Željka Jelavić: Iako živimo u dijelu svijeta s dostupnim izvorima hrane, sve više stanovnika Hrvatske gladuje.
U inspirativnoj izložbi u Etnografskom muzeju u Zagrebu, pod nazivom Lica gladi, obrađena je povijest ovog globalnog problema s prikazom pojedinih aspekata manifestiranih u suvremenoj kulturi. Iako je riječ o osnovnom ljudskom pravu, dostupnost hrane, zalazeći u nepregledan niz (bio)etičkih rasprava, predstavlja ogromne izazove čovječanstvu. Kroz tri cjeline postava autorice izložbe dr.sc. Tanja Kocković Zaborski iz Etnografskog muzeja i dr. sc. Melanija Belaj s Instituta za etnologiju i folkloristiku otkrile su različite uzroke tog sveprisutnog kulturnog konstrukta – uz one ekonomske i političke, najistaknutiji je element ratnih sukoba (što se primjećuje i na ukrajinskom primjeru i direktnom utjecaju na preraspodjelu dobara i mijene u gospodarskom profilu svijeta). Paralelno je aktualizirana i tematika borbe s tim fenomenom, a mi smo, ponukani segmentom izložbe posvećenom gladi i tijelu – u kojem je naglasak stavljen na samonametnutu glad i poremećaje prehrane – odlučili obraditi ovu nedovoljno zastupljenu temu u medijskom i javnom prostoru. Muzej se tokom trajanja izložbe u Zagrebu (22. rujna 2022. – 4. lipnja 2023.) uključio u edukaciju o ovim pitanjima te je uz iscrpan popratni program, osmišljena i javnozdravstvena kampanja RemekTijelo u suradnji sa stručnjacima Dnevne bolnice za poremećaj prehrane H(RANA) Klinike za psihijatriju Sveti Ivan s ciljem prevencije poremećaja prehrane kod najranjivije skupine – adolescenata.
Kako bismo dodatno osvijestili javnost o ekspanziji pandemije poremećaja prehrane, razgovarali smo sa Željkom Jelavić, muzejskom savjetnicom i voditeljicom muzejske edukacije Etnografskog, zaduženom za kreiranje edukativnih muzejskih programa.
U etnoantropološkoj diskusiji o praksama i kolektivnoj patologiji homo consumericusa (ili Frommovog homo consumensa, jer uz ove, tu je i pregršt drugih termina društvenih znanosti u vidu kritike neodrživosti sustava u kojem živimo), dotaknut ćemo se – više ignorirane nego zaboravljene – društvene ukorijenjenosti tih problema. Rasvjetljavanjem kulturnih simbola i značenja u pojavnosti poremećaja hranjenja, Željka Jelavić osvrnula se i na zabrinjavajuće lokalne okolnosti – u kojima je samo unutar granica Hrvatske „zapelo“ oko 40 tisuća osoba te je bilo neizbježno načeti i značaj rodne dimenzije u kontekstu nastanka i (društvenog) kultiviranja tih oboljenja.
Tako se ovo zanimljivo transdisciplinarno područje – koje tek treba sustavno istražiti – u nastavku analizira kroz paradigmu ženskog tijela (i njegove skeletizacije). U uzburkanom moru feminističkih razglabanja o rodnoj utemeljenosti poremećaja prehrane (npr. propituje se univerzalno iskustvo žena, dekonstruira se pojam ženstvenosti za koji se smatra da je centralni dio problema i sl.) i ovaj intervju dragocjeno je polazište za cjelovitije shvaćanje nepredvidljive dinamike ethosa „uhajpanog“ (potrošačkog) društva.
Svi koji nisu stigli pogledati izložbu „Lica gladi“, mogu ju iskusiti u gostujućem izdanju u Puli od 18. srpnja.
U narativima društva obilja i mijenama pri ontološkom planu u odnosima prema tradicijskom – uz urbanizaciju i tehnologizaciju – kompleksan sustav industrijske proizvodnje kontinuirano stvara nove nejednakosti. Unatoč tome što se nesigurnost u snabdijevanju hranom znatno povećava od 2021. godine – prema recentnim statistikama, gladuje preko 10 posto svjetske populacije (gotovo milijarda ljudi), pri čemu su najteže pogođene zemlje u Africi (FAO, 2022) – svake godine više od trećine ukupne količine hrane proizvedene u svijetu završava u smeću (FAO, 2011). Kako komentirate koegzistenciju ovakvih i sličnih ekstrema, što koreliraju s pojavnosti poremećaja prehrane u svakodnevici?
Živimo u vremenu ekstrema. Iako živimo u dijelu svijeta sa dostupnim izvorima hrane, sve više stanovnika Hrvatske gladuje. Statistike nam pokazuju da je svako peto dijete u nas u riziku od siromaštva. Upravo su zbog toga profesorice s Pravnog fakulteta u Zagrebu pokrenule inicijativu “Pravo svakog djeteta na školski obrok” te su nakon dvije godine zagovaranja postigle da je vlada odlučila financirati besplatni obrok za sve. Pučkim kuhinjama značajno se povećava broj korisnika. S druge pak strane stanovništvo Hrvatske je najdeblje u Europi, iza nas su Malta te Češka, Mađarska i Rumunjska. Više je međusobno isprepletenih uzroka koji povezuju debljinu i društva s velikim jazom između bogatih i siromašnih: puno je pretilih među siromašnima. Naša djeca su na dnu europske ljestvice po konzumaciji voća i povrća, koje je skuplje od slatkiša i industrijske prerađene hrane. Posljednje desetljeće pretilost je najučestalija u zemljama bivšeg socijalističkog bloka. Razloge treba tražiti u ekonomskim, društvenim i političkim promjenama: brze promjene u načinu života i rada, dostupnosti proizvoda i hrane koji prethodno nisu bili dostupni, konzumerizam i globalni potrošački trendovi uvjetovali su razvoj debljine među najširim slojevima stanovništva. Iako je generalno gledajući stanovništvo Europske unije prekomjerne tjelesne težine, bogatije zapadne zemlje imaju niži postotak debelih stanovnika, a tako i onih ugroženih glađu.
Prije ekspanzije potrošačkog društva, tradicionalna prehrana temeljila se na sezonski uzgojenom povrću i žitaricama, meso je na jelovniku bilo uglavnom za blagdana, šećera gotovo da nije bilo, mast se koristila vrlo umjereno. Iako hrane nije bilo u obilju kao danas, naši su preci jeli upravo kako nam preporučuju nutricionisti, uravnoteženo, a kretali su se puno više od nas.
Danas se društvena polarizacija produbljuje, jer su skuplje namirnice, uzgojene u ekološki prihvatljivim uvjetima, dostupne samo bogatijim slojevima dok se siromašniji bore s nedostatkom hrane i debljinom. Društvo treba težiti ublažavanju i dokidanju ekonomskog i socijalnog raslojavanja, osiguravanju opće dostupnosti zdravih načina prehrane kao i poticanju uravnoteženog individualnog odnosa prema hrani. Duboki jaz između bogatih i siromašnih upućuje i na to da nam je društvo zaista bolesno. Može li se sinergijskim učinkom javnih politika pridonijeti ozdravljenju društva?
Lokalnim vlastima očito nije prioritet pokretanje promjena u vidu prehrambene održivosti, kako interpretirati izostanak političkog i institucionalnog djelovanja u ovom pogledu?
Najveći je problem neusklađenost javnih politika, obrazovnih i zdravstvenih, te izostanak prevencije. Nema kontinuiteta, svaki novi ministar ima svoju ideju što napraviti – krene se s nekakvom reformom, a niti jedna nije do kraja realizirana. Obrazovni sustav presporo se mijenja, relativno malo pažnje posvećuje se edukativnim programima usmjerenim na njegovanje zdravih navika, a tjelesne aktivnosti u školi svedene su na minimum. U 30 godina hrvatske samostalnosti javno zdravstvo se postepeno urušavalo pa tako i ideje Andrije Štampara koji je inaugurirao tip javnog zdravstva temeljen na prevenciji i edukaciji. Rezultat toga jest da smo danas najdeblji i da se najmanje krećemo u Europi te da umiremo od kardiovaskularnih bolesti. To bi u velikoj mjeri mogli spriječiti: zemlje poput Finske ili Velike Britanije koje su kroz duže vrijeme provodile preventivne programe uspjele su smanjiti smrtnost u različitim populacijama za čak 44 pa sve do 76 posto.
Anoreksija, bulimija i kompulzivno prejedanje tri su najzastupljenija poremećaja prehrane u Hrvatskoj. Kako raditi na prevenciji kada je u pojedinim situacijama uistinu teško uočiti da netko boluje od istih?
Uz javne edukativne programe, neophodno je imati dobro razvijenu mrežu stručnjaka u školama i ostalim institucijama. S problemima hranjenja susreću se već djeca od devet ili deset godina – što je zastrašujuće. Puno je problema i puno pitanja: koliko imamo stručnjaka u obrazovnom sustavu koji bi se time mogli baviti, kako organizirati komunikaciju između škole, roditelja i zdravstvenih ustanova, koliko uopće imamo stručnjaka specijaliziranih za poremećaje hranjenja. Treba biti vrlo iskusan da bi se prepoznalo o čemu se radi te razmotriti kakvi su odnosi u obitelji i/ili školi. Mladi teško dobiju podršku okoline, jer okolina ne prepoznaje problem. Teško se otvaraju, stoga valja uložiti puno vremena i energije u razgovore i prepoznavanje problema. Često nemamo potpunu sliku i zato što nema koordinacije između škole i zdravstvenih stručnjaka.
U suradnji s Klinikom za psihijatriju Sv. Ivan uspješno ste integrirali različite sektore izložbe, a uz informiranje profesora/ica i suradnika/ca, naznačena je i nova era u implementiranju preventivnog pristupa.
Vršnjačka edukacija ima veliku važnost, jer poruke dobivene od vršnjaka i prijatelja drugačije se čuju nego one od odraslih. Naša izložba poslužila je kao početna točka za okupljanje zainteresiranih mladih osoba koje nakon Male škole prevencije poremećaja hranjenja mogu djelovati u svojim prijateljskim grupama i školi, gdje će nastaviti raditi pod mentorstvom iskusnijih liječnika i studenata medicine. Program radionica vodili su stručnjakinje i stručnjaci Dnevne bolnice za poremećaje hranjenja H(RANA), a cilj im je bio moći bolje upoznati i razumjeti sebe i svoj odnos prema tijelu, emocijama, hrani, očekivanjima okoline i sebe samih, te odnos prema vršnjacima i slikama tijela koje im se predstavljaju u medijima i na društvenim mrežama.
Uz transdiciplinarni pristup znanju, aktivni ste u inkluziji socijalno marginaliziranih skupina, a ovdje je izražena i značajna (društvena) zadaća Muzeja – potenciranje kritičkog mišljenja, posebice u djece i mladih (Jelavić u Bertek, 2017). Recite nam nešto više o tome.
Na izložbu „Lica gladi“ dolazili su nam u većem broju srednjoškolci nego inače. Obično je motivacija za dolaskom relativno niska – osnovni uzrok zašto se muzeji ne koriste kao vrijedan resurs za učenje je neadekvatan sinergijski učinak obrazovne i kulturne politike. U Etnografskom muzeju trudimo se premostiti taj jaz kroz organizaciju javnih predavanja i prezentacija, pri čemu je baš ova izložba kreirala prostor za takvu vrstu pristupa gdje se postavljao niz pitanja, iako ona sama nije nudila gotove odgovore. Na radionicama – osim što se proučavalo shvaćanje okoliša i društva, zajedno s klimatskim promjenama i proizvodnjom hrane – poticala se i kreativnost polaznika. Otkrili smo što činiti s ostacima hrane, kako ih s još nekim dodacima pripremiti u obliku novog jela – jer prema hrani se treba odnositi s poštovanjem, ne možemo ju tek tako baciti. Dakle, interdisciplinarno smo širili priču, a posjetiteljima se otvorila mogućnost da unesu pozitivne promjene u vlastite živote.
Koliko je zapravo problematična komercijalna eksploatacija pojma zdravlje?
Danas cvjeta tržište tzv. zdrave hrane, u kojem se okreće veliki novac. Globalizacija je u naše trgovine donijela proizvode koji su nam bili nepoznati, poput chia sjemenki ili aronije. Zbog skupoće te su namirnice za dio stanovnika u potpunosti nedostupne. S druge strane, pojedinci su opsjednuti time da moraju jesti baš tu vrstu namirnica, jer ih se reklamira kao zdrave i poželjne. Prodaju se i proizvodi koji će osigurati željeni standard ljepote, pri čemu su često kategorije ljepote prekodirane u kategoriju zdravlja. Marketinški ih je vrlo korisno zamijeniti, jer je zdravlje neupitna kategorija – o tome se ne pregovara, svi želimo biti zdravi. Pod sloganom zdravlja upotrebljava se gomila dodataka prehrani, koji uopće nisu potrebni ako se uravnoteženo hranimo.
Što se tiče rodnog aspekta, idealom ljepote više su opterećene žene. Često ga se izjednačava s mladošću, a mladost se održava napornim vježbanjem. Ogromno je područje narastajuće industrije medicinske kozmetike i kirurgije koje obećava lijepo mlado tijelo, bez obzira na to imate li 30 godina ili 70. Mnoge žene, pa i muškarci, zaziru od razgovora o starenju i starosti – jer staro se najčešće veže s nemoći – tako da je starost i starenje u konzumerističkom svijetu svojevrsni tabu.
Bismo li onda – u kontekstu (hiper)komercijalizacije tijela – mogli anoreksiju (a možda i druga ovakva oboljenja) shvatiti kao (simboličnu) opterećenost upravo tom tjelesnošću?
Sva istraživanja su pokazala da je u nas mentalno zdravlje nacije generalno ugroženo te da su naročito ranjiva skupina učenici. Kontroliranjem unosa namirnica želi se uspostaviti kontrola nad tijelom, pri čemu anoreksija ima svoju povijest: npr. isposnička anoreksija i izgladnjivanje pojedinih viših klasa koje su težile idealu mršavog, slično današnjem paradoksu da su ljudi koji imaju dovoljno hrane opsjednuti time kako da ne jedu. No, unatoč svoje učestalosti, anoreksija ostaje teško prepoznatljiva – kako unutar obitelji, tako i unutar sustava, baš zbog te nepovezanosti, ali i zbog medijskog promoviranja hedonističkog tipa života, orijentiranog isključivo na izgled, pa nije jednostavno odgovoriti na to pitanje jednoznačno.
Djevojčice su izloženije riziku, jer se u potrošačkom društvu, budući da je ono bazično patrijarhalno, na žene gleda kao na seksualne objekte. Marketing koristi idealizirano žensko tijelo kao mamac za kupce. U reklamama se često pojavljuje izrazito pornografizirani sadržaj. To žensko tijelo naprosto se promatra kao nešto s čim se može raspolagati kako se hoće, a mnoge žene nisu niti svjesne da pristankom na određene obrasce ponašanja zapravo podržavaju tu kulturu.
Rodni stereotipi definiraju muškarce kao one koji osiguravaju materijalne uvjete za obitelj, dok bi žene trebale biti ljepotice, uvijek na usluzi i spremne izvršiti zadatke koji se od njih traže, uglavnom vezano uz njegu i brigu. Obično ih se prosuđuje isključivo na temelju fizičkog izgleda, pa dostizanje ideala tjelesne ljepote postaje primarni cilj – to je jedini način na koji se žene prepoznaju kao realizirane osobe, dok u patrijarhatu za muškarce izgled nije takva prepreka. Tako se i rad žena procjenjuje na temelju njihovog izgleda. Je li ona vrsna u poslu koji obavlja često neće biti na prvom mjestu, već će se komentirati njezin izgled. Odličan primjer su pjevačice: vječno se razglaba o njihovom izgledu. Istraživanja diljem svijeta sugeriraju da pretili ljudi nerijetko bivaju okarakterizirani kao lijeni i nemarni te da zato teže dobivaju posao.
Pojmove debljine i mršavosti ne možemo odvojiti od politike (Jelavić, 2023). Pojasnite kako disciplinirano žensko tijelo postaje lokus društvene kontrole.
Sprega između patrijarhata i kapitalističkog društva dovodi do toga da se žene neprestano komodificira, a s obzirom da se žene najčešće smatraju kategorijom robe za potrošnju u vlasništvu muškaraca, feministkinje su uočile da se baš preko ženskih tijela učestalo i vrši opresija. Stavljanje fokusa na izgled tijela, u smislu individualne opsjednutosti ljepotom, može se protumačiti kao jedan od oblika držanja žena u subordiniranom položaju. Kako Naomi Wolf ističe, dijete su najmoćnije oruđe za ušutkavanje žena – dajte ženama da se bave uljepšavanjem i prehranom i onda se one neće baviti društvenim problemima. Marginalizacijom i udaljavanjem iz političke arene, bivaju manje opasne kao politički subjekti i eliminira ih se kao potencijalne remetiteljice patrijarhalnog ustroja. One koje su u povijesti činile iskorake i rušile barijere, nerijetko su bile neprihvaćene i izopćene iz svoje sredine.
Imperativ mršavosti, zajedno s drugim konzumerističkim trendovima, dodatno se pospješuje putem medija (Nasser i sur., 2001, prema Balabanić Mavrović, 2022) – recite nam više o ulozi koju igraju u percepciji tijela i u formiranju društveno poželjnog izgleda u našoj kulturi.
Elementi popularne kulture konstantno se reproduciraju u stvarnosti, a utjecaj vrše oni s financijskom moći za kreiranje svojih kampanja. Mršavost nije fenomen od jučer. Pogledajmo samo kako se u 20. st. kroz medije razvijao taj marketinški pristup – primjerice, u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, kada je ekonomija bila prilično ranjena i nestabilna, tijela promovirana u medijskom prostoru su ipak bila nešto drugačija. U zapadnjačkim kulturama ideal je mišićavo i snažno tijelo, stoga se i sve veći broj muškaraca danas ne osjeća dobro u svom tijelu, jer ni oni više ne ispunjavaju nametnute ljepotne standarde.
Mladi, da bi se uklopili u društvo, posežu za aktivnostima koje će ih dovesti u status poželjnih, a to može biti i da moraju biti (super)mršavi. Ovdje ne smijemo zanemariti utjecaj društvenih mreža putem kojih se forsira vježbanje. Tjelovježba sama po sebi nije problematična – osim ako se radi o produktu socijalnog pritiska. Mladi su pod velikim pritiskom društvenih mreža i onoga što im se servira kao stvarnost u virtualnom svijetu. Zato je važno kritičko mišljenje, koje se između ostalog može kultivirati i u muzejima – u radionicama s adolescenticama i tinejdžericama do izražaja dolaze karakteristike poput suosjećajnosti, povjerenja ili spremnosti pružanja ruke u nevolji, a te kategorije nisu nužno u korelaciji sa seksualiziranim ženskim tijelom ili pak sa super mršavim i/ili mišićavim tijelom.
Transmisija kulturnog kapitala odvija se i kroz sistem formalnog školovanja. U priručniku za analizu rodnih stereotipa Uostalom, diskriminaciju treba dokinuti! (2004) Centra za ženske studije raspravljalo se i o ulozi udžbenika u procesima diskriminacije: u njima su žene puno manje zastupljene od muškaraca – i to u više dimenzija, što su potvrdila i druga znanstvena istraživanja (Baranović, 2000; Polić, 1986) – te se reproduciraju i patrijarhalne vrijednosti iznikle iz tradicijskih tekovina. Što je s inkorporacijom feminističkih teorija unutar domene obrazovanja?
Hrvatskoj treba snažan potisak da se prihvati feministička perspektiva, Vlada bi morala više voditi računa o rodno osjetljivim politikama – potpisan je niz međunarodnih dokumenata usmjerenih na promicanje jednakosti spolova, no u praksi se ne primjenjuju. Sustavno svjedočimo repatrijarhalizaciji našeg društva – počevši od muškaraca što klečeći mole za čednost žena do toga da je nasilje protiv žena generalno u porastu i raste broj femicida. Tu je i moment staklenog stropa – na najvišim pozicijama najčešće nema žena. Tokom kampanje o ravnopravnosti spolova u udžbenicima ukazale smo da se djevojčice najčešće prikazuje u skrušenom položaju tijela, kao pasivne – dok su dječaci ti koji trče ili su u akciji. Kompletna feministička kritika ide za time da se uspostavi subjektivitet žena kao jednakopravan subjektivitetu muškaraca.
Važno je za naglasiti da se upravo zbog feminističkih propitivanja nametnutih standarda ljepote pomalo podiže svijest o tome, a rješenje je da žene odlučuju same za sebe. Na prvu, to se može činiti vrlo jednostavno, no nije lako izaći iz mindseta koji vam propisuje da je jako bitno da budete lijepi, da što manje govorite i ugađate nekom drugom. Smatram da tu leži izvjestan prostor za poboljšanje – pogotovo u sferi javnih politika, uključujući onu obrazovnu – no u sadašnjem trenutku to je samo utopijska želja.
IZVORI
-
Beck, B., Govedić, N. 2002. Razgovor Željka Jelavić – Između Albanije i Hollywooda: tijelo Hrvatica. Zarez. 28.2.
http://www.womenngo.org.rs/sajt/sajt/saopstenja/razgovori/zeljka_jelavic.htm (pristup 18.05.2023.)
-
Balabanić Mavrović, J. 2022. Sociološki aspekti tijela, prehrane i očekivanja rodnih uloga kod žena oboljelih od poremećaja hranjenja. Doktorski rad. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
-
Portal Zdravlje. 2022. Prevencija poremećaja hranjenja Klinike Sv. Ivan i Etnografskog muzeja. Health media solution d.o.o. 11.
https://portalzdravlje.hr/prevencija-poremecaja-hranjenja-klinike-sv-ivan-i-etnografskog-muzeja/ (pristup 13.05.2023.)
-
Food and Agricultural Organization of the United Nations (FAO). 2011. Global Food Losses and Food Waste. Rim: FAO.
-
FAO, IFAD, UNICEF, WFP, WHO. 2022. The State of Food Security and Nutrition in the World 2022. Repurposing food and agricultural policies to make healthy diets more affordable. Rim: FAO.
-
Bertek, T. 2017. Željka Jelavić: Muzeji trebaju poticati kritičko mišljenje i neformalno učenje. Vox Feminae12.
https://voxfeminae.net/kultura/zeljka-jelavic-muzeji-trebaju-poticati-kriticko-misljenje-i-neformalno-ucenje/ pristup (07.05.2023.)
-
Jelavić, Ž. 2023. Konzumerizam, glad i tijelo. U: Kocković Zaborski, T. Lica gladi: sit gladnom ne vjeruje. Zagreb: Etnografski muzej, Institut za etnologiju i folkloristiku. 82-88.
-
Jelavić, Ž. 2004. Jesu li žene ravnopravne u obrazovanju. U: Barada, V., Jelavić, Ž. Uostalom, diskriminaciju treba dokinuti!. Zagreb: Centar za ženske studije. 33-44.
-
Baranović, B. 2000. “Slika“ žene u udžbenicima književnosti. Zagreb: IDIZ.
-
Polić, R. 1986. Povijesni sukob mitova o ženskoj emancipaciji. Žena 44 (5): 73-88.
