Nakon slučaja preminule djevojčice, žrtve obiteljskog nasilja, nastupilo je optuživanje socijalnih radnika za nemar, u što se uključila i Jelena Veljača prozivajući ih uhljebima. Nedugo nakon toga, RTL je objavio članak koji ističe da bilo kakvo fizičko kažnjavanje djece može biti opasno po njihov mozak, a reakcije ljudi u komentarima su uglavnom bile ismijavanje teze i opravdavanje fizičkog kažnjavanja djece.
Kako bismo saznali kakav je tip odgoja najbolji za djecu i preispitali rad hrvatskih institucija koje brinu o njihovoj zaštiti, razgovarali smo s Miom Roje Đapić, psihologinjom i psihoterapeutkinjom koja radi u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Roje Đapić je ujedno studentica doktorskog studija prevencijske znanosti.
Je li fizičko nasilje nad djecom pogubno po njihov razvoj, neovisno o kakvom se obliku fizičkog nasilja radi (lakšem ili težem)?
Iako udarac po guzi kao posljedica nekoga nepoželjnog ponašanja nije isto što i tjelesno zlostavljanje djeteta koje uzrokuje ozbiljne ozljede, i
jedno i drugo je nasilje koje zakon jasno zabranjuje, u Hrvatskoj već duže od 20 godina. Teško je u potpunosti odrediti točnu granicu između tjelesnog kažnjavanja i zlostavljanja, a istraživanja pokazuju da djeca koja su tjelesno kažnjavana imaju preko deset puta veći rizik da budu i tjelesno zlostavljana. Nasilje prema djetetu ne uči ga u čemu je pogriješilo i što idući put treba napraviti drugačije, nego strahu, potiče na prikrivanje pred roditeljima kako bi se izbjegla kazna i grubo narušava međusobno povjerenje. To naravno ostavlja posljedice ne samo na odnos djeteta i roditelja, nego na ukupno poimanje sebe, odnosa i vrijednosti u životu djeteta.
Roditelji ponekad tjelesno kažnjavaju dijete za djetetovo agresivno ponašanje, što pogotovo nema smisla. Dijete izvlači poruku da je u redu biti nasilan, dok god si jači. Ne smijemo zaboraviti da djeca puno više uče iz modela ponašanja svojih roditelja nego iz riječi koje im kažemo. Dijete uči da je ljubav bol, posebno kad mu roditelji poručuju da ga tuku “za njegovo dobro”, uči da je nasilje dio ljubavi, da nas oni koji nas vole ujedno i povrjeđuju i u riziku je da kasnije u životu bude žrtva i/ili počinitelj nasilja u partnerskim odnosima, da nastavi krug nasilja prema vlastitoj djeci. Mala djeca u dobi do nekoliko godina nisu dovoljno misaono zrela da povežu uzroke i posljedice, tako da dijete što je mlađe, manja je vjerojatnost da će uopće razumjeti zašto su roditelji prema njemu nasilni. Jedino što će malo dijete o batinama razumjeti je da su roditelji opasni, da ih se treba bojati, da je nepredvidivo kada će mu nauditi. Dijete tada osjeća da nešto s njim nije u redu, da nije vrijedno ni dobro, što može proizvesti dugoročne posljedice u socio-emocionalnom razvoju. Konačno, što je dijete mlađe, veća je vjerojatnost da ga roditelj
ozbiljno ozlijedi, iako mu to možda nije namjera, upravo zbog nesrazmjera veličine i snage.
Strogoća i fizičko kažnjavanje ne moraju ići zajedno. Netko može biti strog, ali ne tući djecu, a netko permisivan, ali ih ponekad udariti. Je li određena doza strogoće pri odgoju nužna za razvoj djeteta i kakvim se sve kvalitetnim odgojnim metodama roditelji koji ne udaraju djecu mogu služiti? Možete li pobliže objasniti pozitivne rezultate takvog tipa odgoja i mehanizme koji dovode do poželjnih rezultata?
Odgoj bez batina mnogi nažalost miješaju s odgojem bez granica, što nikako nije isto. Kao što dijete ima pravo na sigurnost, nježnost i ljubav, tako ima pravo na jasne granice, strukturu i vodstvo u odgoju. Granice su potreba djeteta, iako im se dijete često protivi, iskušava ih i nastoji pomaknuti. Umijeće je postaviti i održati roditeljski autoritet bez primjene nasilja i roditeljima u tome može uvelike olakšati podrška stručnjaka, koja je danas dostupnija nego ikad prije. Za održavanje granica nužna je jasnoća pravila, posljedica i njihovo dosljedno pridržavanje od strane oba roditelja.
Dobro je osmisliti nekoliko osnovnih pravila ponašanja i posljedice za njihovo pridržavanje i nepridržavanje, kojih će se roditelji dosljedno pridržavati, jednako kako to očekuju od djeteta. Čim dijete osjeti da roditelji ne uspijevaju održati neku posljedicu (npr. oduzimanje mobitela na cijeli dan pretvori se u sat vremena jer dijete plače i moli), narušava se roditeljski autoritet, što će se odraziti na daljnji odnos. Važno je da se posljedice ponašanja odnose na želje, a ne na potrebe djeteta. Tako je npr. u redu djetetu oduzeti mobitel na neko vrijeme, ali nije u redu oduzeti mu roditeljsku ljubav i kontakt jer je “bilo zločesto”. Želimo da djeca znaju da je ljubav roditelja bezuvjetna, što i je, a ne da se dijete boji
pogriješiti ili zatražiti pomoć u nevolji da ga roditelji ne bi prestali voljeti.
Važno je razdvojiti dijete kao osobu od ponašanja, pa tako primjerice ne govoriti djetetu da je ono zločesto jer je napravilo nešto pogrešno. Ono je dobro dijete i volite ga, a ono što je učinilo nije dobro zbog određenog razloga i zato će imati neku posljedicu. Održavanje granica ne mora isključivati roditeljsku toplinu, dapače. Ako je dijete uznemireno, tužno i ljuto što ima neku posljedicu nepoželjnog ponašanja, i dalje ga možete zagrliti, utješiti i biti uz njega, što ne znači da ćete promijeniti svoju odluku i popustiti.
Djeca koja smiju sve što požele, koja ne poštuju autoritet roditelja, koja nemaju granica, zapravo nisu sretna djeca. Pretjerano popustljiv odgoj može predstavljati zanemarivanje djeteta.
Postoje tri osnovna stila roditeljstva. Permisivan stil obilježen je nedostatkom granica i strukture, iako može biti bogat toplinom. Autoritarni stil obilježen je pretjeranom strogoćom, rigidnošću i očekivanjima roditelja, dok često nedostaje emocionalne topline. Istraživanja dosljedno pokazuju da je najbolji treći; autoritativni stil roditeljstva, koji uključuje emocionalnu toplinu i dostupnost roditelja, ali također uključuje jasno postavljanje pravila i posljedice, kako za nepoželjno, tako i za poželjno ponašanje. Batine ne možemo svrstati ni u jedan stil roditeljstva jer ne predstavljaju roditeljski stil nego nasilje koje je zakonom zabranjeno.
Ako dijete može privući i zadržati pažnju roditelja kada se ponaša sukladno pravilima i očekivanjima, puno je manja šansa da će se upustiti u nepoželjna ponašanja i u njima ustrajati. Kod nas je u kulturi uvriježeno pravilo: “Ne diraj ga dok je dobar”, što je zapravo pogrešno. Za dijete nema većeg potkrepljenja od pažnje roditelja. Dijete koje pažnju ne može dobiti drugačije, počet će ju privlačiti nepoželjnim ponašanjem. Mnogi roditelji kažu da se dijete ne treba nagrađivati za pristojno ponašanje ili trud jer se to “ionako od njega očekuje”. Ne govorimo tu o velikim nagradama, to može biti pohvala roditelja, zagrljaj ili mogućnost da dijete bira film koji će se zajednički gledati. Primjećivanje i vrednovanje poželjnog ponašanja djeteta daleko je efikasnija metoda odgoja od samog kažnjavanja za pogreške.
Konačno, neki roditelji kažu da je djetetu od npr. godinu dana nemoguće objasniti pravila kroz razgovor, što je uglavnom točno. Jednako tako dijete neće naučiti zašto se ne smije igrati utičnicom kroz batine. Možda nakratko “nauči” da se ne smije igrati uopće, možda da se ne smije igrati
u dnevnom boravku, a možda da se ne smije igrati utičnicom dok roditelji gledaju. Dok dijete nije razvojno spremno razumjeti i usvojiti neko pravilo, najbolja metoda je djelovati preventivno. U konkretnom slučaju, osigurati utičnice kako se dijete njima ne bi ni moglo igrati.
Možete li navesti nekoliko primjera destruktivnih oblika ponašanja koje osobe razvijaju ako ih roditelji fizički zlostavljaju?
Djeca kroz odnos s roditeljima dobivaju odgovor na dva temeljna pitanja: Kakav sam ja? Hoće li svijet biti tu za mene kada trebam pomoć? Djeca koju roditelji zlostavljaju ne zaključuju da su roditelji loši. Ona, ogledajući se u očima i ponašanju roditelja, uče da su ona sama loša, manje vrijedna, nedostojna ljubavi, da zaslužuju nasilje, da je u redu da nas oni koji nas vole ujedno i povrjeđuju. Očekuju ne samo da neće dobiti podršku kad ju trebaju, nego da je veliki rizik uopće ju tražiti i očekivati jer se u trenucima ranjivosti stavljaju u rizik da budu još jače povrijeđena. Rastrgana su između urođene i prirodne čežnje za bliskošću i preplavljujućeg straha od bliskosti, što stvara ambivalenciju i osjećaj rastrganosti iznutra. Zbog toga mogu razviti razne teškoće u svim aspektima funkcioniranja, kako u dječjoj, tako i odrasloj dobi.
Razvijaju internalizirane smetnje (npr. anksioznost, depresivnost, poremećaji hranjenja), smetnje ponašanja (npr. agresivnost, delinkvencija), smetnjama u školi i poslu (npr. manje postignuće od objektivno mogućeg, problem u odnosu prema autoritetima), teškoćama u partnerskim odnosima (npr. počinjenje nasilja ili ponovna viktimizacija, nemogućnost ostvarivanja i/ili održavanja stabilnih i zrelih odnosa), negativnim roditeljskim obrascima prema vlastitoj djeci… Radi se dakle o posljedicama na svim razinama funkcioniranja, zbog čega se zlostavljanje djece ubraja u javno-zdravstveni i širi društveni problem, a ne možemo i ne smijemo ga smatrati pitanjem obiteljske privatnosti.
Nedavno objavljen članak ističe da bilo kakvo fizičko kažnjavanje djece može biti opasno po njihov mozak, a reakcije ljudi u komentarima su uglavnom ismijavanje teze i opravdavanje fizičkog kažnjavanja djece. Zašto je ideja prestanka udaranja djece hrvatskim građanima toliko daleka?
Kad govorimo o roditeljstvu, diramo u dvije vrlo osjetljive točke većine ljudi – njihovu ulogu roditelja i njihovu ulogu djeteta. Ako su i sami nekad digli ruku na dijete, koje bezgranično vole i stalo im je da budu dobri roditelji, informacija da batine štete razvoju mozga djeteta može biti toliko strašna da nije prihvatljiva, da aktivira obrambeni mehanizam negiranja. Lakše je obezvrijediti informaciju koju čujemo nego se suočiti s njom, mijenjati svoje stavove, ponašanje i suočiti se s realnim emocijama koje ona može izazvati. Dovoljan je jedan takav komentar da povuče cijelu lavinu sa sobom, da si ljudi međusobno daju podršku i zadrže sliku sebe kao dobrih roditelja, a stručnjake stave s druge strane, kao neprijatelje.
S tim se u praksi često susrećemo.
Ono što može biti još osjetljivije je narušavanje slike vlastitih roditelja koji su osobu fizički kažnjavali ili zlostavljali. Znamo da je među nama mnogo onih koji su imali takva iskustva, a kao što sam ranije navela, djeci je važno da održe pozitivnu sliku svojih roditelja, čak po cijenu umanjivanja vlastite vrijednosti. Tako često čujemo da su “njih tukli, a ništa im ne fali”, da su ih roditelji tukli “za njihovo dobro”, da su ih “trebali tući i jače” s obzirom na njihovo ponašanje i slično. Čak se ide toliko daleko da se probleme ponašanja današnje djece stavlja u vezu s tim što ih roditelji “ne tuku (dovoljno)”. Osim što time čuvaju sliku svojih roditelja, čuvaju sliku svog djetinjstva, izbjegavaju se staviti u položaj žrtve koji nikome od nas nije ugodan jer uključuje osjećaj straha, srama, krivnje i bespomoćnosti. Mnoge osobe tek nakon duže vremena psihoterapije razotkriju da su bile zlostavljane, a i tada osjećaju potrebu braniti svoje roditelje, sebi pripisivati odgovornost za zlostavljanje i zagovarati da su “bili nemogući” ili slično, pa da čak trebaju biti zahvalni roditeljima koji su ih zlostavljali. Često čujemo da je “drugima (bilo) gore”, pozivajući se na djecu iz Afrike koja gladuju ili djecu koja su ubijena uslijed obiteljskog nasilja, kao da se time nastoji umanjiti ozbiljnost onoga što im se dogodilo. To su također mehanizmi obrane koji su se razvili kako bi ti odrasli ljudi, jednom kad su bili djeca, preživjeli – doslovno i/ili emocionalno. Nije se lako osjećati dovoljno sigurno u odrasloj dobi da se otpuste mehanizmi koji su pomagali veći dio života. Zbog svega toga možemo razumjeti roditelje koji se tako postavljaju, no to ih ne amnestira odgovornosti za njihovo ponašanje prema djeci.
Kako komentirate hajku javnosti na socijalne radnice zbog propuštanja spašavanja djevojčice od roditelja zlostavljača, a istovremeno opravdavanje nasilja nad djecom u slučaju RTL-ovog članka?
Iako su se mnogi kolege koji nisu upoznati s detaljima slučaja preminule djevojčice upuštali u rasprave o konkretnom slučaju, ja to ne bih činila jer sam upravo iz vlastite prakse svjesna koliko informacija javnost nema i kako je lako postaviti priču u javnosti iz različitih kutova. Primjera radi, aktualno medijima kruži priča o privremenom izuzimanju djeteta iz obitelji koja je navela da je to zbog siromaštva. Komentari su da su socijalni radnici otimači. Kad se dijete u slučaju o kojem pitate vratilo u biološku obitelj pa je teško pretučeno i nažalost je umrlo, socijalni radnici su proglašeni ubojicama. Hipotetski, da dijete nije vraćeno u biološku obitelj, da je ista majka izašla u javnost u suzama tvrdeći da joj sustav ne da dijete iako ima kuću, brine o ostaloj djeci i slično, ali je siromašna, veliki dio javnosti bi socijalne radnike proglasili otimačima, spekuliralo bi se o umreženosti s udomiteljima zbog novca, zgražalo nad tim da se djetetu uskraćuje majčin zagrljaj… Zapravo ne znamo priču niti je većina javnosti dovoljno stručna za donošenje ovih visoko osjetljivih procjena. Zato procjene svih okolnosti treba ostaviti tijelima koja su za to nadležna i naravno
da oni koji su odgovorni za tako velike propuste trebaju za iste odgovarati, ali tek kada se utvrdi njihova odgovornost, o čemu ne možemo presuđivati na ovaj način.
Kad radite sa zlostavljanjem, zanemarivanjem djece i nasiljem u obitelji, visoko-konfliktnim razvodima roditelja, neminovno je da će barem jedan roditelj biti nezadovoljan sustavom i stručnjacima. Roditelji koji zlostavljaju i zanemaruju djecu uglavnom ne vide da to čine, vrlo često u institucije dolaze s ciljem dokazivanja, a ne zaista da bi se pomoglo djeci i traže da stručnjaci budu “na njihovoj strani”. Teško razumiju da su stručnjaci na strani djeteta. Neki od roditelja naših pacijenata ciljano puštaju u javnost preko društvenih mreža odabrane dijelove nalaza, prikazuju se žrtvama, neki čak i aktivistima za prava djece, a mi koji znamo da se primjerice protiv njih vode kazneni postupci za zlostavljanje djece (konkretno, emocionalno i fizičko), zbog etike struke i zaštite privatnosti djeteta, o tome ne smijemo govoriti.
Građanske inicijative i udruge koje su se sada digle na noge imaju svoju ulogu, kao što ima struka i važno je da svatko zna svoje mogućnosti, ali i ograničenja ingerencija. Ne mora biti ili-ili, nego možemo i trebamo surađivati jer svi imamo isti cilj, a to je zaštita djece. Međutim, ako zlostavljajući roditelji koriste te inicijative kao platforme za promicanje svojih ideja i održavanje vlastite slike sjajnih roditelja, istovremeno prijeteći stručnjacima koji štite njihovu djecu, gubi se cijeli smisao. Čini mi se da se društvo odmaklo od tugovanja za tragično preminulom djevojčicom i da se cijeli slučaj počeo koristiti od strane nekih za potpuno pogrešne ciljeve.
Sigurno je da sustav socijalne skrbi nije savršen od same strukture, broja zaposlenih osoba, nekih propisa, manjka životno važnih resursa (primjerice nedostatak kapaciteta za smještaj djece izuzete iz obitelji, nedostatak vanjskih suradnika provoditelja mjera) i slično te bi bilo naivno tvrditi da se nikad nije dogodio neki propust. To se svakako treba ispitati i odrediti osobna odgovornost u svakom slučaju povrede prava djece. Istovremeno, hajka javnosti, kako ste ju nazvali, pozivanje na linč i nasilje nikad nije rješenje. To ne govorim samo zbog kolega iz sustava socijalne skrbi s kojima blisko surađujemo svaki dan. To govorim i zbog sve djece i obitelji koji jesu pod njihovom skrbi, a ovakva javna hajka
n
arušava njihovo povjerenje i suradnju, potiče daljnji pad autoriteta struke u očima javnosti. To govorim i zbog one djece i obitelji kojima zaista je nanesena neka nepravda u sustavu, a čiji se glas lako može izgubiti u šumu glasnijih koji iskrivljuju realnost, upravo zbog pretjeranog prozivanja raznih institucija i onda kad to zaista nije utemeljeno, stvaranja dojma da “ulica” može i treba donositi bolje zaključke od stručnjaka koji ne smiju o detaljima javno govoriti.
Naravno da nas je sve duboko potresla sudbina ovog djeteta i dobro je da imamo potrebu reagirati u smislu konstruktivnih promjena. Otkad je ovaj slučaj izašao u javnost, ja stalno mislim i o svoj onoj drugoj djeci s kojom radim svaki dan, o kojoj se ne govori na vijestima, koja su živa, ali neka od njih samo u tjelesnom smislu. Voljela bih da je svatko od komentatora i stručnjaka uočio neko od te djece oko sebe i reagirao ranije. Nama stručnjacima podrška javnosti i medija u zagovaranju promjena koje su potrebne i inače puno znači, ali nasilje nikad nije dobar odgovor na nasilje.
Kako ocjenjujete rad institucija u Hrvatskoj što se tiče prevencije nasilja nad djecom?
Tretmanski rad stalno mi je osvjetljavao važnost prevencije, zato sam i upisala doktorski studij upravo iz prevencijske znanosti. Tek na tom studiju uvidjela sam da je prevencija zaista znanost i da Hrvatska ima vrhunske stručnjake u tom području, a da nesustavno provođenje radionica uopće ne možemo nazivati prevencijom. U svijetu i Europi postoje fantastični prevencijski programi, koji su znanstveno utemeljeni, provjereni i koji donose dobre rezultate. Čini mi se da u Hrvatskoj, iako se stvari mijenjaju, još uvijek nedostaje sluha i političke volje da prevencija zaživi u punom smislu. Kako bismo proveli prevencijske programe na adekvatan način, potrebno je uložiti određene resurse, a rezultati na kvalitetu života i financijske uštede vidjet će se godinama kasnije. Pretpostavljam da je u tome jedan od velikih problema, u dugoročnosti procesa i ulaganjima danas za efekte koje ćemo imati za pet, deset ili dvadeset godina. Zna se dogoditi da neka udruga dobije financijska sredstva, npr. iz fonda EU, za provođenje nekog prevencijskog programa koji, bez obzira na odlične rezultate, na tome stane jer se ne dobiju sredstva za nastavak rada, za nove skupine djece i obitelji koji bi se u njega uključili. Provode se istovremeno neki prevencijski programi za koje je znanstveno dokazano da
nemaju efekta ili da čak imaju negativne efekte. Primjer toga je posjet bivših ovisnika o drogama djeci i mladima u školama, za što postoje dosljedni dokazi da poboljšava stavove djece i mladih prema korištenju droga. Zašto – ni meni u potpunosti nije jasno. Prevencija je znanost budućnosti u Hrvatskoj, a imamo sve preduvjete da bude znanost sadašnjice.
Možete li navesti primjere dobre prakse iz nekih drugih država koje su uspjele smanjiti količinu nasilja nad djecom i na koje se Hrvatska može ugledati?
Naši zakoni sami po sebi nisu loši, problem je njihove primjene. Primjerice, kod nas je zapriječena zakonska kazna do tri godine za stručnjake koji su propustili prijaviti sumnju na kršenje prava djeteta nadležnim institucijama. U praksi ne znam ni za jedan slučaj da se to dogodilo. Svaki stručnjak je po zakonu i etici svoje profesije dužan primiti dijete i obavijestiti o sumnji na zlostavljanje. Istovremeno neki kolege uopće ne žele primiti dijete kad čuju da se radi o zlostavljanju ili razvodu, nego šalju dijete u Polikliniku da mi “prijavimo”, to čak stave napismeno i nema posljedica.
Zakon kaže da svi postupci koji uključuju djecu trebaju biti žurni i što više štititi dijete. U praksi nekad jesu, nekad nisu. Primjerice, nedavno je nakon sedam godina od prijave završeno suđenje za seksualno zlostavljanje jedne moje pacijentice koja je desetak puta ponavljala svoju priču na raznim instancama sustava. Zakon emocionalno zlostavljanje prepoznaje zlostavljanjem jednako kao tjelesno ili seksualno. U praksi se roditeljima koji emocionalno zlostavljaju djecu često daje nebrojeno prilika da se “poprave”.
Djeca ostaju u sustavu socijalne skrbi puno duže nego što bi po zakonu trebala dok se biološkim roditeljima ne oduzme roditeljsko pravo. Cijeli pokret deinstitucionalizacije prema kojem djeca trebaju biti u obiteljima, a ne u domovima za djecu, dovodi do toga da se djeca nemaju gdje smjestiti jer nema dovoljno udomitelja, posebno u nekim županijama. Ono što je bila sjajna ideja i u koju je uloženo puno novca nije zaživjelo u praksi, domovi su i dalje puni, a kolege iz centara muče velike muke tražeći smještaj za svako dijete. To je jasno ako pogledamo kolike naknade ostvaruju udomitelji, ako znamo da se kontakti s biološkim roditeljima djeteta odvijaju u njihovom kućanstvu, ako znamo da se predstavnici
druga udomitelja ne mogu izboriti da ih saslušaju čelne osobe.
Ono na što se trebamo ugledati je javna svijest da zlostavljanje djece nije obiteljska i privatna stvar, da smo svi dužni reagirati, da djeca trebaju biti prioritet, što se očituje prije svega u tome koliko se ulaže u djecu, u sustav socijalne skrbi, zdravstvene zaštite djece, obrazovanje i odgoj djece. Promjene moraju ići u praksi, a ne na papiru, i to od vrha prema dolje jednako kao i obrnutim smjerom.
Kako roditelji koji su u prošlosti bili nasilni prema djeci, ali su shvatili grešku, mogu pomoći djeci?
Nekad se ljudi pitaju je li kasno za promjene. Ja osobno smatram da nije jer, da vjerujem drugačije, ne bih mogla raditi ovaj posao. Mnoga djeca i odrasli nikad ne dobiju ispriku i priznanje od onih koji su ih povrijedili, što bi značajno olakšalo njihovo cijeljenje. To ne znači da će se poništiti i zaboraviti sva negativna iskustva, ali mogu se lakše integrirati u svoju životnu priču i može se otvoriti i za drugačija iskustva u životu. U tome bi bilo važno imati stručnu podršku i vodstvo.
Međutim, ne radi se uvijek o teškom zlostavljanju. Nekad roditelji kažu ili naprave nešto zbog čega im je kasnije žao, a boje se priznati grešku i ispričati se djetetu. Osjećaju da time gube moć i poštovanje. Upravo je suprotno. Svima nam se dogodi loš dan, svi nekad kažemo ili napravimo nešto što bismo rado povukli. Roditelji su također ljudi od krvi i mesa. Kad priznamo djetetu grešku i ispričamo se, pokazujemo mu da to nije sramota, da svi nekad griješimo i da trebamo preuzeti odgovornost za svoje ponašanje, da odnosi žive i opstaju, da ljubav ne nestaje čak i kad netko pogriješi. To su nevjerojatno važne poruke koje želimo da djeca nose u odnosu s roditeljima, ali i izvan njega. Za dječji razvoj puno je bitniji obrazac odnosa od jedne situacije. Ima puno divnih roditelja koje dugo muči krivnja ako su jednom ili dvaput reagirali kako nisu željeli prema djetetu. Nema savršenog roditelja, ima samo dovoljno dobrog roditelja, a takav djetetu pokazuje da je u redu pogriješiti i potruditi se ispraviti greške.
