Sad već davne, ali zagrebačkom prostoru i dalje aktualne 2018. Bandićeva je zagrebačka vlast uklonila vegetaciju s Trga žrtava fašizma, unatoč suprotnoj volji građana i preporukama struke.
Javni je prostor zahvatio rat magnolija: vodile su se polemike i organizirali prosvjedi, uprava je prekršila niz vlastitih procedura i propisa, a građanima je otet korisnički, povijesno i ekološki važan prostor. Dana 15. siječnja ove godine predstavljen je prvi vidljiv korak prema povratku biljaka paviljonu i građanima: u Domu arhitekata Zagreba održan je javni razgovor o konzervatorskoj studiji Krajolici prošlosti – vizure budućnosti. Uz suautore, sudjelovao je i panel stručnjaka i predstavnika mjesne samouprave, a razgovor je moderirao arhitekt i predsjednik Odbora za prostorno uređenje Gradske skupštine Mauro Sirotnjak. Kroz predstavljanje studije, kao i kroz povijest, Trg žrtava fašizma oslikan je kao svjedok bremenite zagrebačke povijesti posljednjeg stoljeća i nedavnih godina.
Sudionici su započeli ilustriranjem fronti na kojima se odvijala suvremena borba za zeleni prostor Trga. Robert Faber, predsjednik Vijeća Gradske četvrti Donji grad, rekao je da pri izvedbi projekta 2018. nije provedena „ni demokratska ni stručna procedura“ te da je niz strukovnih udruga izrazilo neslaganje s projektom. Formalni su razgovori sustavno blokirani i godinama nije bilo pomaka. No uz kontinuirani rad mjesne samouprave i inicijativa poput Vratite magnoliju, Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode (ZZSKP) tri je godine kasnije dopustio vraćanje vegetacije na Trg, „sukladno protoku vremena“. Nakon niza prijava i rokova, konzervatorska studija, čiji je naručitelj Vijeće, ulazi u Plan komunalnih aktivnosti 2024. te počinje njezina provedba. „Ovo je jedna od prvih inicijativa koja je došla odozdo prema višim razinama na takav način“, rekao je Faber te istaknuo ulogu struke i građana u njezinom formiranju.
Suzana Dobrić, arhitektica i članica inicijative Vratite magnoliju, također je poentirala da se radi o kolektivnoj inicijativi bez presedana: „Nikada prije jedna građanska inicijativa i borba za javni prostor nije na takav način dobila podršku struke. To je bilo zajedničko djelovanje građana, civilnog društva, neovisne struke, mjesne samouprave i medija.“ Prokomentirala je i nestručnost sudionika projekta iz 2018.: „Sve što je tadašnji gradonačelnik poželio mogao je brzo i efikasno realizirati, lomeći procedure preko koljena. Bila je to otimačina prostora građanima.“ Pod neformalnim vodstvom Zelene akcije i uz punu podršku strukovnih udruga, građani su na otimačinu odgovorili prosvjedom dugačkim punih 28 tjedana, a civilne inicijative taj rad i nastavljaju.
Uvid u recentni rad struke ponudila je Tamara Bjažić Klarin, viša znanstvenica pri Institutu za povijest umjetnosti (IPU), na temelju elaborata o Meštrovićevom paviljonu iz 2022. Istaknula je da je 2018. počinjena „krivotvorina povijesti“ – argument otimača prostora za tadašnje ogoljenje bila je tvrdnja da je Trg bez biljaka originalna zamisao Ivana Meštrovića. Zametnuti dokumenti iz Državnog arhiva, izašli na vidjelo kroz studiju Bjažić Klarin, Irene Kraševac, Ljiljane Kolešnik i Katarine Horvat-Levaj, tu su tvrdnju pobili. Dugoročna želja struke, zaključila je Bjažić Klarin, je „da se taj cijeli potez prepozna kao vrhunsko arhitektonsko-urbanističko ostvarenje Zagreba prve polovice 20. st.“ Istaknula je i da se devastacija 2018. ne bi mogla dogoditi da je taj prostor bio prepoznat i zaštićen.
Krajolici prošlosti – vizure budućnosti rezultat je, dakle dosadašnjih kolektivnih koraka. Rezultate su predstavili autori, počevši s Kraševac, koja je kroz kartografsku i fotografsku građu mapirala urbanističku povijest Trga. Točke političkog utjecaja na Trg primjetne su već od 1920-ih: ideju kipa kralja Tomislava u centru Trga svrgnula je inicijativa da se izgradi kip kralja Petra Karađorđevića. Gradnja kipa naručena je od Ivana Meštrovića, no on je, riječima Kraševac, „uspio svojim političkim ugledom i snagom izmijeniti tu ideju“ te se 1938. na nesuđenom mjestu kipa otvara Dom likovnih umjetnika. Elaborat sadrži navode dokumenta iz 1939. koji dokazuje da je njegova prvotna ideja podrazumijevala ozelenjavanje: „Nasad suizgrađen po Meštrovićevoj želji, a bilje je nabavljeno dijelom iz vlastitog gradskog rasadnika (srebrne jele), a dijelom iz Italije (cedri). Osim toga zasađeno je obilje plemenitog cvijeća raznih boja[.]“ NDH zatim pretvara paviljon u džamiju i postavlja fontanu; nakon rata minareti se uklanjaju, a džamija postaje Muzej revolucije. Od 1950. kreće, prema Kraševac „klasično zagrebačko neodržavanje javnih površina“.
Student arhitekture Frano Jakšić predstavio je modele krajobraznog razvoja Trga, rekonstruirane na temelju arhivskih fotografija. Biljno okruženje paviljona također se mijenjalo s režimima i ideološkim potezima te gotovo poetski prati povijest grada – 1938. ozelenjavanje počinje, ali nema planskog koncepta za njega, već se razvija organski. 1941. dio biljaka je uklonjen zbog izgradnje minareta pod nametnutim režimom, a poslijeratno se sade manje biljke. 1950. sadnja se širi, a do 1973. zelenilo je već razraslo, nabujalo i neodržavano. Park trga se mijenja i građanskim korištenjem, što oprimjeruju stazice u obliku slova V koje su kroz desetljeća utabali građani, a koje je Grad popločao u devedesetima. Svojim krajobrazom prije 2018., podijelio je Jakšić, „taj je prostor održavao odnos rigidne strukture paviljona i slobodnog organskog okoliša. Taj kontrast prostoru daje svojevrsnu snagu, važnost, ali i dimenziju.“ Prostornu svakako, ali, mogli bismo zaključiti, i povijesnu – kroz vizuru studije, odnos slobodne organske promjene i rigidnih struktura postaje metafora za prošlost Trga žrtava fašizma.
„Zacrtavanje budućeg puta“ kojim bi Trg mogao krenuti predstavio je krajobrazni arhitekt Mate Rupić. Istaknuo je da je prostor Trga višeznačan kulturno-povijesni projekt, okružen glazbenim i umjetničkim školama, kao i kultan vizual u popularnoj kulturi, što je oprimjerio omotom Azrinih Filigranskih pločnika. Prema 20 smjernica studije, prostor trga trebao bi zadržati i proširiti svoju višeznačnost te biti otvoren svim građanima, uključujući starije i osobe s invaliditetom, ali i trenutne korisnike poput skejtera: „Smatramo da bi bilo izrazito negativno da bilo koje buduće rješenje dovede do smrti života koji se tamo već odvija,“ rekao je Rupić. Trg bi trebalo planski i konzistentno održavati godišnjim aktivnostima, a svaku fazu budućeg rada trebala bi pratiti temeljitost šireg tima stručnjaka kako u nekom aspektu provedbe ne bi bio angažiran nestručni kadar, tj. – Rupićevim riječima – „mali od susjeda“.
Završnu riječ među panelistima imala je ravnateljica Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) Ivana Andabaka. Izložila je plan obnove Meštrovićevog paviljona koji bi se trebao provesti kroz sljedeće dvije godine, a čiji je projekt temeljen na desetljetnoj borbi ustanove i elaboratu Kruševac, Bjažić Klarin et al. Takav rok odgovara i krajobraznim planovima – procedura potrebna za izradu dodatnih elaborata i projekata te provedbu natječaja za iste, istaknuo je Faber, trajat će otprilike dvije godine. Vijeće gradske četvrti tek je prije nekoliko dana dobilo dopuštenje i smjernice ZZSKP-a za provedbu obnove vegetacije u etapama.
Okupljeni građani pokazali su upravo gorljivi interes za definiciju daljnjih koraka. Govornici su ponovno istaknuli da studija podrazumijeva smjernice za razvoj praktičnog rješenja, ali ne i samo rješenje, a Dobrić je razjasnila da će se daljnji razvoj definirati nakon nužnih projekata i elaborata te će se „po dobivanju prvih dozvola, suglasnosti i mišljenja možda čak i paralelno s gradnjom u HDLU-u krenuti u fazno rješavanje okoliša“. Faber je dodao da neki od elemenata podrazumijevaju dugotrajne procese, poput izdavanja građevinskih dozvola, a Rupić je podsjetio i da je potrebna dozvola Ministarstva kulture za obavljanje radova na kulturnom dobru. Radi se, dakle, o gustoj proceduri, no govornici argumentiraju da je ona potrebna kako bi se projekt proveo stručno i temeljito, bez preskakanja koraka i implementiranja neodrživih i nekorisnih rješenja. Sirotnjak je rasvijetlio i tko je za ta rješenja nadležan – ovlasti Vijeća staju sa studijom: „Vijeće gradske četvrti nema taj djelokrug rada, a provedbi projekta moći će služiti kao nadzorno tijelo. Domena izrade projekta je na odgovornosti gradskih upravnih tijela, Gradskog ureda za graditeljstvo u suradnji s mišljenjem ZZSKP, koje se temelji na ovom elaboratu.“ Studija je utabala stazu, a hoće li je popločati gradski projekti i natječaji saznat ćemo, nadajmo se, u bliskoj budućnosti.
Primjer Trga žrtava fašizma odražava stanje gradskog prostora i politika, no uz to je i svjedok putevima koje, zajedničkim trudom, ucrtavaju aktivni građani. Tim putem treba i nastaviti kako bi nastavila i postbandićevska rekonstrukcija, a Štulićeva tisa i protestna magnolija ponovno izrasle. U izjavi za H-Alter, Rupić je rekao kako se nada da će budući koraci ići upravo u tom smjeru: „Nadam se da će se izgraditi sustav koji je drukčiji od prethodnih, gdje će se te stvari raditi stručno i cjelovito, participativno i demokratski i da će završiti povijest diktature na Trgu žrtava fašizma. Jer se tako njegova povijest može tumačiti, kao povijest diktatura, od Karađorđevićeve do Bandićeve.“
Dokument studije uskoro će biti javno i besplatno dostupan na stranicama IPU-a, a planira se i izdanje tiskane publikacije.