Transformacija aktivizma i ljudskih prava u doba tranzicije: od osvajačkog prema spiritualnom aktivizmu.
Prema mitologiji američkih Indijanaca Penobscot plemena nalazimo se u vremenu plesa Velikog kanibala, kojeg je pozvala Majka Zemlja jer su ljudi krenuli ka uništenju. No, ovo doba višestrukih kriza i ratova donosi i mogućnost transformacije, prijelaza iz paradigme odvojenosti u paradigmu povezanosti, Jednote. Za to je potrebna radikalna promjena, ne samo društvenih sustava i normi, već i naše svijesti.
Ljudska prava u doba „plesa Velikog kanibala“
Kako svjedočimo urušavanju svih sustava, tako u pitanje dolazi i sustav za zaštitu ljudskih prava. Taj je sustav uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata, s ciljem prevencije novih totalitarizama. Iako stremi univerzalnosti, međunarodni sustav zaštite ljudskih prava dominantno odražava zapadnjački individualistički liberalni svjetonazor, kojega, među ostalim, karakterizira fokus na pojedinca, hijerahijsko, linearno razmišljanje, oprečnosti, kompetitivnost, rigidnost, fragmentiranost. Kao dio tog svjetonazora, i ljudska prava odražavaju ideju odvojenosti i bazirana su na dihotomijama, kao što su politično/spiritualno, racionalno/emotivno, vanjsko/unutarnje, muškarci/žene, opresor/žrtva. Na taj način spiritualnost je odvojena od društvene pravde, proces iscjeljivanja individualne traume od društvene transformacije, pojedinac od zajednice, ljudi od okoliša. To je pak u suprotnosti sa svjetonazorom pripadnika autohtonih zajednica, koji doživljavaju sav život kao međusobno povezan.
Premda je subjekt prava izvorno konceptualiziran kao apstraktna osoba neovisna o društvenom kontekstu, razvoj ljudskih prava karakteriziraju zahtjevi različitih marginaliziranih skupina za uživanjem prava, što dovodi do prepoznavanja utjecaja različitih indentitetskih odrednica na oblike i prevalentnost kršenja ljudskih prava. Međutim, umjesto prepoznavanja i vrednovanja međusobne povezanosti svih nas (i našeg prirodnog okoliša) i relacijskog razumijevanja autonomije, opozicijske politike identiteta smještene u individualističku paradigmu ljudskih prava dovode do razdvajanja, međusobnog natjecanja i borbe.
Dominantan aktivistički pristup u području ljudskih prava je „konfliktni“ ili „osvajački“, a dominantna ideja pravde retribucijska, a što se odražava u dominantom jeziku aktivizma ljudskih prava, koji ističe borbu, u kojoj je bijes često glavno gorivo. Premda je to razumljivo, a ljutnja nije nešto što treba potisnuti, takav je pristup reaktivan, a ljutnja koja se ne proradi često dovodi do izgaranja. Nadalje, pristup koji prihvaća pravila nepravedne igre ne može rezultirati radikalnim promjenama. Ako je fokus da se preuzme moć, bez da se promijeni samo shvaćanje moći odnosno način na koji se koristi, iskorištavanje će se nastaviti, a samo će se uloge promijeniti. Nadalje, ako se naš angažman odnosi samo na zahtjev da se našoj grupi dodijele prava koja privilegiranija grupa ima, uvijek će netko ostati isključen, i to oni koji imaju najmanje političke moći. Osim toga, takav pristup dovodi i do sukobljavanja među raznim potlačenim grupama. Marginalizacija postaje odrednica natjecanja kako bi se utvrdilo koliko je koja grupa podjarmljena te koliko su temeljem toga osnovani njezini zahtjevi za prava, a što se naziva Olimpijadom opresije. Nadalje, konfliktni pristup učvršćuje zapadnjački opozicijski okvir koji dijeli ljude na žrtve i opresore, a aktivistima dodjeljuje ulogu spasitelja/spasiteljica. Takvo razumijevanje uloge aktivista i aktivistica podržava „mentalitet mučeništva“, što je jedan od glavnih uzroka izgaranja u aktivizmu.
Aktivizam i mentalno zdravlje
Aktivizam za zaštitu ljudskih prava već sam po sebi utječe na mentalno zdravlje. Aktivisti su često pogođeni različitim vrstama traume: od direktnih traumatskih iskustava u obliku raznih napada na njih i bliske osobe ili izravnog svjedočenja teškim kršenjima ljudskih prava; do indirektnih traumatskih iskustava konstantnog slušanja o traumatskim iskustvima drugih. Također su većinom iskusili traume društvene nepravde – često i intregeneracijske, a što je obično i glavni motivacijski faktor aktivizma. Unatoč tome što studije ukazuju na prevalentnost izgaranja, traume i drugih mentalnih poteškoća u aktivizmu, mentalno zdravlje aktivista za zaštitu ljudskih prava donedavno je bilo tabu tema. Štoviše, skrb za sebe smatrala se sebičnom u kontekstu patnje koje proživljavaju ljudi s kojima aktivisti/aktivistice rade.
U posljednje vrijeme, međutim, sve se više raspravlja o praksama skrbi (brige) o sebi i kolektivne skrbi (self- and collective-care) jer se počelo uviđati kako je to nužno za održivost aktivizma. Naime, većina aktivista i aktivistica koja iskusi izgaranje napušta aktivizam na neko vrijeme ili zauvijek. Audrey Lorde stoga je već 1984. godine pisala kako je skrb za sebe radikalan politički čin. No, skrb za sebe i kolektivna skrb tek u posljedna dva desetljeća počinje biti dio agende ljudskopravnih organizacija, i to većinom feminističkih i queer kolektiva.
Što je skrb/briga za sebe i druge?
Postoje različite definicije, no obično se pojam skrbi za sebe (self-care) odnosi na različite prakse usmjerene na povećanje dobrobiti pojedinca na svim razinama – tjelesnoj, emotivnoj, mentalnoj, energetskoj, psihološkoj i duhovnoj. Kolektivna briga/skrb (collective care) pak naglašava našu povezanost, relacijsku prirodu te činjenicu da skrb o sebi ostvarujemo unutar kolektiva i za zajednički interes/zajedničku dobrobit.
Nadalje, skrb o dobrobiti aktivista/aktivistica i kolektiva etična je praksa koja usmjerava aktivističke kolektive na propitivanje vlastitih praksi i odnosa u kolektivima, odnosno identificiranja da li se i kako razni sustavi opresije odražavaju i u našim praksama, te kako ih razgraditi. Cruz definira skrb/brigu o sebi kao „političku intervenciju koja nas osnažuje da se bavimo elementima i situacijama koji stoje na putu naše subjektivne transformacije“. Ove prakse osiguravaju otpornost aktivista/aktivistica i održivost pokreta za zaštitu ljudskih prava. Briga o njihovoj dobrobiti ima pozitivne učinke ne samo na njihovo zdravlje, već i na kolektive u kojima rade, i uopće na područje ljudskih prava. Studija koja je analizirala učinke pohađanja jednoipogodišnjeg programa za osobni razvoj na živote i aktivizam polaznika zaključila je da promjena počinje iznutra.
Kontemplativni, spiritualni aktivizmi i iscjeljujuća pravda
Sve više aktivistkinja i aktivista uviđa važnost spiritualnih/kontemplativnih praksi, kao što su joga, meditacija, svjesni ples, molitva, ritual i ceremonija. Studija koju je 2015. obavio Gorski o utjecaju kontemplativnih praksi na aktiviste odnosno aktivistice pokazala je da, osim što im pomažu da se nose s izgorijevanjem, prakse joge, meditacije i tai chia daju im osjećaj mira, šire kapacitet za povezivanje s ljudima te ih čine promišljenijima.
Povezivanjem kontemplativnih praksi i aktivizma javio se koncept kontemplativnog aktivizma, dok koncept spiritualnog aktivizma povezuje duhovnost i društvenu pravdu. O spiritualnom aktivizmu još je 2002. pisala feministkinja Gloria Anzaldua. Ono što karakterizira te alternativne pristupe jest razumijevanje povezanosti unutarnjeg i vanjskog, iscjeljivanja vlastite traume i društvene (ne)pravde, spiritualnog i političkog, kao i briga za dobrobit aktivista i aktivistica. Ti pristupi također naglašavaju važnost kontemplativnog stanja uma, unutarnjeg mira i zadovoljstva, te nenasilnog rješavanja sukoba. Također podržavaju proces dezidentifikacije kako od različitih identiteta (nakon razmatranja privilegija i nepovoljnosti koje nam donose), tako i od različitih vezanosti. Nadalje, u mnogim alternativnim pristupima naglašava se povezanost pravde i iscjeljivanja trauma te se naglasak stavlja na potrebu dekolonizacije naših praksi.
U posljednje vrijeme uviđa se i važnost radosti i zadovoljstva, kao strategija otpora i društvene promjene. Nadovezujući se na poziv A. Lorde o važnosti erotike, kao unutrašnjeg ženskog prostora stvaranja, A. M. Brown stvorila je pojam aktivizma zadovoljstva (Pleasure activism), koji naglašava važnost povezivanja s našim unutarnjim izvorom blagostanja, kao i naše imaginacije. Ti pristupi radikalno se razlikuju od dominantnih retributivnih pristupa pravdi. Pravda se u ovim pristupima povezuje s kolektivnim iscjeljenjem i stvaranjem nove mitologije/kozmologije Jednote.
Prema predviđanju mnogih plemena američkih Indijanaca novi svijet upravo se stvara, a veliku ulogu u tome imaju Ratnici duge, odnosno mi, spiritualne aktivistkinje i aktivisti.
When the earth is ravaged and the animals are dying, a new tribe of people shall come unto the earth from many colors, classes, creeds and who by their actions and deeds shall make the earth green again. They will be known as the warriors of the rainbow.
(Proročanstvo plemena Hopi)
