Vodotoranj uz Strojarsku ulicu konstanta je u nebopisu Zagreba gotovo jedno stoljeće. Zamijenio je onaj stariji i manji (koji se nalazio neposredno s južne strane ranžirnog dijela pruge uz Branimirovu, otprilike u ravnini današnjeg Branimir centra).
S aktualnim procesima transformacije nekadašnjeg prostora Tvornice željezničkih vagona Gredelj u megaparkiralište, u sklopu čega je uklonjen gotov sav građevni fond s parcele, vodotoranj je jedna od tri sačuvane iznimke i to jedina bez statusa kulturnog dobra. Lišen okolne gradnje sada je dobio i na vidljivosti. Konkretnih i javno objavljenih planova obnove ili bilo kakve aktivacije vodotornja zasad nema. Uopće, probrazba koja je u tijeku prolazi bez ikakve javne rasprave, pa ni vodotoranj, odnosno preostali objekti recentno nisu čak ni tema u javnom prostoru. Utoliko mnoga pitanja o pristupima i procesima reurbanizacije najvažnije strateške parcele Zagreba, budućnosti tog važnog zemljišta, ne samo da nisu odgovorena, nego nisu ni postavljena. Nova stvarnost, svedenost na praktički bisani teren, parcelu Gredelja stavlja na nekakvu nultu točku.
Dr. sc. Biserka Dumbović Bilušić je arhitektica, između ostaloga, autorica knjige Krajolik kao kulturno naslijeđe, višedesetljetna stručnjakinja u polju zaštite kulturne, osobito industrijske, baštine. Jedna je od autorica elaborata temeljem kojega je Gredelj inicijalno dobio status kulturnog dobra. O rušenjima u sklopu kompleksa navodi:
„Sustavno rušenje gotovo cijelog kompleksa Gredelja može se čitati kao brisanje dijela povijesti grada, gubitak njegove urbane slojevitosti i jednog od identitetskih obilježja Zagreba.
Ovo je rušenje primjer destrukcije nasljeđa koje je imalo potencijal postati temelj suvremene gradske četvrti oblikovane modelom transformacije industrijske baštine. Rušenjem je prostor izgubio dio svoje memorije i autentičnosti, a vodotoranj i ostaci urušene hale ostaju tek kao dekorativni okvir – preostali fragmenti, koji teško mogu nositi značenje cijelog mjesta, zbog čega više svjedoče o nebrizi nego o zaštiti.
Gredelj je mogao postati primjerom kako se industrijska baština pretvara u novu vrijednost, a umjesto toga postao je primjer kako se prostori pamćenja pretvaraju u prostorne praznine. Zagreb je propustio šansu da na području južno od željezničke pruge, na kojem je regulatornim osnovama s kraja 19. stoljeća nastalo planirano industrijsko područje, s kompleksom Paromlina i nekadašnjom Strojarnicom državne ugarske željeznice, reurbanizacijom i prenamjenom oblikuje prepoznatljivi urbani kvart. Na potencijale ovog prostora počelo se ukazivati od devedesetih godina, kad se postepenim gubitkom proizvodnih funkcija i preseljenjem pogona na novu lokaciju prostor počeo napuštati te je doneseno prvo rješenje o zaštiti tvorničkog kompleksa Gredelj kao kulturnog dobra.
Već su tada postojale ideje o rušenju tvorničkih zgrada i transformaciji prostora u stambeno poslovno područje. Put za realizaciju navedene ideje zapriječen je valorizacijom kompleksa i utvrđivanjem njegove baštinske vrijednosti kao cjeline, povijesnog industrijskog krajolika koji je uključivao veći dio kompleksa sa svim glavnim proizvodnim halama, spremištima za lokomotive i vagone impozantnih volumena i konstruktivnih rješenja kao i pripadajućom pokretnom baštinom strojeva. U horizontalnoj silueti isticala se vertikala vodotornja na istočnom rubu kompleksa, kao svojevrsni orijentir i vertikalni akcent šireg prostora. Prostor Gredelja tada je valoriziran kao industrijski urbani krajolik koji obuhvaća materijalne i nematerijalne ostatke industrijske prošlosti, koji ilustrira povijesni, društveni i gospodarski razvoj grada. Prepoznat je kao izraz kolektivnog sjećanja koje treba očuvati i prenijeti budućim naraštajima.
Međutim, na suštinsko pitanje ‘kako’ se ovo naslijeđe ponovno moglo koristiti kako bi se reintegriralo u svakodnevni život i kontekst grada, nije se odgovorilo odgovarajućim strateškim i planskim mjerama.
U procesu planiranja razvoja grada bilo je ključno odrediti održive urbane promjene koje štite baštinske vrijednosti i ujedno postaju polazna točka za suvremeno oblikovanje prostora. U međuvremenu je reducirana zaštita koja je povijesni industrijski krajolik svela na nekoliko najznačajnih tvorničkih zgrada s vodotornjem te je izrađen popis pokretne baštine. Protokom više od trideset godina, osobito do kad je tvornica preseljena na drugu lokaciju, zbog neodržavanja i bez stava o budućem korištenju, zgrade su dovedene u ruševno stanje koje je zaključeno njihovim sustavnim rušenjem.“
Dok je neosporno da je na Gredelju trebalo ukloniti substandardnu gradnju, stanje na terenu sad je nova prostorna činjenica. Proces tranzicije uključivao je i izmjene, ukidanje statusa tamošnjih kulturnih dobara, što je i omogućilo rušenja u tolikoj mjeri. Oko rušenja objekata kojima je naknadno skidana spomenička zaštita mišljenje dijeli i dr. sc. Leonida Kovač, povjesničarka, teoretičarka umjetnosti i sveučilišna profesorica koja je sudjelovala na izradi elaborata temeljem kojega je zaštita incijalno osigurana. Leonida Kovač komentira:
„Rušenjem građevnog fonda kompleksa tvornice Gredelj briše se važan segment identiteta grada, briše se sama povijesnost tog identiteta. Promišljajući vlastiti urbanitet neodvojiv od njegove historičnosti mnogi europski gradovi uložili su ogromne napore u očuvanje i prenamjenu svoje industrijske baštine koja je danas puno više od turističke atrakcije, postala je generator različitih aspekata kreativnosti bez kojih ni ekonomski razvoj nije moguć. Spomenut ću samo primjere madridskog kompleksa Matadero, kompleksa Baumwollspinerei u Leipzigu ili rudničkog kompleksa Zollverein u blizini Essena koji je uvršten na UNESCO-v popis svjetske kulturne baštine. U najstarijoj hali tvornice Gredelj, onda kada je stavljena pod zaštitu, postojali su i bili u funkciji mađarski kovački strojevi gigantskih dimenzija načinjeni početkom 20. stoljeća. Oni su rijetkost i svakako ih je trebalo sačuvati. Rušenjem Gredelja zapravo se ‘oslobađaju’ skupocjene građevinske parcele na atraktivnoj lokaciji u središtu grada. Tamo će vjerojatno niknuti uniformirana korporacijska arhitektura ili bezlični stambeni mastodonti kakvi su već preplavili Zagreb i oduzeli mu osnovne atribute grada.“
Ono što je srušeno, izgledno je, neće se vratiti, a od objekata koji su imali formalnu zaštitu kroz status kulturnog dobra pa ga izgubili ostao je vodotoranj koji sada ima samo preporuku o očuvanju kao ambijentalna vrijednost. Na pitanje što govore izmjene formalnog statusa kulturnog dobra (malo ima zaštitu pa je nema) o metodama prepoznavanja, vrednovanja i zaštite kulturnih dobara, odnosno kako se postaviti pred aktualnim statusom objekta, Biserka Dumbović Bilušić obrazlaže:
„Vodotoranj je status kulturnog dobra stekao temeljem rješenja o upisu u Registar kulturnih dobara RH kao formalni dokaz o postojanju njegove kulturno povijesne, tehničke i simboličke vrijednosti. Gubitak formalne zaštite vodotornja ne znači da su izgubljena njegova svojstva i kulturna vrijednost. Međutim preporuka o očuvanju vodotornja kao ambijentalne vrijednosti koja je uslijedila nakon ukidanja zaštite nije dovoljna ako iza nje ne stoji stvarna volja Grada da ga zadrži kao prepoznatljiv simbol industrijskog Zagreba. Takav status ne obvezuje ni investitora ni Grad, već sve svodi na dobru volju.“
Činjenica da u tekućem valu rušenja vodotoranj nije srušen pokazuje dobru namjeru gradske uprave, no ona bez formalne zaštite ovisi o profilu uprave i političkom trenutku. Primjerice, godine 2014. Grad je bio raspisao natječaj za uklanjanje vodotornja, no do rušenja ipak nije došlo. Leonida Kovač o tome kaže:
„Gubljenje statusa kulturnog dobra, ili sveprisutni cinični odnos prema tom statusu, neodvojiv je od procesa koji se u Hrvatskoj odvijaju već više od tri desetljeća, ukratko, posrijedi je potpuna sustavna degradacija i urbanističke profesije i konzervatorske profesije. Što znači sačuvati nešto kao ambijentalnu vrijednost, ako je čitav ambijent zbrisan s lica zemlje?“
Dodaje: „Važno bi bilo da vodotoranj ima nekakav formalni status jer će, ako ne u sjećanju onda barem negdje u literaturi ostati zabilježena činjenica da je, ukoliko do toga dođe, srušeno zaštićeno kulturno dobro. Rijetko se tko danas sjeća da je Zagreb imao tri fantastična izvrsno sačuvana plinska tanka u kompleksu plinare, vizualno puno atraktivnija od onoga koji je u Oberhausenu postao muzejsko-galerijska institucija i turistička atrakcija. Bili su dio karakteristične vizure grada istočno od Branimirove i Držićeve ulice, te Krešimirovog trga. Oni su zbrisani krajem devedesetih ili početkom dvijetisućitih, da bi na njihovom mjestu nastale bezlične stambeno-poslovne zgrade u kojima su cijene kvadratnog metra astronomske. Nažalost, svjedočimo brojnim brutalnim devastacijama i onih građevina i urbanističkih sklopova koji formalno imaju status zaštićenog kulturnog dobra. U Hrvatskoj vulgarna logika financijalizacije onemogućuje adekvatne načine zaštite i uporabe kulturnih dobara i očituje se u galopirajućoj devastaciji povijesnih prostornih cjelina.“
Za Biserku Dumbović Bilušić promjenjiv formalni status vodotornja otkriva nedosljednost u sustavu prepoznavanja i vrednovanja kulturnih dobara: „Kada objekt jednom ima zaštitu, a potom je izgubi, to upućuje na činjenicu da kriteriji nisu dovoljno stabilni, transparentni ni dugoročno usklađeni s urbanističkim politikama i društvenim interesima. Takve oscilacije stvaraju dojam da je zaštita podložna pragmatičnim, a ne stručnim ili vrijednosnim razlozima. Takve promjene više govore o slabosti institucija nego o samoj vrijednosti objekta i otkrivaju kako lako kulturna dobra postaju kolateralne žrtve investicijskih interesa.“
Ističe da je formalni status važan iz više razloga: „Iako on sam po sebi nije jamstvo stvarne zaštite, međutim pravni okvir upućuje na obveze postupanja jer uspostavlja okvir odgovornosti. Formalni status kulturnog dobra uvodi obvezu konzultiranja konzervatora pri svakoj intervenciji, definira postupke obnove i sprječava rušenje ili degradaciju bez suglasnosti stručnih tijela. Bez formalne zaštite, svaka odluka o sudbini objekta ovisi o trenutnim interesima vlasnika, investitora ili gradske uprave. Formalni status daje objektu simboličku težinu jer postaje ‘službeno’ prepoznat kao vrijednost, što mu daje vidljivost u javnosti i težinu u donošenju odluka. U suprotnom, objekt se lako prikazuje kao ‘nevažan’, čime se otvara prostor za njegovo uklanjanje. Zaštita unosi određenu predvidivost u prostorne planove; kad je status jasan, grad i investitori znaju s čim trebaju računati; kad nije, otvara se zona improvizacija, a upravo tada kulturna baština postaje gubitnik. Formalna zaštita ujedno je i poruka o tome kakve vrijednosti grad i društvo priznaju. Treba napomenuti da osim upisa u Registar kulturnih dobara RH postoji i zaštita na lokalnoj razini kao i zaštita prostorno planskom dokumentacijom.“
O nekim od opcija koje se nude za pristup obnovi vodotornja Biserka Dumbović Bilušić kaže: „Taj objekt traži pažljiv, interdisciplinaran pristup koji ne nameće rigidnu konzervatorsku proceduru, ali omogućuje kreativne interpretacije koje mogu očuvati duh mjesta i njegovu prostornu prepoznatljivost. Ključno je da se pri budućem planiranju poštuje njegova uloga kao prostornog orijentira i simbola industrijske baštine Zagreba. Ako se vodotoranj doista smatra ambijentalnom vrijednošću, tada bi to trebalo biti vidljivo i kroz konkretne planerske odluke, a ne samo kroz formulaciju u dokumentima.“
Kod preporuka o budućnosti čitavog bivšeg industrijskog kompleksa i same obnove vodotornja, Biserka Dumbović Bilušić podsjeća: „Gredelj je danas jedinstvena prilika da Zagreb preispita odluke o prostornom razvoju koji bi se mogao temeljiti na transformaciji i unapređenju povijesnog industrijskog krajolika, a ne kroz brisanje tragova prošlih razdoblja. Umjesto poligona za kratkoročne investicijske interese, prostor Gredelja mogao bi se tretirati kao laboratorij za održivu i inkluzivnu urbanu regeneraciju. To znači da bi u planiranju trebalo kombinirati javne, kulturne i stambene sadržaje te zadržati elemente industrijskog identiteta koji tom dijelu grada daju prepoznatljivost.“
Što se tiče vodotornja, smatra da bion bi trebao biti simbolički i fizički orijentir buduće četvrti, ne samo relikt, nego aktivan element javnog prostora: „Njegova obnova i reinterpretacija mogla bi poslužiti kao katalizator za stvaranje identiteta novog Gredelja. To može biti kulturni, edukativni ili zajednički prostor, primjerice info-punkt, izložbeni centar, ili memorijal industrijske povijesti, ali ključno je da zadrži svoju vertikalnu i memorijsku prisutnost u novom urbanom tkivu. Gredelj bi trebao biti prostor urbane regeneracije, a ne brisanja, a vodotoranj, kao njegov posljednji prepoznatljiv simbol, vrijedi obnoviti i uključiti u javni život nove četvrti – kao spomenik industrijskom Zagrebu.“
Talijanski arhitekt Renzo Piano rekao je da je jedna od ljepota arhitekture to da sa svakim novim projektom život počinje iznova. No, kad postoji i kad je moguće, svaki javni gradski prostor dobro je izbalansirati nečim starim. Konačno, svjedok je to kontinuiteta grada, a u generičkoj budućnosti i gradovima koji izgledaju sve sličnije ili isto, to je još važnije.
Vodotoranj nije obnavljan više od nekoliko desetljeća. Iako objekt djeluje stabilno, ipak je zahrđao i prepušten propadanju. Leonida Kovač poziva na „urgentnu obnovu, jer će se srušiti kao što se srušio i Paromlin, i onda se postavlja pitanje što se to i zašto obnavlja“.
Biserka Dumbović Bilušić pritom ukazuje: „Obnova vodotornja može i treba početi i prije cjelovitog plana za cijeli kompleks, ali uz određene uvjete i jasnu koncepciju. Time bi se pokazala volja za očuvanjem industrijske memorije i Gredelj bi se otvorio prema javnosti, što je puno bolja privremena upotreba od parkirališta. U urbanističkom i konzervatorskom smislu, vodotoranj ima dovoljno autonomnu prostornu i simboličku vrijednost da se prema njemu može postupati zasebno. Njegova obnova može poslužiti kao pilot-projekt koji bi otvorio prostor Gredelja javnosti, pokazao smjer mogućeg razvoja i potaknuo širu raspravu o identitetu buduće četvrti. Takav pristup ima presedane u mnogim europskim gradovima, gdje su pojedini industrijski objekti obnovljeni kao ‘aktivatori’ prostora prije nego što je usvojen detaljni urbanistički plan, primjerice u Beču, Berlinu i Ljubljani. Ključno je da se zahvat definira kao privremeno-stalno rješenje: da ne prejudicira budući urbanistički koncept, ali da donese vidljiv, pozitivan pomak. Za to je potrebna koordinacija s Gradom i konzervatorskom službom, kako bi se definirali osnovni smjerovi obnove kao što su stabilizacija konstrukcije, interpretacija povijesti i moguća privremena funkcija.“
Reaktivacija vodotornja ima tu prednost da može biti relativno brza, a inovacija u nekoj novoj ulozi poticaj možda može tražiti i u povezanosti vodotornja sa Savom (uloga mu je bila osigurati vodu iz Save za potrebe proizvodnje) i drugome. Razgovor o razvojnim mogućnostima prostora Gredelja, pa time i budućnosti vodotornja, može stvoriti prostor za ideje. Preduvjet toga je nekakva javna rasprava. Za Zagreb je porazna činjenica da iako se kod Gredelja općenito radi o vjerojatno najvažnijoj gradskoj parceli, Grad godinama nije organizirao jednu jedinu javnu aktivnost koja bi se ticala njegove budućnosti, pa tako ni budućnosti pojedinih elemenata sklopa.
Kompleksniji zadatak od vodotornja jest reurbanizacija čitavog bivšeg proizvodnog kompleksa. Biserka Dumbović Bilušić kaže: „Prostor bivšeg Gredelja, zbog svoje veličine, povijesne slojevitosti i pozicije u samom središtu Zagreba, zahtijeva cjelovit i strateški pristup. Bez usvojenog urbanističkog plana i projektne koncepcije postoji rizik da svaka pojedinačna intervencija postane fragmentarna, stihijska i vođena parcijalnim interesima, a ne javnim dobrom. Plan reurbanizacije trebao bi postaviti jasnu viziju prostorne strukture, odnosa javnih i privatnih površina, zelenih zona, kulturnih i stambenih sadržaja, te kriterije za očuvanje i integraciju ostataka industrijske baštine. Međutim, plan ne smije biti isključivo prostorno-tehnički dokument, nego instrument za oblikovanje urbane strategije i javnog interesa. On bi trebao proizaći iz otvorenog, participativnog procesa, uz uključivanje stručnjaka različitih profila i javnosti. Jedan od glavnih izazova u očuvanju industrijske baštine je pronalaženje ravnoteže između očuvanja i urbanog razvoja te gentrifikacije. Inovativni pristupi preuređivanju industrijskih objekata uključuju adaptivnu prenamjenu, razvoj s mješovitom namjenom i kulturne programe. Takvi projekti poštuju industrijsku prošlost, a istovremeno dodaju suvremeni kulturni identitet. Postoji niz relevantnih primjera, kako u Hrvatskoj tako i u Europi, koji pokazuju različite pristupe transformaciji bivših industrijskih područja. Među njima su Artkvart Benčić u Rijeci gdje se kulturnom i društvenom regeneracijom bivše industrijske zone, pokazuje kako industrijska baština može postati pokretač kulturnog i urbanog razvoja grada. Primjeri su i prenamjena bivše tvornice ZIVT u Zaboku gdje je prenamjenom i očuvanjem tvorničkih hala dio prostora pretvoren u poslovne, komercijalne i javne sadržaje, dok tvornica Batana u Rovinju ilustrira kombinaciju očuvanja arhitekture i uvođenja novih sadržaja, kulturnih i turističkih. Bivša plinara Westergasfabriek u Amsterdamu pretvorena je u park s kulturnim i kreativnim sadržajima, uz očuvanje industrijske arhitekture. Svi uspješni primjeri, u Hrvatskoj i Europi, imaju zajedničke karakteristike: tretiraju baštinu kao resurs, a ne prepreku; kombiniraju javni, kulturni i gospodarski sadržaj; provode se fazno i otvoreno i temelje se na prepoznatom identitetu mjesta. Za Gredelj to znači da nije nužno čekati konačni plan, ali je važno utvrditi viziju koja povezuje memoriju prostora, javnost i budućnost jer bez nje prostor postaje poprište improvizacija ili privatnih interesa.“
Izostanak svega toga Leonida Kovač opisuje kao „činjenje grada neprijateljskim spram vlastitih građana“. Naime, u situaciji gdje se, umjesto navedenog, gradi – i to kao srednjoročno rješenje – samo ogromno parkiralište, možda bi upravo obnova vodotornja, kao gesta, naznaka smjera i potvrda želje da nekakva memorija mjesta bude poveznica prema budućnosti, mogla biti ostvarivi korak. No, takav je potez mogla biti i, primjerice, velika privremena livada barem na dijelu sklopa kao naznaka koja bi kroz privremene upotrebe sugerirala nešto od poželjnog programa, naime veliki javni park za budući kvart. Umjesto toga program čitave parcele sveden je na banalnu birokratsku odluku. Vezano uz tu novu stvarnost potencijalnog srca suvremenog grada, koja je unatoč svemu još uvijek istovremeno i prilika, Biserka Dumbović Bilušić zaključuje: „Parcela Gredelja doista je na svojevrsnoj nultoj točki, ali upravo je zato važno kakav se signal sada šalje prema javnosti. Privremene upotrebe mogle bi biti prilika da se prostor postupno aktivira, da građani steknu osjećaj pripadnosti i da se testiraju budući programi. Pretvaranje cijele parcele u parkiralište propušta tu priliku; umjesto da prostor postane dio svakodnevnog života grada, on se privremeno pretvara u servisnu površinu, čime se odgađa stvarna transformacija i smanjuje potencijal za uključivanje javnosti u proces planiranja. Odluka da se tako vrijedan i strateški prostor koristi kao megaparkiralište zapravo je poruka o nedostatku vizije. To nije privremeno rješenje nego privremena blokada razvoja i propuštena prilika da se Zagreb približi suvremenim modelima urbanog upravljanja koji počinju od javnog interesa, a ne od parkirnih mjesta.“
Možda se takav niski horizont može barem ublažiti obnovom vodotornja, koji nije nikakvo remek djelo, ali je važan dio zagrebačke kulturne memorije. Budućnost Gredelja, i vodotornja kao njegovog repera, vjerojatno je vezana uz sudbinu Zagreba kao grada. A kakva god ona bila, (urbani) krajolik je uvijek zajednički, pa je zajednička i odgovornost za njega.
