Biljana Borzan, članica EU parlamenta: Europski parlament je kroz gotovo pedeset formalnih prigovora jasno rekao “ne” uvozu GMO-a u naš prehrambeni sustav. Unatoč tome, Komisija nastavlja donositi suprotne odluke. To nije samo tehničko neslaganje, to je duboka moralna i demokratska kriza. Postupci koji vode do odobravanja GMO proizvoda odvijaju se često iza zatvorenih vrata, na temelju podataka koje mnogi znanstvenici i organizacije civilnog društva smatraju zastarjelima ili nedostatnima.
Hrvatska europarlamentarka Biljana Borzan, stalna izvjestiteljica Europskog parlamenta za sigurnost hrane, u fokusu je europske javnosti nakon što je prozvala Europsku komisiju zbog odobravanja GMO hrane unatoč jasnom protivljenju Parlamenta. Borzan je upozorila da takva praksa Komisije ozbiljno narušava povjerenje građana u europske institucije. Upravo o tim temama, kao i o širim pitanjima demokratičnosti Europske unije, Biljana Borzan govori u intervjuu za H-Alter.
Prošle ste nedjelje optužili Europsku komisiju da odobrava GMO proizvode, iako se tome protivi većina EU građana i Europski parlament. Kako objašnjavate taj raskorak između volje građana i odluka Komisije?
Kad gotovo 9 od 10 građana Hrvatske odbacuje GMO hranu, a slično razmišljanje prevladava i diljem Europe; logično je očekivati da institucije Europske unije tu zabrinutost uzmu ozbiljno. I Europski parlament je kroz gotovo pedeset formalnih prigovora jasno rekao “ne” uvozu GMO-a u naš prehrambeni sustav. Unatoč tome, Komisija nastavlja donositi suprotne odluke. To nije samo tehničko neslaganje, to je duboka moralna i demokratska kriza. Takav raskorak šalje poruku da građani, i njihovi izabrani predstavnici, u nekim ključnim pitanjima jednostavno nisu bitni.
Podnijeli ste prigovor protiv uvođenja GMO-a u europski prehrambeni lanac u gotovo pedeset slučajeva. Svaki put Komisija je ignorirala. Što takva praksa znači za povjerenje građana u europske institucije?
Kada se institucija koja ima izvršnu funkciju, kao što je Europska komisija, sustavno oglušuje na izraženu političku volju Parlamenta, koji predstavlja više od 400 milijuna građana, tada govorimo o ozbiljnoj povredi demokratskih načela. Komisija je svaki put nastavila po svome, pozivajući se na birokratske rupe i procedure koje zaobilaze političku volju Parlamenta. To ne samo da podriva vjerodostojnost institucija, već jača osjećaj euroskepticizma među građanima.
Kako ocjenjujete transparentnost i otvorenost procesa donošenja odluka u Komisiji, osobito u pitanjima koja izazivaju veliko zanimanje javnosti?
Nažalost, u brojnim slučajevima transparentnost nije na razini koju građani s pravom očekuju. Postupci koji vode do odobravanja GMO proizvoda, primjerice, odvijaju se često iza zatvorenih vrata, na temelju podataka koje mnogi znanstvenici i organizacije civilnog društva smatraju zastarjelima ili nedostatnima. Osim toga, nije jasno tko konkretno ima političku odgovornost za takve odluke. Ako EU želi zadržati povjerenje svojih građana, mora biti spremna donositi odluke otvoreno, uz uključivanje javnosti i uvažavanje različitih mišljenja.
Smatrate li da Europska komisija sustavno ne poštuje volju Parlamenta?
Kada Komisija iznova autorizira GMO proizvode unatoč jasno izraženom protivljenju Parlamenta, teško je reći da poštuje njegovu volju. Takvo postupanje šalje lošu poruku građanima, da se njihovi predstavnici mogu ignorirati kad god to odgovara političkim interesima. Ne radi se ovdje samo o tehničkoj odluci, već o ignoriranju demokratskog procesa i urušavanju povjerenja u institucije. Parlament nije savjetodavno tijelo, mi predstavljamo volju građana i očekujemo da se ta volja uvažava. Ako Komisija to ne čini, onda je krajnje vrijeme za ozbiljnu institucionalnu reformu.
Može li se uopće paralelno promicati održiva poljoprivreda i otvarati vrata GMO kukuruzu i soji bez procjena rizika?
Održivost ne može biti floskula. Ako istovremeno promoviramo zelene ciljeve i otvaramo vrata uvozu GMO kukuruza i soje bez ozbiljne, ažurirane i neovisne procjene rizika, to je dvolična politika. Takav pristup pogoduje interesima velikih korporacija, dok naši poljoprivrednici i potrošači ostaju nezaštićeni. Održivost podrazumijeva brigu o okolišu, zdravlju i ekonomskoj samostalnosti, a ne ovisnost o patentiranim tehnologijama.
Osim GMO-a, sada imamo novi pojam – NGT, odnosno nove genomske tehnologije. Je li stvarno riječ o tehnološkom novumu ili o marketinškom rebrendiranju s ciljem suzbijanja otpora javnosti prema GMO-u?
Nove genomske tehnologije su kombinacija stvarnog tehnološkog napretka i marketinškog rebrendiranja zbog činjenice da su znanstvenice koje su razvile CRISPR metodu za precizno izrezivanje genoma, dobile Nobelovu nagradu. Međutim, iako je tehnička metoda drukčija, krajnji rezultat ostaje isti – genetski modificirani organizam.
Najveći problem je što se kroz raspravu o NGT-ima pokušava izbjeći postojeći zakonski okvir koji propisuje stroge procjene rizika i jasno označavanje proizvoda. Umjesto javne i stručne rasprave, svjedočimo pokušaju da se NGT proizvodi uvedu na tržište bez znanja potrošača, bez jasne oznake na proizvodima.
Takav pristup narušava povjerenje u institucije i zanemaruje pravo građana na informirani izbor. Skrivanjem iza novih kratica i ubrzanim zakonodavstvom samo se produbljuje nepovjerenje građana i stvara dodatni otpor prema svemu što nosi oznaku biotehnološkog. Zato se protivim pokušaju da se NGT-i podvale kao nešto novo i bolje, već tražim da se o njima odlučuje u skladu s temeljnim načelima opreza, transparentnosti i poštovanja volje građana.
GMO se uvodi pod izlikom „borbe za samodostatnost“, ali s obzirom na to da je GMO sjeme patentirano, što znači da ga poljoprivrednici ga ne mogu uzgojiti, već svake godine moraju nanovo kupovati skuplji proizvod od korporacija – tko je tu onda samodostatan?
Kad pričamo o samodostatnosti, moramo govoriti i o slobodi poljoprivrednika da sami odlučuju što će sijati, kako će uzgajati i čime će hraniti svoje obitelji i zajednice. GMO sjeme koje dolazi u paketu s patentima i obvezom godišnje kupovine od multinacionalnih korporacija nema veze sa samodostatnošću, to je ovisnost.
Zapravo, pod izlikom otpornosti i sigurnosti, stvaramo sustav u kojem mali proizvođači gube kontrolu, a moć se koncentrira u rukama nekoliko velikih igrača. Ako želimo otpornu i održivu Europu, onda moramo graditi poljoprivredu utemeljenu na znanju, lokalnim sortama i slobodi da sami biramo svoju hranu.
Ovo pitanje produbilo je raskorak između Parlamenta i Komisije, a kad govorimo o trenutnim nesuglasicama, valja imati na umu da je Europski parlament izravno izabrano tijelo građana i trebao bi biti u središtu europske demokracije. Koliko je, prema vašem mišljenju, Europski parlament stvarno utjecajan u donošenju najvažnijih odluka, a koliko je njegova uloga više savjetodavna ili formalna?
Uloga Europskog parlamenta u donošenju zakona i oblikovanju politika u EU je značajna i nezaobilazna, i kao zastupnica svakodnevno svjedočim snazi našeg utjecaja. Međutim, ovo pitanje GMO-a otkriva ozbiljnu slabost sustava. Taj raskorak između demokratskog legitimiteta i izvršne prakse mora se mijenjati, i na tome ću ustrajati.
Europska komisija ima ključnu izvršnu i zakonodavnu ulogu, ali njezini članovi nisu izravno izabrani od građana. To je problem za demokratski legitimitet Europske unije?
To je ozbiljan problem. Demokratski legitimitet u Uniji mora se graditi na odgovornosti prema građanima. Kada Komisija, koja nema izravni mandat od birača, donosi odluke koje su u izravnoj suprotnosti s voljom izabranih zastupnika i široke javnosti, tada se otvara prostor za sumnju, nepovjerenje i osjećaj otuđenja od europskog projekta. Takve situacije urušavaju temelj demokracije, a to je da vlast proizlazi iz naroda. U najmanju ruku, u takvim politički osjetljivim slučajevima Komisija bi morala uvažiti volju Parlamenta.
Smatrate li da je potrebno reformirati komitološki proces kako bi se ojačala demokratska odgovornost Komisije?
Apsolutno. Komitološki proces, kakav je sada, omogućuje Komisiji da provodi odluke čak i kad ne postoji kvalificirana većina država članica, a Parlament im se izričito protivi, kao što je slučaj s GMO-ima. To nije tehnička formalnost, to je ozbiljan demokratski propust. Građani s pravom očekuju da odluke koje utječu na njihovo zdravlje, okoliš i prehrambeni sustav budu donesene transparentno i uz poštivanje volje njihovih izabranih predstavnika. Ako sustav to ne omogućava, sustav se mora mijenjati – i ja ću se snažno zalagati da se to dogodi.
Možemo li reći li da Komisija poštuje Povelju EU-a o temeljnim pravima koja ima obvezujuću snagu za sve institucije EU-a, uključujući Komisiju?
Ne bih išla toliko daleko da tvrdim kako Komisija izravno krši Povelju o temeljnim pravima, ali razumijem i dijelim zabrinutost građana koji se sve češće pitaju poštuje li se uistinu njihovo pravo na informiranost, zdravlje i demokratsko sudjelovanje. Kada se odluke donose mimo volje izabranih predstavnika, bez jasne komunikacije s javnošću i bez stvarne političke odgovornosti, to otvara prostor za sumnju i nepovjerenje. Građani s razlogom očekuju više transparentnosti, odgovornosti i poštovanja prema njihovim stavovima. To je uistinu najmanje što trebaju očekivati.
U javnosti se često govori o „demokratskom deficitu” Europske unije, odnosno o tome da građani nemaju stvarni utjecaj na ključne odluke. Što smatrate najvećim uzrokom tog deficita?
Najveći uzrok demokratskog deficita vidim u disbalansu moći između institucija. Europski parlament, jedina izravno izabrana institucija, prečesto se stavlja u položaj savjetodavnog tijela, dok Komisija i Vijeće donose ključne odluke bez dovoljno političke odgovornosti prema biračima. Takav odnos snaga nije održiv na duže staze. Ako EU želi biti projekt građana, onda mora osigurati da njihovi predstavnici imaju stvarni, a ne simbolički utjecaj na donošenje odluka. U protivnom, građani s pravom gube povjerenje.
Koje bi reforme najviše pridonijele jačanju demokracije u EU-u? Treba li Parlament imati veće ovlasti u odnosu na Komisiju ili bi predsjednik Komisije trebao biti izravno biran?
Potrebne su dubinske promjene. Prvo, Europski parlament mora imati pravo suodlučivanja u svim zakonodavnim postupcima, uključujući komitološke odluke koje danas praktički izmiču njegovom nadzoru. Drugo, logično bi bilo da predsjednik Europske komisije mora imati veći legitimitet i veću odgovornost, međutim tu smo se već odmah opekli i nije se poštovao dogovor kod biranja Spitzenkandidata. Moramo osigurati da institucije EU-a budu istinski odgovorne građanima, a ne samo nacionalnim vladama ili interesnim skupinama.
Ima li Unija snage i volje da postane istinski uzor demokracije i zaštite temeljnih prava, ili će demokratski deficit i dalje biti izazov?
Snage svakako ima, ali pitanje je postoji li politička volja. Unatoč određenim problemima koje imamo, EU je svakako svjetski uzor u zaštiti demokracije i ljudskih prava, no da bi se to održalo, moramo prestati gurati pod tepih probleme u kojima institucije ne djeluju u skladu s demokratskim načelima već ih treba detektirati i rješavati u hodu. Odluke koje se tiču zdravlja, okoliša i hrane ne mogu donositi isključivo birokrati, bez jasnog političkog mandata. Ako želimo Uniju budućnosti, onda moramo imati hrabrosti za institucionalne promjene koje će osigurati da se glas građana uistinu čuje i poštuje.
Kako vidite svoju ulogu u jačanju demokratskih standarda u EU-a?
Moja je dužnost biti glas građana i štititi javni interes. To znači jasno prozivati postupke koji nisu u skladu s demokratskim načelima, predlagati zakonodavne promjene i surađivati s kolegama iz svih političkih skupina kad je riječ o zaštiti temeljnih prava i transparentnosti. Neću odustati od borbe za to da Parlament ima veći utjecaj, da se komitološki sustav reformira i da odluke koje utječu na zdravlje i okoliš budu utemeljene na znanosti, ali i na demokratskoj legitimnosti. EU može i mora bolje i ja sam ovdje da na tome ustrajem.
