Do 3. studenog u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu moguće je pogledati izložbu Rad i otpor – slučaj tekstilne industrije. Kosjenka Laszlo Klemar, kustosica i koautorica izložbe, u razgovoru za H-Alter, kaže: „Premda su štrajkove tridesetih godina obilježila uhićenja i brutalna postupanja policije (‘žandamerije’) prema štrajkašima i štrajkašicama, oni su u smislu borbe za radnička prava bili uspješni. Štrajkovi devedesetih, s druge strane, završavaju gubitkom radnih mjesta.“
Izložba Rad i otpor – slučaj tekstilne industrije posjetiteljima priča djelić priče o radničkom pokretu i tekstilnoj industriji. Naglasak je stavljen na radnice, budući da su žene tradicionalno činile kičmu tekstilne industrije. Kronologija događaja omeđena je samo ishodištem radničke borbe u tekstilnoj industriji krajem 19. stoljeća i formiranjem prvih podružnica sindikalnih organizacija. Kraj posljednje priče izložbe, one o Varteksu, tek je započeo.
Autorice izložbe su Kosjenka Laszlo Klemar, ujedno i kustosica izložbe i voditeljica muzejske zbirke Tekstilna tehnika, i Ana Rajković Pejić, povjesničarka i zaposlenica Hrvatskog instituta za povijest, Podružnice za Povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Izložba je podijeljena na tri cjeline: prva prati zbivanja od kraja 19. stoljeća do kraja Drugog svjetskog rata, druga poslijeratno doba i razdoblje socijalističkog samoupravljanja, dok treća tematizira razdoblje od devedesetih do danas.
„Priču smo koncipirale kao studije slučaja za koje smo smatrale da su ključne za radničku borbu u tekstilnoj industriji. Odlučile smo se za participativnu metodu s ciljem da se čuju autentični glasovi žena. Za cjelinu koja se bavi ranijim, međuratnim periodom nastojale smo prikupiti što više zapisa sjećanja radnica. Cjelina koja se odnosi na period nakon devedesetih nastala je u suradnji s radnicama ne tako davno zatvorenih tvornica, kao što je Kamensko čije zatvaranje u javnom prostoru na neki način simbolizira propast tekstilne industrije u Hrvatskoj. Radnicama smo pružile logističku podršku i prepustile im izbor sadržaja i eksponata“, objašnjava nam koncepciju izložbe kustosica Kosjenka Laszlo Klemar.
Najzanimljiviji slučajevi i najmonumentalnije pobune obrađene u prvom dijelu izložbe svakako se tiču perioda međuraća. Određena poboljšanja radnih uvjeta (ponekad samo deklarativno, na papiru) prate i represivne mjere gušenja svakog oblika sindikalnog organiziranja, ali i djelovanja jednog od najaktivnijih političkih predstavnika radništva u vidu Komunističke partije Jugoslavije. Kustosica izložbe dalje nam objašnjava kako je to izgledalo u tekstilnoj industriji u desetljećima između dvaju svjetskih ratova: „U Dugoj Resi je dvadesetih godina bilo uobičajeno radno vrijeme i do 18 sati dnevno, sedam dana u tjednu. Najviše oboljelih i umrlih od tuberkuloze u tom je periodu bilo baš u tekstilnoj industriji. Jako je mali broj žena, tekstilnih radnica, doživio starost. U predratno je vrijeme glavni cilj štrajka bio potpisivanje kolektivnog ugovora. Najveći je štrajk na ovim prostorima održan u Tivaru, današnjem Varteksu, 1936. Trajao je punih šest tjedana. Jedna od organizatorica je bila Anka Butorac, čije se ime ne spominje u službenim dokumentima jer nakon povratka iz Moskve djeluje u ilegali. Radnici i radnice su imali na raspolaganju organizirane strukture pomoći. Preko sustava Crvene pomoći dobivali su financijsku pomoć za dane koje su proveli u štrajku. Važno je znati da su zbog štrajkova tridesetih godina vlasnici tvornica, uglavnom Austrijanci i Česi, imali velike gubitke. Oni pristaju na zahtjeve radnica i radnika kako bi ponovno pokrenuli proizvodnju. Za razliku od toga, nakon privatizacije devedesetih većini novih vlasnika tvornica nije bilo u interesu da se proizvodnja nastavi. Radnice se devedesetih godina bore za zadržavanje radnog mjesta i isplatu zaostalih plaća. Premda su štrajkove tridesetih godina obilježila uhićenja i brutalna postupanja policije (‘žandamerije’) prema štrajkašima i štrajkašicama, oni su u smislu borbe za radnička prava bili uspješni. Štrajkovi devedesetih, s druge strane, završavaju gubitkom radnih mjesta.“
Paralela koja spominje kustosica vjerojatno bi djelovala zloslutno, poput bačenog prokletstva, da je mogu čuti sindikalne organizatorice koje su rukovodile otpor mizernom statusu tekstilnih radnika i radnica prije gotovo stotinu godina. Međutim, između predratne borbe i potpunog kraha prava i dostojanstva radnica tekstilne industrije u posljednjih tridesetak godina ipak stoji razdoblje obilježeno ubrzanom industrijalizacijom, socijalističkim samoupravljanjem i popravljenim statusa radništva i žena u društvu. „Sindikalne djelatnice, poput Jele Predović, koja je bila radnica Pamučne industrije Duga Resa i koja se 1937. učlanjuje, a od 1938. vodi dugorešku partijsku organizaciju, nerijetko su nakon oslobođenja bile zadužene za ponovno pokretanje proizvodnje u tvornicama. Neko vrijeme nakon Drugog svjetskog rata u tekstilnoj se industriji koristi postojeća infrastruktura. Zahvaljujući tome prvi petoljetni plan za tekstilnu industriju bio je premašen. Bilo je puno udarnica u tekstilnoj industriji. Pedesetih se postupno uvodi nova mehanizacija, grade se nove tvornice“, kazuje nam kustosica.
Međutim, niti u socijalističkom periodu nisu niti približno riješeni svi problemi radnica. Na izložbi je to pokazano konkretnim primjerom izostanka žena u industrijskim i sindikalnim upravljačkim strukturama, objašnjava Laszlo Klemar: „Već od 1950-ih u tvornicama djeluju aktivi žena zaduženi za poticanje njihova uključivanja u društvene i političke aktivnosti. Ipak, sudjelovanje žena bilo je daleko manje od očekivanog. Opće je prihvaćen narativ da žene nisu imale interesa, no arhivski materijal sindikata svjedoči o tome da ih, kada je riječ o uključivanju u radničke savjete i organe upravljanja, postojeće upravljačke strukture ne propuštaju. Sačuvan je, primjerice, izvještaj Sindikata vezan uz zagrebački Tvorpam, gdje se pedesetak žena prijavilo za ulazak u radnički savjet, izabrane su samo 3-4. Sindikati su jasno isticali važnost uključivanja većeg broja žena, no u praksi često nije bilo tako. Kao pozitivne primjere svakako treba istaknuti otvaranje tvorničkih vrtića i kantina, koji su umanjili dvostruki teret posla i kućnog rada kojem su žene bile (i još uvijek jesu) izložene. Varteks je imao i praonicu i peglaonicu rublja. Ženski aktivi su odradili važan posao na tom području, iako nisu uspjeli u svom primarnom zadatku povećanja udjela angažiranih radnica u političkim i upravljačkim strukturama. U tekstilnoj su industriji plaće bile najniže iako je upravo ta industrija bila najveća izvozna snaga SR Hrvatske. Sedamdesetih godina muškarci odlaze s upravljačkih pozicija u druge industrijske grane radi bolje zarade. Tek se tada otvara prostor za ulazak žena u upravljačke strukture.“
Nepovoljne prilike u razdoblju socijalističkog samoupravljanja ipak nisu mogle najaviti razdoblje koje će uslijediti. Popise aktivnih tvornica u vremenu socijalizma na panoima izložbenog postava uskoro smjenjuju popisi ugašenih tvornica. Posljednji se dio izložbe zove Borba za egzistenciju
čime su autorice „željele naglasiti razliku između borbe za bolje uvjete rada i veća radnička prava u međuraću i borbe za pravo na rad i plaću nakon privatizacije.“ Izložen popis ugašenih tvornica bazira se na podacima Trgovačkog suda u koji su uključene samo likvidirane tvrtke, no ne i one s promijenjenom djelatnošću: „Primjerice, DTR je još uvijek aktivan poslovni subjekt, premda je proizvodnja odavno obustavljena. Niti štrajkovi koji su se odvili tijekom devedesetih i prva dva desetljeća nisu u potpunosti evidentirani, niti odgovarajuće dokumentirani, usprkos pojedinim inicijativama pokrenutih posljednjih godina.“
„Tvornice su imale izrazito veliki utjecaj na lokalne zajednice, naročito u onim područjima u kojima nije bilo uobičajeno ili društveno prihvatljivo da žene rade. Možda najbolji primjer predstavlja tvornica Dalmatinka u Sinju koja je zaista imala izniman društveni utjecaj. U nekim dijelovima Hrvatske tekstilne tvornice po prvi puta otvaraju ženama mogućnost zapošljavanja i ostvarivanje kakve-takve ekonomske neovisnosti. Devedesetih pak tekstilne radnice ostaju bez perspektive i primorane su vratiti se u ‘kućnu sferu’, postati domaćice“, odgovara nam autorica na naše pitanje o vezama repatrijarhalizacije društva s gašenjem tvornica tekstilne industrije u kojima su zapošljavane dominantno žene.
Izložene fotografije koje upućuju na mučne slike raspada tvornica u godinama pretvorbe i privatizacije izazivaju nelagodu. Od nelagode se izložbenim postavom ne bježi. Naša nam sugovornica dalje priča dojam terenskog istraživačkog rada: „U nekim situacijama radnice nisu bile svjesne da sutra neće ići na posao. Nisu dobivale plaće, štrajkale bi, a u jednom trenutku više ne bi mogle ući u tvornicu. Imala sam prilike ući u nekolicinu zatvorenih tvornica. U njima se nailazi na neobično i pomalo jezivo stanje, ‘konzerviranu prošlost’. Na stolovima se mogu pronaći zapisi koji upućuju na radne zadatke idućeg dana. Radnice i radnici kao da su izbrisani. Kada smo radili projekt Skrojene budućnosti? imali smo priliku posjetiti zatvoren pogon Modne konfekcije Slavonija. Tom je prilikom Vanja Babić snimio fotografije izložene na izložbi. Jednom prilikom smo pogon posjetili s radnicom koja je u toj tvornici radila preko 30 godina. Odmah je pronašla i sjela za šivaću mašinu na kojoj je radila. To je iskustvo bilo izrazito emocionalno.“
Izložba čiji je izgled osmislila dizajnerica Barbara Blasin, postavljena je tako da posjetitelj mora obići puni krug oko prostorije želi li kronološki svjedočiti dokazima od stvaranja tekstilne industrije i prvih sindikata do raspada gotovo svih većih tekstilnih tvornica. Tako se počeci radničke borbe dodiruju s njezinom neslavnom propašću, priča počinje i završava Varteksom, nekadašnjim Tivarom. Na samom je kraju posjetiteljima i posjetiteljicama ostavljen prostor za upisivanje poruke podrške radnicama tvornice u raspadu.
Uz predani arhivski rad, jedna od najvrjednijih sastavnica izložbe ovdje je već spomenuta participacija i samih radnica propale tekstilne industrije. Zato se valja vratiti skroz na početak, na otvorenje izložbe krajem rujna, na kojoj je govorila i jedna od suradnica izložbe, Đurđica Grozaj. U svom je govoru Grozaj, radnica propale tvornice Kamensko, kroz suze pričala o iskustvima štrajkanja glađu u 21. stoljeću, nakon višedesetljetnog staža u industriji koja je odjednom postala neprofitabilnom. Možda tu i leži najveća vrijednost izložbe koja na pristupan način ukazuje da borba, pišu autorice u najavi izložbe, „još uvijek nije okončana.“
Proširenu galeriju fotografija Ive Trogrančić moguće je pogledati ovdje.
