„I istraživanja i naša praksa pokazuju da su oporavak od teških traumatskih događaja i integracija u zajednicu dvije strane istog novčića. Ako ne postoji rehabilitacija od traume teško će doći do uključivanja u zajednicu i obrnuto, bez socijalnog uključivanja teško je ostvariti rehabilitaciju. Te dvije stvari je važno raditi istovremeno“, kaže Dragana Knezić, psihologinja iz Rehabilitacijskog centra za stres i traumu, o mentalnom zdravlju izbjeglica i migranata.
Rehabilitacijski centar za stres i traumu (RCT), udruga sa sjedištem u Zagrebu koja se već 20 godina bavi cjelovitom rehabilitacijom žrtava torture, prošloga je mjeseca kao dio Konzorcija za mentalno zdravlje izbjeglica i migranata uputila otvoreno pismo europskim vladama izražavajući zabrinutost, između ostaloga, i za mentalno zdravlje Afganistanaca i Afganistanki u pokretu. „Pozivamo vlade da daju potporu pružateljima usluga zaštite mentalnog zdravlja i psihosocijalne podrške, kako bi ljudima kojima su one potrebne mogli pomoći u zadovoljavanju socijalnih i zdravstvenih potreba, uključujući i u teškoćama mentalnog zdravlja“, ističu u pismu organizacije koje rade s izbjeglicama na tzv. „balkanskoj ruti“, od Turske do Italije i Mađarske.
Iako su u ovom slučaju upozorili na mentalno zdravlje Afganistanaca, sigurno je da se sve osobe u pokretu susreću s izazovima koje utječu i na njihovo psihološko stanje. Tim povodom o izbjeglicama i izazovima mentalnog zdravlja za H-Alter govori Dragana Knezić, psihologinja iz RCT-a.
U medijima i javnosti se govori o teškoćama ostvarivanja prava na azil, ponekad o problemima kao što su zapošljavanje, stanovanje i slično, ali mentalno zdravlje rijetko kada dođe na red.
Kod nas se o mentalnom zdravlju općenito vrlo slabo govori. Naše istraživanje je pokazalo da su usluge za osobe s teškoćama mentalnog zdravlja izrazito nedostupne, točkasto su razvijene i dostupne uglavnom u velikim gradovima i razvijenim sredinama. Iako je problem s dostupnošću usluga u Hrvatskoj širi od pitanja izbjeglica, i Svjetska zdravstvena organizacija je prepoznala da svaka migracija, a posebno onda prisilna migracija, predstavlja dodatni izazov za mentaln ozdravlje. I Liječnici svijeta (Medecins du Monde) su prije nekoliko godina među tražiteljima azila u zagrebačkom prihvatilištu za tražitelje azila Porin proveli istraživanje koje je pokazalo da su teškoće kod njih izraženije. Prvenstveno je riječ o simptomima iz depresivnog spektra, uključujući i ozbiljne kliničke slike. Druga velika skupina su anksiozni poremećaji i teškoće koje nastaju kao reakcija na brojne traumatske događaja koje osobe u pokretu doživljavaju. Ti traumatski događaji najčešće se odvijaju u više faza. Izbjeglice su često prvo izložene traumama u zemlji porijekla, sama migracija i putovanje koje nekada traje i nekoliko godina u krajnje teškim uvjetima je druga trauma. Pritom su izloženi i nasilju, a posebno je i za mentalno zdravlje pogubno nasilje od strane službenih osoba na granicama. Kada dođu u zemlju odredišta često se ponovo suoče s preprekama uključujući i nove traumatske događaje, kao što je nasilje motivirano diskriminacijom, netrpeljivošću i slično. Riječ je o nizu ponavljajućih teških događaja što naravno otežava oporavak. Produžene nepovoljne okolnosti mogu vrlo štetno utjecati na mentalno zdravlje.
Samo čekanje na odluku u azilu koje u Hrvatskoj traje i do dvije godine, uključuje život u velikoj neizvjesnosti. Koliko je i ta produljena neizvjesnost izazov za psihičko zdravlje?
To sasvim sigurno ne pridonosi oporavku i predstavlja dodatni stresor i akumulirani stres. Procedure su takve da traju dugo, vrlo su neizvjesne, često su birokratski komplicirane i nejasne, ljudi ne dobivaju jasne i precizne informacije. U atmosferi nepredvidljivosti i nemogućnosti planiranja je sasvim logično da se razvijaju prvo simptomi depresije koje među ostalim karakteriziraju osjećaji beznadnosti, teškoće da se doživi bilo kakav pozitivna emocija i zadovoljstvo, teškoće da se uživa u aktivnostima u kojima su ljudi prije uživali, pa i druge teškoće mentalnog zdravlja.
Govorimo o mentalnom zdravlju, međutim ta produžena trauma može biti okidač i za niz problema s tjelesnim zdravljem, a sigurno utječe i na to da čovjek ima kapacitet da obavi što je potrebno da bi se čovjek u novoj sredini integrirao, od učenja jezika, do potrage za stanom, poslom, nalaskom nove zajednice…
Tako je. Postoje znanstveni podaci o tome da je mentalno zdravlje jedan od pokazatelja koliko će biti uspješna integracija u novu zajednicu. No, ne treba zaboraviti i otpornost koju ljudi prirodno imaju, ali koja nema neograničene i neiscrpne kapacitete. Individualne razlike su jako velike. Nije nužno da osoba koja je doživjela seriju traumatskih događaja i koja je izložena nepovoljnim okolnostima razvije teškoće mentalnih zdravlja. Čak i ako razviju te teškoće, naše iskustvo govori da će one za većinu ljudi biti privremene. Međutim, rizici su daleko veći nego kada osobe nisu izložene tim teškoćama. Za onaj ipak manji broj ljudi čije teškoće nisu prolazne nego postaju kronične, za njih je psihološka patnja izrazito velika i iscrpljuje njihove kapacitete da se posvete učenju jezika, zapošljavanju i slično. Oporavak dodatno otežava i to što i nakon rješavanja pravnog statusa zbog opće socioekonomske situacije u društvu često ostaju na margini. Teško im je osigurati egzistenciju za sebe i svoje obitelji, primjerice osigurati pristojno stanovanje jer u Hrvatskoj ne postoje dugoročne politike socijalnog stanovanja. Ljudi koji kod nas dobiju međunarodnu zaštitu su jako pogođeni tim manjkom socijalnih politika, izloženi su tržišnim uvjetima kod najma stanova, a zbog nepoznavanja jezika ili nepriznavanja kvalifikacija najčešće rade na nisko plaćenim poslovima. Neprekidna borba za svakodnevnu egzistenciju je nešto što nagomila stres na ove već postojeće probleme te onda dodatno ugrožava njihovo mentalno zdravlje i otežava njihovo socijalno uključivanje. Tu ulazimo u začarani krug materijalne oskudice, nepovoljnog društvenog položaja i teškoća mentalnog zdravlja koji imaju potencijal da se i generacijski prenose.
Kada ljudi zadovolje osnovne potrebe, dobiju stan primjerice ili posao, zadobiju ponovo neki osjećaj sigurnosti, ponekad tek onda mogu osjetiti što im se zapravo dogodilo. Tada se javljaju napadaji panike, noćne more, tjeskoba, anksioznost, iako se izvana čini nelogično da takve probleme nisu imali u vremenima nesigurnosti, a sada imaju. Kakva su vaša iskustva iz rada s izbjeglicama u Hrvatskoj? Koliko su ovi problemi učestali?
Odgovori su vrlo individualni, no ono što smo primijetili je da osobe koje su uspjele izgraditi mrežu podrške u novoj sredini imaju puno bolje ishode. Dok su ljudi suočeni sa zahtjevima u smislu dobivanja pravnog statusa, zaposlenja i slično, prirodno je da se mobiliziraju svi kapaciteti otpornosti i prevladavanja koje osoba ima na raspolaganju. Dok osoba mobilizira te kapacitete ona funkcionira, ali naravno da ti kapaciteti nisu nepresušni i u nekom trenutku kad se čini da su stvari riješene može doći do pogoršanja. Ipak, za većinu ljudi je to privremeno i oni uspiju te teškoće riješiti. Kod osoba koje migriraju su upravo te mreže podrške vrlo osjetljive, često se veze raskidaju kada netko napusti svoju zajednicu, dok traje putovanje često se razdvoje od obitelji, prijatelja, grupe s kojom su krenuli na put. Istraživanje MdM-a je pokazalo da osobe koje su po proceduri iz Dublinske uredbe vraćene u Hrvatsku iz neke druge zemlje imale su daleko teže simptome teškoća mentalnog zdravlja. Mentalno zdravlje im je bilo ugroženije nego drugim tražiteljima azila, ali nisu imali ovo iskustvo deportacije iz neke zemlje. Sve su to čimbenici u kojima mentalno zdravlje trpi.
U jednoj solidarnoj zemlji, čovjek i bez obzira to što može sam, ne bi morao sam prevladavati takve traume. Postojao bi sustav koji bi ga podržao. Međutim, psihosocijalnu pomoć izbjeglicama u Hrvatskoj pružaju tek neke udruge ili su osuđeni na dugo čekanje kao i drugi građani u javnom zdravstvenom sustavu. Je li ta pomoć koja im je dostupna dovoljna?
Osobe s međunarodnom zaštitom imaju pravo pristupiti javnom zdravstvenom sustavu, a nama njihova situacija i prepreke s kojima se suočavaju mogu poslužiti kao povećalo, možemo jako dobro vidjeti sve slabosti tog sustava i koliko je sustav nepropustan i slabo dostupan i drugim građanima. Ovdje imamo dodatnu komplikaciju jezične barijere za sve javne usluge, a za usluge koje uključuju mentalno zdravlje je to osobito problematično. U javnom zdravstvenom sustavu i sustavu socijalne skrbi nemamo osigurano prisustvo prevoditelja. Često smo bili u situaciji da moramo sustavu posuđivati naše prevoditelje kako bi naši korisnici ostvarili neka prava u sustavu socijalne skrbi i zdravstvenom sustavu. Prevoditelje mi plaćamo iz vlastitih sredstava. To sigurno nije održivo i neće osigurati dostupnost tih usluga. Na sreću, imamo nekoliko vrlo kapacitiranih i iskusnih organizacija civilnog društva koje uz ostalo pružaju i podršku vezano uz mentalno zdravlje. Uz nas tu su Društvo za psihološku pomoć, Liječnici svijeta, Hrvatski crveni križ koji pruža usluge u prihvatilištima. Međutim, ovisnost o projektnim sredstvima utječe na aktivnosti. Zbog nesigurnosti financiranja u civilnom sektoru teško je osigurati neku stabilnu mrežu usluga koje imaju za cilj podršku mentalnom zdravlju što je pak vrlo važan faktor socijalnog uključivanja ove populacije.
Hrvatska uvelike kasni i još nije uspjela usvojiti Nacionalnu strategiju zaštite mentalnog zdravlja 2020.-2030. Čini se da ni skrb za mentalno zdravlje opće populacije nije visoko na radaru donosioca odluka, pa je teško očekivati više za izbjeglice.
To je jako loše. Mentalno zdravlje je dugi niz godina bilo maknuto iz javnih politika no vjerujem da će situacija ići na bolje. Potresi i kriza su aktualizirali ovo pitanje tako da se ono vraća u fokus javnih politika i donositelja odluka. Važnost dostupnosti usluga mentalnog zdravlja osviještena je i na međunarodnoj razini pa vjerujem da će i s te strane biti pritiska se naprave neki koraci. Hrvatska nažalost u tome nije usamljena, situacija nije blistava čak ni u razvijenijim europskim zemljama, ne postoji dovoljan broj stručnjaka i slično. Pri tome je, kao što je prepoznala i Svjetska zdravstvena organizacija, nužno razvijati usluge temeljene u zajednici. Usluge prevencije i zaštite mentalnog zdravlja se trebaju izmaknuti iz kliničkog bolničkog okruženja i doći što bliže korisnicima, biti dostupne i u školi, na radnom mjestu, kod pružatelja socijalnih usluga. Na taj se način uklanja stigma s korištenja tih usluga i teškoća mentalnog zdravlja. Bitno je detabuizirati i destigmatizirati te teškoće i raditi puno više na prevenciji, a to se radi tamo gdje svi jesmo, a ne u institucijama gdje će doći samo mali dio nas.
Iz vašeg iskustva i iskustva RCT-a, što je ključno za oporavak ljudi u pokretu?
I istraživanja i naša praksa pokazuju su da oporavak od teških traumatskih događaja i integracija u zajednicu dvije strane istog novčića. Ako ne postoji rehabilitacija od traume, teško će doći do uključivanja u zajednicu i obrnuto, ako nema socijalnog uključivanja rehabilitacija će teško biti uspješna. To su dvije stvari koje je važno raditi istovremeno i taj pristup mi koristimo u svom radu. Mi kao psiholozi i psihoterapeuti ne možemo pomoći da se izbriše traumatski događaj. Ono što pomoć znači je da su osobe u stanju nastaviti svoj život i realizirati vlastite potencijale usprkos tome što su doživjeli teška iskustva. To znači da su uključeni u zajednicu u kojoj žive, a to nije posao samo psihologa i terapeuta već i brojnih drugih stručnjaka i nestručnjaka koji rade s ili pomažu osobama koje su u Hrvatskoj dobili međunarodnu zaštitu. To je i posao svih nas koji se u susjedstvu, na radnom mjestu ili u školi susrećemo s izbjeglicama. Svi mi zajedno predstavljamo tu mrežu podrške koja osigurava prevladavanje i oporavak od traumatskih iskustava.
To je zapravo posao cijele zajednice, i kada je riječ o izbjeglicama, ali i svim drugim ljudima, uključujući i nas same?
Upravo tako.
