Vijeće zagrebačkog Županijskog suda stavilo je točku na pet i pol godina staru pravosudnu trakavicu i pravomoćno presudilo: H-Alter mora platiti odštetu udruzi U ime obitelji zbog objavljenog mišljenja našega suradnika Gorana Božičevića da je ova, referendumskom kampanjom kojom se ljudima homoseksualne orijentacije nastojalo onemogućiti sklapanje braka, provela jedan od najvećih poteza strukturnog nasilja u Hrvatskoj. Postoje najmanje tri momenta zbog kojih ovakvu presudu smatramo zastrašujućom.
U osvit meteorološkog ljeta, vijeće zagrebačkog Županijskog suda sastavljeno od Željke Rožić Kaleb kao predsjednice, Andrine Raspor Flis kao izvjestiteljice, te suca Ante Gradišeka, stavilo je točku na pet i pol godina staru pravosudnu trakavicu i pravomoćno presudilo: H-Alter nije smio objaviti mišljenje našega suradnika Gorana Božičevića, da je udruga U ime obitelji, svojom referendumskom kampanjom kojom se ljudima homoseksualne orijentacije nastojalo onemogućiti sklapanje braka, provela jedan od najvećih poteza strukturnog nasilja u Hrvatskoj. Barem ne u onom formatu u kakvom je njegovo mišljenje izraženo.
Naš odvjetnik Emil Havkić ni do danas presudu nije službeno primio. Isporučio nam ju je Krešimir Mateković, odvjetnik UiO, s pozivom da platimo ono što je ŽS dosudio. Iz presude, doznali smo da je Županijski sud preinačio prethodnu presudu Općinskog građanskog suda, od 30. rujna 2022. godine, koja je za nas bila apsolutno oslobađajuća (OGS-2), te nam je naložio da, što na ime odštete UiO, što radi podmirenja sudskih troškova, što radi zateznih kamata, u roku od 15 dana iskrcamo oko 4000 eura.
Presudu OGS-a, ŽS je preinačio zato što niži sud „nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev“.
Konkretnije, ŽS prigovara OGS-u da je propustio primijetiti kako je autor tuženoga članka, Božičević, tek ovlaš spomenuo UiO, prišivši joj strukturno nasilje, a da pritom nije razradio i objasnio razlog i smisao njezina spominjanja.
Ili, ŽS-ovim rječnikom: „Smisao apostrofiranja tužitelja u spornom tekstu osim paušalnog pripisivanja nasilničkog karaktera njegovom djelovanju, a što nedvojbeno predstavlja uvredljivu diskvalifikaciju koja je ostala bez razumne i provjerljive argumentiranosti inherentne intelektualnom polemičkom diskursu na koji se poziva tuženik navodeći da je bila riječ o ‘sociološko filozofskom eseju’“.
Bez takve razrade, mišljenja je vijeće ŽS-a, prosječan čitaoc ostaje bez „objašnjenja zašto bi tužitelj bio ‘pokretač strukturnog nasilja’ i koje je značenje tog pojma“ te mu je stoga onemogućeno da „uopće razumije razlog spominjanja tužitelja u kontekstu fizičkog nasilja i zlostavljanja u obitelji i tolerancije društva na nasilje“. Zato, po ocjeni ŽS-a tu više „nije riječ o ‘prenošenju ideja i informacija’, nego o javnom ocrnjivanju svjetonazorskog oponenta“.
ŽS se, nadalje, u obrazloženju svoje presude bavi analizom sintagme „strukturno nasilje“, koju je u tuženome tekstu upotrijebio Božičević:
„Sam pojam nasilja“, obrazlažu članovi sudskog vijeća ŽS-a, „neovisno o načinu atribuiranja (fizičko, mentalno, individualno ili strukturno i slično), s objektivnog gledišta se percipira negativno, posebice uporabom načina izražavanja kontrastom (‘milozvučno i nenasilno ime’, te ‘jedan od najvećih poteza strukturnog nasilja u Hrvatskoj’), neovisno o tome kako autor teksta konstruira sadržaj tog pojma u okviru vlastite sociološke nomenklature. Ovdje je, naime, riječ o tekstu upućenom općoj javnosti u kojem je izostalo objašnjenje o eventualnom drukčijem i nestandardnom značenju pojma ‘nasilje’ čiji je uobičajeni smisao negativan i uvredljiv s općeprihvaćenog socijalno-etičkog i civilizacijskog pristupa.“ ŽS, dakle, i ovdje poentira na činjenici da u utuženom tekstu nije elaborirano što bi to „strukturno nasilje“ uopće trebalo biti, i kako je UiO povezana s njim, a za „prosječnu publiku“ tvrdi da bez podrobnog objašnjenja tu sintagmu nije sposobna svariti.
Zato se, zaključuje ŽS, „u pogledu spornog dijela radi o vrijednosnom sudu uvredljive naravi koji je nedvojbeno škodljiv za ugled tužitelja“. ŽS-u također smatra evidentnim kako „iz konteksta članka, načina i stila izražavanja, te posebice nedostatka razloga o smislu i opravdanosti apostrofiranja tužitelja u kontekstu obiteljskog nasilja, valja zaključiti da je riječ o ničim objektivno izazvanom napadu na tužitelja kao nositelja suprotstavljenih svjetonazorskih gledišta“.
Autoru članka, Goranu Božičeviću, prigovara se nedostatak tolerancije prema tradicionalnim (hrvatskim) nazorima, koji podrazumijevaju, vjerojatno, i mogućnost smještanja u ustanove zatvorenog tipa, ili pak kamenovanja homoseksualnih osoba kad se steknu podobne historijske okolnosti: Božičević je, riječima ŽS-ova vijeća, „posve neopravdano proglasio nasiljem manifestiranje tradicionalnih i uvriježenih svjetonazorskih stajališta i na taj način u biti etiketirao ideje i mišljenja koja se ne uklapaju u njegove vlastite svjetonazorske i idejne paradigme“. Jer, „vrijednosni sud autora kojim nekoga izlaže kritici može biti pretjeran ako ne postoji dostatna činjenična osnova koja ga potkrjepljuje“, pa trakatakataka, opet se vrtimo do početka, Božičević nije u tekstu razradio zašto strukturno nasilje smatra strukturnim nasiljem i kave to veze ima s nasiljem u (ime) obitelji. Pa tako sve do kraja obrazloženja, gdje od Vijeća ŽS-a doznajemo da je „zaključno, minimalna društvena vrijednost sporne informacije prema ocjeni ovog suda daleko manja od suprotstavljenog privatnog interesa tužitelja da zaštiti vlastiti ugled“. €4000 zahlen Sie bitte!
Postoje najmanje tri momenta zbog kojih ovu presudu smatramo zastrašujućom.
Prvo, ona komentatore društvenih zbivanja, analitičare, esejiste, dovodi u potpunu pravnu neizvjesnost, jer utemeljuje novu sudsku praksu po kojoj mnogo toga može biti utuživo, što ranije nije bilo. Može biti utuživo i iznošenje onoga što jest istina, ako po mišljenju sudaca u članku nije dovoljno elaborirano da to istina doista jest. Na primjer, ako komentator znano Plenkovićevo „konotiranje“ pozdrava „Za dom spremni“ spomene kako bi utvrdio da je ugledni „konotator“ znatno bliskiji filoustaštvu no antifašizmu, a sud potom, postupajući po premijerovoj tužbi zbog nanesenih duševnih boli utvrdi da teza nije dovoljno elaborirana – zna se, trakatakataka… € xy zahlen Sie bitte!
Ili, komentator hrvatskih koruptivnih i pljačkaških afera na jednom mjestu u članku spomene HDZ u kontekstu izvlačenja novca iz državnih institucija i tvrtki, bez daljnje razrade, smatrajući općim mjestom da je uvažena stranka prije nekoliko godina pravomoćno osuđena u tom smislu… Pa opet, tužba, trakatakataka, pa sud utvrdi da komentator nije razradio što točno misli… i na kraju, opet trakatakataka… € xy zahlen Sie bitte!
Ili, ovoljetnu korupcijsku hit-temu, onu naime koja se tiče prodaje plina PPD-u, a u koju su do grla upetljani HDZ-ov šef i Pavao Vujnovac, netko od novinara u javno nazove korupcijskom hit-temom u koju su do grla upetljani Andrej Plenković i Pavao Vujnovac, pa da ne ponavljamo… € xy zahlen Sie bitte! Jer sutkinja Željka Rožić Kaleb i sudsko vijeće Županijskog suda smatraju da u osvrtu nije bilo dovoljne elaboracije.
Drugi zastrašujući moment odnosi se na sam sudski proces.
Božičevićev članak Nasilje – svuda oko nas objavili smo na H-Alteru u siječnju 2018. godine. Tužba udruge U ime obitelji (UIO-tužba) zaprimljena je na zagrebačkom OGS-u 11. travnja 2018.
Radilo se ustvari o špranci koju je, pretpostavljamo, odvjetnik Željke Markić, Krešimir Mateković, redovito koristio u poplavi SLAPP tužbi protiv medija za račun svoje klijentice, pa su se u njoj potkrali i poneki kafkijansko-groteskni detalji. U tužbi se, recimo, navodi da tužitelj, udruga U ime obitelji, dakle pravna (a ne fizička) osoba, zbog utužene Božičevićeve sintagme pati od „nesanice“, „osjećaja nelagode“, „preispitivanja vlastite vrijednosti izazvanog povredama prava osobnosti“… (tč. 4. tužbe).
Ana Ćurković Dražić, sutkinja zagrebačkog OGS-a svoju je prvu presudu (OGS-1) donijela 29. rujna 2020. godine. Odbila je UiO-ov tužbeni zahtjev, pozivajući se na Zakon o medijima, koji dopušta iznošenje vrijednosnih sudova pod uvjetom da je njihovo objavljivanje u javnom interesu i da su sudovi iznijeti u dobroj vjeri, i zaključujući da tuženi Božičevićev članak nije objavljen u namjeru da UiO-u prouzroči štetu.UiO se žalio, i predmet je dospio na stol sutkinje Županijskog suda, gore već spomenute Andrine Raspor Flis.
Ona je 16. veljače 2021. ukinula (Presuda ŽS 1) prvostupanjsku presudu i vratila stvar OGS-u na ponovno razmatranje. Obrazloženje je, ukratko, bilo – komentator Goran Božičević nije istražio provodi li UiO, uistinu, strukturno nasilje: „Stoga sud mora uvijek razmotriti je li istraživanje koje je medij proveo prije objavljivanja tvrdnji, bilo provedeno u dobroj vjeri i u skladu s uobičajenom novinarskom obvezom provjeravanja činjeničnih navoda, a sud prvog stupnja ne daje razloge je li to razmatrao prilikom donošenja presude, imajući pri tom u vidu iskaz svjedoka Gorana Božičevića, autora teksta, koji je izjavio da nije konkretno kontaktirao nikoga iz Udruge U ime obitelji prije nego je pisao navedeni članak, tim više što su izrazi koje je autor upotrijebio u spornom članku (pokretač jednog od najvećih poteza strukturnog nasilja) u odnosu na tužitelja, sami po sebi uvredljivi i u uobičajenoj političkoj raspravi u hrvatskom društvu se upotrebljavaju u negativnom značenju te upućuju na namjeru vrijeđanja.“
Dana 30. rujna 2022. godine Ana Ćurković Dražić donosi drugu prvostupanjsku presudu (OGS-2), opet u korist H-Alterova nakladnika, Udruge za nezavisnu medijsku kulturu. „Sud nije razmatrao da li je autor teksta provjerio činjenične navode, jer se i ne radi o činjeničnim navodima, već o vrijednosnom sudu događaja koji nije sporan, a to je da je tužitelj organizator referenduma o braku iz 2013; i sama zakonska zastupnica tužitelja u svom iskazu navodi da pretpostavlja da autor spornog članka misli na referendum o braku iz 2013. kada govori o ‘strukturnom nasilju’“, navela je sutkinja u obrazloženju. „Sud iz iskaza autora i glavne urednice (tada je H-Alterova glavna urednica bila Ivana Perić, op. t.g.) ne zaključuje da je pri objavi članka postojala namjera vrijeđanja tužitelja, jer aktivnosti i svjetonazor tužitelja nisu niti tema spornog članka.“
Potom je Županijski sud preuzeo stvar u svoje ruke i presudio kako smo opisali na početku. Spomenimo usput da je čitav proces završio u istom, kafkijansko-grotesknom tonu u kakvom je i započeo: započeo je, rekosmo, time što je Mateković u tužbi napisao kako udruga U ime obitelji pati od „nesanice“ i „nelagode“, a završio je presudom ŽS-a u kojoj nam je tercet Rožić Kaleb,Raspor Flis, Gradišek naložio da UiO-u platimo zatezne kamate, ni više ni manje nego od 2008. godine(!!!).
A te godine U ime obitelji još nije bila niti u planu: osnovana je punih pet godina kasnije, a inkriminirani Božičevićev članak objavili smo čitavo desetljeće nakon rečene 2008. Ilustracija je to površnosti, aljkavosti i neodgovornosti na zagrebačkom Županijskom sudu.
No, ostavimo se digresija. Zastrašujuće u svemu tome jest što ovakav razvoj događaja, da prvostupanjski sud dosljedno presuđuje jedno, a drugostupanjski mu dosljedno ruši, pa preinačuje presudu, ostavlja dojam drastične neujednačenosti sudske prakse, ili malo direktnije rečeno: ostavlja dojam su na strateškim mjestima u hijerarhiji raspoređeni njihovi ljudi, koji konačne presude donose, ne u ime zakona ili pravde, već, u konkretnom slučaju, u ime obitelji.
Treći zastrašujući moment ove presude sastoji se u implicitnom deprivilegiranju osoba homoseksualne orijentacije od strane hrvatskog sudstva. Ponovimo citat iz presude: „…posve neopravdano proglasio nasiljem manifestiranje tradicionalnih i uvriježenih svjetonazorskih stajališta…“. Nenasilni svjetonazor koji promovira Goran Božičević, i radi kojega smo sretni što ga na H-Alteru imamo za suradnika, nije i ne može biti načelno ravnopravan homofobnom svjetonazoru, recimo onakvom kakav promovira U ime obitelji. Kao što rasizam nije načelno ravnopravan humanističkom univerzalizmu, vjerski fundamentalizam vjerskoj toleranciji, fašizam antifašizmu, šovinizam ideji etničke, nacionalne ili vjerske ravnopravnosti (jer rasizam, vjerski fundamentalizam, fašizam, šovinizam, mizoginija… svjetonazori su koji ugrožavaju one drugačije), tako niti homofobni stav nije i ne smije biti smatran ravnopravnim načelima rodne ravnopravnosti i nenasilja, jer on također ugrožava drugačije.
A pravomoćna presuda terceta Rožić Kaleb – Raspor Flis – Gradišek, koju upravo zbog njezine pravomoćnosti možemo smatrati ne samo mišljenjem troje sudaca, već i recentnim produktom hrvatske pravosudne strukture, polazi upravo od načelne ravnopravnosti takvih stavova: zato što je Božičević, navodno, u jednoj usputnoj rečenici propustio elaborirati svoju ocjenu o djelovanju U ime obitelji, radilo bi se o „javnom ocrnjivanju svjetonazorskog oponenta“. Stoga, i njihova bi presuda zaslužila da bude sagledana kao još jedna u nizu manifestacija strukturnog nasilja u Hrvatskoj.
Novci koje H-Alterov nakladnik, Udruga za nezavisnu medijsku kulturu, ima na svojem bankovnom računu ne pripadaju ni H-Alteru ni UNMK-u, već najvećim dijelom pripadaju našim donatorima. Oni su strogo namjenski – njima možemo financirati novinsku proizvodnju na H-Alteru, i provoditi druge projekte koje nam donatori financijski podupiru. Za plaćanje penala po ovoj izuzetno pravednoj presudi, novca na računu nemamo. Svaka pomoć čitateljica i čitalaca zato nam je – i opet – od životne važnosti. Molimo, uplatite nam pomoć na na žiro račun: HR9423400091110191182, kod PBZ, na adresu Udruge za nezavisnu medijsku kulturu, Šubićeva 20/3, 10 000 Zagreb. Detalje o drugim načinima uplate pomoći možete pronaći ovdje: PODRŽITE NAS!
