitacija. Haberle je, naime, itekako profesionalno aktivan za vrijeme NDH, te uz ostale projekte, radi i uređenje interijera poglavnikova Stana. S druge strane, Haberle je s Hinkom Baurem, autor ranijeg, istočnog velesajamskog kompleksa pa je logično da radi i zapadno proširenje. Nakon što uspješno rješava ovaj projekt, Haberle postaje voditelj jednog od tri manja projektna biroa u Jugoslaviji“, objašnjava kustosica arhitektov profesionalni put. Pritom ističe i ulogu 6. rajona Narodne fronte koja je kod izgradnje kompleksa zapadnog proširenja Velesajma u Savskoj 18 donirala 158.880 sati rada. Na gradilištu Visokogradnje vidimo, tako, pripadnike Narodne fronte, kako lopatare i rade na projektu za koji je, nakon rušenja ZET-ovih upravih zgrada i premještanja Remize na Ljubljanicu, ostalo svega 3 mjeseca za dovršetak projekta.
Period od prve inicijative do osnutka Tehničkog muzeja 1954. trajao je sedam godina. Još 1959. muzej djeluje bez vlastita prostora, zbog čega koriste jedan dio Muzeja obrta. U počecima je najveći problem pronalaženje prostora za čuvanja predmeta. Kustosica nam govori da 1955. imaju evidentirano 60 kamiona predmeta s kojima nemaju kud. U velesajamski prostor muzej useljava 1959., stalni je postav otvoren 1963. Prostorno pitanje nije dugo riješeno i time se u velikoj mjeri bavi ova izložba. Pitanje prostora provlači se izložbom, objašnjava nam kustosica dalje: „Prostornim se pitanjem Muzej bavi od otvorenja 1954. pa sve do danas. Nakon što je 1954. godine donesena odluka o izgradnji novog velesajma južno od Save, muzej kreće s kampanjom usmjerenom na preuzimanje velesajamskog kompleksa u Savskoj, odnosno prostora današnjeg Studentskog centra u Savskoj 25 te zapadnog proširenja iz 1949. u Savskoj 18. Također traži okolne parcele – prostor današnje Cibone i prostor zapadno i sjeverno od željezničke pruge koji danas većinski koristi Sveučilište u Zagrebu.“
Godina osnutka čija se sedamdeseta obljetnica obilježava, zanimljiva je i zato što nas uvodi u jedan od najambicioznijih projekata Marijana Haberlea.
„Iste, 1954. godine arhitekt Marijan Haberle, ujedno autor velesajamskog kompleksa u Savskoj, za Muzej projektira iz današnje perspektive utopijski projekt Grada tehnike, koji je trebao uz muzejske prostore, sadržavati knjižnicu, laboratorije, predavaonice, odnosno niz prostorija namijenjenih istraživanju i edukaciji. Grad tehnike je uz Sveučilište trebao biti središnje mjesto tehničkih znanosti. Prostorno se trebao nadovezivati na Sveučilišnu aleju koja se proteže od zgrade Rektorata, preko zgrada Kemijskog i Fizikalnog zavoda (danas Prirodoslovno-matematički fakultet) do niza novih zgrada tehničkih fakulteta u produženoj Runjaninovoj i Lučićevoj planiranih i izgrađenih 1950-ih i 1960-ih godina – Elektrotehničkog (danas Fakultet elektrotehnike i računarstva), Strojarsko-brodograđevnog i Visoke tehničke škole za pogonske inženjere i (danas Fakultet strojarstva i brodogradnje) te Radničkog sveučilišta Moša Pijade (danas Pučko otvoreno učilište)“, pojašnjava nam utopijsku vizuru nedosanjanog sna o Gradu tehnike zagrebačkih arhitekata i inženjera oko druge polovice prošloga stoljeća.
Ipak, stvari se ubrzo mijenjaju, pojašnjava nam dalje sugovornica: „Zadivljenost tehnikom i strojevima, vjera da samo tehnički obrazovano društvo ima perspektivu, koja je snažno prisutna 1950-ih godina, kasnije postupno blijedi. S time se urušavaju i ambiciozni planovi Muzeja i odustaje se od Grada tehnike. Ipak, Muzej ne odustaje od ambicije da postane relevantan tehničko-znanstveni centar, no ne nailazi na odgovarajuću podršku.“
Za oko nam dalje zapadaju izlošci koji ukazuju na dvije najvažnije manifestacije mimo velesajma koje su se odvile prije nego što je zgrada pripala muzeju. Jedna je najveći događaj koji se odvio u prostorima današnjeg muzeja, a to je 6. Kongres komunističke partije Jugoslavije (na kojemu je odlučena, između ostalog, promjena imena u Savez komunista Jugoslavije) 1952. godine, najveće političko događanje u Jugoslaviji s više od 2000 prisutnih delegata.
Na fotografijama je vidljivo kako tada još nema galerije na kojoj je danas dio stalnog postava muzeja. Kustosica nam slikovito priča o velikom osvjetljenom otvorenom prostoru čiji je interijer radio Franjo Zvonimir Tišina, foajeu, restoranu, prostorima za odmaranje, hali kompletno obučenoj u svili, ali i metar i pol visokim bistama Marxa, Engelsa, Lenjina i Tita. Kako i gdje nestanu tako velike biste, kao i sva silina masivnih uradaka spomeničke baštine nestalih u kulturocidu devedesetih, ne može potvrditi ni kustosica. Za pronalazak, bilo bi potrebito veliko i opsežnije istraživanje, ali i natezanja mnogih institucija, od Gliptoteke koja je u renovaciji, do Ministarstva kulture koje bi trebalo imati dokumentaciju nekadašnjeg Republički zavod za zaštitu spomenika. Drugo veliko događanje tematski je bliže izložbi. Radi se o izložbi Porodica i domaćinstvo na kakvim su se prikazivali najnoviji dosezi vezani uz kućansku tehniku i svi aparati koji su trebali ući u svako kućanstvo da bi se olakšao svakodnevni život.
Nastavak izložbe dijelom se bavi već spomenutim useljavanjem u velesajamski dio zapadno od Savske za koji su veliki interes, govori nam kustosica, pokazivala i sportska društva koja ovdje vidjela idealno mjesto za dvorane i hotele. Međutim, kako je već rečeno, Narodni odbor grada Zagreba ipak dodjeljuje kompleks Tehničkom muzeju što autorice prepoznaju kao Pirovu pobjeda jer je od početka jasno da neće zadovoljiti potrebe muzeja čiji je stalni postav otvoren 1963.
Svakako jedan od važnijih segmenata izložbe jesu i nerealizirane ambicije u kontekstu već spomenute prostorne problematike.
„Zadnja izložbena cjelina posvećena je nerealiziranim projektima proširenja i razvoja muzeja. Najznačajniji među njima je Haberleov projekt iz 1975. koji predviđa proširenje muzeja u šest etapa do 2000. godine. Haberle zadržava osnovnu tlocrtnu dispoziciju, međutim postojeće drvene hale mijenja armiranobetonskim trokatnicama, od kojih glavna (na mjestu hale A) ima planetarij većih dimenzija od postojećeg s kupolom koja izlazi iz korpusa krova. Da su Haberleovi projekti proširenja realizirani, muzej danas ne bi imao problema s prostorom. Haberle, autor kompleksa, bio je itekako svjestan činjenice da se radi o privremenoj gradnji koja nije bila namijenjena kontinuiranom i dugom korištenju, odnosno o gradnji koja ne može dugoročno zadovoljiti potrebe muzeja i njegova razvoja. Danas, kada je kompleks spomenik kulture, Haberleova rješenja iz 1975. godine su iz perspektive zaštite spomenika neprihvatljiva“, objašnjava kustosica.
Za kraj, koautorica i kustosica izložbe i muzeja priča nam o planovima za budućnost: „U sklopu projekta Teslino novo ruho iz 2019. izrađena je projektna dokumentacija modernizacije i uređenja postojećih hala. Fokus je na afirmaciji originalnih sadržaja i elemenata koji su tijekom vremena uslijed brojnih prilagodbi i adaptacija, negirani, poput svjetlarnika u hali B koji je zatvoren osamdesetih, te na infrastrukturnoj obnovi koja je zaista nužna. Previđen je i novi stalni postav na katu hale B, dok bi postojeći stalni postav u hali A, uz koji su posjetiteljice i posjetitelji emotivno vezani bio zadržan. Projekt uključuje i uređenje dvorišta, odnosno muzejskog trga, kojeg je Haberle zamišljao kao fokalnu točku kompleksa, mjesto susreta i druženja i izlaganja na otvorenom. Muzej bi realizacijom projekta napokon dobio sadržaje koji su danas muzejski standard, poput info pulta sa suvenirnicom (muzejskim dućanom), muzejskog kafića i sl.“
Izložba Utopija i stvarnost – 70 godina planiranja i velikih očekivanja, jedna je od triju izložbi kojima je krajem prošle godina obilježena okrugla obljetnica osnutka muzeja. Vrijedi istaknuti i to da je na izložbi po prvi puta izloženi dio Haberleovih nacrta i skica, od kojih neke Kosjenka Laszlo Klemar uspoređuje s umjetničkim djelima. Kao i na izložbama o kojima smo pisali ranije, posjetiteljima izložbenog prostora Tehničkog muzeja ponovno je pružena perspektiva koja govori o idejama i aspiracijama nekog davnog, jučerašnjeg svijeta, na čijem zaboravu strukture temeljito rade, ali i na čijim se dosezima i promašajima može još štošta naučiti.
Proširenu fotogaleriju izložbe, koja ostaje otvorenom do 23. veljače, moguće je pogledati ovdje.
