Neka pitanja uz novi Zakon o osnivanju Centra izvrsnosti za prikupljanje, obradu i analizu podataka iz otvorenih izvora: Zašto će Centar imati potrebu javne podatke, prikupljene posredstvom tiskovnih i elektronskih medija, označavati stupnjem tajnosti? Tko će i kako provjeravati što se uistinu dešava u Centru u kojem će domaći i strani špijuni analizirati medije i proizvoditi tajne podatke? Žele li tajne službe Zakonom o Centru zaobići nadzor nad dijelom svojih agenata, posebno onih koji će doći iz inozemstva ili upravo zbog toga? Nije davno prošlo vrijeme u kojem su hrvatske tajne službe analizirale novinske tekstove, a njihove autore i kompletne redakcije potom operativno obrađivale.
Posljednjih dana lipnja ispod radara javnosti prošao je vladin prijedlog Zakona o osnivanju Centra izvrsnosti za prikupljanje, obradu i analizu podataka iz otvorenih izvora, koji bi trebao nastaviti dosadašnji angažman SOA-e na području razvijanja OSINT-a – što je u špijunskom miljeu akronim za Open-source intelligence tj. za prikupljanje podataka iz otvorenih izvora. Pojednostavljeno, riječ je o špijunskom centru u kojem će tajni agenti čitati novine, slušati radio i gledati TV, pa samovoljno tumačiti što je novinar nekim tekstom htio reći.
Zakon koji se kalio u Ministarstvu branitelja – nejasno je pritom zašto je nešto što je vezano uz tajne službe u ingerenciji Ministarstva branitelja – donesen je po hitnoj proceduri nakon jutarnje parlamentarne rasprave, uz priličnu nezainteresiranost većeg broja zastupnika, ali zato uz SDP-ovu potporu.
Simptomatično, prijedlog se pojavio u istom mjesecu kad i briselski prijedlog Europskog akta o slobodi medija, koji u posljednjoj verziji dopušta upotrebu špijunskog softvera protiv novinara i njihovih izvora u slučaju „zaštite nacionalne sigurnosti“.
Zanimljivo je da su oba prijedloga došla u trenutku dok još uvijek ne jenjavaju odjeci jedne od najvećih špijunskih afera novog doba – „Pegaz“ – masovnog prisluškivanja novinara, aktivista i političara od strane tajnih službi posredstvom špijunskog softvera. Prema izvještajima istraživačkih novinara, kupci izraelskog softvera „Pegasus“ uglavnom su bile vlade koje se ne mogu podičiti velikom brigom za građanska prava. Što se Europske unije, tiče utvrdili su da, od 27 država članica, tajne službe njih 12 koristile su ovaj špijunski alat, a među njima i Hrvatska. S druge strane, tvorac softvera, izraelska tvrtka za kibernetičku sigurnost NSO Group, nudio je svoj proizvod njemačkoj vladi, međutim, ona ga je odbila zbog nespojivosti s njemačkim zakonima. Ovo bi posebno trebalo zabrinuti hrvatske socijaliste, iste one koji su požurili podržati novu HDZ-ovu špijunsku igračku, budući da je upravo jedan socijalist, predsjednik Socijalističke internacionale i španjolski premijer Pedro Sanchez, prvi lider jedne zemlje EU i NATO-a za kojega je potvrđeno da je pod obradom „Pegasusa“.

Imajući u vidu dosadašnje zloupotrebe tajnih službi u Hrvatskoj, svaki špijunski zamah, proširivanje djelokruga ili njihovo uplitanje u domenu civilnoga društva i medija, a osobito ako dolazi od HDZ-a, zavrjeđuje pojačano usmjeravanje pozornosti. Treba li podsjetiti da su Franjo Tuđman i HDZ 90-tih godina fokusirali tajne službe na kritičare svojih politika, u prvom redu novinare, kao i da su zakonska rješenja koja su se odnosila na rad tajnih službi bila nedorečena: vojna služba Gojka Šuška (SIS) mogla je nadzirati civile, a HIS koji je vodio Tuđman junior operativno djelovati u državi, iako je obavještajna i analitička služba.

Štoviše, krovno tijelo, UNS (svaka sličnost s akronimom Ustaške nadzorne službe nije slučajna), koji je osnovan 1993. godine, normiran je Zakonom tek u svibnju 1995. Službama je dominantno upravljao tadašnji savjetnik predsjednika Tuđmana za unutarnju politiku, Ivić Pašalić.

Donošenjem aktualnog Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu u lipnju 2006. prestale su s radom kontraobavještajna i obavještajna služba, koje su se ujedinile u jedinstvenu SOA-u. Zapravo, prošao je prijedlog Tomislava Karamarka u pogledu objedinjavanja službi, sa stvarnim ciljem kontrole sigurnosnog aparata. Naime, postojanje dvije samostalne organizacije (obavještajne i sigurnosne) donekle onemogućuje koncentraciju moći unutar samo jedne službe ili osobe. Kasnije političko djelovanje Karamarka, te postavljanje svojih ljudi na rukovodeće pozicije u javnoj i tajnoj policiji, najbolje će ilustrirati njegove krajnje namjere s obavještajnim aparatom.
Već na prvi pogled, Zakon o osnivanju Centra otvorio je brojna zakonska, stručna ali i etička pitanja. Suštinski problem je eklatantna zakonska ambivalencija. Naime, Zakonom o sigurnosno-obavještajnom sustavu definirana je struktura, poslovi, ovlasti, upravljanje, a osobito nadzor komponenti obavještajnog sustava. No, Centar je osnovan kao javna ustanova sukladno Zakonu o ustanovama.
Premda zakonodavac tvrdi da Centar nije nova tajna služba, osnivačka prava Centra formalno-pravno će obaviti tajna služba (SOA), sredstva za rad osigurat će se u okviru proračuna tajne službe (SOA), u njemu će isključivo biti zaposleni tajni agenti, služit će isključivo potrebama tajnih službi u suočavanju s javno dostupnim informacijama, ravnatelj Centra imenovat će se na prijedlog ravnatelja tajne službe, plaća i materijalna prava ravnatelja i zamjenika ravnatelja Centra određivat će se na prijedlog ravnatelja tajne službe (SOA), pojedine odluke koje će se donositi bit će označene stupnjem tajnosti i neće se objavljivati, dok će ukupan financijski plan Centra biti tajan, kao što će tajni biti i podaci Centra.
Proučavajući zakon, može se uočiti nekoliko vrlo spornih odredbi. Osobito je sporan članak 14. – „stranke mogu na rad u Centar upućivati svoje zaposlenike koji zadovoljavaju uvjete određene Statutom ili drugim unutarnjim aktom Centra te se na njih primjenjuje pravo države, stranke, odnosno druge institucije iz koje su upućeni“. Na njih se, dakle, primjenjuje pravo države iz koje su upućeni!!!
Iz ovoga proizlazi da pripadnici Centra mogu biti strani špijuni, ali i da se na njih neće primjenjivati zakoni Republike Hrvatske. Ujedno, postoji i mogućnost da će se strani agenti baviti aktivnostima koje možda neće biti u skladu sa zakonima Republike Hrvatske, a za što će posjedovati zakonsku nedodirljivost. Takvo izuzeće moguće je samo temeljem bilateralnih sporazuma ili međunarodnih ugovora između dviju ili više država. Budući da te pravne osnove nema, ovaj članak u potpunosti je protuustavan.
Izdvojimo još i članak 16. koji propisuje da su sve osobe koje na bilo koji način sudjeluju u radu ili djelovanju Centra bez obzira na državljanstvo ili status u Centru pri postupanju s klasificiranim podacima dužne pridržavati se propisa kojima se uređuje postupanje s klasificiranim podacima. Otkud odjednom klasificirani podaci u ustanovi koja se isključivo bavi javnim podacima?
Nakon što smo apsolvirali da se na rad u Centar mogu uputiti samo zaposlenici domaćih i stranih sigurnosno-obavještajnih sustava, sljedeće što uočavamo jest da za razliku od svojih kolega u SOA-i ili VSOA-i njihov rad neće biti podvrgnut odredbama vanjskog nadzora jer ih Zakon o osnivanju Centra naprosto ne predviđa. Naime, Zakonom o sigurnosno-obavještajnom sustavu, predviđena su čak tri specifične razine vanjskog nadzora (stručni, parlamentarni i građanski), premda je to više mrtvo slovo na papiru, posebno zahvaljujući SDP-u koji godinama vegetira u matičnom saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost gdje mu, prema demokratskim uzusima, pripada mjesto predsjednika Odbora.
Iz svega navedenog nameću se brojna pitanja: Zašto će Centar imati potrebu javne podatke, prikupljene posredstvom tiskovnih i elektronskih medija, označavati stupnjem tajnosti? Što će u konačnici Centar imati za skrivati? Tko će i kako provjeravati što se uistinu dešava u Centru u kojem će domaći i strani špijuni analizirati medije i proizvoditi tajne podatke? Žele li zapravo tajne službe Zakonom o Centru zaobići nadzor nad dijelom svojih agenata, posebno onih koji će doći iz inozemstva ili upravo zbog toga? Hoće li uzeti sebi za pravo da se upuste u valoriziranje novinskih članaka i vijesti? Je li pitanje vremena kada će do krajnjih korisnika (domaće i strane vlade) početi pristizati procijene tajnih agenata koje su vijesti lažne, a koje istinite, koji mediji pišu ili govore laži, a koji istinu? Nije davno vrijeme u kojem su hrvatske tajne službe analizirale novinske tekstove, a onda njihove autore i kompletne redakcije operativno obrađivali. Vicious games with different names.
Vjerojatno nema bojazni jer je za očekivati, s obzirom na međunarodnu komponentu, da će se Centar u svom radu kao pijan plota držati zakona. No upravo je tu i kvaka – onaj EU zakon s početka teksta. A on će upravo dopustiti upotrebu špijunskog softvera protiv novinara i njihovih izvora. I sve po zakonu.
O svrsishodnosti Centra za OSINT, kao i o samom biću OSINT-a
Začetke stvaranja OSINT-a u okviru obavještajnog sustava pronalazimo još u ratnoj 1941. kada je, prema uputama američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta, sa svrhom prikupljanja obavještajnih podataka o radijskoj propagandi sila Osovine formiran Foreign Broadcast Information Service (FBIS). Nakon rata i reorganizacije Obavještajne zajednice SAD-a, 1946. godine služba je pripojena CIA-i, gdje je bila zadužena za nadzor radija i tiskovnih agencija. Godine 1967. djelokrug joj je proširen na pokrivanje stranih elektroničkih i tiskovnih medija. Malo će trebati CIA-i i njezinom direktoru Richardu Helmsu (koji je izrazito cijenio OSINT, a zazirao od paravojnih operacija) da od analize otvorenih izvora prekorači crvenu liniju. Iste godine u listopadu, kršeći zakon, uz odobrenje predsjednika SAD-a Lyndona Johnsona, zavest će operativnu akciju špijuniranja Amerikanaca pod kodnim nazivom KAOS.
CIA će narednih godina špijunirati svaku značajniju lijevu i crnačku organizaciju s opravdanjem da iza njih stoje Sovjeti. CIA, međutim, nikada neće pronaći niti jedan djelić dokaza koji bi vođe američke ljevice ili crnačkih organizacija mogao povezati sa Sovjetima. Kao što smo spomenuli, Helms je u obavještajnim operacijama izrazito favorizirao medije. U ljeto 1970. CIA će pokrenuti medijske propagandne aktivnosti te poticati uredničke komentare protiv Salvadora Allendea u najprominentnijim svjetskim medijima (poput magazina Time). Unatoč prljavoj internacionalnoj medijskoj kampanji i milijunima uloženih dolara, Allende je pobijedio na izborima. Tjedan dana poslije, Donald Kendall, glavni direktor Pepsija i jedan od najvećih financijera predsjednika Richarda Nixona, na zamolbu poslovnih partnera iz Čilea, zatražio je od Nixona da CIA organizira državni udar u Čileu. Epilog je poznat, samo je manje poznata uloga Pepsi Cole. U večerima dok su se na stadionu u Čileu događala pogubljenja tisuća pristalica demokratski izabranog predsjednika Allendea, Pepsi je u domove obitelji „slobodnog svijeta“ ulazila s motom: You’ve Got a Lot to Live, and Pepsi’s Got a Lot to Give.
Kontinuirano u međunarodnoj stručnoj javnosti traje rasprava o svrsishodnosti i iskoristivosti OSINT-a u okviru tajnih službi. Neovisni stručnjaci za sigurnost zagovaraju otvorenu i inkluzivnu viziju OSINT-a. Logično, OSINT se teško razvija i dobiva cjelovitu svrhu unutar tajnih struktura i oblika prikupljanja podataka. Utoliko i česte reforme u ovom segmentu unutar tajnih službi. Naprosto, ono što je u biću otvoreno, ne može funkcionirati tajno, jer guši se tajnošću. OSINT je nešto što punu svrhu i smisao dobiva izvan tajnih struktura, što mu i samo ime govori. On jednostavno ne može koegzistirati unutar tajnih metoda i sredstava, ograničen tajnošću i prilijepljen oznakom „vrlo tajno“. Osobito ne kao samostalna služba ili centar. U svom biću nije zamišljen kao dio tajnih organizacija, već kao komunikacija društva i neovisnih aktera sa svrhom uključivanja u procese korištenja i dijeljenja informacija. OSINT je nešto što se kreće naprijed javnim putem.
Ako tajne službe svoje najsloženije tajne operacije budu bazirale na OSINT-u pod svojom kontrolom, a ne na OSINT-u javnosti – one će nužno biti osuđene na propast. Ne bez vraga, utemeljitelji suvremene obavještajne djelatnosti – Britanci i njihove službe, koriste BBC Monitoring kao izvor obavještajnih podataka iz otvorenih izvora.
Čemu Vlada ulaže sredstva u Centar, pored HINA-e, nacionalne novinske agencije čiji su korisnici gotovo svi važniji elektronički i tiskani mediji u zemlji? Osim hrvatskih medija, vijesti HINA-e preuzimaju brojne novinske agencije, te mediji u regiji. U HINA-i je zaposleno 95 novinara i fotoreportera koji prate sve važnije događaje u Hrvatskoj i svijetu. U prosjeku dnevno objave 300 vijesti, izvještaja i biltena, te oko 250 fotografija.
Postavlja se pitanje je li Hrvatskoj nužno potreban Centar za OSINT?! Argument za svojedobno objedinjavanje službi u okviru SOA-e bila je racionalizacija. No sada odjednom izostaje argument racionalizacije, te je potrebno oformiti novu tajnu službu, koja to navodno nije, premda je sve oko nje obavijeno tajnošću, i to isključivo za jedan segment sigurnosno-obavještajnog rada, a koji usto u ovom trenutku nije od presudne važnosti za sigurnosnu situaciju u zemlji.
U ovom trenutku najveća ugroza za Hrvatsku je korupcija, pa ako HDZ već ima sredstva za jednu novu tajnu službu, bilo bi korisno da ta sredstva iskoristi recimo u Centar izvrsnosti za prikupljanje, obradu i analizu podataka vezanih uz suzbijanje korupcije.