Ako netko mora raditi za manje od dva eura po satu, pomislili bismo da je riječ o kazni. Rad za opće dobro obično je pravosudna alternativa zatvorskoj ili novčanoj kazni, ali u Hrvatskoj ga obavljaju i najsiromašniji – ne zato što su nešto skrivili, već zato što ovise o zajamčenoj minimalnoj naknadi (ZMN), mjeri socijalne pomoći koju država uvjetuje besplatnim radom za opće dobro između 60 i 90 sati rada mjesečno.
Riječ je zapravo o prilično bizarnoj situaciji u kojoj su korisnici ZMN-a – oni članovi društva koji nemaju dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba – dobili pomoć države, ali ih ista ta država traži protuuslugu za pomoć koju pruža. Korisnici ZMN-a tako su jedini članovi društva kojima se neko pravo uvjetuje besplatnim radom, a uvjetovanje novčane socijalne pomoći u državi koja je ustavom definirana kao „socijalna“ upitno je iz ljudskopravaške i ustavne perspektive. Kako nam objašnjava zamjenica pučke pravobraniteljice Tatjana Vlašić, iako se formalno rad za opće dobro bez naknade ne smatra radom, to de facto jest rad kojim se „odrađuje“ iznimno niska zajamčena minimalna naknada.
Recimo, radno sposobni samac ima pravo na 160 eura zajamčene minimalne naknade na mjesec, a rad za opće dobro može trajati do 90 sati mjesečno – dakle, po ovoj formuli on za svaki sat rada dobije 1,77 eura. Ako se korisnik naknade ne odazove na poziv za rad za opće dobro, naknada mu se oduzima, a ponovno je može početi primati tek za 6 mjeseci. Ovo je problematično jer je ZMN često jedini izvor financijskih sredstava što znači da na pola godine ostaju bez apsolutno ikakvih primanja, objašnjava u razgovoru za H-Alter pravnica Natalija Havelka, aktivistkinja za ljudska prava i izvršna direktorica osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava.
Bez zadrške se, naglašava Havelka, može reći da je riječ o prisilnom radu kojim se grubo krše ljudska prava, a mjera je protivna Ustavu, ali i nizu nacionalnih i međunarodnih propisa koje je Hrvatska ratificirala:
„Taj rad nije im nikako dodatno plaćen, dakle, mjera krši pravo na slobodni izbor rada, zabranu prisilnog rada, pravo jednakosti pred zakonom, načelo Republike Hrvatske kao socijalne države, načelo socijalne pravde, pravo na socijalnu sigurnost i socijalnu skrb.“
Da se Ustavom garantirana socijalna i ekonomska prava tretiraju kao drugorazredna, potvrđuje nam i profesorica Olja Družić Ljubotina s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koja objašnjava da pojam socijalne države, kojim je u Ustavu opisana Hrvatska, znači da država brine o svojim građanima tako da im osigurava socijalnu zaštitu, brigu o mirovinama, zdravstvenu skrb, socijalnu skrb, obrazovanje…
„Živjeti u socijalnoj državi znači, jednostavno rečeno, živjeti u državi koja brine o ranjivim skupinama građana svojim mehanizmima, odnosno mjerama kojima će osigurati siguran i dostojanstven život te jednaka prava svim građanima bez obzira na njihov materijalni ili drugi status.“
Uvjetovanje rada za opće dobro – koji pritom nema jasnu svrhu, cilj, pa tako niti rezultate – pod prijetnjom oduzimanje sredstava, profesorica Družić Ljubotina smatra ponižavajućim jer se radi o ljudima kojima je dostojanstvo ionako nerijetko narušeno zbog vrlo teške egzistencijalne situacije i socijalne isključenosti.
„Ovakav odnos države prema njima sigurno nije poticajan niti osnažujući već vrlo rigidan, isključiv i šalje tim ljudima poruku da su ljudi drugog reda jer moraju odraditi pomoć koja im pripada prema svim zakonskim kriterijima. Socijalna pomoć ne smije biti uvjetovana nečijim odrađivanjem te iste pomoći, to nije u skladu niti u duhu socijalne države“, upozorava pravnica u razgovoru za H-Alter.
Provođenje mjere rada za opće dobro započelo je u većoj mjeri od siječnja 2023. kada je stupio na snagu novi Zakon o socijalnoj skrbi. Iako mjera postoji u zakonu još od 2011. godine, ona sve do 2023. nije bila obveza. Iste je godine doneseno oko 50 pravomoćnih rješenja o ukidanju ili umanjenju ZMN-a zbog neodazivanja na rad za opće dobro, a zagrebački Centar za mirovne studije i osječki Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u prosincu te godine predali su zahtjev za ocjenu ustavnosti članaka Zakona o socijalnoj skrbi koji govore o mjerama rada za opće dobro bez naknade.
Prošla je godina i dva mjeseca, odgovor i dalje čekaju, a u međuvremenu se broj rješenja o ukidanju pomoći približio stotki. Ipak, požurnicu još nisu slali, znaju da je Ustavni sud u obvezi u roku od godine dana prijedlog uzeti u razmatranje, a s obzirom na to da je lani bio novi izbor ustavnih sudaca, nadaju se da će biti više sluha u 2025.
Na dubinsku analizu mjere ove dvije nevladine organizacije odvažile su se kada su veliki gradovi u Hrvatskoj počeli objavljivati da su aktivirali na tržište rada određeni broj korisnika zajamčene minimalne naknade. Do tada nitko nije propitkivao je li ta mjera usuglašena s odredbama Ustava i međunarodnih ugovora koje je Hrvatska ratificirala. Posljednje dvije godine intenzivno su intervjuirali korisnike mjere, napravili analizu međunarodnih dokumenta i paralelno pružali besplatnu pravnu pomoć korisnicima ZMN-a. Utvrdili su da se broj korisnika kreće oko 40 tisuća – tu spadaju nesretni jamci za tuđe kredite, oboljeli od psihičkih problema, umirovljenici s malim mirovinama, osobe koje su cijeli život radile, ali im poslodavci nisu uplaćivali doprinose… Otprilike polovina od ovog velikog broja su radno sposobni. Preko 300 korisnika obratilo se za pomoć Centru za mir, nenasilje i ljudska prava, a priče koje su njegovi članovi čuli nisu ih ostavile ravnodušnima.
„Imamo slučaj majke koja je jedina skrbnica djetetu s poteškoćama u razvoju i koja se nije mogla odazvati jer ne bi imala kome ostaviti svoje dijete na čuvanje, tu je i slučaj korisnice koja se nije mogla odazvati jer skrbi o teško bolesnoj majci pa je ostala bez osnovnih sredstava za život jer joj je zbog neodaziva ukinuta zajamčena minimalna naknada. Iz ovakvih priča jasno se vidi kako mjera utječe na živote ljudi koji žive u dubokom siromaštvu“, kaže Havelka.
Osim što se krše prava korisnika, drugi veliki problem mjere je nedovoljna reguliranost. Naime, značajna su odstupanja u načinu provođenja mjere što uzrokuje nejednako postupanje prema korisnicima. Sam proces „odabira“ tko će dobiti poziv nejasan je i proizvoljan. Tako su utvrdili slučaj jedne gospođe s Kneževih Vinograda koja je svaki mjesec izvršavala mjeru. Dakle, ona je neprestano iznova i iznova pozivana na izvršenje i uredno se odazivala. Neki drugi korisnici poziv uopće nisu dobili.
Kako objašnjavaju iz osječkog Centra za nenasilje, mir i ljudska prava, nema jasnih pravila o načinu pozivanja pa se neki pozivaju češće, a neki se rjeđe ili nikako. Tako su iz jedne jedinice lokalne samouprave dobili odgovor da u većoj mjeri pozivaju žene jer poslovi koje „nude“ uključuju poslove čišćenja, održavanja i sadnje cvijeća, implicirajući da su to „ženski poslovi“. Osim toga, istraživanjem su utvrdile da se mjera najviše provodi u županijama s velikom zastupljenošću pripadnika romske nacionalne manjine, što ukazuje na potencijalnu diskriminaciju.
Osim toga, u zakonu nije navedena obveza osiguravanja radnika u slučaju ozljede na radu, nije regulirano ni pitanje troškova prijevoza, a i broj sati koje korisnici odrade varira od mjesta do mjesta jer iako je mjesečni limit 90 sati, nije definirano koliko mjeseci poziv može pristići. Sve ovo je u suprotnosti ustavnom načelu jednakosti pred zakonom, upozorava zamjenica pučke pravobraniteljice. Rješenje je, slažu se, hitno uklanjanje mjere iz Zakona o socijalnoj skrbi jer osim svih šteta koje donosi, korist od nje je mala i nikakva za one koji su tom prisilnom radu izloženi.
„Činjenica da ovaj koncept podsjeća na rad za opće dobro počinitelja prekršaja i kaznenih djela apsolutno doprinosi daljnjoj stigmatizaciji osoba suočenih sa siromaštvom, što je i pogrešno i opasno. Država bi se trebala fokusirati na osnaživanje korisnika zajamčene minimalne naknade, a ne njihovo kažnjavanje, kako bi se postigla njihova integracija na tržište rada“, naglašava zamjenica pučke pravobraniteljice.
Upravo je integracija na tržište rada za sve radno sposobne korisnike ZMN-a ključ za njihov izlazak iz zone ekstremnog siromaštva, jer život na socijalnoj pomoći nije život već preživljavanje. No da bi se mogli reaktivirati na tržištu rada, potrebne su popratne psihosocijalne usluge osnaživanja, bez čega je efekt rada – a posebice besplatnog – kontraefektan. U slučaju rada za opće dobro bez naknade korisnici ne dobivaju nikakvu satisfakciju, ni novčanu, ni emocionalnu, ni psihološku, već rade pod prijetnjom novčanog kažnjavanja pa je očekivan i pad motivacije korisnika za rad.
Da bismo ponudili alternativu ovoj duboko štetnoj mjeri ne trebamo ići daleko u druge zemlje, objašnjava profesorica Družić Ljubotina. Rješenje postoji u našim zakonskim odredbama. Konkretno, Zakonom o socijalnoj skrbi propisana je usluga socijalnog mentorstva. To je prva usluga ikada – a ne novčana pomoć – koja je usmjerena primarno na najsiromašnije građane koji su korisnici socijalnih naknada iz sustava socijalne skrbi. Socijalno mentorstvo je način kojim se ljude može potaknuti i motivirati na uključenost u svijet rada s ciljem izlaska iz depriviranog socijalnog položaja. Dakle, ovom uslugom ljudi imaju stručnu podršku u procesu osnaživanja i pronalaska posla kako bi mogli dostojanstveno živjeti od svoga rada.
U Hrvatskoj je svaka peta osoba u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, a dvije trećine radnika ima ispodprosječnu plaću, stoga teze da su siromašni članovi društva “neradnici” koji “ne žele raditi, nego iskorištavaju državu” pokazuju suštinsko nerazumijevanje siromaštva, njegovih uzroka, ali i odgovornosti i obveza države, zaključuje zamjenica pučke pravobraniteljice.
