Dok Čečeni bježe od ruske mobilizacije u potrazi za sigurnošću, Hrvatska odgovara sustavnom deportacijom i pritvaranjem u detencijske centre: Aktivistkinja Roza Dunajeva: “Sve što se događa u Hrvatskoj usmjereno je na stvaranje prepreka ljudima i organizacijama koje su kritične prema Rusiji i Putinu, protiv zaštite ljudskih prava, posebno u pogledu nacionalnih manjina koje bježe od mobilizacije iz Rusije.”
Prošlog četvrtka, 12. veljače u 15 sati, aktivisti čečenskog podrijetla iz Austrije i Belgije organizirali su mirnu akciju na zagrebačkom Cvjetnom trgu kao poziv hrvatskim vlastima da poštuju internacionalno i Europsko pravo i zaštite čečenske i inguške izbjeglice. Aktivisti su zahtjevali obustavu izručenja izbjeglica u Rusiju, poštivanje međunarodne zaštite, humane uvjete u detenciji te da Hrvatska ispuni svoje obveze i preispita politički motivirane postupke koje pokreće Rusija.
Na akciji je bilo prisutno četvero organizatora i organizatorica i svega par vanjskih ljudi, a glavnu riječ vodila je Roza Dunajeva, Čečenka i aktivistkinja za ljudska prava koja djeluje u Austriji. Dunajeva je istaknula nepravdu s kojom se njen narod nakon dva rata, mučenja i progona susreće u Europi u kojoj je još uvijek prisiljen tražiti sigurnost, a umjesto razumijevanja, tamo nailazi na ponižavanje, deportacije i uskraćivanje prava na sigurnost. Pozivala je na prekid odnosa s Rusijom, sjećanje na žrtve i slobodu svim okupiranim narodima počevši od Čečenije i Ukrajine. Okupljeni su uzvikivali parolu „Rusija je teroristička zemlja“.
Hrvatska javnost pomno je pratila postupanje policije prema sedamnaest aktivistica na prošlogodišnjem mirnom prosvjedu za Palestinu, a mogla je uočiti i da su drugi takozvani „ljevičarski“ programi i skupovi bili izloženi pojačanoj represiji i cenzuri. Stoga i ne čudi da je ovo okupljanje rezultiralo oštrom mjerom, kada su organizatori pod krinkom „formalnosti“ odvedeni u policijsku postaju. Tamo su bili držani četiri sata, uoči kojih ih je dvoje dobilo tromjesečnu zabranu ulaska u Hrvatsku.
Dunajeva kaže da je ubrzo shvatila kako nije riječ o rutinskoj provjeri, nego o pokušaju da joj se kao aktivistici ograniči djelovanje u Hrvatskoj, unatoč valjanom odobrenju i putnoj ispravi izdanoj na temelju Ženevske konvencije. Kasnije su joj ipak priopćili da se radi o „naredbi odozgo“, da su navodno umiješane sigurnosne službe te su joj prijetili da će podatke o njoj prijaviti Rusiji, što ističe kao posebno alarmantno.
Dunajevi i njenom vozaču, ratnom veteranu s invaliditetom koji je stajao uz Dunajevu držeći plakat podrške, izdana je tromjesečna zabrana ulaska u Hrvatsku bez posebnog objašnjenja. Protiv ostale dvije osobe, državljane Belgije čečenskog podrijetla koji nisu javno iznosili svoje političke stavove, nisu poduzete nikakve mjere.
Posljedice prosvjeda i oštre mjere prema aktivistima samo su komadići veće slagalice. Akcijom je, između ostalog, iskazana podrška pritvorenicima detencijskog centra Ježevo, većinski političkim izbjeglicama čečenskog podrijetla koji su 20. siječnja ove godine pokrenuli štrajk glađu protiv postupaka inspektora koji odbijaju pustiti ljude, više puta produžujući pritvor bez ikakvog objašnjenja. Kao rezultat, ljudi se drže u detencijskim centrima godinu dana ili dulje, često pod nejasnim tvrdnjama o “nacionalnoj sigurnosti”. Nakon prijetnji o nasilnim mjerama sigurnosnih službi i hitne medicinske intervencije, štrajkaši su nakon par dana bili prisiljeni prekinuti štrajk.
Zabrane ulaska i prijetnje nasiljem svjedoče represivnom tretmanu Čečena i drugih naroda Sjevernog Kavkaza. On djelomično proizlazi iz narativa ruske vlade koja sve naoružane čečenske otpornike dosljedno naziva “banditima” ili “teroristima” kako bi delegitimizirala pokret za neovisnost i opravdala upotrebu vojne sile, ponekad proširujući tu oznaku na bilo koju opoziciju. Povijest borbe s policijom i vojskom (pa makar one bile pod upravom autoritarnog režima) i islamska vjeroispovijest pomažu potpaliti taj narativ, duboko obilježen islamofobijom. Takva stigmatizacija čečenskog naroda je prihvaćena i u širem međunarodnom kontekstu.
Sumnju da je za hrvatske vlasti narodnost dovoljan razlog za uskraćivanje prava na slobodu potkrjepljuje manjak dokaza kojima raspolažu. To se ponajviše odnosi na Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) koje provodi postupke kojima utvrđuje zakonske kriterije za azil te Sigurnosno-obavještajnu agenciju (SOA) koja provodi sigurnosnu provjeru. Problem sigurnosnih provjera je što su često nekontrolirane i pune propusta, kako objašnjava Andrea Jelovčić iz CMS-a: “Prema važećem hrvatskom zakonodavstvu, SOA treba dostaviti mišljenje MUP- u predstavlja li netko prijetnju za nacionalnu sigurnost, no ne i dokaze i argumente na kojima temelji to mišljenje. Dapače, nije ih dužna dostaviti ni samoj osobi koju optužuje kao ni njezinom odvjetniku”.
Dodaje da takva praksa dovodi do situacije u kojoj se ljudi nalaze u svojevrsnom kafkijanskom procesu u kojem su suočeni s teškim optužbama, a istodobno lišeni mogućnosti da se od njih učinkovito brane jer ne znaju što im se točno stavlja na teret. Dodatni problem je činjenica da SOA u takvim procjenama često uzima u obzir informacije nedemokratskih režima, poput Rusije u ovom slučaju. Tako se događa da osobe koje su pobjegle zbog političkog progona ili protivljenja ratu bivaju označene kao „ekstremisti“ upravo na temelju kvalifikacija režima od kojih su tražile zaštitu.
Prema informacijama iz CMS-a, posljednjih godina brojni Čečeni i drugi državljani sjevernog Kavkaza završavali su u dugotrajnoj detenciji. U jesen 2022. godine pet tražitelja azila pritvoreno je u Ježevu na temelju mišljenja SOA-e o navodnoj prijetnji sigurnosti i povezanosti s radikalizmom, no sud je nakon više od šest mjeseci u tri slučaja utvrdio da za to nije bilo dokaza, što upućuje na mogućnost proizvoljnog pritvaranja.
Da su te situacije utemeljene i u pojedinačnim iskazima pritvorenika mogli smo zaključiti u razgovoru s našim sugovornikom Ahmadom, kojem smo iz sigurnosnih razloga promijenili ime. Ahmad je poput mnogih drugih sunarodnjaka iz Čečenije pobjegao od mobilizacije te je 2022. godine legalno došao u Hrvatsku. U Hrvatskoj je godinu dana radio, i nije imao nikakvih problema. Kada je od SOA-e dobio poziv za razgovor, prijatelj mu je odmah savjetovao da napusti zemlju jer je gotovo sigurno da to znači detenciju.
Upoznat s Dublinskom uredbom zbog koje bi ga ponovno vratili u Hrvatsku, ipak odlazi na razgovor, no tamo ga pod sumnjom prijetnje nacionalnoj sigurnosti odvode u detencijski centar u Ježevo. Tijekom boravka u centru pregovaraju njegov povratak u Čečeniju, argumentirajući da zbog problema s vidom neće biti kompetentan za mobilizaciju. Kao alternativu, prenosi Ahmad, nekima su nudili da prikupljaju podatke za specijalnu policiju, uz obećanje da će tako izbjeći deportaciju.
Prepušten okolnostima, nakon šest mjeseci pristaje na deportaciju u Tursku, od kuda planira ponovni ulazak u EU. Ponovni ulazak u EU znači i ponovni kontakt s Hrvatskom kao njenom vanjskom granicom, kao i ponovni odlazak u Ježevo. Kako bi to izbjegao odlučuje se na nezakoniti prelazak, te nakon par pokušaja uspijeva doći u Njemačku. No ni tamo nije miran, jer mu danas zbog Dublinske uredbe prijeti deportacija u Hrvatsku.
Na Dublinskoj uredbi temelje se zakoni i pravila o vraćanju izbjeglica (tražitelja azila) u prvu zemlju EU-a u koju su ušli. U praksi, to za Ahmada i druge u sličnoj situaciji ponekad znači da smatraju kako je „sigurnije” nezakonito proći kroz Hrvatsku, da ondje ne bi bili pritvoreni i da im se ne bi uzeli otisci prstiju. Time bi Hrvatska postala njihova nadležna država članica. Iako prvi ulazak u neku drugu europsku državu ne jamči dobivanje azila, ako Dublinski postupak nije pokrenut, ondje mogu imati priliku studirati ili raditi te potencijalno dobiti potrebne dokumente.
Još više zabrinjava novi Pakt EU-a o migracijama i azilu (posebno Uredba o upravljanju azilom i migracijama ili AMMR) koji će zamijeniti Uredbu Dublin III od 12. lipnja 2026., s ciljem prelaska sa sustava koji opterećuje države na prvoj crti na sustav s pojačanom solidarnošću i bržim postupcima. Za tražitelje azila to znači stroža pravila i brže repatrijacije za one kojima je na temelju njihove zemlje podrijetla malo vjerojatno da će dobiti azil ili koje su kategorizirane kao sigurnosni rizik.
Osim upozoravanja na pretjeranu strogost i zanemarivanje humanitarnih dimenzija migracijske politike, nevladine organizacije izražavaju i zabrinutost oko kršenja prava izbjeglica i potencijalne diskriminacije na temelju rase, etničke pripadnosti ili religije. Možemo samo pretpostaviti kako će to utjecati na ranjive skupine poput Čečena.
Pod utjecajem novog pakta, ističe Andrea Jelovčić, u Hrvatskoj će se većina tražitelja međunarodne zaštite smještati u novi centar u selu Dugi Dol, na šumskoj i u potpunosti izoliranoj lokaciji. Ondje će, prema predloženim izmjenama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti koje je Vlada ovih dana uputila u saborsku proceduru, gotovo svi prolaziti granični postupak koji uključuje višemjesečno zadržavanje i lišavanje slobode, uz pravnu fikciju da formalno nisu ušli na teritorij države.
“Prijedlog zakona ide i korak dalje od onoga što je predviđeno Paktom, te uvodi mogućnost da se odvjetnicima i pružateljima pravne pomoći onemogući pristup osobama koje se nalaze u Centru pod izlikom nacionalne sigurnosti. Nije jasno na koji bi način susret osobe s odvjetnikom ikako mogao ugroziti nacionalnu sigurnost, dok je jasno da tako nešto ozbiljno ugrožava pravo osobe na pravnu zaštitu, pristup sudu i zaštitu od prisilnog vraćanja ako im u državi podrijetla prijeti opasnost. Dakle neke od temeljnih vrijednosti i temeljna prava koja bi svi trebali imati“, kaže Jelovčić.
Važno je opetovano podsjećati da temelj zaštite izbjeglica čini načelo zabrane vraćanja iz članka 33. Ženevske konvencije o statusu izbjeglica, koje državama zabranjuje protjerivanje osoba u zemlje gdje bi im život ili sloboda bili ugroženi zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja. Kao potpisnice Konvencije, države članice Europske unije, pa tako i Hrvatska, obvezne su osigurati poštovanje tog načela, štiteći dostojanstvo i prava onih koji traže sigurnost.
Već je odavno jasno da su retorički pacifizam i neutralnost u takozvanim vrijednostima EU-a često samo privid, pa Dunajeva poručuje: „Ne možete zatvarati oči pred agresijom i istovremeno govoriti o miru. Mir bez pravde je tihi pristanak na nasilje.“
