Luka Kos iz CMS-a: Sama činjenica da nismo imali akcijski plan za integraciju izbjeglica već tri godine govori o prioritetima Vlade RH. Mnoge aktivnosti iz tog plana nisu ni provedene ili jesu vrlo kasno. Recimo, HZZO je tek pred zadnju godinu plana počeo upućivati ljude na učenje hrvatskog jezika. Razlog tome je što Ministarstvo znanosti i obrazovanja nije pravovremeno organiziralo program učenja hrvatskoga jezika, povijesti i kulture za azilante i strance pod supsidijarnom zaštitom.
Povodom 9. tjedana izbjeglicama Centar za mirovne studije (CMS) organizirao je okrugli stol o integraciji u kojem su Tea Vidović i Luka Kos iz CMS-a te Monika Čavlović iz Ureda pučke pravobraniteljice iznijeli preporuke državnim tijelima za unapređenje integracijske politike koje bi trebale obuhvaćati kvalitetne usluge prevođenja, pravo na smještaj, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, zapošljavanje i socijalnu zaštitu. Razgovaramo s Lukom Kosom, pravnikom iz CMS-a.
Nacionalni akcijski plan za integraciju nije na snazi od 2019. godine, a nije donesen ni Nacionalni plan zaštite i promicanja ljudskih prava i suzbijanja diskriminacije za razdoblje od 2021. do 2027. godine. Budući da je Okrugli stol zamišljen kao predlaganje politika za državne institucije, kako bi za početak ocijenio njihov rad do sada?
Sama činjenica da nismo imali Akcijski plan za integraciju već tri godine govori o prioritetima Vlade Republike Hrvatske na ovom području. Akcijski plan predviđen za razdoblje do 2019. godine sadržavao je mnoge aktivnosti koje nisu provedene ili nisu provedene u dovoljnoj mjeri, a neke su se počele primjenjivati tek pred sam kraj. Na primjer tek je pred kraj 2019. Hrvatski zavod za zapošljavanje počeo upućivati ljude na učenje hrvatskog jezika, a o čemu je i Pučka pravobraniteljica izvijestila u svom Izvješću za 2019. godinu.
Dakle ljudima sve do samog kraja Akcijskog plana za integraciju nije rečeno da mogu učiti hrvatski jezik?
Tako je – mjera 12.1 iz Akcijskog plana predviđala je upućivanje osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita u program učenja hrvatskog jezika prilikom individualnih savjetovanja u HZZ-u, a počela se primjenjivati tek krajem 2019. godine. Razlog tome je što Ministarstvo znanosti i obrazovanja nije pravovremeno organiziralo program učenja hrvatskoga jezika, povijesti i kulture za azilante i strance pod supsidijarnom zaštitom radi uključivanja u hrvatsko društvo.
Naime, navedeni program je sustavno organiziran tek nakon što je krajem 2019. godine sklopljen ugovor s Pučkim otvorenim učilištem Zagreb koje je potom organiziralo određen broj tečajeva sukladno tom ugovoru. Navedeni problem nepostojanja ili neredovitih tečajeva hrvatskog jezika u organizaciji ministarstva je kontinuirani problem koji se javlja iz godine u godinu. Srećom, nepostojanje Akcijskog plana nije zaustavilo procese integracije, nisu zaustavljene aktivnosti podučavanja osoba pod zaštitom hrvatskom jeziku od strane organizacija civilnog društva te volontera, kreativne radionice za djecu u prihvatilištima, nije zaustavljeno financiranje smještaja osobama pod zaštitom, kao ni organiziranje službenih prijevoda dokumenata osoba pod zaštitom. Također, Ministarstvo financija Republike Hrvatske i Fond za azil, migracije i integraciju (AMIF) čiji je osnivač Europska komisija, osigurali su sredstva za neke od navedenih aktivnosti osobama pod zaštitom, međutim značajni dio aktivnosti usmjerenih prema integraciji osoba pod zaštitom u društvo provode organizacije civilnog društva i volonteri. Ipak, problemi su višeslojni. Primjerice, punoljetne osobe koje su u procesu traženja azila, nemaju zagarantirano pravo na poduku hrvatskog jezika, samo maloljetnici. Tek kada im je odobren azil ili supsidijarna zaštita, država je dužna osigurati tečaj hrvatskog jezika, povijesti i kulture. Tečaj je do sada bio organiziran u okviru Pučkog otvorenog učilišta, no taj tečaj osigurava znanje hrvatskog jezika samo do razine A1 što nije dovoljno za kvalitetan pristup tržištu rada ili visokom obrazovanju.
Koliko država osigurava tečaj hrvatskog jezika, a koliko civilno društvo?
Tečaj financiran od strane države bi trebao pružati poduku od prve razine znanja sa 70 sati i druge razine od 210 sati, no tečajevi se u posljednje vrijeme gotovo uopće ne odvijaju što je potvrdila na okruglom stolu i sama predstavnica Ministarstva znanosti i obrazovanja gđa. Marijana Gojčeta. Uslijed izostanka tečajeva organiziranih od strane države osobe pod zaštitom najčešće pristupaju učenju hrvatskog jezika o vlastitom trošku ili uče hrvatski jezik u okviru poduka organiziranih od organizacija civilnog društva kao što su to Are You Syrious?, Isusovačka služba za izbjeglice, Inicijativa Centar za edukaciju, Centar za mirovne studije, Hrvatski crveni križ odnosno u okviru volonterskog angažmana građanstva RH. Potreban je puno veći angažman državnih tijela što podrazumijeva ne samo redovito organiziranje tečajeva hrvatskog jezika, već i proširenje tečaja koje uključuje veći broj sati i kvalitetniju pripremu za tržište rada i pristup daljnjem obrazovanju.
Koliko su kvalitetno državni tečajevi organizirani?
Često vrlo nepromišljeno i na neadekvatan način. Primjerice, zaposlenim osobama pod zaštitom je tečaj na koje ih je uputio Hrvatski zavod za zapošljavanje bio teško dostupan zbog vremena u kojem se održavao, u turnusima od 9 do 12 i od 16 do 19 sati. Zaposlena osoba teško može sudjelovati na takvim tečajevima zbog konflikta s radnim vremenom. Istovremeno, osoba koja ne zna hrvatski jezik teško će poboljšati svoj radni položaj i postoji velika vjerojatnost da će zbog toga prihvaćati i raditi u puno većem obimu nesigurna zanimanja na određeno vrijeme, povremeni i privremeni sezonski rad, a na koncu možda i rad na crno. Država bi svakako trebala prilagoditi vrijeme učenja hrvatskog jezika te osigurati poduku na kvalitetan način koji zaista omogućuje integraciju u društvo.
Jedna od važnih stavki integracije je zapošljavanje, a poslodavci nerijetko drže azilante u prekarnom zaposlenju jer povećanjem plaće gube dio svojih prava i stanarinu moraju pokriti sami. Što CMS predlaže Vladi, kako riješiti probleme koje stvar trokut: uvjeti rada, obrazovanje i stanarina?
U okviru svog rada u razgovoru s ljudima smo dobili informacije o postojanju takvih problema. Upravo zbog tih informacija CMS-ove Policy preporuke za unaprjeđenje sustava integracije koje smo kolegica Tea Vidović i ja predstavili na okruglom stolu sadrže poziv nadležnim tijelima da osiguraju smještaj koji će biti besplatan za osobe kojima je odobrena međunarodna zaštita u prvih 18 mjeseci trajanja statusa odnosno u prvih 8 mjeseci za osobe s odobrenom privremenom zaštitom u slučajevima kada su takve osobe pronašle zaposlenje, a upravo s ciljem olakšavanja početnog perioda integracije te poticaja za uključivanje na tržište rada.
Bi li besplatno stanovanje omogućilo dugoročno zapošljavanje azilanata na neodređeno?
Smatramo da bi to svakako pozitivno utjecalo na pristup tržištu rada i kvalitetnijoj integraciji, međutim treba imati na umu da osoba koja ne zna dovoljno dobro hrvatski jezik teško može biti konkurentna na tržištu rada za određene visoko plaćene poslove zbog čega je nužno osigurati i kvalitetne te redovite tečajeve hrvatskog jezika. Posljedica ovakvih sustavnih propusta te propusta na koje upućujemo u svojim policy preporukama je između ostalog i praksa prihvaćanja poslova s nižom plaćom i lošim uvjetima rada jer s jedne strane osobe pokušavaju osigurati prijeko potrebna sredstva za svoju egzistenciju, a s druge strane im nedostaje potpora u razumijevanju vlastitih radnih prava što se može pripisati i neadekvatnim tečajevima hrvatskog jezika. Politike moraju objediniti sve aspekte integracije jer svaki je aspekt ključan.
Zapošljavanju odnosno olakšanom pristupu tržištu rada bi svakako pomoglo i mogućnost da se djeci kojoj je odobrena međunarodna i privremena zaštita osigura upis u vrtiće neovisno o tome jesu li roditelji zaposleni ili nisu. Naime, postoje mnoge obitelji gdje samo jedan roditelj radi jer drugi roditelj mora kod kuće brinuti o djetetu, a ne može ga upisati u vrtić zato što se za upis u vrtić zahtjeva da su oba roditelja zaposlena. Prilikom osmišljavanja i restrukturiranja sustava nužno je uzeti u obzir specifične okolnosti pod kojima se nalazi dijete pod međunarodnom ili privremenom zaštitom te potrebe takvog djeteta na koje je potrebno odgovoriti. Pristup vrtiću djetetu omogućuje olakšanu socijalizaciju s vršnjacima, pripremu na daljnje obrazovanje, internalizaciju hrvatskog jezika te u konačnici olakšanu integraciju. Dakle sve preporuke koje smo iznijeli idu za time da se odgovori na stvarne potrebe osoba pod međunarodnom i privremenom zaštitom koje bi trebale dovesti do povećanja standarda i veće uključenosti individua te cijelih obitelji u društvo.
Osobe kojima je odobrena međunarodna zaštita imaju pravo na zdravstvenu zaštitu, ali ne na temelju HZZO-a, što stvara velike birokratske zavrzlame. Što CMS predlaže u vezi zdravstvene zaštite?
Pohvalno je da osobe kojima je odobrena međunarodna i privremena zaštita imaju jednaka prava u pogledu zdravstvene zaštite kao i osigurani hrvatski državljani. CMS predlaže da se taj isti model primijeni i na tražitelje azila. Sada tražitelji azila imaju ograničen opseg zdravstvene zaštite koje se sastoji isključivo od postupaka nužnih za otklanjanje neposredne opasnosti po život i zdravlje i prijeko potrebnog liječenja ograničenog pravilnikom. Ta razina zdravstvene zaštita nije dovoljna, jer osoba u statusu tražitelja azila na prostoru Hrvatske sukladno zakonu može biti do 21 mjesec, a događale su se i situacije u kojima je postupak traženja azila znao trajati i više od predviđenih 21 mjesec. Tu najčešće pomažu organizacije civilnog društva tako da osiguraju zdravstvenu zaštitu koja nije pokrivena od strane države.
Drugi moment je ovaj koji si spomenuo u pitanju, a vezan je uz naplatu zdravstvenih usluga koje se pružaju osobama pod međunarodnom i privremenom zaštitom. Liječnici uglavnom ne znaju, osim rijetkih izuzetaka, proces naplate zdravstvene usluge tim osobama, pa kada im se azilanti obrate ne znaju što će s njima. Za svakog hrvatskog državljana to ide preko HZZO-a, na temelju iskaznice i pridruženog broja u CEZIHU tj. Centralnom zdravstvenom informatičkom sustavu što omogućuje lakše praćenje troškova kao i njihovo pokriće. Za zdravstvenu zaštitu osoba pod međunarodnom i privremenom zaštitom to je drugačije jer oni nemaju iskaznicu i nemaju svoj matični broj u CEZIH-u. Liječnici moraju izdati račun za pružene zdravstvene usluge koji potom šalju ministarstvu zdravlja.
Vaš je prijedlog je dakle da i oni koji dobiju međunarodnu zaštitu i oni koji na nju čekaju, imaju riješenu zdravstvenu skrb kao svi građani RH?
Upravo tako, ali povrh toga da se kako tražitelje azila tako i osobe pod međunarodnom i privremenom zaštitom uključi u kategorije osiguranika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Time će osobe dobiti matični broj osiguranika te neće imati poteškoće prilikom ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu. U konačnici glede osoba pod međunarodnom i privremenom zaštitom tražimo da praksa osigurava ono što propisuje zakon – što je puno pravo na zdravstvenu zaštitu. HZZO sustav ima popis osiguranika te je nužno osigurati da se na toj listi osiguranika nađu i osobe s odobrenom međunarodnom i privremenom zaštitom čime bi oni dobili zdravstvenu iskaznicu i automatski postali dio već uhodanog sustava.
Stvaranje sustavnog problema uskrate pružanja zdravstvenih usluga osobama pod zaštitom isključivo zbog administrativnih poteškoća je neprihvatljivo. Takve poteškoće trebaju razriješiti Ministarstvo zdravlja i HZZO-a na razini javne uprave, a ne ih prenositi na doktore i krajnje korisnike sustava.
Je li Nacionalni akcijski plan za integraciju na vidiku?
Kao što smo mogli čuti na okruglom stolu od strane predstavnice Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina čini se da su se nadležna tijela usuglasila s jedinicama lokalne i regionalne samouprave i sada se čeka na Vladu RH da usvoji taj Akcijski plan. Trenutno možemo samo nagađati o čemu je riječ, ali usvajanje akcijskog plana pretpostavlja predviđanje proračunskih sredstava što je sada sigurno problematično i vjerojatno zbog toga još uvijek nije pušteno u javno savjetovanje.
Ove godine je donesen plan grada Zagreba za integraciju pa me zanima koliko kvalitetno se on provodi.
Akcijski plan za integraciju Grada Zagreba donesen je na period od godine dana. Dio je međunarodnog projekta i projektni output. Pohvalno je da Grad sudjeluje u takvim inicijativama, no nadamo se da sa završetkom ovog projekta neće i završiti inicijativa da se donošenje akcijskog plana nastaviti provoditi. Najavljene su nove suradnje na sjednici odbora gradske Koordinacije za ljudska prava. Završetkom provedbe plana trebalo bi sačekati izvješće o provedbi pojedinih mjera te evaluaciju. Pohvalno je da neke mjere obuhvaćaju tražitelje azila, koje Nacionalni plan za integraciju ne obuhvaća. Integracija započinje ulaskom u zemlju odnosno u sustav traženja azila te bi bilo idealno kada bi nacionalni i lokalni dokumenti zahvaćali mjerama i ovu skupinu.
Budući da se stalno spominje da je integracija dvosmjerni proces, predlaže li CMS da se kurikulum prilagodi jeziku i kulturi djece migranata?
CMS je sudjelovao u velikom projektu MiCreate istraživačkog i zagovaračkog karaktera koji je između ostalog proizveo obilje preporuka da se djeci izbjeglica i drugim migrantima pristupi tako da je samo dijete u centru podučavanja. To ne podrazumijeva nužno prilagodbu kurikuluma koliko dvosmjeran proces između djelatnika u školstvu i drugim obrazovnim ustanovama u okviru kojeg se prepoznaje i uvažava kultura i jezik dijeteta te naglašava interkulturalni dijalog. Treba pokušati omogućiti djetetu da se izrazi i na svojem jeziku jer se upravo to pokazalo kao pozitivna stvar ne samo za obrazovanje, razvoj i integraciju djeteta već i za obrazovanje, razvoj i osviještenost cijele školske zajednice.
Zalažete li se za pomoćnike u nastavi?
Svakako. Treba razumjeti od kuda nečiji glas dolazi kako bi proces edukacije imao smisla. Pomoćnici u nastavi bi trebali raspolagati tim znanjem i vještinama da profesori koji nisu imali doticaja s osobama iz drugih kultura ili ne poznaju hrvatski jezik, bolje razumiju djecu pod zaštitom.
Možete li navesti neke primjere dobre prakse integracije?
Ne smatram korisnim izdvajati dobre prakse integracije u smislu upućivanja na pojedine strane zemlje ili jedinice lokalne samouprave s obzirom da svi modeli na određeni način imaju svoje prednosti i mane te njihova uspješnost uvelike ovisi o specifičnim uvjetima, mehanizmima i institutima pojedine države. U okviru spomenutog MiCreate-a je proizašlo nekoliko izvješća i brošura na temu integracije djece izbjeglica i drugih migranata u Europi s aspekta obrazovanja te kao što sam spomenuo na okruglom stolu postoje određeni primjeri dobre prakse u vidu „Language suitcase-a“ u Danskoj odnosno opremanje knjižnica i ustanova sa svim potrebnim materijalima za učenje jezika države koji su besplatni, besplatni tečajevi za mlade i mlađe punoljetne osobe za dovršavanje obveznog obrazovanja u Austriji itd.
U okviru policy preporuka CMS-a istaknuli smo i mogućnost uvođenja modela vaučer sustava po uzoru na Nizozemsku putem kojeg bi osobe koje imaju pravo na tečaj jezika dobile vaučer s novčanim sredstvima koji bi koristile za pristup tečaju hrvatskog jezika za strance u akreditiranim školama jezika koje ga nude. Međutim, ono što je potrebno naglasiti prilikom isticanja postojećih praksi u drugim državama ili jedinicama lokalne samouprave da je uvijek potrebno iznaći rješenje koje će odgovoriti na konkretne potrebe i probleme izbjeglica u Hrvatskoj što znači da se na razini sustava i svakog njegovog pojedinog dijela mora te potrebe i probleme uzeti u obzir.
Najbolji primjer za takav pristup je brzo pronalaženje rješenja za izbjeglice iz Ukrajine. Postoji volja i sustavni napor da se vrlo lako organiziraju tečajevi hrvatskog jezika, brzo osigura smještaj svim osobama, da je moguće uspostaviti posebnu kvotu za upise na Sveučilištu u Zagrebu za osobe iz Ukrajine. Sve su to primjeri iz kojih se može zaključiti da to možemo primijeniti i na osobe koje bježe od rata iz Afganistana, Sirije ili bilo kojeg drugog područja. Pozitivno smo iznenađeni da je sustav tako dobro reagirao i nadamo se da će nastaviti ići u tom smjeru neovisno o podrijetlu izbjeglice odnosno zemlji iz koje bježi.
Govori li to puno “tvrđavi Europi” koja krši međunarodni zakon i pushbacka izbjeglice iz Afrike i bliskog istoka, a sada za europske izbjeglice ima volje, kapaciteta i financija?
Pushbackovi, lančani pushbackovi odnosno bilo kakvo ilegalno protjerivanje osoba natrag u Bosnu i Hercegovinu i druge zemlje ne smiju se događati. To se naročito ne smije zbivati osobama koje su izrazile namjeru traženja azila na području Republike Hrvatske. Nastavno na to, pristup osobama koje traže zaštitu i koje su dobile zaštitu države treba biti ujednačen. Jako je dobro da je Europska unija u vezi Ukrajine po prvi put reagirala s aktiviranjem privremene zaštite za osobe koje odlaze iz Ukrajine u kojoj trenutno ne postoje sigurni uvjeti za življenje. Ono što očekujemo i čemu se nadamo jest da će se taj isti model početi primjenjivati ako se takva situacija dogodi i u nekoj drugoj zemlji.
